Medijski odgoj otvara oči građanima, naročito mladim ljudima

Nakon velikog zagrebačkog i nedavnih banijskih potresa, ali i od početka globalne pandemije uzrokovane koronavirusom, psiholozi su savjetovali roditeljima da s djecom razgovaraju otvoreno, iskreno i bez uljepšavanje stvarnosti. No, taj je savjet primjenjiv za sve dobne kategorije. Svima nam je, od 7 do 77, potrebna iskrena komunikacija kako bismo se suočili sa svojim strahovima, tugovanje, nesigurnom budućnošću. Kako bismo sačuvali mentalno zdravlje, kada nam je već fizičko ugroženo sa svih strana.

Kvalitetnom iskrenom i poudanom komunikacijom bavi se već godinama Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, udruga čiji su cilj i svrha poboljšanje medijske i komunikacijske kulture građana kroz sustavnu edukaciju o medijima i medijskim sadržajima koje svakodnevno konzumiraju.

Najveći i najvažniji projekt Društva su Djeca medija, kroz koji rade s djecom osnovnih i srednjih škola, s njihovim roditeljima, nastavnicima i stručnim suradnicima. Trojka sveučilišnih profesora s kojima razgovaramo – Danijel Labaš s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti i Lana Ciboci s  s Edward Bernays Visoke škole za komunikacijski menadžment – rade i sa studentima, a prošle su godine počeli raditi i s našim seniorima, s umirovljenicima.

Kroz projekt Djeca medija, ali i djelovanje Društva niz godina upozoravate na važnost kvalitetne, iskrene i pouzdane komunikacije. Kako biste ocijenili svoju uspješnost u tome? S kojim uzrastima ide bolje, s kojima lošije?

Labaš: Potpuno ste u pravu kada kažete da je kvalitetna, iskrena i pouzdana komunikacija jako važna. Rekli bismo zapravo da je ona najvažnija, jer je komunikacija temelj svih naših međuljudskih odnosa, a čovjek bez komunikacije ne može. Čovjek zapravo postaje čovjekom tek kada uđe u iskreni odnos, u komunikaciju i dijalog s drugim čovjekom i kada u komunikaciji s njima počinje graditi zajedništvo. Ili, kako bi to rekao Karl Jaspers: Ja sam samo s drugim. Sam sam ništa! Jasno je dakle da bez kvalitetne, iskrene i pouzdane komunikacije nema niti pravih odnosa među ljudima. Upravo na tome insistiramo i na našim radionicama i predavanjima, vodeći računa o tome da su se načini komunikacije danas uslijed brzoga razvoja digitalnih medija, posebno društvenih mreža, uvelike izmijenili i da o tome moramo voditi računa baš svi – od najmanje djece do naših „seniora“. Nitko nije izuzet i nitko ne može za sebe reći da na njega nikakav utjecaj nemaju novi načini komuniciranja, jer smo im se svi – netko u većoj, netko u manjoj mjeri – morali prilagoditi. Novi su načini komunikacije dio naše svakodnevice i od nas se jednostavno traži da ih usvojimo. Mi zato i radimo sa svim uzrastima – dakako, što se tiče djece predškolske dobi, radimo s odgojiteljicama i odgojiteljima u dječjim vrtićima, ali i s roditeljima.

Ciboci: Radimo i s djecom osnovnih i srednjih škola, s njihovim roditeljima, nastavnicima i stručnim suradnicima. Kao sveučilišni nastavnici radimo i s našim studentima s kojima u okviru različitih kolegija posvećenih djeci i medijima, medijskoj pedagogiji i medijskoj pismenosti raspravljamo različite teme. Jednako tako, prošle smo godine počeli raditi i s našim seniorima, s umirovljenicima. Sve ih doživljavamo kao svoje partnere i suradnike i sa svima imamo sjajan odnos. Možda nije pristojno govoriti o procjeni vlastite uspješnosti, ali podatak da već jedno desetljeće radimo iz dana u dan, te da smo školama ponekad prisiljeni javiti kako su nam svi termini unaprijed popunjeni – pa i za cijela polugodišta, vjerojatno govori ne samo o našoj uspješnosti, nego jednako tako o velikoj potrebi za medijskim odgojem i medijskom pismenošću na svim razinama našega društva. Nas ta svijest čijem smo podizanju i mi pridonijeli svojim djelovanjem izrazito raduje, a po sebi ne bismo mogli čak niti izdvojiti neku skupinu koja bi nam bila lakša ili teža. Takvih za nas i za naš pristup medijskom odgoju jednostavno nema. Tako smo odgojili i obrazovali i članice i članove našega Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i na dijaloškom i otvorenom pristupu temeljimo sav naš rad.

Preduvjet otvorene komunikacije je aktivno slušanje, premda jedni druge zapravo i ne slušamo. Možemo li naučiti slušati? Možemo, kao što smo naučili i (previše) govoriti
Danijel Labaš

SVAKO TREĆE DIJETE DOPISIVALO SE S NEPOZNATIM OSOBAMA

Koliko ste radionica, tečajeva, predavanja dosad održali, koliko ste djece i mladih dosad educirali?

Labaš: Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu cijelu ovu godinu svojim neumornim radom – pa i u novim uvjetima koji mnogima nisu išli na ruku – slavi svoju desetu obljetnicu postojanja i djelovanja. Zato možemo reći da je naša proslava više radna nego svečarska, premda će i za to biti prilike. U javnosti smo prepoznati kao „Djeca medija“ što je naziv za naš krovni i najveći projekt medijske pismenosti koji se rodio, ako tako možemo reći, prije Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, još 2008. u okviru poticaja sudionica i sudionika Komunikološke škole Matice hrvatske i kolegija Medijska pedagogija na Fakultetu hrvatskih studija. Tri godine nakon toga poticaja kojim smo odlučili svoja znanja i iskustva ne držati samo za sebe, nego ih podijeliti svima koji su otvoreni za suradnju, 2011. održali smo Osnivačku skupštinu društva na kojoj nas se okupilo 20-ero utemeljitelja, a onda smo prošli i proceduru upisa u Registar udruga, što je okončano u prvoj polovici 2012. godine. Danas DKMK na raspolaganju ima više volontera nego što je bilo osnivača – njih 29, a broj članica i članica je 129, većinom sadašnjih i bivših studentica i studenata komunikologije i novinarstva koji, svatko prema svojim mogućnostima, sudjeluje u provedbi naših projekata. Talijani imaju jednu uzrečicu – „carta canta“ – a mi bismo moli reći da ne samo „papir pjeva“, to jest govori o onome što je netko uspio i učinio, nego govore i brojevi. A naši brojevi, opet ćemo neskromno reći, doista govore puno. Nema županije u Hrvatskoj u kojoj nismo bili kroz ove godine i po tome smo specifični – mi odlazimo u škole, a posebno su nam na srcu manja mjesta, manje škole i djeca koja nemaju mogućnosti za odgoj i obrazovanje kakve imaju djeca u većim sredinama. Napravili smo tisuće i tisuće kilometara, proputovali cijelu Hrvatsku od Buja do Vukovara, od Korčule do Čakovca i održali ukupno više od 1.200 radionica i predavanja za više od 27 tisuća sudionika. I naše su radionice i naša predavanja isto specifični jer s učenicima rade naši studenti koji si im bliži po dobi i mentalitetu, a s nastavnicima i stručnim suradnicima u školama i vrtićima, kao i s roditeljima djece mi profesori ili provodimo radionice ili održavamo interaktivna predavanja. Ponosni smo i na naš tim „Mreže“ pa nas tako u virtualnom svijetu možete pronaći na Facebooku na kojemu nas prati nešto manje od 5.000 ljudi, na Twitteru imamo više od 900 pratitelja, nešto manje od 800 ih je na Instagramu, a više od 120 pratitelja imamo i na LinkedInu.

Do sada smo proveli više desetaka projekata, a trenutno – unatoč pandemiji i nemogućnosti održavanja predavanja i radionica uživo provodimo ili smo pri kraju s projektima kao što su „Klikni s nama za sigurniji Internet“ uz potporu Uniqa osiguranja, „Izrazi se medijima i emocijama“ uz potporu Zaklade Hrvatska za djecu, „#stop(e)nasilju“ što ga podrupire Agencija za elektroničke medij. Tri nam projekta: „Odrastanje bez (e)nasilja – pravo svakog djeteta“, „Prevencija, a ne intervencija!“ i „Medijskom edukacijom za inkluzivnije društvo“ podupire sadašnje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (bivše MDOMSP), a Grad Zagreb nam podupire dva projekta – „Pametno s pametnim telefonom“ i „Online seniori“, dok nastavljamo raditi na projektu koji je za nas veliki iskorak, a započeli smo ga uz potporu Wiener osiguranja „UHO.hr“. Posebno smo ponosni što smo već više godina partneri Grada Velike Gorice –  njihovoga Ureda za mlade, ali i Centra za djecu, mlade i obitelj na brojnim projektima, Grada Samobora i tamošnjega Pučkoga otvorenog učilišta, dok naš rado podupiru već spomenuto Wiener osiguranje, Uniqa osiguranje, Hrvatski Telekom, Zaklada Hrvatska za djecu, Agencija za elektroničke medije i drugi partneri i podupiratelji koje smo već spomenuli.

Premda je pandemija doista donijela velike promjene u naše živote, htjeli bismo samo istaknuti primjerice da smo spomenutim projektom „#stop(e)nasilju“ uspjeli obrazovati 500 sudionika uz pomoć video predavanja i webinara za djecu, roditelje i učitelje. Tako smo samo od rujna do prosinca protekle 2020. godine održali čak 70 webinara za gotovo 2.500 sudionika, a naš rad od 2019. godine podupire i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Ciboci: Osim predavanjima i edukacijom, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu bavi se i provedbom znanstvenih istraživanja. Upravo je naša udruga, primjerice, bila koordinator za Hrvatsku u velikom međunarodnom istraživanju EU Kids Online o digitalnim navikama i sigurnosti djece na internetu. Istraživanje je provedeno 2017. godine među 1.017 djece u dobi od 9 do 17 godina i njihovim roditeljima. Do sada je to jedino takvo istraživanje u Hrvatskoj provedeno na reprezentativnom uzorku djece. Istraživanje je dalo vrlo vrijedne rezultate za kreiranje obrazovnih i medijskih politika. Primjerice, pokazalo se da većina djece u Hrvatskoj svakodnevno koristi internet, da ga djeca nedovoljno koriste u obrazovne svrhe (treba naglasiti da je istraživanje provedeno prije pandemije koronavirusa) te da se svako treće dijete dopisivalo s nepoznatim osobama na internetu pri čemu su se neki našli i uživo s tim osobama. Takvi rezultati su samo pokazali koliko je medijsko obrazovanje važno i da na njemu treba raditi od najranijih dana.

Kanižaj: Dodao bih da smo zahvaljujući zauzetom radu iskoračili, da tako kažem, i na međunarodno područje i da smo u više projekata i aktivnosti prepoznati kao pouzdani partneri na području medijske pismenosti, pa smo s našim partnerima ostvarili i više međunarodnih projekata. Tako smo u partnerstvu s „Europskim udruženjem za zaštitu interesa gledatelja“ (EAVI – European Association for Viewers Interests) preveli dva crtana filma „Put u svijet medijske pismenosti“ koji se mogu vidjeti na našim internetskim stranicama (www.djecamedija.org), bili smo partneri na projektu što ga je vodila profesorica Renee Hobbs iz Sjedinjenih Američkih Država s još pet partnera iz zemalja Europske unije „Mind over media“ (Razmisli o medijima. Učinkovita analiza propagande) pod pokroviteljstvom Zaklade Evens, a sada europskim partnerima radimo u okviru programa „Medijska pismenost za sve“ (Media Literacy for All) na projektu „SMaRT EU – Social Media Resilience Toolkit“ kojeg podupire Europska komisija, a u kojem ćemo se posvetiti posebno starijim osobama. Naš je rad prepoznala i Zaklada Evens, najveći promotor medijske pismenosti u Europi, pa smo tako 2017. godini dobili prestižnu posebnu nagradu žirija „Evens Prize“ za naše djelovanje.

KOLIKO SU TELEFONI „PAMETNI“?

Nastavnici i roditelji već niz godina primjećuju da je upravo izostanak komunikacije s djecom i mladima uzrok većine problema s kojima se susreću, ponajviše nemotiviranosti za učenje, izvršavanje obaveza, držanje dogovora… Komentar?

Labaš: Komunikacijskih je problema bilo oduvijek i oni nas nisu s našli s novim dobom niti samo zbog razvoja digitalnih medija. Međutim, činjenica je da je zbog novih digitalnih medija i novih komunikacijskih obrazaca pitanje poteškoća u komunikaciji došlo u prvi plan i istina je da i roditelji i nastavnici, kao što kažete, to i primjećuju. Na to nas već niz godina upozoravaju i mnogi istraživači i znanstvenici. Naime, činjenica je da djeca i mladi s novim medijima – posebno s pametnim telefonima – provode sve više vremena i da ih koriste u različite svrhe. Nitko danas više ne može zanijekati da je potrebno voditi računa i o utjecaju takvoga života i o posljedicama koje prekomjerno korištenje digitalnih medija može imati na njih. Tako jedno britansko istraživanje iz 2019. provedeno na King’s Collegeu u Londonu govori o (mogućoj) ovisnosti o pametnim telefonima, a o utjecaju na mentalno zdravlje mladih govori i istraživanje koje su proveli Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, Ured za zdravstvo Grada Zagreba i naše Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu „Društvena online iskustva i mentalno zdravlje mladih“. Ova su istraživanja važna jer su na tragu onoga što stručnjaci primjećuju već neko vrijeme, a to su promjene mentalnoga zdravlja mladih, pa je potrebno potaknuti cijelo društvo da se nešto poduzme, posebno na odgojnome području kako djeca ne bi bila prepuštena sebi samima. Prema prvome spomenutom istraživanju, utjecaj medija na mlade i njihovu komunikaciju – ne samo međuvršnjačku, nego i onu s roditeljima i učiteljima ili općenito odraslim osobama – izvan je svake sumnje, a rezultati su pokazali da mladi ljudi paničare kada im se uskrati korištenje mobitela, što je znak da su o njemu ovisni. Naime, gotovo četvrtina mladih ispitanika tako su snažno vezani uz svoje mobitele da je prema istraživanju što su ga proveli psihijatri spomenutoga učilišta riječ o ovisnosti. Isto tako, prema rezultatima istraživanja, mladi ne samo da su u panici i tjeskobnii ako im se uskrati konstantno korištenje mobitela, nego su i uzrujani, te ne mogu kontrolirati vrijeme koje provode uz svoj pametni telefon. Zato se znanstvenici ne libe reći da takvo vrsta ovisnosti ima „ozbiljne posljedice za mentalno zdravlje“, a to su svoje mišljenje objavili i u časopisu BMC Psychiatry. Članak predstavlja analizu čak 41 istraživanja s 42 tisuće mladih ispitanika, a ispitivalo se „problematično korištenje pametnih telefona“.

Ciboci: Kao što je rečeno, istraživanje je pokazalo da 23% ispitanih ima ponašanje koje je povezano s ovisnošću i da je tjeskobno ako ne mogu koristiti mobitel, a koriste ga tako da im šteti drugim aktivnostima i provođenju slobodnoga vremena na drukčiji način. Osim depresije, tjeskobe i stresa ispitanici iz Azije, Europe i Amerike istaknuli su da slabije spavaju, pa je jedan od glavnih autora istraživanja Ben Carter s Instituta za psihijatriju, psihologiju i neuroznanost na King’s College London upozorio da je takvo disfunkcionalno ponašanje povezano s ishodima slabijega mentalnoga zdravlja. Ono što još ističe Carter činjenica je da velika većina „problematičnih korisnika“ mobitela većinu vremena provode na profilima društvenih mreža, a čini se da su o mobitelima od svih ostalih skupina ovisnije djevojke između 17 i 19 godina. Osim već spomenutih posljedica i problema kao što su stres, depresivno ponašanje, nedostatak ili nemogućnost spavanja istraživači upozoravaju da je posljedica isto tako i slabija školska postignuća, što se može izravno povezati i s Vašim opažanjem da nastavnici već duže vrijeme primjećuju određene probleme. No, o tim se rezultatima i dalje raspravlja, kako se ne bi donosili jednostrani zaključci, pa zato i mi s našim Društvom sudjelujemo u raznim istraživanjima na tome području.

Osnovna nakana lažnih vijesti je manipulirati publikom i navoditi nas na pogrešne zaključke o osobama, događajima ili pojavama o kojima se lažno izvještava i piše
Lana Ciboci

Labaš: U tom kontekstu možda još vrijedi istaknuti razmišljanja neuropsihijatra Manfreda Spitzera koji u svojoj knjizi „Digitalna demencija. Kako mi i naša djeca silazimo s uma“ upozorava posebno   roditelje, ali i sve nas da djeci i svima koji su odgovorni za njihov odgoj i obrazovanje, čiji je mozak još u razvoju, ograniče vrijeme provedeno ispred ekrana digitalnih medija. Tako Spitzer polazi od onoga što on zove ključnom premisom, a to je činjenica da nas – a djecu posebno –  elektronički mediji  kao što su pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – ‘oslobađaju’ uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji, a naše psihičke sposobnosti slabe“, pri čemu „multitasking ili rad na više stvari istovremeno, sumanuto klikanje od stranice do stranice, odvlači djeci pažnju, rasipa energiju i remeti fokusiranje na ono što je važno. Što više vremena provode surfajući i igrajući razne igrice, djeca će imati više problema s pažnjom i koncentracijom. Osim toga, igrice mogu izazvati ovisnost. Nadalje, što više vremena provedu pred ekranima elektroničkih medija, djeca će imati to lošije društvene vještine, bit će nesocijalizirana i frustrirana.“ Zajedno s Nicolasom Carrom Manfred Spitzer nam postavlja i vrlo važno pitanje: „Zaglupljuje li nas Google?“, i dodaje: Je li se škola pretvorila u „copy and paste“ umjesto čitanja i pisanja, trebamo li podatke pohranjivati u mozgu ili u „oblaku“, je li nam se komunikacija licem u lice (face to face) pretvorila u komunikaciju preko Facebooka, trebamo li laptope u dječjim vrtićima, kakav je odnos digitalnih igara i loših ocjena, jesu li „digitalni urođenici“ (digital natives) mit ili stvarnost, dovode li novi mediji do nesanice, depresije, ovisnosti i tjelesnih posljedica, a multitasking do poremećene pozornosti? I konačno: moramo li zabiti glavu u pijesak, zašto se ništa ne događa (ne mijenja) i što nam je činiti? Dakako da Spitzerova razmišljanja ne nailaze posvuda na odobravanje, ali on kaže da je i sam kao predstojnik Sveučilišne psihijatrijske bolnice u Ulmu liječio pacijente ovisne o računalnim igrama i internetu, a liječnici u Južnoj Koreji, modernoj industrijskoj državi, vodećoj u svijetu u informacijskoj tehnologiji, 2007. godine su zabilježili kod mladih odraslih osoba znatan porast broja poremećaja pamćenja, pozornosti i koncentracije, kao i emocionalnog i općenitog otupljivanja. Tu kliničku sliku nazvali su digitalnom demencijom, kaže Spitzer i potiče da „obrazujemo mozak“, jer je prema njemu „neobrazovani mozak kao knjiga bez slova“. Konačno, vrlo hrabro upozorava da digitalna demencija i globalno zatopljenje kao problemi imaju nešto zajedničko: nepopravljivu štetu ako već danas nešto ne poduzmemo, dodajući da „digitalni mediji vode do toga da manje koristimo mozak, čime njegova učinkovitost s vremenom opada. Oni k tome ometaju oblikovanje mozga mladih ljudi, pa njihova mentalna učinkovitost ostaje od samog početka ispod razine koju bi bez tih medija mogli postići. To se nipošto ne odnosi samo na mišljenje nego i na našu volju, naše emocije i prije svega na naše društveno ponašanje. Učinci su mnogostruko dokazani i odvijaju se preko različitih mehanizama, koji su u velikoj mjeri razjašnjeni različitim istraživanjima, posebice istraživanjima mozga.“ Neka Vaši čitatelji sami prosude bori li se Spitzer protiv vjetrenjača ili bi nas ipak trebao zabrinuti podatak o 250 tisuća mladih između četrnaest i dvadeset i četiri godine koji su još 2012. (!) slovili kao ovisnici o internetu i 1,4 milijuna kao problematični korisnici interneta samo u Njemačkoj? I što to tabletizacija i igrifikacija mogu donijeti našem odgojno-obrazovnom sustavu, ako se stihijski uvede, zaobilazeći pedagoge kao i mišljenje i znanja stručnih suradnika u školama?

Koliko je teško iskreno i kvalitetno komunicirati u vremenima novih medija? Koliko nam nedostaje neposredne komunikacije, uživo, oči u oči?

Labaš: Na važnost komunikacije uživo uvijek se mora podsjećati, jer je čovjek po svojoj naravi pripovjedač i cijelu je svoju povijest čovjek čovjeku svoja iskustva i znanja prenosio baš na temelju svoje komunikacija i komunikacijskih vještina, pri čemu je istodobno razvijao i nova komunikacijska sredstva ili medije. No, najbolji je medij uvijek bio čovjek kojemu na licu možete pročitati kakve su mu namjere, je li iskren i koliko je spreman na dijalog i otvorenu komunikaciju. Da ljudima ne nedostaje neposredne komunikacije, ne bi i u novim medijima pokušao „doskočiti“ nedostatku znakova neverbalne komunikacije, pa su osmišljeni različiti emotikoni koji govore o našim osjećajima koje u suhoparnoj digitalnoj komunikaciji inače ne bismo mogli ni prenijeti ni prepoznati. Kao što sam rekao, čovjek je biće odnosa i to je činjenica: živi i ostvaruje se u društvu u kojemu mu komunikacija služi i za socijalizaciju i čini ga društvenim bićem. U novim medijima, posebno na društvenim mrežama – bez obzira što se tako zovu – baš se ta društvenost čija bi pretpostavka trebala biti pristojno i uljudno ponašanje često gubi, jer su nam novi mediji dali mogućnost i slobodu, a mnogi su je zlorabili i još uvijek zlorabe, da budemo anonimni ili da se predstavljamo pod pseudonimima pod kojima onda neprimjereno i nemoralno komuniciraju s drugima. Ima dakako i onih koji se ne predstavljaju preko pseudonima, a to ih ne priječi u vrijeđanju i širenju netolerancije i govora mržnje. Zato nam preostaju dvije nade: jedna je da će se čovjek medijskim odgojem i medijskom pismenošću popraviti, a druga da će se komunikacija putem društvenih mreža bolje regulirati, pa i zakonski. Ja se nadam ostvarenju prve nade.

LAŽNE VIJESTI I YOUTUBERI

Mladi često nekritički prihvaćaju i konzumiraju sadržaje s društvenih mreža, foruma, blogova… Kako ih naučiti da uvijek postoje „različite istine“ i da ono što pročitaju na nekoj stranici ne uzimaju zdravo za gotovo?

Labaš: Ne postoje različite istine. Mi djecu i mlade, ali i odrasle učimo da postoji samo jedna istina. Sve drugo je neistina, to jest laž ili moguća manipulacija i dezinformacija. Dakako, uvažavamo činjenicu da postoje različite interpretacije istine i one mogu sadržavati djeliće istine, ali nisu sve istina. Interpretacija istine vezana je uz našu subjektivnost, pa može dovesti i do pogrešnoga tumačenja i nas pretvoriti u kreatore ili širitelje dezinformacija. Zato smo cijeli smo niz naših radionica, pa i projekt „Razmisli o medijima. Učinkovita analiza propagande“ kojeg smo već spomenuli, posvetili upravo razotkrivanju dezinformacija i takozvanih „fake news“. Uvijek se služimo sintagmom koju nismo prvi izmislili: Vijest je istinita ili nije vijest. U edukaciji djecu i mlade učimo uz pomoć različitih autora, od kojih je jedan John Pungente, poznati sveučilišni profesor sa Sveučilišta u Torontu. Njegov model medijskoga odgoja uvelike je našao odjeka i u kanadskom modelu medijskoga opismenjavanja, ali i izvan toga konteksta u međunarodnim okvirima. Mi s Pungenteom djecu i mlade prvo naučimo da su svi mediji konstrukti, to jest da mediji ne prikazuju stvarnost, nego ju vrlo često konstruiraju. Nadalje, učimo ih da su te konstrukcije pažljivo izgrađene, da su one plod raznih odluka i rezultat različitih čimbenika, te ih zbog toga uz pomoć medijske pismenosti moramo dekonstruirati.  Na drugome mjestu s Pungenteom ih upozorimo da na temelju medijskoga prikaza svijeta i mi stvaramo svoje viđenje, to jest da pod utjecajem medijskih prikaza – tema, ljudi, događaja, zemalja … – mi stvaramo svoje slike koje moramo provjeriti, a ne jednostavno prihvatiti „zdravo za gotovo“. Na trećem mjestu potičemo ih da budu aktivna publika, a ne pasivni primatelji medijskih poruka. Učimo ih da moraju „pregovarati“ s medijima, da moraju utjecati na medijske sadržaje, otkrivati značenja u porukama koje nam mediji šalju, ali i da budu svjesni činjenice da svatko od nas bira medije i sadržaje na temelju osobnih potreba i strahova, zadovoljstva, problema, rasnih i spolnih stavova, porijekla. Sve to utječe na nas. Isto tako, ne četvrtom im mjestu govorimo o komercijalnim implikacijama u okviru kojih djeluju mediji, pa analiziramo kako komercijalni čimbenici utječu utječu na sadržaj, tehniku i distribuciju određenih medija, pri čemu ne zaboravimo upozoriti i na izuzetno važna pitanja vlasništva nad medijima i kontrole medija. Danas je ta kontrola dvojaka: s jedne strane ekonomski, a s druge strane politički je pritisak. Vjerojatno su tu i neki drugi, nama manje poznati pritisci i nepoznanice. Dakako da ih potom upozorimo i na činjenicu da mediji sadrže ideološke i vrijednosne poruke, te vrlo otvoreno raspravljamo da svi medijski proizvodi na neki način predstavljaju – reklamu. Svatko tko može preko medija reklamira nešto: netko svoje stavove i razmišljanja, netko svoju ideologiju, netko svoje proizvode. Zato učenike upozorimo da takozvani „srednjestrujaški“ ili glavni mediji (mainstream) prenose eksplicitne ili implicitne ideološke poruke o tome što bismo trebali misliti i kako bismo trebali djelovati, govore o prirodi dobrog života, to jest što je to „dobar život“, prenose vrijednosti potrošnje, govore o ulozi žena i muškaraca u društvu, što bi trebali činiti jedni, što drugi, govore o prihvaćanju različitih vlasti ili ekonomije… Dakle, o svim temama. Istodobno im poručujemo da moraju biti svjesni činjenice da mediji imaju snažan komercijalni utjecaj na proizvodnju određenih vrsta sadržaja i ako poznajemo koji interesi stoje iza tih sadržaja, onda ćemo se lakše obraniti od manipulacije. Na šestome im mjestu s Pungenteom poručujemo da širom otvore oči, to jest da budu svjesni da svi mediji i svi medijski sadržaji imaju društvene i političke implikacije, to jest da mediji imaju veliki utjecaj na politiku i na formiranje društvenih promjena; kao i da svaki medij ima svoju „gramatiku“ i kodificira stvarnost na svoj vlastiti način. Zato s njima obradimo neke vijesti i pokažemo im kako različiti mediji različito izvještavaju o istom događaju. Na kraju, s njima razgovaramo i o jedinstvenim estetskim oblicima svakoga medija. To im možemo, dakle, reći o tradicionalnim medijima, uvjetno rečeno.

Ciboci: Što se pak tiče razotkrivanja lažnih vijesti i dezinformacija u novim digitalnim medijima, koristimo se preporukama o borbi protiv dezinformacija Svjetskog knjižničarskog društva koje je prevelo Hrvatsko društvo knjižničara, a koje su kratke, jasne i poučne za svakoga od nas, a ne samo za mlade. Tako s njima razgovaramo o tome da dezinformacije uključuju sve oblike lažnih, netočnih ili zavaravajućih informacija koje su osmišljene, predstavljene i promovirane kako bi nanijele štetu javnosti ili radi stjecanja profita, a definicija se može proširiti i na „vijesti“ koje su „zavaravajuće, izmišljene, nisu točne, govore o događajima koji se nikad nisu dogodili, prenose izjave koje nikad nisu bile izrečene te najave događaja koji se nikada neće dogoditi, narušavaju povjerenje u društvu, umanjuju vjerodostojnost medija i kanala putem kojih se prenose, mogu utjecati na naša shvaćanja, znanja i ponašanja, mogu biti namjerne i slučajne, netko ih je namjerno proizveo i plasirao u medije, nisu novi fenomen i postojale su i prije medija, a doživjele su svoj procvat s razvojem društvenih medija.“  Poručimo im da je osnovna nakana lažnih vijesti manipulirati publikom i navoditi nas na pogrešne zaključke o osobama, događajima ili pojavama o kojima se lažno izvještava i piše. Isto tako, upozorimo ih da su lažne vijesti učinkovite zato što su uvjerljive, privlače pažnju i koriste stereotipe i predrasude koje su raširene u društvu, ali i zato što mogu oponašati stvarne vijesti te nas često mogu zavesti i dovesti u zabludu. Pri tome zlorabe i naše emocije – tjeskobu, prezir, ljutnju i frustracije koje vrlo lako pobuđuju u nama, posebno u ove za sve nas teške dane (samo)izolacije zbog pandemije. A onda s njima promotrimo i analiziramo ova pravila za prepoznavanje lažnih vijesti: „ „1. Nemojte pročitati samo naslov! Pročitajte cijeli članak. 2. Provjerite tko je objavio vijest! Provjerite domenu i izgled stranice. Ako vam se izvor informacije – npr. neka internetska stranica ili portal – učine nepoznatima, to bi trebalo u vama pobuditi sumnju. Ponekad lažne stranice izgledaju kao i prave, ali domena je drugačija. Pripazite na stranice koje završavaju na ‘com.co’ ili ‘lo’ (primjerice Newslo). 3. Provjerite impresum. Ako je riječ o pravom mediju, te ćete informacije moći pronaći i na drugim mjestima. 4. Provjerite datum i vrijeme objave! Još jedan općeniti element kod lažnih vijesti je da prenose neku staru vijest, a ljude navode na pomisao da se to događa baš sada. 5. Provjerite tko je autor! Jednostavnom provjerom autora teksta otkrit ćemo mnogo informacija o izvoru vijesti. 6. Provjerite korištene poveznice i izvore! Provjerite izvještavanje drugih medija o tom događaju. Nedostatak poveznica ili izostavljanje izvora jasan su znak upozorenja na lažnu vijest. 7. Provjerite upitne citate i fotografije! Autori lažnih vijesti s nevjerojatnom lakoćom izmišljaju citate te ih mogu čak pripisati i vrlo poznatim javnim osobama. Vrlo lako uzmu fotografiju s nekoga ranijeg događaja te ju samo objave uz svoju lažnu vijest. 8. Čuvajte se potvrde vaših stavova! Ljudi su vrlo često skloni pratiti teme koje potvrđuju njihov pogled na svijet. Lažne su vijesti oblikovane i napisane tako da u čitateljima pobude emociju i potvrde njihova stajališta. 9. Provjerite vijest kod drugih izvora! Ako vam se vijest učini sumnjivom ili mislite da u njoj nešto nedostaje, potražite prenose li ju drugi izvori, tj. mediji. Ako ostali pouzdani izvori ne prenose tu vijest, vrlo je vjerojatno da je riječ o lažnoj vijesti. 10. Razmislite prije nego podijelite! Izvori lažnih vijesti oslanjaju se na to da će čitatelji dijeliti i širiti njihove sadržaje.“ Uvjereni smo da ovi sjajni savjeti što su ih preveli naši knjižničari doista djeluju i pomažu i djeci i mladima u razotkrivanju lažnih vijesti i dezinformacija.

Kako komentirate silnu popularnost Youtubera?

Ciboci: Influenceri ili tzv. utjecajne osobe, odnosno kreatori javnih mišljenja, postojali su oduvijek – nekad su to bili članovi kraljevske obitelji, političari, pa čak i susjedi i članovi obitelji. Današanja djeca su digitalni urođenici koji uz medije odrastaju od najranije dobi, neki od njih prije počnu koristiti medijske uređaje, nego što nauče hodati. I upravo te uzore djeca pronalaze u tehnologiji, osobito na internetu, što i ne treba čuditi s obzirom na sate koje djeca svakodnevno provode uz medije. Procjenjuje se, naime, da školska djeca svakoga dana uz medije, ovisno o uzrastu, provode od 8 do 12 sati. Već sama ta činjenica pokazuje koliko su mediji važni u njihovom životu. Djeca među influencerima pronalaze one koji odgovaraju njihovim interesima – od igranja videoigara do savjeta za šminkanje ili modu. U istraživanju koje su proveli Coates i suradnici 2020. godine dječak u dobi od 11 godina rekao je da prati jednog YouTubera koji kao i on voli dinosaure. Inače ga u školi ismijavaju zbog toga i smatraju ga čudnim, no taj YouTuber ga, kako je istaknuo dječak, u potpunosti razumije. Upravo taj primjer pokazuje zašto su YouTuberi danas toliko popularni,  ne samo među najmlađima, nego sve više i među starijima.

Pandemija koronavirusa dodatno nas je vezala uz ekrane i online medije. Bojite li se da bi takva dugotrajna sitacija mogla ostaviti i dugotrajne posljedice na naše komunikacijsko-socijalne vještine? Kako?

Labaš: Na stranu naša osobna bojazan oko posljedica do kojih će dovesti. Da ste mi ovo pitanje postavili na početku nove školske i akademske godine i tada bih Vam, kao i sada kada iza sebe imamo prvo polugodište i prvi semestar, rekao da su se mnogi roditelji ne samo mlađe nego i starije djece jamačno našli pred do sada neviđenim izazovima i da dodatno vezanje uz ekrane i online medije mora imati utjecaja na naše živote koji se već istražuju, a posljedice će se dugoročno propitkivati. Isto tako, ako smijem anticipirati, sigurno će doći i do posljedica na naše komunikacijsko-socijalne vještine, koje su već sada vidljive. Pa već je prošle godine s početkom pandemije – da tako kažemo – došlo do promjene paradigme. Naime, dok redovito u našim edukacijama – na temelju znanstvenih istraživanja – poručujemo da se djeci (posebno onoj mlađoj) ne gura u ruke ni mobitele, ni tablete, ni druge suvremene tehnološke uređaje, sada ćemo živjeti, barem se tako čini, u modelu hibridnoga odgoja i obrazovanja u kojemu će školska djeca s jedne strane ići u školu na uobičajeni način, ali čim dođe do zdravstvenih problema uzrokovanih virusom COVID-19, morat će se osloniti na gledanje televizije, kao i sve aplikacije koje im stoje na raspolaganju za učenje. Čini se da će ova školska i akademska godina biti godina pohađanja vrtića, škola i fakulteta uživo i učenja na daljinu koje je nemoguće bez medija, što nas dovodi do nužnog razmišljanja o važnosti (dijelom izgubljene) međuljudske, interpersonalne komunikacije, te dijaloga i komunikacije licem u lice, a potom i o važnosti otvorene komunikacije. Osobno puno razmišljam o mjestu dijaloga, otvorene komunikacije i međusobnog uvažavanja u tim novim okolnostima. U dijalogu su zapravo implicitno sadržana i dva ostala pojma, to jest međusobno uvažavanje i otvorena komunikacija. Kako sam već imao prilike govoriti i drugdje, još i prije intenzivnoga načina jačanja nove vrste – to jest virtualne – komunikacije koja će nam u ovim novim okolnostima biti itekako važna, bez međuljudske komunikacije i dijaloga nezamislivo je ljudsko postojanje i društvo, a bez komunikacije ne bi bilo ni naših obitelji. Kao što svi već znamo, komunikacija je od čovjekovih početaka temelj ljudskog znanja i napretka ili pak nazatka i propasti. Za ovo potonje sjetimo se samo svima poznate biblijske pripovijesti o izgradnji Babilonske kule i trenutka u kojemu su se ljudima „pobrkali jezici“, to jest kada je došlo do nemogućnosti ljudi da međusobno komuniciraju. Projekt izgradnje kule, koja je bila simbol ljudske preuzetnosti, srušio se u trenutku kada ljudi više nisu mogli međusobno komunicirati, kada se nisu mogli sporazumjeti, kada se više nisu međusobno poštivali i uvažavali, jer samo otvoreno komunicirajući ljudi ulaze u istinski odnos, autentični kontakt jedni s drugima, to jest postaju društveni, razumiju se i među(sobno) djeluju. Zato je važno upozoravati na važnost te interpersonalne komunikacije. Pred nama su veliki izazovi, jer komunikacija održava međuodnose, ključ je socijalnog živote te pretpostavlja zajednicu i rast u zajedništvu. Ja nisam siguran da virtualno zajedništvo može zamijeniti stvarno zajedništvo ili kako bi to rekla psihologinja Sherry Turkle hoće li jedna od posljedica novoga načina komuniciranja biti lažni osjećaj da samo zajedno, a ostat ćemo sami – „sami zajedno“ (alone together), što je naslov i njezine knjige prevedene i na hrvatski jezik.

KORONA I POTRES SU PRILIKA ZA PROMJENE

Prema vašim procjenama, ali i iskustvima s terena, kome online nastava teže pada – učenicima i studentima, učiteljima i profesorima, ili pak možda roditeljima koji sve to skupa nekako moraju hendlati i nadgledati?

Labaš: Na temelju iskustava koja imamo s terena mogli bismo reći da nikome nije drago što se nastava održava online. Nekako se čini da je roditeljima najteže, ali ja ne bih zaboravio niti učenike, posebno prvašiće koji doista teško mogu učiti na daljinu. Kako im to osigurati ako im roditelji za vrijeme nastave moraju raditi? I ne samo njima, nego i drugima, posebno onima mlađega uzrasta. No, ni stariji učenici nisu oduševljeni online nastavom, a nisu ni brojni studenti. Isto bismo mogli na temelju iskustva, a i javnoga dojma, reći i za učitelje i profesore. To su mi u emisiji „Okrugli stol“ koja će se emitirati u veljači na Trećem programu Hrvatskoga radija potvrdili i dekan Učiteljskog fakulteta Siniša Opić, profesorica hrvatskoga jezika Ivana Dubovečak i knjižničarka Goranka Braim Vlahović. Svi su oni rekli, otprilike: svi smo se dobro snašli, ali nam naši studenti i učenici svakoga dana govore da jedva čekaju povratak na kontaktnu nastavu. (Da se ne zbunite, emisiju smo snimali u petak navečer.)

Možda medijska pismenost nije zanimljiva ni nekim novinarima i urednicima jer uči građane kako prepoznati lažne vijesti i dezinformacije, prikriveno oglašavanje i subjektivnost u procesu selekcije vijesti?
Igor Kanižaj

Jesmo li mi odrasli uopće sposobno iskomunicirati prema mladima prenijeti prave životne vrijednosti i obrasce ponašanja kada ni međusobno ne znamo baš komunicirati pošteno, iskreno i korektno?

Labaš: Meni se ne čini da je ovdje riječ o pitanju o našoj sposobnosti, nego o našoj dužnosti. O nečemu što moramo, o nečemu što smo dužni učiniti. To nisam prvi rekao ja, da ne bude zabune, nego njemački filozof Karl Jaspers kojem se želim ponovno kratko vratiti. Jaspers kaže da  bez komunikacije nema čak ni same egzistencije, da ona predstavlja potpunu otvorenost prema drugima i prema svijetu. Komunikacija je zapravo način na koji ljudsko biće postoji. Jaspers piše da je komunikacija veza čovjeka sa svijetom u cjelini, da je izvorni i jedini mogući način ljudskog opstanka. U komunikaciji čovjek otkriva sebe i ostvaruje samog sebe. A kako bi čovjek trebao komunicirati, kako bismo mi trebali komunicirati s mladima? Tako, reći će Jaspers, da najprije naučimo razgovarati s drugima. „To znači da ne želimo samo ponavljati svoja mišljenja, već čuti što drugi misli. Ne želimo samo tvrditi, već razmišljati u kontekstu, osluškivati razloge, biti spremni da dođemo do novog uvida. Želimo pokušati zauzeti drugo stajalište.“ Zbog toga bi istinska komunikacija značila prevladavanje (vlastitoga) stajališta u kojemu svatko želi suditi drugome i u kojemu svatko ima sluha samo za vlastitu nevolju. Razmišljajući o komunikaciji među ljudima, Jaspers uviđa koliko je lako prekidati komunikaciju prkosnim tvrdnjama, pa kaže da je teško neprestance  nadilaziti  tvrdnje  i  prodirati  u  područje  istine. Mi odrasli često prkosno komuniciramo jedni s drugima, prekidamo i napadamo, a tim se stilom ophodimo i prema mladima. A mlade to frustrira. Zato bi bilo dobro razmisliti o načinu na koji prenosimo vrednote mladima. Znamo li, kako nas potiče Jaspers, zdravorazumski razmišljati i ne nametati, znamo li mirno predočiti vlastito razmišljanje umjesto svađe odnosno afektivne prosudbe i tvrdnje: „Mlad si, shvatit ćeš!“ A to nije niti način na koji možemo prenositi vrednote, niti je to cilj komunikacije, jer bi on prema Jaspersu trebao biti u tome da smo zaista u mogućnosti razgovarati jedni s drugima da bi se došlo do istine. Pri tome ne postoji niti jedno pitanje koje ne bi smjelo biti postavljeno, a u ravnopravnom govoru nitko nije sudac drugome. A preduvjet takve otvorene komunikacije je jedan, ali je ključan: aktivno slušanje, premda jedni druge – kako tvrdi Jaspers – zapravo i ne slušamo. Možemo li naučiti slušati? Možemo, kao što smo naučili i (previše) govoriti. Jedna uzrečica kaže da nam je Bog dao jedna usta i dva uha. Slika koja nam sve govori.

Javnu komunikaciju između hrvatskih političara ponekad je zaista teško slušati i gledati. Kakvu oni poruku šalju kada jedni druge vrijeđaju, omaložavaju..? Jasno da je u političkome ringu svašta dozvoljeno, no ponekad zaista znaju prijeći sve granice ukusa i dostojanstva, zar ne?

Kanižaj: Meni se čini da ni u „političkom ringu“ nije baš svašta dozvoljeno. Kao što nam „svašta“ nije dozvoljeno ni na drugim područjima – akademskom, poslovnom, obiteljskom, prijateljskom … A posebno nije dozvoljeno neprimjerno ponašanje i neprihvatljiv način komunikacije, jer su političari ljudi koji su pod lupom javnosti, pa bi trebali biti i predvodnici i uzori u pristojnom ponašanju. Ne mislim pri tome da političari moraju bježati ili da moraju izbjegavati argumentiranu polemiku i argumentirane rasprave, ali je bilo kakva vrsta neprimjerenog govora ono što bi se nužno moralo izbjegavati. A da biste to mogli morate puno raditi, morate se pripremati za svoj posao, ali morate i biti dobro odgojeni kako biste u svakome trenutku, koliko to god bilo teško, prepoznajući svoju slobodu i svoje dostojanstvo, to znali prepoznati kod drugih. Dakako da je moguće da nekada „zaiskri“, da se rasprava – pa i u svakodnevnom životu – rasplamsa i da postane živa, no vrijeđanje i omalovažavanje osobe nije dopušteno, pa se nikada ne smije napadati čovjeka i izvlačiti argumente „ad hominem“, nego se rasprava mora voditi „ad rem“ – o stvari ili predmetu rasprave.

Koroni se pridružio i strah od potresa. I opet je pritom bilo šumova u komunikaciji, na sve strane i iz svih smjerova. Je li uopće realno očekivati kvalitetnu komunikaciju i iskrene razgovore kada smo u raljama straha i depresije? Jesu li upravo situacije korone i potresa pokazale da ne radimo dovoljno s djecom, mladima, ali i na sebi u području komunikacijskih vještina?

Labaš: Gledajmo na koronu i potrese kao na novu priliku. I korona i potres u pitanje su doveli neke naše sigurnosti, ustaljene životne obrasce, pa i mišljenje kako sve možemo i kako na sve imamo pravo. Roditelji često kažu da nemaju vremena biti s djecom, premda jedno istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba pokazuje da s djecom provode četiri sata dnevno. Jedino je pitanje što rade s djecom u ta četiri sata. I kako komuniciraju, kako razgovaraju sa svojom djecom. Ako nam je komunikacija rutinska, ako joj ne posvećujemo dovoljno pozornosti, onda nam ni djeca neće razviti komunikacijske vještine koje se možda – u ovo doba kada su tehnološki napredak i inovacije u prvome planu – nepravedno zapostavljaju. Podsjetit ću samo na činjenicu da su i znanstvena istraživanja dokazala kako uspjeh i na drugim područjima – u gospodarstvu, politici i drugim područjima života i rada, u prvom redu ovisi o komunikacijskim vještinama, a ne specifičnim profesionalnim znanjima. No, unatoč važnosti komunikacije općenito, posebice interpersonalne komunikacije, ne posvećujemo joj dovoljno pozornosti. Sada je prilika da to promijenimo i nije potrebno očekivati povratak na staro, što god nam to značilo. Svaki je dan novi izazov i nova prilika da drugima, posebno najmlađima, damo najbolje od sebe. Preduvjet je ipak da pođemo od sebe i da i sami poboljšamo svoje komunikacijske vještine i načine ophođenja prema drugima.

Danas je, kao nikad prije, lako širiti laži, sijati paniku, vrijeđati i ponižavati druge putem društvenih mreža. Jesmo li prešli granicu, point of no return, i možemo li staviti te negativne pojave pod kontrolu? Kako?

Kanižaj: Možemo. I mi to stalno ističemo: ključ je u medijskom odgoju i medijskoj pismenosti najširih slojeva građana. Za Vijenac sam tako napisao da je možda je medijski odgoj odveć opasan za neke političare jer otvara oči građanima da mogu vidjeti prljavštinu koja se širi medijskim sustavom i razotkriva njihove taktike. Možda medijska pismenost nije zanimljiva ni nekim novinarima i urednicima jer uči građane kako prepoznati lažne vijesti i dezinformacije, prikriveno oglašavanje i subjektivnost u procesu selekcije vijesti? To je uistinu nezamjenjiva pismenost, koja može vratiti povjerenje građana u vjerodostojne medije i razvojem kritičkog mišljenja potencijalno i smanjiti utjecaj čitanih nevjerodostojnih medija, pa i društvenih mreža na kojima, kao što i sami pitate, možda i jesmo već dospjeli do „krajnje točke“, a nadamo se kako će razvoj kritičkog mišljenja i medijske pismenosti potaknuti i građane da se i oni sami medijima koriste slobodno, ali u najvećoj mogućoj odgovornosti i za svoje djelovanje, pisanje, reagiranje. Naime, i mi smo postali satirični i ironični u našim svakodnevnim razgovorima, želimo čitati između redaka, a nismo kadri pročitati ni ono što je objavljeno, smješkamo se kada se u medijskom prostoru promovira sukob… Ako ste imali sreću završiti u nekom mediju na bilo koji način (kao subjekt ili objekt), možda ste iskusili i „silnu ljubav“ komentatora, redovito anonimnih. Malobrojni su bili te sreće da su neprimjereni komentari izbrisani, a počinitelji opomenuti i sankcionirani na bilo koji način. A ako slučajno javno izreknete da bi odgovornost za objavljeni govor iz mržnje trebali preuzeti i nakladnici i vlasnici platformi, mogli bi vas napasti svim sredstvima i sa svih strana.

TRUMPOVE LAŽI

U SAD-u smo uoči predsjedničkih izbora svjedočili gotovo pa nestvarnim neredima i napetostima upravo zato što je bivši predsjednik Trump svoje komunikacijske kanale koristio za širenje dezinformacija, laži, mnogi kažu čak i huškao svoje pristaše na nerede. Je li nam to najzornijje upozorenje da nam je svima potrebna bolja komunikacijska vještina?

Kanižaj: Kao što sam nedavno napisao u „Vijencu“, lažne vijesti postale su sintagma i etiketa koju smo spremni nalijepiti na sve s čim se ne slažemo, a napose za medijske objave koje nam ne idu u prilog. Možda ste i sami zapazili kako pozicija i opozicija često lijepe tu etiketu jedni drugima. Potiče se sumnja i u one informacije za koje je očito da su točne i provjerene, a pojam sve rjeđe koristimo za opisivanje onoga što on uistinu jest ili kako je npr. prvi put opisan u nekom američkom rječniku 1890. godine. Od izvorne definicije koja se uistinu odnosila na lažne informacije, potkraj 20. stoljeća taj je pojam obuhvaćao političku satiru da bi preko američkih predsjedničkih izbora opet dobio snažnu političku konotaciju. Danas zapravo malo tko pod tim pojmom razumije satiru. Politika je odvela lažne vijesti u posve krivu smjeru. Ipak, na razini Europske unije se nakon 2016. i cirkusa s ulogom društvenih mreža u američkim predsjedničkim izborima, zbog prijetnji izvana, dogodio svojevrsni obrat u pristupu, pa je donesen posebni Akcijski plan za borbu protiv dezinformacija. Iz svih aktivnosti mogu se iščitati dvije stvari. Jedna se odnosi na to da su predstavnici EK i EP uspjeli pridobiti za pregovarački stol predstavnike velikih dionika poput Facebooka i Googlea (što sve ove godine nisu uspijevali), jer žele izbjeći manipulacije na društvenim mrežama poput scenarija američkih predsjedničkih izbora, ali očito traže i aktivniji angažman onih kroz čije su se kanale širile lažne vijesti i dezinformacije. Zapravo je to posljednje upozorenje prije snažnije regulacije platformi. I možda je to najvažniji ishod svih aktivnosti. Društvene mreže konačno moraju preuzeti odgovornost nakon što su ostvarivali profit i na objavi lažnih objava. Europska komisija otvorila se i prema institucijama koje su proizvele programe za provjeru činjenica te su s njima uspostavili partnerstvo. U jednom se natječaju tako navodilo kako prijavitelji moraju sklopiti partnerski odnos s onima koji provjeravaju činjenice. Međutim, opravdano se jednako tako pitati, ato sam napisao i u Vijencu: A gdje su novinari i medijski djelatnici? Strukovne organizacije? Samoregulacija? Zar uistinu mislimo da se svi opisani problemi mogu riješiti regulacijom? Platforme i pružatelje usluge trebalo je prije nekoliko godina prisiliti na uklanjanje laži i govora mržnje i ne samo radi političara i izbora nego zbog zaštite dostojanstva i prava svih koji se ne boje istupati u javnom prostoru. No bez vjerodostojnih medija i novinara ne možemo zaustaviti mrzilačku kulturu, koja poprima posve nova obilježja.

Za kraj, dilema s kojom se svatko od nas barem jednom susreo: je li bolje prešutiti neke stvari ili slagati?

Labaš: Stvari obično nije dobro ni prešutjeti, a neprihvatljivo je lagati. Ako mislite da bismo morali voditi računa o našim sugovornicima, koji možda nisu spremni čuti cijelu istinu, onda bismo mogli reći da bi se moralo voditi računa o njima, pri čemu istinu ne smijemo prešutjeti, ali ju možemo stupnjevito odgoditi. Kao što to činimo s malenom djecom koja još nisu u mogućnosti do kraja shvatiti različite i kompleksne životne teme, pa ih polako uvodimo u njih u skladu s njihovom odgovornošću i odrastanjem. Što se laži tiče, za kraj ću se poslužiti jednom rečenicom Paula Gricea koji je zapisao da će nam ljudi u komunikaciji oprostiti ako malo duže govorimo, ali nam neće oprostiti ako im lažemo, jer je laž teški grijeh i prijestup.