Normativnost trebamo usidriti u sam pojam života

Thomas Sören Hoffmann ugledni je njemački filozof i autor desetak knjiga i više stotina znanstvenih i stručnih tekstova u području filozofije i bioetike, a godinama publicira i popularno-znanstvene tekstove u njemačkom i međunarodnom tisku. Stručnjak je za njemački idealizam i jedan od najboljih europskih poznavatelja Hegela. Prof. Hoffmann svojim je znanstvenim i stručnim radom godinama vezan uz Hrvatsku jer surađuje s filozofima Zagrebačkoga bioetičkoga kruga. S profesorom smo porazgovarali o sadašnjosti i budućnosti integrativne bioetike, ali i o supstancijalnim pitanjima suvremenog društva te o njegovim viđenjima ljudskih prava i sloboda tijekom pandemije koronavirusa

Već desetljećima redovito posjećujete Hrvatsku i surađujete s hrvatskim bioetičarima. Kako je započela vaša suradnja?

– Moji prvi akademski kontakti s Hrvatskom sežu u osamdesete godine prošlog stoljeća, kad sam još bio mlad student. Na IUC-u u Dubrovniku održavali su se kvalitetni tečajevi o Nietzscheu, a moj profesor Josef Simon bio je jedan od voditelja i predavača na tim susretima. Od tada nadalje uvijek sam imao veze s hrvatskim znanstvenicima, kolegama i studentima iz različitih područja. Početkom 2000-ih počinju moje konkretne aktivnosti u Hrvatskoj. Naime, 2003. godine prešao sam sa Sveučilišta u Bonnu na Sveučilište u Bochumu kao član istraživačkog projekta čiji je cilj bio pobliže sagledati kulturne utjecaje u bioetici. Željeli smo spoznati kako su oni artikulirani u različitim regijama svijeta. Osim toga, htjeli smo pronaći odgovor na pitanje postoji li transkulturalna bioetika ili je ona uvijek kulturno ograničena. Da bismo na to pitanje dobili odgovor, nismo trebali ići predaleko, samo smo kroz Hrvatsku zavirili u jugoistočnu Europu. Pitao sam kolege koga bih mogao odabrati za suradnika u takvom pothvatu, a odgovor je glasio: idite kod prof. Ante Čovića.

Bio je to početak mnogih zajedničkih projekata?

– Vrlo brzo nakon početka naše suradnje, prof. Čović me je u srpnju 2004. pozvao da dođem na Lošinjske dane bioetike, koji su me oduševili. Ubrzo smo u okviru zajedničkog projekta pokrenuli Bioetički forum za jugoistočnu Europu, Međunarodnu ljetnu školu integrativne bioetike i brojne druge aktivnosti. Ostala mi je u živom sjećanju prva naša konferencija. Sastali smo se 2004. godine u Dubrovniku, gdje smo mogli pozvati ljude iz cijele jugoistočne i srednje Europe. Ne samo iz Hrvatske, Bosne, Albanije, nego i iz Bugarske, Grčke, Rumunjske, Austrije, Italije itd. Trudili smo se uključiti ljude različitih profila, svjetonazora i stavova, a htjeli smo da za isti stol sjednu i ljudi koji se smatraju idejnim protivnicima, da ne kažem neprijateljima. Na primjer, iz Italije smo pozvali jednog vrsnog i poznatog bioetičara koji je bio katolik, a s druge je strane bio popularni libertarijanski bioetičar. Rasprave su bile bogate i živopisne i jako smo uživali u njima. Za mene je jedna od najimpresivnijih stvari to što smo uspjeli približiti ljude iz zemalja koje su od rata bile u izrazito narušenim odnosima. Bioetika je tako postala točka susreta.

Neka vrsta mosta među kulturama?

– Da, bioetika je postala most prema novim načinima komunikacije i počela se ubrzano razvijati. Na našim sam susretima naučio puno o tome što se događalo u zemljama jugoistočne Europe, a ubrzo sam spoznao da je “Zagrebačka bioetička škola” izrazito originalna i plodotvorna. Odmah sam shvatio da ona nije zanimljiva samo u lokalnom kontekstu, nego da je vrlo vrijedna i sa šireg znanstvenog stajališta. Naime, u okviru ove se škole proširio horizont bioetike i produbile su se njezine perspektive. Osim toga, predstavnici zagrebačke škole bili su vrlo aktivni po nekim konkretnim pitanjima, među kojima se isticalo pitanje GMO-a, na kojem su čak postigli institucionalno uvažavanje svoje perspektive u nacionalnom parlamentu.

USREDOTOČENOST NA ŽIVOT

Smatrate li da je zagrebačka škola integrativne bioetike utjecala na europsko poimanje koncepta?

– Da, rekao bih da polako postaje jasno da je ta perspektiva nužna kako bismo bioetiku očuvali za budućnost. Sve više ljudi shvaća da bioetika nije samo tehnika rješavanja problema u medicini, nego nešto puno šire i važnije. Integrativna bioetika vrlo ozbiljno doživljava samu riječ bioetika, u čijem su središtu bios, odnosno život, i etos – etika. Život i etika moraju se upotpunjavati na racionalan i plodonosan način za rješavanje svakodnevnih problema na svim životnim poljima. Upravo je stoga jedna od glavnih ideja integrativne bioetike da moramo pronaći normativnost u samoj ideji života. Rekao bih da je to i glavno ograničenje klasične bioetike u kojoj se život objektivizira i svodi na biologiju. Znanstvenici također sudjeluju u životu i svaki je naš čin u konceptualiziranju života živi čin.

Drugim riječima, mi nismo otoci…

– Upravo tako, a dio znanstvenika djeluje po principu – život je negdje vani i mi samo promatramo što se s njim događa. I to je pravi problem. Oni nikada neće doći do ove dublje razine o kojoj sada govorimo. To je jedan od najvažnijih aspekata, ali ima i drugih važnih, poput onih koje je artikulirao Ante Čović. To je prije svega ono što on metodološki naziva pluriperspektivnošću. To znači: (1) sve su znanosti povezane s pitanjem života i treba ih integrirati u ovaj diskurs i (2) ne samo da se to odnosi na sve znanosti, nego i na međukulturalne pristupe. Cijenim taj pristup, ali Čović i ja se u nekim aspektima ipak razlikujemo. Ja, recimo, smatram da je filozofija gospodar diskursa, odnosno prva među jednakima, dok Čović uvažava ravnopravnost svih znanosti i disciplina.

Stupovi integrativne bioetike su, dakle, transdisciplinarnost, pluriperspektivnost i orijentacijsko znanje?

– Da, i moramo biti svjesni da o tome govorimo epistemološki. Govoreći ili reflektirajući o značenju života, na neki način radimo dva paralelna posla. S jedne strane, naravno da moramo uvažavati znanstvene spoznaje i nalaze znanstvenih istraživanja. Epistemološki gledano, rekao bih da baratamo s jako puno, ako ne i previše, propozicijskog i objektivizirajućeg znanja o životu. S druge je strane nepropozicijski način spoznaje života. Oslikao bih to primjerom pijanista koji svira glasovir. Propozicijskim bih znanjem mogao precizno opisati kako pijanist izgleda i kako se kreće. Ali mi znamo da to nije dovoljno za spoznaju njegove vještine u koju su uložene godine vježbe.

Razmjernost je pravno načelo koje nalaže da, ako ograničavate temeljna ljudska prava i slobode, za to mora postojati dovoljno dobar razlog i opravdanje

Smatrate li da je program integrativne bioetike živ i propulzivan?

– Apsolutno, mislim da ide u pravom smjeru. Vrlo sam optimističan po pitanju ove ideje u bliskoj budućnosti, pogotovo zato što vidim da je sve više ljudi razumije. Ako integrativnu bioetiku ispravno shvatimo, imamo ključ za rješavanje mnogih problema suvremenog života, a imamo i zrcalo u kojem se odražava cijelo društvo. To je svakako puno više od onoga što dobivamo površnim svođenjem bioetike na neku kliničku situaciju.

Neki su autori, najviše iz Hrvatske, kritizirali integrativnu bioetiku kao neznanstveni pristup. Kako to komentirate?

– Moram reći da nisam takvim kritikama pridavao previše pozornosti. Iz onoga što sam pročitao bilo mi je jasno da se radi o autorima s pozadinom iz isključivo analitičke filozofije, pa sam stekao dojam da oni nisu ni mogli razumjeti dimenziju i moć integrativne perspektive. Zanimljivo je da sam na takve kritike naišao samo u Hrvatskoj, u Njemačkoj se uistinu nisam s time susreo. Moj je dojam da se radi o ljudima koji život reduciraju na biološku razinu i čovjeku pridaju sličan status kao čaši na ovom stolu. Možda nisu dorasli izazovu govoriti o konceptima totaliteta života, ali to ne znači da ti koncepti ne postoje i da nisu ispravni.

Kako biste opisali ulogu integrativne bioetike u pandemijskom razdoblju?

– Mislim da nam baš ovo razdoblje mora osvijestiti važnost proširenja i produbljivanja perspektive u kojoj gledamo na probleme. Kao što rekosmo, život je glavna tema bioetike, a on je u protekle dvije godine često bio svođen na puko preživljavanje. Znamo da je život ipak puno više od toga. Nismo samo živa tijela, mi smo bića obdarena sviješću i razumom i ne brinemo se samo za vlastito zdravlje, nego i za društveni i kulturni život. Stalo nam je do očuvanja sloboda, a to postižemo kroz pravni sustav. Integrativna bioetika potpuno je otvorena ideji da je život slojevit, a ove smo dvije godine često prisiljavani misliti da smo samo biostrojevi u borbi za “goli život”. Kultura života u srži je integrativne bioetike.

Kako biste definirali živu kulturu?

– U prošlosti sam radio studije o tome što kultura uistinu jest. Za početak bih rekao da je važno razumjeti kako kulture nisu samo statični sustavi, nego procesi. Kultura je individualno profiliran, ali i društveno artikuliran prostor konkretnog izražavanja proživljenog ljudskog života. Živa kultura je proces pokušaja optimizacije individualnog profila i izražavanja razlika, različitih pogleda na svijet, dok su mrtve kulture one kod kojih se izgubio izvorni impuls za izražavanje. Na primjer, kulture starih Rimljana za nas su mrtve, ali to ne znači da iz njih ne možemo puno naučiti. Mi smo dio žive kulture i ljudski interes za kulturu vezan je upravo za život, odnosno za poboljšanje egzistencije.

Stručnjak ste za klasični njemački idealizam, posebice za Hegela. Kako nam klasici mogu pomoći u sagledavanju problema današnjice?

– Poznata je Hegelova izreka koja kaže da postoji jedna temeljna razlika između filozofa i drugih znanstvenika, a to je da su svi filozofi naši živi suputnici i između nas postoji živopisna interakcija. Ako ste danas, primjerice, kozmolog, ne morate puno brinuti o kozmologiji antike ili srednjovjekovlja. S druge strane, Aristotelova filozofija uvijek je aktualna, možemo od njega puno naučiti o ljudskoj psihi i duhovnosti, a može nam pomoći čak i u sagledavanju tehnologije. Kad su posrijedi bioetička pitanja, također možemo razmišljati o njihovoj povezanosti s klasičnim filozofima. Hegelov koncept ideje života po mojem je sudu vrlo blizak integrativnoj bioetici. On polazi od ideje da je život samoorganizirajuća ukupnost. Iako postoje različiti životi, oni su uvijek ujedinjeni ispod kupole “jednog života” koji predstavlja ukupnost svih životnih puteva pojedinaca.

Radi li se o ukupnosti svih živih bića ili svih ljudi?

– I jedno i drugo. Sve što je živo povezano je u ideji života, a naši su ljudski životi intenzivirani jer se služimo razumom i imamo potencijal upravljanja tim razumom ispod kupole “jednog života”. Treba istaknuti da je Hegel svoju znamenitu dijalektiku razvio upravo razmišljajući o ideji života. Početkom 19. stoljeća u Frankfurtu zdvajao je nad tim kako je moguće da je u životu univerzalno identično s individualnim. Kako je to moguće kad život nije nešto izvanjsko ili metafizičko, nego je on u nama, pojedincima? Spoznao je da individue reprezentiraju univerzalnost i ona je u tom smislu odmah individualizirana. To je vrlo dijalektična misao. Bio je to sam začetak njegova dijalektičkog puta kroz filozofiju i možemo reći da je ta misao prapočelo bioetičkog razmišljanja u povijesti filozofije. No, kao što rekoh, bioetičke ideje možemo pronaći i kod Aristotela ili Leibniza, čiji je koncept teleologije i individualnosti živog svijeta također vrlo važan.

Možemo li to povezati i s Platonovom filozofijom po pitanju poimanja slobode i demokracije?

– Postoje različiti aspekti koje možemo povezati s Platonom, ali ja bih započeo s njegovom filozofijom prirode. Platon je prvi koji je svemir nazvao živim bićem. Vidljivi svemir, ne samo svijet ideja. Dakle, vidljivi svemir je živo biće kao takvo. A propos vašeg pitanja koje je vezano uz Državu, možemo reći da je on bio prvi koji je razmišljao o eugenici kao ispravnom načinu “poboljšanja” stanovništva, a time i države. Naravno da smo danas kritični prema tome. Međutim, treba istaknuti da je jedno od glavnih načela platonskog shvaćanja svijeta princip analogije. On uvijek govori o analogijama, ne samo između idealnog svijeta i vidljivog svijeta, nego i o ontološki važnim analogijama između različitih entiteta u svijetu fenomena. Analogije uvijek postoje, a to znači da postoje i proporcije i razmjeri. Ovo je načelo važno u bioetici kako ne bismo zaboravili u kakvim razmjerima poimamo svijet i kako te razmjere možemo očuvati.

INDUKCIJA STRAHA

Prijeđimo malo iz akademskog u politički prostor. Bili ste vrlo kritični prema nekim mjerama vezanima uz COVID, posebno u Njemačkoj. Pretpostavljam da je to povezano s vašim opisanim poimanjem slobode?

– Za početak bih napomenuo da čak i u vremenima poput našeg još uvijek imamo imperativ prosvjetiteljstva, po kojem znanstveni rad mora biti kritički pothvat, a ne alat za potvrđivanje onoga što rade političari. Na znanstvenicima je da prosude kakve su pretpostavke, implikacije i posljedice političkih odluka. To ne znači da moramo kritizirati sve što se događa, ali uvijek moramo biti svjesni ograničenja pojedinih načina razmišljanja i na njih ukazivati.

To me podsjeća na pogled Maxa Webera na politiku i znanost kao odvojene pozive?

– Rekao bih da moramo biti svjesni da postoji više razina problema. Prva razina bila bi traženje određenih nedostataka političkih odluka. Osnovni problem koji se na toj razini nameće jest nedostatak znanstvenih dokaza koji bi opravdali neke od političkih mjera ili postupaka. Dio znanstvene zajednice od samog je početka upozoravao na nedostatak dokaza, ali i puno važnije, na nepoštovanje načela razmjernosti. Razmjernost je pravno načelo koje nalaže da, ako ograničavate temeljna ljudska prava i slobode, za to mora postojati dovoljno dobar razlog i opravdanje. U Njemačkoj smo imali primjere u kojima to načelo nije bilo zadovoljeno. Druga razina problema jest indukcija straha, na koju upozoravam od početka pandemije. Induciranje straha je manipulativna psihološka tehnika koju političari koriste da bi zastrašili ljude i tako lakše provodili vlastite planove. To je, osim što je opasno, dovelo i do urušavanja sustava vladavine prava, koji se temelji na komunikaciji sa snažnim i razboritim građanima, a ne zastrašenim pojedincima.

Govorite o narušavanju temeljnih ljudskih prava?

– Da, upravo tako, ako se ona ljudima oduzimaju bez opravdanog razloga, onda se trebamo zabrinuti. Jedna od mojih glavnih bojazni u ovom kontekstu bila je da postoji opasnost od povratka autoritarnim režimima. Carl Schmitt je govorio o “izvanrednim stanjima”, odnosno periodima u kojima je malo toga jasno i u kojima samo moćnici donose odluke. Čini mi se da su neki političari za vrijeme pandemije uživali u toj nadmoćnoj ulozi.

Predstavljali su se kao superheroji?

– Odlično rečeno. Da, ponašali su se kao superheroji i to je moment u kojem se mi kao filozofi i znanstvenici, ali i šira javnost trebamo zapitati o smjeru kojim idemo. Ova situacija nije samo epidemiološka, nego i biopolitička i ne uključuje samo medicinska pitanja, nego i globalna financijska kretanja, nove oblike tehnokracije, ali i nove oblike vladavina. Zabrinjavaju izjave poput one bivšeg austrijskoga kancelara Sebastiana Kurza, koji je poručio da bi u nekim situacijama možda bilo povoljno imati neku vrstu diktature umjesto demokracije jer bi bolje funkcionirala. A kanadski je premijer Justin Trudeau već 2014. javno izjavio da je zemlja kojoj se najviše divi Kina. Svi znamo kakav je tamošnji režim…

Aristotelova filozofija uvijek je aktualna, možemo od njega puno naučiti o ljudskoj psihi i duhovnosti, a može nam pomoći čak i u sagledavanju tehnologije

Oni koji su se protivili mjerama gurani su na društvene margine…

– Prepoznao sam taj problem među ljudima koje poznajem. Na primjer, jedan ugledni odvjetnik u Bavarskoj istovremeno je tužio državu zbog mjera i bio u procesu napredovanja u sferi filozofije prava. Na fakultetu mu je rečeno da napredovanje može zaboraviti. Prilično poznati profesor medicine u Beču ostao je bez posla na sveučilištu jer je kritizirao mjere ukazujući na nedostatak dokaza na kojima se temelje. A u Njemačkoj su čak i suci koji su odlučili u korist protivnika mjera bili pod teškim političkim pritiskom.

PUT U AUTOKRACIJU

Postoji li, u takvim okolnostima, istinska rasprava u javnoj sferi?

– Ovisi o okruženju, o tome gdje i s kim razgovarate. Općenitog odgovora nema, ali reći ću vam jedan primjer. S još 16 kolega objavio sam u kolovozu 2021. rad o nužnosti kritičkog mišljenja u ovom razdoblju. Rad je objavljen u glavnom časopisu sindikata njemačkih profesora. Dobili smo brojne pohvale, a kritike su bile minimalne. U akademskoj je sferi, dakle, moguće artikulirati svoje stajalište, bez obzira na to što u mnogim slučajevima nedostaje stvarna i plodna rasprava. Ali čim pokušate ući u dominantni tisak ili u medije poput YouTubea, primijetit ćete da dolazite pred zid. Drugim riječima, nositelji moći spremni su pustiti da se u akademskoj zajednici kritizira sve dok te kritike ne dođu pred širu publiku. Ali čim se to dogodi, suočit ćete se s problemima. Neki od kolega su mi govorili: “U pravu si, ali ne želim se o tome otvoreno izražavati jer bi mi karijera bila ugrožena.”

Što je u pozadini ovakve cenzure?

– Teško mi je to razumjeti. Na samom sam početku pandemije pročitao djelo Karla Krausa, austrijskog pisca koji je na početku Prvog svjetskog rata napisao knjigu “Katastrofa fraza”, u kojoj je opisao situaciju u kojoj su svi u medijima pisali jednako i jednodimenzionalno, bez ikakvih kritika. Ova me je situacija podsjetila upravo na to, većina je ljudi od početka slijepo vjerovala vlastima. No mene je više razočaralo to što je tako postupila i većina znanstvenika. Neki su to radili iz konformizma, nisu se željeli izlagati kritikama ili ugrožavati svoje karijere. Često prepoznajem i bizarnu situaciju u kojoj političari bez ikakva akademska obrazovanja arbitriraju o znanstvenim pitanjima i ocjenjuju koji su znanstvenici u pravu, a koji nisu. Mnoge situacije koje su početkom pandemije proglašavane teorijama zavjere poslije su se obistinile, poput obveznog cijepljenja u Austriji, na primjer.

RACIONALNI OPTIMIZAM

Radi se i o redefiniranju kapitalizma?

– U tijeku je globalna preraspodjela bogatstva od siromašnih, pa čak i vrlo siromašnih prema malobrojnoj bogatoj eliti. Čini mi se da elite pokušavaju uspostaviti novi financijski sustav, kao i uvijek, s ciljem održavanja vlastitog povlaštenog statusa. Vrlo bogati ljudi postaju još bogatiji. Prema podacima UN-a, mjere za obuzdavanje pandemije stvorile su kontingent od 150 milijuna ljudi koji ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe, gladni su. To je ključni problem. Globalna nepravedna distribucija bogatstva koja je u ovim okolnostima postala još nepravednija.

A što biste rekli o drugim problemima, osim o pandemiji, koji zahtijevaju većinu bioetičkog promišljanja i rasprave? Okoliš, glad, nepravda, sveprisutni rizici?

– Rekao bih da ima puno problema čak i pored ovih ključnih koje ste spomenuli. Na osnovnoj razini, to je prije svega problem gubitka sposobnosti za integraciju ljudske i neljudske prirode. Trebamo raditi na oporavku prirode, uključujući naše vlastito postojanje, a da pritom od prirode ne pravimo nedodirljivu dogmu. To je druga krajnost u koju mnogi odlaze čineći od prirode božanstvo. To nije pravi put, kao bioetičari moramo biti kritički mislioci koji promišljanjem dolaze do najboljih rješenja odnosa prema prirodnim entitetima.

Na drugoj su razini biopolitički problemi, činjenica da se države trude preuzeti sve veću kontrolu nad našim životima u svim njegovima etapama. Kao filozofi trebamo se zauzimati za pojedinca, a ne za države. Jedan od ključnih bioetičkih problema današnjice svakako je i odnos ljudi i umjetne inteligencije, odnosno robota. Postoji opasnost da sebe počnemo doživljavati na mehanički, robotski način, što je za društvo jako opasno. Još jedna tema koja će biti u središtu bioetičkog interesa jest ideja transhumanizma. Za snalaženje u svim ovim složenim temama potrebna nam je kritička bioetička orijentacija.

– Pokušat ću biti sažet. Rekao bih da sam optimističan jer kao filozof vjerujem u razum. Ranije sam spomenuo da se protivim svakom načinu izazivanja straha kod ljudi, jer je strah neprijatelj jasnog razmišljanja, ali i normalnog života. Morate biti svjesni sebe i onoga što se događa. Politika tijekom pandemije povezana je s osjećajem straha i suprotnosti. S druge strane, razum je uvijek povezan s osjećajem radosti. Ako ste razumno biće i vježbate svoj razum, imate taj unutarnji optimizam, nadu i radost. Radostan i razuman odnos prema svijetu ne znači da se zanemaruju objektivni problemi. Moj glavni cilj kao profesora jest uvjeriti studente u njihovu vlastitu racionalnu prirodu i ojačati ih tako da svoj razum koriste za svoju i opću dobrobit.