Kemičarka i vojnik na najvišem postolju

Sveučilište u Zagrebu najuspješnije je sportsko sveučilište u Europi već dvije godine zaredom. Prošlogodišnje Europske sveučilišne igre okupile su 4800 sportaša s 441 europskoga sveučilišta iz 37 država, a tijekom dvaju tjedana održano je 20 natjecanja. Sveučilište u Zagrebu sa čak 14 osvojenih medalja ponovilo je svoj velik uspjeh s europskih sveučilišnih prvenstava održanih 2019., kada su studenti sportaši osvojili ukupno 19 medalja. Posebnu težinu osvojenim medaljama daje činjenica da je većina najsjajnijih odličja osvojena u timskim sportovima, dok su preostala sveučilišta ponajviše najsjajnije medalje osvajale u individualnim kategorijama.

Stoga je posebno svečano i ponosno bilo na nedavnoj dodjeli priznanja najboljim studentima sportašima Sveučilišta u Zagrebu za akademsku godinu 2022./2023. Najbolja momčad Sveučilišta u Zagrebu je kickboxing reprezentacija, dok je najboljom ekipom proglašena rukometna reprezentacija, a najboljim sportašima proglašeni su članovi upravo tih dviju reprezentacija – Franjo Gucić s Kineziološkoga fakulteta u kickboxingu i taekwondou te Martina Krajpl s Fakulteta kemijskoga inženjerstva i tehnologije u rukometu.

Dodijeljena priznanja najboljim studentima sportašima Sveučilišta u Zagrebu

Prošetao sam s njih dvoje središtem adventsko okićenog Zagrebu te smo porazgovarali o sportu, studentskome životu i planovima za budućnost, pošto sam siguran da ih oboje čeka krasna karijera, bilo u sportu bilo u poslovnim karijerama.

Kakav je osjećaj biti najbolji sportaš/ica Sveučilišta u Zagrebu?
MARTINA: Jako sam sretna i ponosna na sebe i svoj uspjeh, s obzirom na to da zaista nisam očekivala, velika mi je čast bila primiti tu nagradu.

FRANJO: Biti najbolji sportaš Sveučilišta u Zagrebu je velika čast i privilegija. Osjećaj je odličan i veliko je zadovoljstvo nakon puno uloženog truda biti nominiran za ovu nagradu. Kako Sveučilište u Zagrebu broji mnoge vrhunske sportaše, priznanje mi je ujedno i velika motivacije.

Jeste li očekivali nagradu i kojim se uspjehom u tih godinu dana najviše ponosite?
MARTINA: Nisam očekivala nagradu, ostala sam stvarno iznenađena kada me profesor Marko Čule obavijestio o tome. Najviše sam ponosna na Sveučilišne europske igre u Lodzu gdje smo prošle godine osvojile 2. mjesto te ovogodišnje Europsko prvenstvo u Podgorici gdje smo osvojile 3. mjesto. Ja sam bila najbolji strijelac prvenstva, za što sam dobila i nagradu.

FRANJO: O nagradi za najboljeg sportaša nisam razmišljao niti sam se nadao, iako sam znao da ću nakon ostvarenih uspjeha na Europskim sveučilišnim Combat igrama dobiti priznanja kao i na prethodnim sveučilišnim natjecanjima. Bio sam bas ugodno iznenađen kada sam dobio mail u kojem je pisalo da ću na svečanoj dodjeli biti proglašen za najboljeg sportaša.
U ovoj godini se najviše ponosim upravo medaljama na Combat igrama gdje sam u taekwondou osvojio srebro, a u kickboxingu broncu i zlato na seniorskom i studentskom prvenstvu Hrvatske.
Nevezano za svoja studentska sportska postignuća, svakako bih spomenuo sudjelovanje i dobar plasman sa svojim psom na USDDN DogFresbee European Championship u Mađarskoj gdje smo ponosno predstavljali Hrvatsku.

Koliko je teško bilo uskladiti sportske obaveze i studentsko-akademsku karijeru?
MARTINA: Pa uvijek je dosta zahtjevno kombinirati sportske i studentske obveze, puno je izazova u svakodnevnim aktivnostima zbog čega mi je bilo vrlo bitno postaviti sebi prioritete. Ali uz puno volje i dobru organizaciju sve se stigne.

FRANJO: Početkom studiranja započeo sam i svoju vojnu karijeru te je zbog toga bilo još teže uskladiti akademske i sportske obveze, iako sam student izvanrednog stručnog studija. Uz obveze prema poslu koji je dosta dinamičan i zahtjevan, i uz fakultet, uvijek sam nalazio vremena za sport iako je to znalo biti jako teško i naporno. Uskladiti sve to je doista izazovno, ali uz dobru organizaciju i prije svega dobru volju – sve je moguće. Spomenuo bih i podršku obitelji koja je jako bitna te razumijevanje svojih zapovjednika koji mi u skladu za zadaćama postrojbe maksimalno izlaze u susret.

Jesu li FKIT odnosno Kineziološki fakultet bili vaši prvi izbori, i zašto baš ti fakulteti?
MARTINA: Sebe oduvijek vidim u nekom području vezanom uz kemiju i laboratorije jer ljubav prema kemiji traje još od osnovne škole pa sam tako i završila na FKIT-u.

FRANJO: Kineziološki fakultet je bio moj prvi i jedini izbor. Odabir fakulteta bio je logičan slijed nakon toliko godina provedenih u sportu. Želja mi je da se u bližoj budućnosti posvetim radu sa sportašima i njihovoj kondicijskoj pripremi. Volio bih svoje znanje također usmjeriti prema zdravlju sportaša, rehabilitaciji i prevenciji ozljeda koje su u posljednje vrijeme dosta učestale. A malo se pažnje posvećuje tom segmentu tijekom priprema.

Kako gledate na uspjeh Sveučilišta u cjelini, kao najuspješnijeg sportskog sveučilišta u Europi već dvije godine zaredom?
MARTINA: Velika mi je čast biti dio najuspješnijeg sportskog sveučilišta, jako sam ponosna i veseli me svaki uspjeh koji ostvarimo jer znam da naši rezultati ne prolaze nezapaženo, nego se nagrađuju i ističu. To nam onda, naravno, daje poticaj za daljnjim radom i trudom te podizanjem vlastitih granica, a rezultat svega toga je onda i najuspješnije sveučilište.

FRANJO: Uspjeh Sveučilišta je za svaku pohvalu, sustavni rad i briga za sportaše bez obzira na slabe resurse rezultiralo je osvajanjem titule najuspješnijeg sveučilišta u Europi. Time dokazujemo da je ‘mala’ Hrvatska velika sportska nacija koja niže vrhunske sportske rezultate. Izuzetno mi je drago da sam svojim rezultatima u posljednje dvije godine pridonio Sveučilištu u osvajanju titule najuspješnijeg u Europi.

Čime se bavite kada ne trenirate/radite/učite, imali li kakve druge hobije?
MARTINA: Vremena za neke druge konkretne hobije baš i nemam jer putujem u Varaždin na treninge što mi oduzima dosta vremena dnevno. Uvijek se trudim organizirati na način da svoje slobodno vrijeme obično ispunim druženjem s prijateljima, zajedničkim izlascima, odlaskom u kino i sl.

FRANJO: Svoje slobodno vrijeme najviše provodim u radu sa psom. Član sam kluba za obuku službenih i sportskih pasa KOSSP Zagreb te sam licencirani vodič. S australskom ovčarkom Mašom trenutno sam u obučnom procesu za potragu i spašavanje ljudi u ruševinama i prirodi. Uz to, bavim se i speleologijom, ronjenjem i padobranstvom, a u posljednjih godinu dana i biciklizmom. Biciklom sam se u lipnju zaputio prema Poljskoj na 3. Europske igre gdje sam bodrio svoje prijatelje iz hrvatske taekwondo reprezentacije. Planiram isto tako ići u Pariz na Olimpijske igre, ali ovaj put sa svojim potražnim psom.

Što ćete najviše pamtiti iz svojih studentskih dana, kakav je Zagreb kao grad za studiranje i život studenata?
MARTINA: Zagreb mi je najdraži grad za studiranje s obzirom na to da sam upoznala mnoštvo novih prijatelja i svoje najljepše trenutke provela baš tu. Ono što ću najviše pamtiti su zasigurno druženja s prijateljima, izlasci i stvaranje najljepših uspomena na rukometnim terenima i van njih. Zagreb pruža mnoštvo fakulteta i visokih škola te ima visoke standarde obrazovanja. Također, živahan je grad s odličnom atmosferom, postoji jako puno mogućnosti za zabavu i izlaske što ga definitivno čini privlačnim za nas mlade.

FRANJO: Kao netko tko živi u Zagrebu i izvanredni je student, uz sve poslovne i privatne obveze nisam mogao u toj mjeri osjetiti ‘čari’ studentskog života. Tako da Zagreb studentima nudi najbolji odabir fakulteta i najbolje uvjete za obrazovanje i usavršavanje.

Vjerujem da poznajete dosta mladih ljudi koji su otišli iz Hrvatske „trbuhom za kruhom“. Što vam govore, bi li se voljeli vratiti, i kako vi osobno gledate na taj val iseljavanja?
MARTINA: Nemam neke osobe iz bliže okoline koje su otišle, no nemam ništa protiv toga da svatko tko ima priliku i misli da je za njega bolje u inozemstvu i ode. Mislim da svi mi barem iz radoznalosti želimo vidjeti kakav je život „vani“, isprobati neke druge stvari, upoznati se s drugim kulturama. Odlazak na neki kraći period svakako ne predstavlja problem, jer takvi ljudi donose i puno znanja sa sobom kada se vrate. Činjenica je da se određeni poslovi puno više cijene u drugim državama nego kod nas, pa bi možda po tom pitanju, uz cijelo podizanje standarda države bilo idealno kada bi se proporcionalno i podizale plaće.

FRANJO: Da, poznajem puno mladih koji su iselili izvan domovine u potrazi za boljim poslovnim i životnim uvjetima. Kroz razgovor s njima zaključujem da je taj odlazak privremen zbog stjecanja financija koji bi im olakšao i osigurao nešto bolje pri povratku. Osobno, meni je jako žao da nam mladi, kvalitetni i stručni ljudi odlaze i da ne postoji neki model kojim bi ih zadržali.

Što bi država i sustav trebali napraviti da zadrži mlade ljude u domovini? Što bi kod vas osobno stvorilo osjećaj sigurnosti, je li to stalni posao, lakši dolazak do vlastite nekretnine..?
MARTINA: Nešto što bi kod mene stvorilo osjećaj sigurnosti su definitivno stalan posao, bolje plaćeni poslovi, lakše zapošljavanje i mogućnost napredovanja u karijeri, veća ulaganja u obrazovanje. Vrlo često nakon završenog fakulteta dosta osoba ima problema s pronalaskom posla u struci jer većina zahtjeva određeno iskustvo prilikom zapošljavanja. Svi znamo kako u određenim državama postoji jako dobar sustav za takve situacije, te bi to bio veliki korak naprijed.

FRANJO: Prvenstveno mislim da je povećanje prihoda ključna stvar u zadržavanju mladih. Vidimo i da u posljednje vrijeme cijene nekretnina drastično rastu i smatram da je to isto nešto o čemu bi država trebala voditi računa. Mladima je sve teže doci do stalnog posla koji im nudi dobru financijsku stabilnost i moguće rješavanje stambenog pitanja.

Gdje se vidite za pet, deset godina? I dalje u Hrvatskoj, ili biste karijeru voljeli ostvariti negdje u inozemstvu?
MARTINA: Trenutačno sam mišljenja da ću ostati u Hrvatskoj, ali već sam promijenila četiri grada zbog rukometa i jedina stvar u koju sam sigurna je da nikad ne znam gdje me rukomet može odvesti. Ako mi se pruži prilika, otvorena sam i za stvaranje daljnje karijere u inozemstvu. Kako sam i ranije navela, zaista smatram kako je svako novo iskustvo dobro došlo, pa tako i promjena mjesta stanovanja, bilo to privremeno ili na neki duži period. Svakoj osobi može pridonijeti u širenju vidika i stjecanja novih iskustava.

FRANJO: Svoju budućnost isključivo vidim u Hrvatskoj. Ovdje je moja cijela obitelj, moji prijatelji i posao koji volim i radim s velikom strašću. Odlazak u inozemstvo ne isključujem ukoliko se pokaže prilika za nekim poslovnim usavršavanjem.

---

ŠTO JE TEŽE, RUKOMET ILI TAEKWONDO?
Kako ste uopće dospjeli u rukometno-borilačke vode? Zašto ste izabrali baš ovaj sport, kada se primijetili ljubav i talent prema njemu?
MARTINA: Rukomet sam počela trenirati sa 6 godina kada je sestra krenula trenirati pa je jedan dan odlučila povesti i mene. U početku mi je to predstavljalo samo zezanje i igru, ali nešto ozbiljnije krenulo je kada sam upisala srednju školu i zbog rukometa otišla od obitelji i promijenila grad. Zbog toga mi je rukomet postao nekakav stil života, nešto bez čega se danas ne bih mogla zamisliti.

FRANJO: U osnovnoj školi jedine dvije izvannastavne aktivnosti bile su nogomet i taekwondo te me je na prvu privukao taj borilački sport. Nakon nekog vremena došla su prva natjecanja i prve medalje te nije bilo upitno ostajem li u tom sportu. iako sam u jednom trenutku paralelno trenirao i nogomet, ljubav prema taekwondou je bila jača.

Rukomet je timski sport, kickboks isključivo individualni. Što je teže i izazovnije, iz vlastitog iskustva?
MARTINA: S obzirom na to da sam cijeli život u rukometu i nikada se nisam bavila individualnim sportom ne bih htjela na bilo koji način umanjiti tu vrstu sportova. Vjerujem kako svaki sport, bio on individualni ili timski nosi svoje izazove. Sigurno da i jedno i drugo ima svoje prednosti i mane, a mi se kao sportaši trudimo na najbolji mogući način prilagoditi izazovima koji se nalaze pred nama bez obzira kojim se sportom bavili.

FRANJO: Teško je sada reći što je teže i izazovnije. Svaki sport je priča za sebe i zahtjeva veliko odricanje i zalaganje kako bi se došlo do vrhunskih rezultata. U ekipnom sportu rezultat ovisi o cijelom timu. Pojedinac može napraviti razliku na terenu, ali je potreban timski rad za postizanje rezultata. Kod individualnog sporta je potpuno drugačije, na terenu si sam i ovisiš sam o sebi.

---

STUDENTSKO-POSLOVNE OBVEZE

Martina je završila preddiplomski studij Kemija i inženjerstvo materijala na FKIT-u te je trenutačno na prvoj godini istoimenog diplomskog studija. Zbog studentskih, ali i sportskih obveza, kaže, nije u mogućnosti tražiti neki ozbiljan posao, ali zna da će i to doći nakon završetka fakulteta. Osim toga, rukomet joj je trenutno i izvor prihoda pa joj je takav tip „posla“ najlakše uskladiti uz studentske obveze.
Franjo je pak izvanredni student i pripadnik Počasno-zaštitne bojne Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ostalo mu je još nekoliko ispita te se nada da će u skladu s poslovnim obvezama uskoro to privesti kraju.