Naše društvo propustilo je priliku da se u pandemiji promijeni nabolje

U “nenormalnim” vremenima svi osjećaji i gotovo svi doživljaji su normalni, uključujući i one koje bismo i sami u nekim mirnijim vremenima olako okarakterizirali kao “nenormalne”. Tijekom tjedana koji slijede, nemojte se iznenaditi ako vaše emocije, razmišljanja i ponašanja ne budu onakvi na kakve ste naviknuti u uobičajenijim vremenima, ako osjetite pojačan stres ili nervozu, ako češće nego inače odreagirate neprimjereno prema drugima, ako imate veću potrebu za, naročito slatkom ili masnom, hranom ili ako se osjetite bespomoćno, a na trenutke čak i beznadno. Sve je to normalno.

Uistinu je normalno ako se ovih dana dogodi da vas neka sitnica rasplače ili se zbog ničega posvađate s ukućanima. To je normalna ljudska reakcija na nenormalnu situaciju u kojoj se nalazite. To je očekivano, to je ljudski, to je u redu. Ono što nije u redu je prepustiti se takvoj situaciji i tim reakcijama jer možete pomoći sami sebi…

Tvrdi to prof. dr. Andreja Bubić, izvanredna profesorica splitskog Filozofskog fakulteta i voditeljica njihova Centra za savjetovanje studenata, u priručniku na temu “Kako se nositi sa situacijom prouzrokovanom pandemijom koronavirusne bolesti (COVID-19)?” u kojem obrađuje psihološke aspekte kriznih situacija i nudi savjete za lakše nošenje s njima.

Ovaj iznimno koristan priručnik izdala je Naklada Slap, u suradnji sa Sveučilištem u Splitu, a ako ga ne možete dobiti u fizičkom obliku, potražite ga online, besplatan je. Dobro će vam doći čak i ako ste u grupi onih koje koronavirus nije okrznuo.

PUN NARAMAK SAVJETA

Kao glavne savjete za lakše nošenje sa situacijom koja nas sve tišti, autorica ističe kao jako bitno da se održi što više elemenata “normalnog života”. Savjetuje i da uzroku trenutačne krizne situacije dajemo pažnju koju zaslužuje, ali ne više od toga. Sugerira, doduše, i da ograničite izloženost medijima, ali prije negoli to napravite – ipak pročitajte što kaže ova stručnjakinja.
–​ Na pisanje knjižice su me ponukale poruke kolega s Filozofskog fakulteta koji su mi se, kao voditeljici Centra za savjetovanje studenata, obratili nakon što sam sredinom ožujka 2020. godine oglasila da smo u okviru Centra pokrenuli telefonsku liniju za krizno savjetovanje. Tog sam dana s kolegama izmijenila više od stotinu vrlo kratkih i podržavajućih poruka. Iako ni jedna od njih nije spominjala probleme ili teškoće, njihov mi je broj bio preplavljujući pa sam odlučila pokušati napisati nekoliko stranica savjeta o tome kako se lakše nositi s trenutnom situacijom. “Nekoliko” je stranica u jednom trenu prošlo njih 50… i tako je nastala knjižica.

Spomenuli ste sada kolege s Fakulteta. Što je sa studentima?
– Studenti su se na našu “kriznu liniju” relativno malo javljali, iako je interes za redovitim oblicima savjetovanja ostao otprilike isti. Mnogo je mogućih razloga zašto povećanog interesa na našoj liniji nije bilo, možda i zato što su postojale i druge linije pomoći, tako da o razlozima ne bih htjela puno nagađati. Sve što mogu reći jest ono što sam tijekom nastave čula od brojnih studenata: teško im je. Teško je biti mlada odrasla osoba, a ne moći izlaziti ili provoditi vrijeme sa svojim vršnjacima.

Knjižica je objavljena u digitalnom izdanju već u travnju. Vrijede li i danas savjeti koje ste ponudili?
– Vrijede. Iako se situacija u mnogočemu promijenila, savjeti ponuđeni u proljeće 2020. godine itekako vrijede i danas. Temeljne poruke važnosti brige o sebi, osnaživanja emocionalne bliskosti s bliskim osobama, zadržavanja što je više moguće elemenata redovite rutine ili stvaranje nove, čuvanje sebe od pretjerane izloženosti sadržajima koji nas uznemiruju… ali i drugi navedeni savjeti i dalje su aktualni. Glavna je poruka knjižice danas, u kontekstu potresa koji se dogodio u prosincu, možda i važnija nego tada: u idućem će razdoblju biti važno što više naglašavati kako su prenaglašene emocije, povremene nedovoljno racionalne odluke i brojna ponašanja koja bismo u normalnim vremenima smatrali zabrinjavajućima očekivana.

Psihologinja ste, imate neke “alate” koje drugi nemaju, je li i vama usprkos svemu ova situacija stvorila neku vrstu anksioznosti? Kako se nosite s manjkom druženja, fizičkih kontakata, grljenja, rukovanja…?
– Ja sam dosta atipičan primjer “psihologa”. Iako sam prošla nekoliko edukacija za pomagače, osobno za sebe, za razliku od mnogih drugih kolega, ne mogu reći da sam puno “alata samopomoći” stekla unutar sustava. U ovoj situaciji, meni je nekadašnja slabost postala snaga: stjecajem životnih okolnosti, mnogi moji vrlo bliski prijatelji ne žive blizu mene, tako da mi fizička bliskost odavno nije preduvjet one emocionalne. Inače sam po prirodi introvert, tako da mi je druženje koje imam, uz osjećaj itekakve emocionalne bliskosti s ljudima koji su mi fizički daleko, u ovom trenutku dovoljno.

Dio fizičkih kontakata mi zaista jako nedostaje, ali sam onih nekoliko najbližih uspjela zadržati te se stoga ja osobno, zbog svoje osobnosti i životnog puta, sa spomenutim problemima nosim dosta dobro. Dakako, to ne znači da nema anksioznosti; dapače, ima je, i to u trenucima itekako puno. Nekoliko članova obitelji oboljelo je od korone, brinem se za bliske osobe slabijeg zdravlja, brinem se i za svoje zdravlje, osjećam se nelagodno u nekim zatvorenim prostorima… Anksioznost kod mene postoji, kao i kod većine drugih. Kao i većina drugih, svaki dan ispočetka tražim načine da se lakše nosim s njom. Zasad uspijevam u tome, nemalim dijelom zahvaljujući ljudima koji me okružuju.

Fakulteti su, na ovaj ili onaj način, stalno radili. Koliko se vaš posao promijenio?
– Naš se posao, iz naše perspektive, značajno promijenio. Iz perspektive zaposlenika u zdravstvenom sustavu ili onih koji su ostali bez posla, sveučilišni se profesori nemaju na što žaliti.

ASPEKT POJEDINCA

Jednom kad sve ovo prođe, a trebalo bi, hoćemo li biti opet oni “stari” ljudi, kakvi smo bili prije pandemije?
– Vrlo iskreno, ne znam. Očekivala bih da će nemali broj ljudi u sebi osjetiti da su nešto drugačiji nego prije, iako je ljudska psihologija takva da voli poznato, te stoga ne bi iznenadilo da nakon nekoliko godina mnogi za sebe kažu da su se napokon vratili “na staro”. Ono što znam jest da postoje ljudi koji su se usred korona-krize promijenili na bolje: posložili su životne prioritete te možda već i sad žive kvalitetnijim životom, iako i dalje u neizvjesnosti, dakako. Također, znam da je znatno veći broj onih koji zaista teško podnose ovu krizu, svakim danom sve teže. Iako im je danas teško, ni oni nisu osuđeni na propast: svatko je i dalje u prilici kroz ovu situaciju dugoročno izići kao “bolji čovjek”. To je aspekt pojedinaca. Na razini društva, rekla bih da smo prvu priliku, onu proljetnu iz 2020. godine, propustili jer mi se čini da je kriza društvenih vrijednosti porasla.

Što vam se čini je li možda potencijal u tome što smo ovih korona-mjeseci češće nego ikada imali priliku slušati znanstvenike i da su se neki od njih prometnuli i u medijske zvijezde?
– Mislim da je velika prisutnost znanstvenika na samom početku pandemije bila vrlo obećavajući činitelj koji je mogao doprinijeti društvenom boljitku. Međutim, rekla bih da se taj potencijal istopio nakon što su se neki aspekti struke, izvana barem gledajući, počeli politizirati i nakon što su se u javnom prostoru pojavila potpuno oprečna mišljenja znanstvenika o istim temama. Iako se spominjalo kako postoji slaganje svih oko nekih temeljnih činjenica, prosječnom se građaninu ta poruka vrlo lako mogla izgubiti u stalnom prenaglašavanju razlika među mišljenjima pojedinih znanstvenika. U tom smislu, rekla bih da nam je početna snaga u nekom trenutku postala slabost. To je perspektiva 2020. godine. Sada, u 2021. imamo novu priliku.

Ima li šanse da iz svega možda iziđemo i bolji?
– Solidarizacija cijele zemlje u pružanju pomoći potresom pogođenim područjima daje nadu da je promjena nabolje i na razini društva moguća. S druge strane, svjedočimo i sve izraženijoj polarizaciji društva, a mnogi su već sad itekako pogođeni ekonomskom krizom. U bliskom razdoblju, ne bih očekivala da ćemo kao društvo postati znatno bolje. Dugoročno, rekla bih da šansu imamo: hoćemo li je iskoristiti, ne znam. Voljela bih da je iskoristimo.