Medijski odgoj u školama je preduvjet za stvaranje odgovornih i digitalno pismenih mladih ljudi 

Kvalitetna i pouzdana (samouvjerena) komunikacija, medijska, ali i u svijetu i Hrvatskoj sve važnija digitalna pismenost (od najranije dobi), područja su kojima se već godinama bavi Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, udruga kojoj je cilj poboljšanje medijske, komunikacijske kulture i pismenosti. Na najvećem projektu Društva Djeca medija aktivno surađuje troje poznatih sveučilišnih profesora, Danijel Labaš i Lana Ciboci Perša s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu i Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti Sveučilište u Zagrebu. Bavili su se i radili sa studentima, započeli suradnju s umirovljenicima, dok je povod ovome razgovoru vraćanje u „školske klupe”. Naime, nedavno je iz tiska izašao njihov novi priručnik „Medijska pismenost. Priručnik za učiteljice i učitelje razredne nastave”, izuzetno štivo koje služi kao orijentir odgojno-obrazovnim djelatnicima u radu s djecom rane školske dobi, pa smo u tom povodu razgovarali sa sve troje autora.

Kako komentirate digitalnu pismenost današnje djece i mladih? Koliko dobro stojimo u Hrvatskoj po tom pitanju?

– Ako u obzir uzmemo istraživanja i podatke Eurostata posljednjih godina, onda bismo mogli zaključiti da su mladi u Hrvatskoj u samom vrhu što se tiče digitalne pismenosti u širem europskom okruženju. No, potrebno je razlučiti što se to sve smatra „digitalnom pismenošću“. Ako je riječ o ovladavanju i korištenju digitalnim alatima, dakle o „tehničkom“ korištenju i mogućnosti pristupa digitalnom svijetu i njegovim sadržajima, onda ćemo se složiti da je to točno. To su pokazala i naša istraživanja, posebno EU Kids Online, istraživanje koje je Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu koordiniralo 2017, a čiji su konačni rezultati na europskoj razini prikazani 2020. i prema kojima gotovo 100% djece i mladih između 9 i 17 godina ima pristup internetu, a gotovo isti postotak se zna koristiti digitalnim alatima. Kada pak o digitalnoj pismenosti razmišljamo u širem kontekstu – a tu mislimo na odgojno-obrazovni aspekt – onda baš i ne stojimo tako sjajno, jer nam je istraživanje otkrilo da velik postotak djece i mladih ne zna uključiti sigurnosne postavke na svojim društvenim mrežama, a jednako tako ni i svojoj privatnosti, premda su za nju izrazili svoju zabrinutost. Složit ćemo se da su u ovom slučaju digitalna „tehnička“ pismenost i medijska pismenost – koja uključuje pravo i mogućnost pristupa medijskim sadržajima, njihovo kritičko procjenjivanje, evaluaciju i ispravno korištenje – itekako povezani i da nam je uz tehničku digitalnu pismenost zadaća poboljšati i odgoj za medije, onako kako ga vide znanstvenici i istraživači koji se bave medijskom pismenošću.

MEDIJSKI ODGOJ OTVARA OČI GRAĐANIMA, NAROČITO MLADIM LJUDIMA

Što mislite, koliko se odgojno-obrazovni proces u Hrvatskoj promijenio uslijed sveprisutnosti digitalnih medija, ponajviše društvenih mreža? Pratimo li po toj liniji trendove i ponašanja „sa Zapada”?

 – Ne postoji jedan „unificirani“ model odgoja i obrazovanja za medije ni u Europi ni u svijetu. Ali, postoje ozbiljna razmišljanja i nastojanja, kako u svijetu tako i kod nas, kako bismo i u odgojno-obrazovnom procesu shvatili važnost odgoja za ispravno korištenje medija, jer smo svi, a posebno djeca, „uronjeni” u taj svijet. Ne bismo niti nužno morali slijediti „trendove za Zapada“, ali bi dobro bilo da u svojim odgojno-obrazovnim kurikulima pokušamo iskoristiti najbolje prakse drugih zemalja. Kod nas je medijska kultura i općenito odgoj i obrazovanje za ispravno korištenje medija, po procjeni samih odgojno-obrazovnih djelatnika (bilo da govorimo o nastavnicima, učiteljima Hrvatskoga jezika, knjižničarima i drugima), još uvijek nedostatan, ali mu se sve više posvećuje pozornost i nastoji ga se implementirati u formalni odgojno-obrazovni proces.

Dok se ne dođe do stupnja potpunije formalne integracije, koja će biti moguća tek onda kada i odgojno-obrazovni djelatnici steknu potrebne kompetencije, dobro je da postoji više načina neformalnoga obrazovanja za medijsku pismenost koje promiče više udruga civilnoga društva, među kojima je i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu koje je nizom edukativnih projekata i programa doista kapilarno prisutno na području cijele Hrvatske, posebno u našim školama.

Objavljen je prvi Priručnik za učiteljice i učitelje razredne nastave o medijskoj pismenosti – kako je osmišljen i što sve sadrži?

 – Priručnik „Medijska pismenost“ plod je višegodišnjega rada nas troje autora – Lane Ciboci Perša, Igora Kanižaja i Danijela Labaša – koji je konačno i „ukoričen“.  Riječ je o priručniku za učiteljice i učitelje razredne nastave u kojemu su  „pod palicom“, a zapravo u sjajnoj suradnji s izvršnom urednicom Majom Jelić Kolar iz Profil Kletta obrađene, po našem sudu, sve važne teme vezane uz medijsku pismenost – od abecede medija i medijske pismenosti do medija i medijskih sadržaja, radija i animiranih filmova, televizije i filmova, nasilja u medijima, preko tiskanih medija, videoigara, interneta, oglasa, YouTubea i influencera. Priručnik smo pisali sa sviješću da današnja djeca sve ranije dolaze u dodir s digitalnim medijima i da su oni dio njihova života, s jedne strane. S druge smo ga strane pisali sa sviješću da učiteljima nedostaje takav priručnik. Zato smo zahvalni svim učiteljicama i učiteljima, ravnateljima i knjižničarima koji su nam ukazali na tu činjenicu i s kojima smo u stalnom kontaktu na predavanjima na koje nas najčešće upravo oni zovu u svoje škole po cijeloj Hrvatskoj.

Koji biste ključni dio izdvojili iz Priručnika?

– Moglo bi se reći da su nam uz kratke uvodne tekstove ključni dijelovi – a to su istaknuli naši recenzenti profesori Marko Pranjić, Vine Mihaljević i  Martina Kolar Billege – ono što smo nazvali „aktivnosti“ u kojima postoji, kako piše profesor Pranjić, „sva sila didaktičko-metodičkih ponuda, rješenja, uputa, pitanja, natuknica, navođenja internetskih domena kako za učitelje tako i za učenike pri čemu se vrlo brižno respektira i ugrađuje provjerena i suvremena didaktično-metodička načela poučavanja i učenja (didaktičko-metodički vid) što istovremeno razotkriva autore priručnika kao vrsne znalce medijskih sadržaja, ali i ‘zanata’ poučavanja s dugogodišnjim nastavničkim iskustvom što priručniku osigurava dodatnu kvalitetu da on ne bi bio samo plod znanja, nego i vrlo praktičnog i utemeljenog iskustva.“ A profesor Mihaljević zaključuje da je ovaj priručnik „od velike koristi ne samo učiteljicama i učiteljima, učenicima razredne nastave i njihovim roditeljima nego i široj kulturnoj i društvenoj javnosti.“

Kako u sklopu sadašnjih školskih kurikuluma provesti smjernice iz Priručnika?

– U davanju odgovora na ovo pitanje najbolje je citirati recenziju – ovog puta profesorice Martine Kolar Billege koja kaže da se ovim priručnikom „zapravo ponudio model medijskoga odgoja koji je djeci i učenicima, ali i učiteljima i roditeljima, iznimno potreban u suvremenom svijetu.“ Ako to prepoznaju i učitelji i roditelji, a ponajviše djeca, nitko sretniji od nas.

Brinemo li dovoljno kao društvo o sigurnosti te općenito medijskoj pismenosti naše mladeži?

– Dakako da brinemo. No, briga nije dovoljna: potrebno je djelovati. U tom bismo smislu dakako voljeli još više mogućnosti za formalni i neformalni odgoj za medijsku pismenost. I to prevencijom, što opet znači odgojem i obrazovanjem. Prevencija je daleko bolja od (zakašnjele) intervencije kojom nastojimo samo ublažiti posljedice do kojih može dovesti neprimjereno korištenje digitalnih tehnologija, a koje onda ima ozbiljne posljedice i na fizičko i mentalno zdravlje naše djece i mladih – na njihovu sigurnost, osjećaj za privatnost i intimu, anksioznost i depresiju, ovisnost o videoigrama i općenito o medijskim sadržajima.

 Postoji li interes da se u školama napokon uvede predmet „Medijska pismenost”?

– Kada bismo slušali učitelje i roditelje, onda bi tom predmetu put već bio otvoren. Naime, naša su istraživanja, a posebno EU Kids Online pokazala da bi više od 80 posto roditelja svoje dijete upisalo na taj predmet, kada bi on bio uvršten na popis izbornih predmeta u našim školama.

Gdje vidite najveći prostor za poboljšanje i napredak? Kako od rane dobi omogućiti djeci i mladima da žive skladno, a opet u blizini medija?

– U odgoju i samoodgoju. Svjesni smo činjenice da živimo u svijetu suvremenih medija i da nitko ne treba ni pomišljati da djecu, pa ni sebe, može isključiti iz toga svijeta. To je naš život, to je život naše djece. I s medijima smo oduvijek učili živjeti. A sklad se u tome životu postiže ispravnim odnosom prema medijima i njihovom korištenju. Ključ je u umjerenosti. Moramo naučiti da postoji – i da mora postojati – vrijeme za sve, kao i u životu općenito: vrijeme rada i vrijeme odmora, vrijeme učenja i vrijeme zabave, pa onda i vrijeme za medije i vrijeme u kojima ih nećemo koristiti. I pri tome ne bismo trebali zaboraviti: mediji su naši prijatelji.