Nakon desetljeća rada i napredovanja na zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković, mladi doktor kemije već je tri godine na poslijedoktorskom usavršavanju na sveučilištima u Varšavi i Brnu. Dobro je upoznao tamošnje metode rada, svjedočio boljoj opremljenosti istraživačkih laboratorija i izdašnijem državnom financiranju znanosti nego u nas. Ipak, odlučan je vratiti se u Hrvatsku.
Odljev mozgova jedan je od najozbiljnijih problema s kojima se Hrvatska danas suočava. Godinama smo slušali o tome fenomenu, iseljavanju naših studenata i znanstvenika u „bijeli svijet“. No, otvaranjem granica Europske unije i ulaskom Hrvatske u europsko društvo najednom smo osim poljoprivrednika, učitelja, inženjera, konobara i kuhara počeli u većoj mjeri gubiti i mlade znanstvenike. Nadalje, čak dvije trećine iseljenih ima diplomu kojeg od hrvatskih fakulteta. Razlozi za odlazak znanstvenika prilično su jasni: premala plaća, nezadovoljstvo statusom, materijalnim i društvenim, nedovoljno ulaganje u infrastrukturu. Svi oni traže bolje uvjete i sreću negdje vani. Nažalost, rijetki se namjeravaju vratiti u domovinu, „na staro“, jer u tuđini rade u bolje opremljenim laboratorijima i primaju veću plaću.
Ipak, ima i mladih Hrvata koji žude za povratkom u svoju zemlju, svoj grad, svoj institut. Jedan od njih je i dr. sc. Zoran Kokan, mladi doktor kemije, rodom iz Splita, koji je doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu i zanat ispekao na Institutu Ruđer Bošković. Cijeli se život borio ne bi li uspio, pa je od upisa na Prirodoslovno-matematički fakultet (generacija 2001./2002.) radio i svakakve fizičke poslove.
– I nije to bilo tek za džeparac nego za preživljavanje – iskren je dr. sc. Kokan. – Bilo je tu svega: selidbe, bojenja zidova, izrada štandova za izlagače po cijeloj Hrvatskoj, postavljanje krovnih crjepova… Stvarno nema čega nije bilo.
„KUHANJEM“ DO DOKTORATA
Nakon obrane diplomskoga rada iz anorganske kemije, godine 2008. zaposlio se na IRB-u kao suradnik na projektu. Pri tom je veliku ulogu odigrala preporuka njegove mentorice prof. dr. sc. Marine Cindrić, ali i činjenica da se Kokanov novi mentor, dr. sc. Srećko Kirin netom vratio u Hrvatsku nakon godina istraživanja u inozemstvu, donoseći nova znanja i projekte u zemlju. Kokan je imao sreće da je baš u to vrijeme završavao studij.
– Nakon zaposlenja na IRB-u, upisao sam se i na doktorski studij kemije na PMF-u u Zagrebu. Bavio sam se enantioselektivnom katalizom. “Kuhao” sam organske spojeve prirodnih aminokiselina i fosfina te njihove spojeve s rodijem koristio kao katalizatore u modelnim reakcijama hidrogeniranja organskih spojeva koji sadrže dvostruke kemijske veze. Takve vrste katalitičkih reakcija iznimno su važne u industriji, gdje se koriste primjerice u pripravi farmaceutski značajnih spojeva. Doktorirao sam 2014. godine, te sam još koju godinu nakon toga nastavio raditi na IRB-u, dovršavajući ostatke kemije i pišući projektne prijedloge – prisjeća se naš sugovornik.
Vraćamo se još koju godinu unatrag, i naš sugovornik priznaje da je kemija bila „njegov put“ od djetinjstva. Naznake zanimanja za epruvete, pipete i kemikalije pojavile su se već splitskoj Osnovnoj školi Spinut, a kasnije ojačale u srednjoj Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju (tada Graditeljska, obrtnička i grafička škola u Splitu).
– Golem utjecaj na mene imala je profesorica iz kemije Snježana Kovač. Ona je prepoznala u meni taj interes i nagovorila me da promijenim usmjerenje iz tehničkog urednika u općeg grafičkog tehničara jer je taj smjer imao četiri godine kemije. Kada bih trebao izdvojiti jednu osobu koja je zaslužna za ovo što jesam, kemičar kao takav, to bi bila ona.
Radoznalost i želja za stjecanjem novih kompetencija u dr. sc. Kokana rađaju želju za odlaskom u inozemstvo. Postaje svjestan da odlazak u neki strani laboratorij, sudjelovanje u njegovu radu, širenje znanja može biti samo pozitivno iskustvo, pogotovo uz hrvatske skromne izdatke za znanstvena istraživanja. Također, boravak u inozemstvu znanstvenika čini konkurentnijim za potencijalna stalna radna mjesta na nekom sveučilištu ili istraživačkom institutu. Zapravo, prema njegovim riječima, sve se više mladih znanstvenika odlučuje za poslijedoktorsko usavršavanje izvan domovine.
– Destinacije sam birao po principu koja mi je kemija zanimljiva te koliko je natječaja za posao u tom trenutku bilo aktualno. Većinom sam gledao po Europi, da ne budem baš daleko od materine spize. Opcija financiranja je dakako bila javljati se na razne stipendije, međutim, to je dosta dug proces pisanja, prijave i čekanja rezultata, otprilike godina dana, s upitnim ishodom. Zbog toga sam se radije odlučio prijavljivati na otvorene natječaje za posao i pisati otvorena pisma voditeljima istraživačkih grupa.
BOLJI UVJETI I FINANCIRANJE
Među ostalim, napisao je otvoreno pismo budućem šefu u Varšavu, dr. Michału Chmielewskom, iako taj znanstvenik tada nije imao opciju financiranja putem koje bi mogao platiti Kokanov rad u svojemu laboratoriju. No, srećom, IRB dopušta poslijedoktorandima zaposlenima na Institutu jednu godinu plaćenoga dopusta u svrhu poslijedoktorskoga usavršavanja.
– U to vrijeme, osobno sam imao još godinu i sitno ugovora s IRB-om pa sam iskoristio tu opciju za odlazak u Varšavu s plaćom od IRB-a. Nisu to neki novci, ali je bilo dovoljno za najam malog stana na godinu dana i ponešto za svakodnevne potrebe. Na Sveučilištu u Varšavi boravio sam godinu dana, u Laboratoriju za supramolekulsku kemiju. Grupa se bavi metal-organskim mrežama i prepoznavanjem aniona. S obzirom na to da sam se tijekom izrade doktorskoga rada bavio enantioselektivnom katalizom, rad u Varšavi mi je dosta proširio horizonte u smislu područja istraživanja. Konkretnije, bavio sam se sintezom fotoosjetljivih receptora, koji bi prepoznavali različite ione. Imao sam sreće da su spojevi koje sam pripravio bili prvi primjer fotoosjetljivih receptora koji istovremeno prepoznaju i anione i katione. Nitko do tada nije uspio pripraviti slične spojeve s funkcijom prepoznavanja aniona i kationa koji bi se istodobno otpustili nakon ozračivanja svjetlom. Istraživanje smo objavili u vrhunskom časopisu iz kemije.
Netom nakon povratka iz Varšave istjecao mu je ugovor na zagrebačkom Ruđeru. Međutim, kako u to vrijeme nije bilo opcije za zapošljavanje na Institutu, dr. sc. Kokan odlučio se otići na drugi poslijedoktorski studij još koju godinu, barem dok se ne otvori kakva opcija za povratak na Ruđer. Tako se javio na oglas za posao u češkome Brnu na Sveučilištu Masaryk, u laboratorij za supramolekulsku kemiju koji vodi prof. Vladimír Šindelář. Primili su ga i postao je dio grupe koja se bavi makrocikličkim molekulama koje prepoznaju anione s visokom selektivnošću i afinitetom.
Što se tiče samog znanstvenog rada, dr. sc. Kokan bio je oduševljen uvjetima: puno bolja opremljenost laboratorija, jednostavan i centraliziran pristup raznim uređajima koji su potrebni za istraživanja, organizacija na visokoj razini, a atmosfera multikulturna.
– Znanstvenici su isti svugdje, nisu vani ništa „pametniji“. Samo jednostavno imaju više izvora financiranja, bolju opremu za istraživanja. Definitivno bih rekao da je to najveća razlika u odnosu na znanost u Hrvatskoj. Sigurno da ćete više doprinijeti znanstvenoj i akademskoj zajednici ako imate više opcija za svoja istraživanja. Što se tiče plaća, teško je raditi zaključke, s obzirom na to da ljudi oklijevaju pričati o plaćama. Ali ni u Češkoj doktorandi nisu zadovoljni plaćama.
Usporedbe radi, u Varšavi poslijedoktorand koji je radio u istoj grupi kao i dr. sc. Kokan, imao je plaću od oko 800 eura, dok je Kokan praktično imao 1000 eura hrvatske poslijedoktorandske plaće s plaćenoga dopusta. Garsonijeru od 18 m2 koju je unajmljivao, u Varšavi je plaćao 450 eura mjesečno. U Brnu je situacija mal bolja: doktorandi imaju plaću oko 900 eura, poslijedoktorandi oko 1500 eura.
ČESI SE JAKO DRŽE PROTUEPIDEMIJSKIH MJERA
Unatoč svemu, dr. sc. Kokan nije zažalio zbog odlaska. Iskustvo je, kaže, apsolutno i samo pozitivno te svim kolegama preporučuje da odu u inozemstvo barem na godinu dana, vidjeti kako se ondje radi u nekom znanstvenom području, koje su mogućnosti i opcije, koje su stvari iste, koje drugačije.
– Boravak u Varšavi i Brnu definitivno mi je ojačao kompetencije i omogućio objavljivanje publikacija u časopisima koji su puno bolji od onih u kojima sam objavljivao za boravka u Hrvatskoj. Naravno, u Hrvatskoj nisam objavljivao u lošim časopisima, dapače… Ali za iznimno dobre časopise u Hrvatskoj bih se trebao puno više pomučiti, a pitanje je bih li na kraju uspio i koliko bi sve skupa to istraživanje trajalo, uz postojeće modele financiranja i dostupnost opreme.
Trenutačno je u Češkoj, objašnjava nam naš sugovornik, problem s koronom dosta ozbiljan, uz skoro najavljeno izvanredno stanje u državi. Kolegica iz grupe u kojoj radi bila je testirana, pozitivna je na COVID, pa je gotovo cijela grupa bila u kućnoj karanteni. No, ljudi su i ondje (kao i u nas) više-manje ležerni, nema panike, iako se pridržavaju propisanih mjera u velikoj većini slučajeva.
– Otkad su uvedene prve mjere obveznog nošenja maski, nisam vidio niti jednu osobu na ulici Brna bez maske!
Ali život ide dalje, svakodnevica je više-manje ostala ista. Iako je Dalmatinac u duši, naš je sugovornik u Brnu zavolio svinjetinu. Češku industriju piva da i ne spominjemo. Našao je kolege s kojima igra nogomet, prijatelje s kojima svira bubnjeve u jednom bendu. Na Sveučilištu se u prizemlju svake zgrade nalazi stol za ping-pong, tako da dosta često nakon posla, a ponekad i za radnog vremena, odigra koju partiju s kolegama. Takvo što sigurno pozitivno doprinosi njegovu radu jer je priroda znanstvenoga istraživanja ipak takva da zahtijeva opušten i odmoren mozak.
– Kad se čovjek malo riješi stresa udaranjem reketom o lopticu, onda i produktivnost poraste, a nove ideje se formiraju. Mislim da je to odličan potez Sveučilišta Masaryk – rekao nam je dr. sc. Kokan.
Ostaje u zraku, dakako, pitanje o povratku u Hrvatsku. Naš je sugovornik odlučan u tome i jasno želi stečena znanja donijeti natrag u Hrvatsku, na „njegov“ Ruđer, gdje je proveo cijelo desetljeće tijekom izrade doktorata i koju godinu nakon obrane istog. Međutim, pitanje je kada će biti natječaj i koliko će se poklopiti s istekom radnog ugovora u Brnu. Na njemu je, napominje, samo da maksimalno ojača znanstvene kompeticije koliko može objavljivanjem radova u dobrim časopisima tako da bude konkurentan kada se pojavi kakav natječaj za posao na Ruđeru.
– Za sada jako solidno stojim s radovima, tako da mislim da imam realne šanse. Osim, naravno, ako se na natječaj ne javi, recimo, neki Nijemac koji ima radove objavljene u časopisima Nature i Science pa me izgura kao slon žabu na lopoču. U tom ću slučaju razmisliti o svojim pogrješkama u životu. Ugovor u Brnu mi istječe za nekih pola godine, tako da ciljam da tada budem natrag u HR-u. U najgorem slučaju, možda i koji mjesec bez posla na materinoj spizi da se odmetni sin odmori od pusta izbivanja iz domovine.
DRŽAVA BEZ VLASTITE ZNANOSTI
Naravno, nije dr. sc. Kokan jedini hrvatski mladi znanstvenik u inozemstvu. Ima ih svugdje, poglavito njegove struke, od Švicarske i Njemačke do Norveške i SAD-a. Redovito se čuje s njima, pa zna da (za razliku od njega) ti mladi kemičari nemaj namjeru vratiti se u Hrvatsku. Već neko vrijeme guraju karijere izvan Hrvatske, neki u znanosti, a neki u kemijskoj industriji. I svi su mahom zadovoljni i plaćama i radnim uvjetima.
– Tko zna, da sam koju godinu ranije otišao iz Hrvatske, vrlo je vjerojatno da bih i ja odlučio ostati u inozemstvu. Bolji je vani životni standard, više izvora financiranja znanosti koji jamče visoku razinu organizacije. Jednostavno i nažalost, za mladog čovjeka, znanstvenika – ako želi kvalitetno raditi, a istovremeno štedjeti novce i ne spajati kraj s krajem svaki mjesec, izbor je jasan – priznaje naš sugovornik.
Jesu li dakle mladi hrvatski znanstvenici zapravo osuđeni na odlazak u inozemstvo ako žele koliko-toliko poštenu karijeru? Što bi Hrvatska kao država trebala napraviti da im osigura kvaliteta ostanak u domovini? Iako priznaje da se kvalitetna znanstvena istraživanja mogu raditi i u Hrvatskoj, naš sugovornik ističe da vani istraživanja idu puno brže i u neku ruku kvalitetnije zbog suvremene opreme i pristupa istoj. Odgovor na naše pitanje stoga dr. sc. Zoran Kokan daje temeljito i iskreno, kako to samo pravi kemičar zna i umije:
– U konačnici to znači da, u prosjeku, znanstvenik u Hrvatskoj sporije objavljuje radove u vrhunskim časopisima, što ga čini manje konkurentnim za prijavljivanje na veće projekte koji donose više novaca, a koji jedini značajnije u Hrvatskoj guraju znanost naprijed. Tako se tvori začarani krug gdje mladi hrvatski znanstvenik jednostavno mora otići izvan države u potrazi za boljim uvjetima rada kako bi si izgradio temelje putem kojih će se prijavljivati na natječaje za istraživačke projekte i dobivati iste. Konkretna rješenja ovom problemu teško je dati, međutim, prvi je korak zasigurno povećati državna ulaganja u znanstveni sustav. Alternativa je privući znanstvenike koji su otišli van da se vrate u Hrvatsku. Znam da u nas postoji strategija prema kojoj se za znanstvenika koji je bio zaposlen minimalno četiri godine izvan Hrvatske na istraživanjima, može na zahtjev države otvoriti potpuno novo stalno radno mjesto na instituciji njegova izbora. S druge strane, postavlja se pitanje zašto bi se mlad čovjek nakon skoro pola desetljeća građenja karijere u boljim uvjetima, vraćao u domovinu. Djelomičan odgovor može se naći u činjenici da su u svakoj državi stalna radna mjesta „rezervirana“ za znanstvenike koji imaju nacionalnost te države. U Češkoj – za Čehe, u Poljskoj – za Poljake… Osim ako niste toliko dobri da im se ne isplati uzeti vlastitog čovjeka. To bi značilo da vani ostaje creme de la creme hrvatske znanosti, a oni malo manje „kremasti“ vraćaju se u Hrvatsku. Naravno preuveličavam, no bit svega je jasna.
– Država koja ne ulaže dovoljno u vlastitu znanost zapravo je država bez vlastite znanosti. Znanost jedina gura svijet naprijed, i jedna država si ne može dopustiti ne sudjelovati u tome. Turizam umire kad se COVID-19 pojavi, no jaka znanost u njegovoj prisutnosti briljira. Pa neka to bude i znanost u Hrvata. Nadam se da će trenutačna situacija posložiti prioritete u Hrvatskoj što se tiče strateških ulaganja i državnih izdataka za znanost.
Prije nekog vremena i prof. dr. sc. Miljenko Šimpraga, prorektor Sveučilišta u Zagrebu za inovacije, transfer tehnologije i komunikacije, u jednome je intervju ustvrdio: “Ono što vrijedi u ovoj zemlji trebalo bi ovdje i ostati, jer bez perspektivnih mladih umova nema ni razvoja. Možemo koliko hoćemo ulagati u zgrade i opremu, ali u konačnici od toga nećemo imati ništa. Iza projekata stoje ljudi, a ne zidovi i oprema.” Nemoguće je ne složiti se s time.
Vrag je u detaljima
Kada je otišao u Varšavu, dr. sc. Zoran Kokan radio je na fotoosjetljivim receptorima za ione. Početna je ideja bila da radi na anionskim receptorima, no igrom slučaja ispalo je da je pripravio fotoosjetljivi receptor za parove iona (katione i anione). Takav je sustav bio prvi dotad te je istraživanje objavio u vrhunskom časopisu Journal of the American Chemical Society s čimbenikom odjeka 14,6. To je do danas njegov najbolji objavljeni rad.
– Kemija je uvijek nepredvidljiva. Čovjek može raditi planove, prijedloge, hipoteze, ali ako nema eksperimenta kao podrške, sve ostaje samo na papiru i u glavama suludih kemičara. Važno je imati otvorene oči i slušati što nam kemija govori. Vrag je u detaljima. Tužno bi bilo da neka iznimno značajna i zanimljiva kemija prođe ispod radara zbog toga što nije bila primarni cilj istraživanja – ističe dr. sc. Kokan.
U Brnu radi na supramolekulskim hidrogelovima. I ondje je, opet, imao sreće jer je umjesto supramolekulskih oligomera/polimera koje je zamislio na početku, dobio supramolekulske hidrogelove koji se selektivno tvore u prisutnosti jodidnih ili perkloratnih aniona, nakon što se anioni vežu za receptor, bambusuril (makrociklički anionski receptori s kojima se bavi grupa u kojoj radi). Time se bavi već dvije godine, no još nisu objavili rad jer je sustav netrivijalan. Međutim, čini se da će mu to biti najbolji rad dosad jer ga pokušavaju objaviti u časopisu s čimbenikom odjeka gotovo 20!
U međuvremenu je dr. sc. Kokan u istoj istraživačkoj grupi bio uključen u dodatni projekt koji se bavi molekulskim strojevima te su objavili rezultate istraživanja u časopisu Angewandte Chemie (čimbenik odjeka oko 12).
Život, posao i putovanja u vrijeme korone
Otkako je otišao na poslijedoktorska usavršavanja, dr. sc. Zoran Kokan Hrvatsku posjećuje dva puta godišnje – za ljetne i zimske praznike. To je u principu isti ritam koji je imao na relaciji Zagreb – Split dok je studirao i radio u hrvatskoj metropoli. Sada „razlomi“ svoj posjet domovini otprilike pola-pola na Zagreb i Split. Ove godine, doduše, nije uopće bio u Hrvatskoj zbog pandemije koronavirusa.
– Na početku protuepidemijskih mjera u Brnu radio sam oko dva tjedna od kuće, a poslije u laboratoriju, uz minimalan kontakt s kolegama i nošenje zaštite na licu. Javni je prijevoz bio pojačan da bi se što više „razrijedili“ putnici u tramvajima i autobusima, a da ritam grada ne posustaje. U Hrvatskoj, koliko sam čuo, bilo je obratno. Nakon prestanka prvih mjera, drugi val je započeo u Češkoj, kao i u Hrvatskoj, puno gore, sudeći po priloženim podatcima u javnim medijima. Čini se da će uskoro opet biti proglašeno izvanredno stanje u Češkoj. Neminovno je da će svatko u nekom trenutku dobiti COVID, isto kao i gripu ili drugu zaraznu bolest.
