Književni i novinarski poziv danas su posve marginalizirani – ali ne bez razloga!

Matija Štahan (Zagreb, 1992.) magistar je komparativne književnosti i novinar. Redoviti je sudionik HRT-ove emisije ‘Peti dan’, piše za mrežnu stranicu Bitno.net te suuređuje mrežnu stranicu Heretica.com.hr. Polaznik je Doktorskog studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Znanstvene članke objavljuje povremeno, a oglede o politici, kulturi i religiji redovito.

Iako ste javnosti poznati kroz djelovanje u različitim medijima, ipak osobno volite reći da ste “silom novinar”. Zašto?

– Uhvatio sam se profesija koje su vrhunac doživjele prije pedeset do stotinu godina, barem u modernosti, zanemarimo li doba cezarskih dvora. Proučavanje književnosti nekoć je bilo na cijeni, a književnik ili književni znanstvenik u javnosti automatski percipiran kao vrhunski intelektualac. Iako atavizam takvog poimanja stvari preživljava do danas, a neki pokušavaju i održati taj privid, književni je poziv danas – ne bez krivnje samih književnika – posve marginaliziran, a njihovo se javno djelovanje, umjesto intelektualiziranja, uglavnom svodi na dosadno, politički-korektno moraliziranje. Slično je i s novinarima: nekoć su bili društvena elita i intelektualna krema, a danas su uglavnom banalizatori smisla, robovi copy/paste hiperprodukcije ili propagandisti domaćih stranaka i stranih politika. Nastojim donekle preokrenuti ovakve, doduše uvelike opravdane, predrasude o novinarima i proučavateljima književnosti. Kada sam tek diplomirao komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, govorio sam da sam “silom novinar a lakoćom književni komparatist”, ali sada, kad se na istom fakultetu nastojim baviti doktoratom, gotovo da bih rekao obrnuto.

Koje vam teme u vašem novinarskom angažmanu najviše privlače pozornost?

– U svim sferama o kojima pišem, bilo da je riječ o politici, kulturi ili religiji, ponajviše sam zaokupljen poviješću ideja. Sklon sam tražiti uzroke suvremenih fenomena u starijim konceptima. Recimo, teorije zavjere, kultura otkazivanja, transhumanizam kao fenomeni popularizirani u proteklih nekoliko godina u supstancijalnom smislu uopće nisu novi… Prauzore im svima možemo pronaći u drevnim mitovima: teorije zavjere po svojoj su strukturi isto što i mitovi drevnih civilizacija, kasnije usmene predaje, potom i urbane legende – nastoje objasniti zašto je nešto takvo kakvo jest, nerijetko su supstancijalno u pravu, ali istodobno sklone pretjerivanju, s jedne, te uvođenju nadnaravnih elemenata u igru, s druge strane.

Na koji način prepoznajete obrise “kulture otkazivanja” i “transhumanizma” u prošlosti?

– Kultura otkazivanja temelji se na isključenju pojedinca iz zajednice, a što je u antičkim mitovima za posljedicu imalo društvenu konsolidaciju, kako pokazuje René Girard. Naposljetku, Edip se sȃm isključio iz društva, primijenivši kulturu otkazivanja na samoga sebe. Potraga za ljudskim samonadilaženjem, besmrtnošću ili preuzimanjem božanskih osobina, što je srž transhumanizma, stara je kao i čovjek, od Gilgameša iz istoimenog epa do Eve i Adama iz Knjige postanka, koji na zmijin nagovor žele postati “kao bogovi”. U ovim temama spajaju se moje novinarstvo i komparatistika.

Doktorand ste na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu? U kojem procesu je vaš poslijediplomski i zašto ste se odlučili upisati ga?

– Doktorski studij upisao sam nedugo nakon stjecanja diplome, ali sada je u fazi hibernacije jer sam doživio posve neočekivani profesionalni uspjeh, a i zasnovao obitelj pa me dječji sirenski zov često odvraća od poslova i dužnosti.

Tema disertacije?

– Temu još nisam obranio, ali planiram se baviti biblizmima u lirici Boba Dylana.

Kako ste se odlučili za tu temu i što ona predstavlja?

– Općenito, u književnoj znanosti i povijesti zanimaju me prepletanja staroga i novog – u ovom slučaju, kako se u čak i u pop-kulturi 20. i 21. stoljeća nalaze mnogobrojni starodrevni biblijski obrasci, teme i motivi. Inače, u člancima koje sam pisao, pišem ili tek kanim napisati, bavim se ulogom mitova u modernoj književnosti, hrvatskom modernom književnošću (posebno trolistom Matoš-Krleža-Marinković, koji smatram njezinom jezgrom), komparativnim analizama nekih značajnih hrvatskih i stranih autora, kao što su Krleža i Eliot ili Marinković i Camus… Zanimaju me i konstrukcije nacionalnih mitova, ali uz svijest kako su ti mitovi često i istiniti, ili na istini utemeljeni – kao, uostalom, i teorije zavjere. Također sam se bavio distopijskim elementima u Huxleyjevu Vrlome novom svijetu, Orwellovoj 1984. i Bradburyjevu Fahrenheitu 451, odnosno pitanjem kako se u distopijskim društvima iz njihovih romana tretira sama književnost.

Primjećujem da teme kojima se bavite imaju duboku egzistencijalnu i široku antropološku dimenziju. Bojite li se za suvremenog čovjeka i društvo ili vam je to jednostavno “fetiš”?

– Na neki način oboje. Cinično, spajam ugodno s korisnim. Vjerujem da se danas ne bismo trebali bojati samo za humanistiku, a koju bi mogla zamijeniti neka “posthumanistika”, nego i za budućnost onih po kojima se humanističke znanosti i zovu humanističkima. Drugim riječima, da čovjek danas ima potrebu nadići sebe kao ljudsko biće. Ako su se pokušaji čovječjeg nadilaženja vlastite ljudskosti u prošlosti imali tendenciju ispostaviti pogubnima, od nacističkog “nadčovjeka” do komunističkoga “novoga sovjetskog čovjeka”, u naše doba tehnološkog napretka prijetnje dekonstrukcije ljudskosti bivaju još većima, kako na znanstvenoj razini – poput stvaranja ljudsko-životinjskih embrija, što nije znanstvena fantastika, nego stvarnost, ili Muskova ideala spajanja mozga na računalo – tako i na političkoj razini, gdje se antropološki eksperimenti danas vrše u domeni spolova, a eugenika se vraća na velika vrata, ali i duhovnoj razini, gdje do najvećeg moralnog rasapa dolazi kada čovjek pomisli da je on sȃm bog te da može određivati što je etično, a što istinito, želeći poništiti biološku stvarnost, s vrhuncem u iluzornom idealu postizanja ovozemaljske besmrtnosti. Sve to različiti su vidovi ljudskog samonadilaženja danas.

Koliko djece imate i kako povezujete obiteljski život s profesionalnim? Iscrpljuje li vas dječji sirenski zov ili je on dodatna motivacija u efikasnosti življenja?

– Opet oboje! Imam ih troje. Istodobno je umarajuće i poticajno, ali ovo drugo ipak preteže. Danas se mladi skanjuju imati djecu odveć rano, preferiraju unedogled upoznavati nove ljude, ali svakome bih preporučio da što je ranije moguće upozna vlastitu djecu, također nove, beskrajno zanimljive ljude.

Studirali ste i bavite se, suvremenom društvu neatraktivnim područjima, kako kažete, “atavizmima”. Trebaju li mladi ljudi birati ono što tržište nudi, kao, primjerice, STEM ili težiti onome gdje ih srce vuče?

– Svatko bi se ponajviše trebao baviti onime za što ima najviše talenta i interesa, jer postići vrhunsku razinu u nekom području, čak i ako je ono samo po sebi manje popularno, u najvećoj mjeri jamči zapošljivost i profesionalni uspjeh. Kad je riječ o humanistici, ona je mladima sve nezanimljivija a tržištu sve bespotrebnija, barem naizgled, ali svako je funkcionalno društvo nezamislivo bez čvrste i plodonosne humanističke jezgre. Problem je samo što se najveći uspjesi humanističkih znanosti ne mjere u danima, satima, tjednima i mjesecima, nego u godinama, desetljećima i stoljećima. Uostalom, ako nam sveprožimajuća tehnologizacija, kao što mnogi predviđaju, oduzme nepoznatu količinu nepoznatih poslova, najbolje je u međuvremenu raditi ono što volimo i u čemu smo najbolji, što je uglavnom jedno te isto. Zaboravio sam je li ova pošalica židovska ili talijanska, ali u svakom je slučaju primjenjiva i na ovo pitanje: “Prah si bio i u prah ćeš se vratiti, ali između ta dva praha dobra čašica nije na odmet.”

Razgovarao: Ante Pavelić / Foto: Branko Nađ