Naše smeće, naši odbačeni snovi

Često se u svakodnevici nađemo u situaciji da neki proizvod s čežnjom iščekujemo i s ushitom kupujemo, a onda ga, nakon nekoliko mjeseci ili godina, više ne trebamo i jedva ga se čekamo riješiti. Ovakvo je djelovanje društveno uvjetovano, a narav kapitalizma drugačije postupanje ni ne omogućuje ili ga barem znatno otežava. Ukratko, otpad je (p)ostao sveprisutan i neizbježan (nus)proizvod života. Normativno, otpad ima dva temeljna svojstva: (1) štetno utječe na okoliš i zdravlje ljudi i (2) ima različita mjesta nastanka i pojavne oblike. Postoji shvaćanje da je otpad samo sirovina na pogrešnome mjestu, a suvremeni se pristupi, poput koncepta kružnog gospodarstva i principa hijerarhije otpada, sve više približavaju takvomu razmišljanju. Otpad je i jedna od ključnih tema sveprisutnog i često pogrešnim značenjima nabijenog koncepta održivoga razvoja.

Sociološke su definicije otpada znatno šire i dublje od normativnih. Najviše se fokusiraju na prirodu sustava u kojemu živimo, preciznije, na samu srž tržišne ekonomije. Jedna je ugledna britanska teoretičarka to lucidno sažela u tezu: „Kapitalizam roba i usluga i potrošačko društvo kontinuirano pokušavaju prešutjeti otpad koji stvaraju i zakopati njegove neželjene posljedice“ (Honor Fagan, 2002). Pritom, kako reče najvažniji svjetski aktivni sociolog rizika Joost Van Loon „isprobana strategija odbijanja, utemeljena na načelu izbacivanja iz vida, iz uma, tako dobro uprizorena u kanti za otpad, više ne djeluje“.  Došli smo tako do znanstvene klime u kojoj se otpadom ipak treba baviti i to zato što „kada govorimo o dizanju zastora sa socijalne konstrukcije globalnoga konzumerizma, prvo trebamo podići poklopac s kante s otpadom” (Honor Fagan: 2002). O otpadu u kontekstu rastućega konzumerizma govori i Gay Hawkins (2006) koji napominje da je u suvremenom društvu pravilna etika otpada nemoguća zbog kulture distanciranja, odbacivanja i rasipnosti, a potom zaključuje da zapravo trebamo mijenjati „vlastiti odnos prema gubitku vrijednosti“, kako on vidi stvaranje otpada.

Otpad kao globalni simbol neodrživosti civilizacije

Sociološki gledano, najvažniji su elementi kulture jednoga društva njegovi simboli, vrijednosti i norme. Otpad možemo promatrati kroz vrijednosnu matricu zato što suvremeno društvo zastupa, barem deklarativno, vrijednosti zdravlja, kvalitete života i zaštite okoliša. Normativna dimenzija uključuje pak strategije, planove i zakone koji otpad tematiziraju na različitim razinama, pri čemu je u slučaju naše zemlje najvažnija europska razina oblikovana kroz sveobuhvatne i koherentne javne politike. I dobro je da je tako jer inače bi naši gradovi izgledali daleko lošije nego što danas izgledaju. Za ovaj je pak tekst najvažnija simbolička dimenzija otpada i s njime povezanih fenomena. Naime, iako naizgled sasvim prozaičan fenomen, otpad je postao dio masovne kulture. Osim toga, i sām otpad možemo promatrati kao simbol suvremenog potrošačkog društva koje (ne)održivo srlja u propast.

Prodiranje otpada u sve životne sfere nije mimoišlo prostor kulture i umjetnosti. Odnos je otpada, kulture i umjetnosti slojevit i uključuje nekoliko razina.

Prvo, tu je tematiziranje otpada u popularnoj kulturi – u medijima, dokumentarnim, crtanim i inim filmovima, u umjetničkim djelima različitoga tipa. Drugo, u posljednje se vrijeme sve više populariziraju umjetnička djela izrađena od otpada, a neka su od njih toliko popularna, hvaljena i estetski vrijedna da se izlažu u najprestižnijim svjetskim galerijama i muzejima. Treće, zanimljivo je promatrati kako cijenjena umjetnost jedne epohe postaje otpad u nekoj novoj epohi (dovoljno se prisjetiti spomenika i simbola Narodno-oslobodilačke borbe, od kojih su neki bili uistinu vrijedni, a nakon društvenih su promjena početkom 90-ih naprosto demolirani i odbačeni. Četvrto, tu su dijelovi sustava za gospodarenje otpadom koja su ujedno i vrhunska arhitektonska ostvarenja.

Otpadna umjetnost i umjetnost na otpadu

Najprisutnija i najvidljivija poveznica otpada i popularne kulture su filmska i medijska ostvarenja koja tematiziraju otpad. Meni osobno najzanimljiviji, a rekao bih i društveno najvažniji među njima, su crtani filmovi čiji je cilj naučiti djecu da stvari treba cijeniti, da se polomljeni predmeti mogu popravljati i ponovno koristiti te da svoj životni prostor i okoliš treba čuvati. Kao primjer može poslužiti crtani film Smrdljivko i Prljavko (The Stinky and Dirty Show, 2015) kojeg možemo gledati i na našoj javnoj televiziji.

Važni su i zanimljivi i dokumentarni filmovi o otpadu, a veliku pozornost ovoj temi posvećuju vodeći svjetski ekološki medijski programi poput National Geographica. Na sljedećoj je fotografiji poznata naslovnica jednog njihovog izdanja posvećenog otpadu.

Umjetnička djela nastala od otpada sve su popularnija. Otpad kao gradivni materijal svojih ostvarenja umjetnici koriste na različite načine i s različitim motivima. Neki na otpadu naprosto pronađu vrijedan, a besplatan resurs, a neki ciljano koriste otpadnu umjetnost da bi upozorili na ekološke probleme i potrebu za recikliranjem. Na sljedećoj je slici skulptura ‘Mount Recyclemore’ umjetnika Joea Rusha napravljena uoči Summita G7 u Cornwallu u lipnju ove godine.

Kad se dotaknemo bolne teme uništavanja spomenika jedne epohe koji postaju otpad nekog novog razdoblja, primjera imamo uistinu puno i ne trebamo ići ni daleko u prošlost niti napuštati Hrvatsku. Brojna su crkvena umjetnička djela uništavana u vrijeme socijalizma, brojni spomenici NOB-a uništavani i slani na odlagališta početkom 90-ih, ogromna je baština odbačena i uništena tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Kao ilustracija ovog fenomena može poslužiti odbačeni i zapušteni Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna Vojina Bakića podignut na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore.

Najzad valja spomenuti vrhunska arhitektonska ostvarenja povezna s otpadom. Slabo je poznata činjenica da je poznati arhitekt Antonio Gaudi od otpada stvarao neka od svojih najpoznatijih djela.

Da i dijelovi sustava gospodarenja otpadom mogu postati vrijedna arhitektonska djela visoke estetske vrijednosti dokazuje spalionica otpada Spittela u Beču, jedno od najsuvremenijih postrojenja za energetsku oporabu otpada.

Zaključno se može reći da su suvremeno društvo i otpad neraskidivo povezani, a sve veći rast količine otpada koji kao civilizacija generiramo uskoro će postati nepremostiv problem, ako hitno nešto ne promijenimo. Nadu budi umjetnost kakvu vidimo na posljednjim slikama.

Baštinici naše ostavštine od najranijih dana u dječjim vrtićima uče o štetnosti otpada. Ako itko kotač neodrživosti još može preokrenuti, to su oni.