Mladi su odgajani da se ne znaju nositi s preprekama

Ima više razloga zbog kojih se bojimo ispita.

Nisko samopouzdanje. Osoba razmišlja: „Ma znam ja sebe, zbunim se, emocionalna blokada, ne znam na ispitu ono što znam doma….sjećam se kako sam do sada uvijek od straha zablokirao. Uvijek su mi roditelji, kad su bili ljuti na mene, govorili, ništa od tebe, ti naučiš ali u školi ne znaš…. Ma što to radiš šeprtljo, imaš dvije lijeve noge, pusti, pusti, ja ću, ne mogu te gledati kako kilaviš…. Čim me netko nešto pita ja počnem razmišljati o tome, što će se sad dogoditi, je li mi se ruke tresu, jesam li oznojen….pa ni ne čujem što me se pita“

Tu je i loše iskustvo – moram naučiti za pet da bih dobio dva jer kad učitelj podvikne, ja više ništa ne znam.

A kako taj strah izbjeći? Vježbajte kod kuće ispitnu situaciju. Ako je ispit pismeni, vježbajte pišući. Ako je ispit usmeni, vježbajte govoreći. Ako je ispit trčanje na 100 metara, vježbajte trčeći 100 puta po 100 metara. Ako na ispitu morate pjevati, pjevajte u kupaonici.

Međutim, valja znati da stres nije samo negativan. Malo stresa je dio normalnoga jer nas pobuđuju da dodatno zalaganje.

Ako se učenik ili student boji, trese, znoji, drhti… Savjetovala bih nastavnicima da ga opuste pitajući ga barem tri lagana pitanja na koja može odgovoriti. Pa još poneko pitanje koje sigurno zna i koje nema veze s ispitnim gradivom…. A onda se postavljaju ispitna pitanja. Za svaki dobar odgovor daje se pozitivna povratna informacija. Pri ispitivanju je važan i ton, ritam ispitivača. Ponekad se usmeni ispit može zamijeniti pismenim. Ili obratno. Ako se tako mogu očekivati bolji rezultati. Suradnja s roditeljima može pomoći, kao i suradnja sa psiholozima, pedagozima i  liječnicima.

O snižavanju kriterija kod vrednovanja i ocjenjivanja?

Ne znam koliko se to događa zbog straha od ispita. Mislim da je generacija učenika odgajana od strane svojih roditelja pretežno tako da mladi nemaju iskustva s preprekama. Mnogi roditelji ispunjavaju gotovo sve želje pa njihova djeca nemaju iskustva s time da se nose sa zabranama, ne znaju kako reagirati na rijetke zabrane kao što je „To se ne može“, „Nemamo“, „Ne dozvoljavamo“.

Ova priložena grafika nasmijava. Ipak se sjećam mnogih mladih koji su išli završiti četvrtu razred srednje škole u neku daleku državu. Njihovi su komentari bili od reda da je naša škola zahtjevnija i zato su oni mogli tamo briljirati. Oni su više znali o zemlji u koju su došli od svojih novih školskih kolega. A za našu zemlju gotovo da nisu čuli.

Bilo bi dobro da razvijamo naše školsko, i da čuvamo naš prestiž u sportu, ljepoti zemlje i mora, a najviše u obrazovanju naših mladih ljudi!