Možemo li i smijemo li oživjeli dinosaure?

Izumiranje određene vrste predstavlja njezin prestanak postojanja na planeti Zemlji. Izumiranja kao takva nisu ništa novo i sastavni su dio cjelokupne povijesti života na Zemlji. Dapače, često su upravo ona promijenila sliku života našega planeta. Smatra se da je dosad bilo pet velikih odnosno masovnih izumiranja života, a prema nekima tu je i šesto, ono pleistocensko. Najvažnije po procjeni od preko 83 % izumrlih vrsta ondašnje bioraznolikosti je zasigurno ono s kraja perma prije nekih 252 milijuna godina, a ima i podataka koji ukazuju na preko 90 % izumrlih vrsta, iako je općenito najpoznatije ono s kraja krede prije 65 milijuna godina kada izumire oko 50 % tadašnjih vrsta od kojih su najpoznatiji dinosauri. Također se smatra da je dosad sveukupno izumrlo 99,9 % svih ikada postojećih vrsta, tako da je ono što danas imamo jedva ili manje od 0,1 % svekolikog postojećeg života. Unatoč toj maloj brojci, znamo kojim tempom ga i mi kao ljudska vrsta danas ugrožavamo i koliko smo drugih neljudskih vrsta živih bića u svome djelovanju i širenju doveli do propasti i ruba izumiranja.

JURSKI PARK

Ali što ako bi izumiranja mogla postati stvar prošlosti? Što ako se izumrli organizam može ponovo vratiti u život? Književno djelo, bestseler Michaela Crichtona “Jurassic park” iz 1990. godine, kod nas prevedeno i objavljeno kao „Jurski park“ 1993. godine, kao i ekranizacija istoga djela od strane redatelja Stievena Spielberga iz 1993. godine pridonijeli su promišljanju spomenutog pitanja na primjeru dinosaura na globalnoj razini. Indikativno je to što je filmska franšiza u konačnici zaradila preko milijardu američkih dolara i predstavila prekretnicu u filmskoj industriji koristeći CGI (Computer Generated Image) efekte. Ova djela su potaknula i mlade i stare na razmišljanje i preispitivanje ove intrigantne, složene i osjetljive tematike. Iako sama ideja oživljavanja izumrlih organizama nije nova, ona zapravo seže u prvu polovicu osamdesetih godina prošlog stoljeća, a najave i napori koji idu u tom smjeru idalje ne zastarijevaju.

U kontekstu oživljavanja izumrlih vrsta može se raditi o pokušaju vraćanja u život vrsta koje prema evolucionističkom modelu razvoja života nisu koegzistirale sa čovjekom, poput dinosaurskih vrsta. O tome govori spomenuto književno i filmsko djelo. No, može se raditi i o nekom recentnijem izumrlom organizmu koji je dijelio svoj životni prostor sa suvremenim čovjekom poput vunastog mamuta ili sibirskog spiljskog lava. Ovdje međutim postoji ključna razlika, posebice u dostupnom biološkom materijalu za eventualno umnožavanje tj. kloniranje istih. Naime, od dinosaura su nam ostale praktički samo okamine, dok primjerice od mamuta imamo cijele jedinke nađene u permafrostu, trajno smrznute, s mišićjem, kožom, dlakom, čak i neprobavljenim sadržajem u želucu. Ne čudi da kad neka vrsta prestane postojati, dapače, već je jako dugo nema na pozornici ovoga planeta, eventualna mogućnost oživljavanja takvog izumrlog organizma zvuči i djeluje snažno, upečatljivo, primamljivo pa čak i poželjno. Ali, uz to, ona otvara pandorinu kutiju s mnogim ključnim i teškim pitanjima koja kao da u stvarnosti ostaju potisnuta i/ili neodgovorena. Nije sve to samo tako lako i bezazleno kako se možda čini i kako je u navedenim djelima prezentirano.

Vjerujte mi, jedan sam od onih koji bi stvarno želio vidjeti, pa i dotaknuti, pravog Brachiosaurusa ili Stegosaurusa, no možda ipak ne pod svaku cijenu. Naime, opstanak života kakvog poznajemo je u pitanju.

 

Naime, nakon izumiranja određene vrste stanje u danom ekosustavu prilagođava se novonastaloj situaciji i drugi organizmi pune novooslobođene ekološke niše kao i karike prehrambenih lanaca. Život ide dalje, on nađe novi, drugačiji put. Stoga se opravdano možemo pitati čemu onda oživljavanje koje može ugroziti nanovo uspostavljenu prirodnu ravnotežu i trenutno živuće vrste? Utjecaj, koji bi se pri tom nedvojbeno očitovao, bilo da je on direktan ili indirektan, mogao bi imati dalekosežne posljedice na ljudsku vrstu, ali i na život kakav ga danas poznajemo u cjelini.

Tko zna, možda bi se s oživljavanjem izumrlih vrsta oživjele i njima svojstvene bolesti koje su nama danas nepoznate, a koje bi mogle ugroziti naš opstanak i/ili opstanak neke druge vrste. U vezi s tim možemo se zapitati da li eventualnom reintrodukcijom izumrlih vrsta u današnje vrijeme i biosferu, bilo da je ona planirana ili posljedično nekontrolirana, smijemo na taj način ugroziti prava živućih, postojećih organizama. Nadalje, neizvjesno je kakva bi bila prava izumrlih organizama povratnika. Što su zapravo ti oživljeni organizmi – replike nekadašnjih vrsta s novom prilikom ili bio-gen-inženjerski potrošni proizvodi, patentirani, u vlasništvu svojih takozvanih tvoraca i prodavani najboljem ponuđaču za tko za koju i kakvu ljudsku zadovoljštinu?

KLONIRANJE I VLASNIČKI ŽIG

Nažalost ili na sreću, kad se i pokušava oživjeti izumrle organizme, vjerojatnost da se nađe i kopira njihov neoštećeni genski materijal je mala. Posebice kod vrsta koje su duže vremena izumrle, time su njihovi ostaci stariji i u lošijem stanju, kao što je to slučaj s okaminama dinosaura gdje je njihova DNK u fragmentima. To znači da bi ju se u praksi, ako bi njezine fragmente uopće i uspjeli posložiti, nekako moralo “krpati”. Ovo pak ukazuje na činjenicu kako takav klonirani nanovo oživljeni organizam povratnik ne bi bio u potpunosti identičan svome izumrlom prethodniku. Zato bi i netko vjerojatno na njega stavio patent, svoj vlasnički žig.

Pošto je svaki organizam u svom fenotipu, što znači svom izgledu, građi, funkcioniranju i ponašanju, rezultat ne samo svojih gena, svojoj vrsti svojstvenog genotipa, već i okolišnih uvjeta, tu je i problem oko toga da oni danas nikako nisu isti kao što su bili prije, za života izumrlih organizama. A onda ni to dodatno ne ide u prilog istovjetnosti nanovo oživljenog organizma s njegovim izvornikom jer ne može biti i razvijati se pod istim uvjetima. I što bi onda zapravo takvi organizmi bili – samo neki zamjenski primjerci, ni blizu savršene replike nekadašnjih stvorenja.

Dinosauri, kao najčešći primjer izumrlih vrsta, zbog svoje veličine, pa i veličanstvenosti, ostavljaju utisak, njima se divimo od najranije mladosti i jako su dobar alat za podučavanje. Jednostavno, efektni su. I baš zato, s obzirom da su u određenom vremenu i iz određenih razloga izumrli, iskoristili su svoju priliku, znanstvenici i ini trebali bi se zapitati da li bi njihovo eventualno oživljavanje bilo nešto nasilno u našem vremenu, da li bi to bio čin nasilja nad prirodom koja ih je odabrala da izumru. Možda bi na prvu to bio čin vrijedan divljenja, no postoji opravdana bojazan da bi se mogao prometnuti u ludost koja bi se skupo naplaćivala.

BIOETIČKE DILEME

Uistinu ne bi smjeli zanemariti bioetička pitanja s dalekosežnim implikacijama poput ovih samo radi nečijeg osobnog dobitka, napredovanja, priznanja. Znanost, koja se danas u nekim segmentima pokazuje kao da je zasjela na mjesto Boga, očito samo odgovara na pitanje može li ona nešto načiniti, a ne i treba li i smije li to načiniti. Isto tako, koja bi zapravo bila svrha tog čina i načinjena? Hoće li i kako to utjecati na prava i slobode drugih živih bića? Mogu li se napori, intelekt, vrijeme i financijska sredstva uložena u takav pothvat oživljavanja izumrlih vrsta mudrije iskoristiti, primjerice za konkretno poboljšavanje kvalitete života pojedinca i zajednice? Ima li znanost granica ili je na kraju ipak sve samo Industrija – pošteno je pitanje koje bi si svi trebali postaviti.

Vjerujte mi, jedan sam od onih koji bi stvarno želio vidjeti, pa i dotaknuti, pravog Brachiosaurusa ili Stegosaurusa, no možda ipak ne pod svaku cijenu. Naime, opstanak života kakvog poznajemo je u pitanju.