Kako metodologija pojedinih rangiranja sveučilišta utječe na našu poziciju na njima?

Često se ne razumije da to nisu “rang-liste svjetskih sveučilišta”, već liste samo NAJBOLJIH svjetskih sveučilišta. Tih 1000-2000 najboljih među ukupno oko 30 tisuća sveučilišta znači da biti na listi znači biti u prvih 3-7% na svijetu. Čak i zadnje mjesto na listi 1000 najboljih zavrjeđuje čestitke, jer to je pozicija u skoro 3% najboljih sveučilišta na svijetu. Drugu stvar, pogrešnu metodologiju, teže je objasniti onima koje zanima samo završni broj, pozicija na listi. O tome kasnije. Treći problem je nesporazum oko suštine – što su rangiranja i koja im je namjena? Većina neupućenih smatra da su to liste koje financijeru pozicijom pokazuju kvalitetu sveučilišta. No to nije istina, to nisu rang-liste kvalitete.

Riječ je o listama namijenjenima korisnicima, a model djelovanja je marketing – privlačenje budućih studenata upisu na neko (profitno) sveučilište. Iako se te dvije namjene čine sličnima, one to ipak nisu. Prva namjena, mjerenje kvalitete, trebala bi biti znanstveno i točno odrađena. Ova druga, marketinška poruka budućim studentima – ne mora. Nadalje, mjerenje kvalitete za financijera nužno sadrži mjerenje učinkovitosti – s koliko (malo) resursa se postiže određeni (veći) učinak. Da se liste stvaraju za procjenu kvalitete sveučilišta od strane financijera ili države, temeljile bi se na znatno većem broju pokazatelja, redovito relativnih, npr. što više studenata ili znanstvenih članaka/citata za što manje novca. Ali s marketingom je drugačije – buduće studente ne zanima ulaz, zanima ih samo apsolutni izlaz. Ta razlika, zbog koje je rang-liste sveučilišta besmisleno poistovjećivati s rang-listama kvalitete, najbolje se vidi u metodologiji Timesove liste. Na njoj čak 33% mogućeg broja bodova donosi anketna “reputacija” (na QS-listi i više!), zgodna da privuče studenta, ali neprikladna za egzaktno mjerenje stvarne kvalitete, a 11% mogućih bodova direktno donosi količina novca kojom sveučilište raspolaže. Za brucoša informacija o bogatstvu sveučilišta implicira viši standard studiranja, ali za državu ili financijera je obrnuto – kvalitetniji zaposlenici su oni koji uspjeh postižu s manje novca. Ako je plasman hrvatskog javnog sveučilišta na Timesu doista važan, Hrvatska može pomoći vrlo jednostavno – uloži znatno više novca u sveučilište i tako direktno prouzroči više bodova. Times doslovno daje bodove za novac.

Što je sveučilište, a što rangiranja mjere?

Jednostavno objašnjenje djetetu pojma sveučilište: to je institucija koja obrazuje studente, buduće stručnjake, a istovremeno provodi i znanstvena istraživanja. Prefiks sve kazuje da sveučilište sadrži sve fakultete koji obrazuju sve vrste stručnjaka i bave se svim vrstama znanosti i umjetnosti. Nekakvo “savršeno” sveučilište obrazovanje i znanost odrađuje u odnosu 50:50, a sadrži sve – od umjetničkih akademija, preko humanističkih i društvenih disciplina, do običnog STEM-a i znanstveno-visokokolaborativnih disciplina (neke grane fizike i medicine). Postoji li institucija koja se bavi samo znanošću? Odgovor, opet djetetu: postoji, to je znanstveni institut. To nije sveučilište, već institucija u kojoj rade samo znanstvenici (2). Ne obrazuje studente, čitavo radno vrijeme znanstveno istražuje, i to samo u jednoj ili nekoliko srodnih disciplina. Zbog svega toga, logično, institut ostvaruje veći znanstveni učinak od sveučilišta.

Što je sveučilište u stvarnosti, a i na rang-listama? Rjeđa su sveučilišta koja pokrivaju baš sve discipline, dovoljno je da ih je više. Naš Zakon sveučilištem smatra visokoobrazovno-znanstvenu instituciju koja obavlja djelatnost visokog obrazovanja, znanstvenu odnosno umjetničku djelatnost i stručnu djelatnost u najmanje dva znanstvena područja ili u znanstvenom i umjetničkom području te u najmanje tri polja. Odmah je vidljiv problem – sveučilište s tri STEM područja i sveučilište sa sedam područja, i humanističkim i umjetničkim, ne bi se smjela olako stavljati na iste rang-liste sveučilišta. Outputi su po prirodi stvari različiti. Neka od visokorangiranih svjetskih sveučilišta na rang-listama zovu se medicinskim sveučilištima (iako se bave samo jednom disciplinom), a prirodnjačka i tehnička sveučilišta bave se užim krugom scientometrijski jačih (3) disciplina. U konkurenciji sa sveučilištima koja sadrže sve discipline uža i STEM sveučilišta moraju pobijediti, jer rang-liste većinom mjere samo znanstveni output. S mjerenjem one prve zadaće sveučilišta – obrazovne – autori rang-lista redovito ne znaju što bi.

Gazda kafića lako mjeri kvantitativnu komponentu kvalitete konobara – broj radnih sati, stolova koje pokriva, fiskaliziranih računa i sl. No kako izmjeriti broj rečenica, srdačnih pogleda, uhvaćenih pogleda gosta koji bi naručio, dobrih šala i primjerenih reakcija kojima je konobar ishodio narudžbu više ili ponovni dolazak gosta? Rangiranja sveučilišta imaju sličan problem – lako je mjeriti znanstvene produkte, ionako već izražene brojevima. Kvalitetu obrazovne komponente ne znaju mjeriti, pa im je metodologija predominantno (nekad i u cijelosti – npr. Leiden, NTU, u principu i šangajska) znanstvena. Kao da mjere institute, a ne sveučilišta! Zanemaruju većinom važniju visokoobrazovnu zadaću sveučilišta, a kad obrazovanje i uključuju u metodologiju, raznim promašenim metodama, to nosi tek manji udio bodova.

Sveučilišta sadrže različite udjele obrazovanja i znanosti. Neka se bave skoro isključivo visokim obrazovanjem, pa nemaju šanse ući na ovakve rang-liste. Neka druga su gotovo idealna, uz obrazovanje i znanost u omjeru 50:50 (npr. najveća hrvatska sveučilišta i njima slična stožerna javna sveučilišta manjih europskih država), ona imaju šansu biti u top-1000, ali nemaju šansu plasirati se visoko. Neka treća sveučilišta sadrže puno znanosti, a malo obrazovanja. Rangiranja ih metodologijom favoriziraju, takva sveučilišta ili “sveučilišta” (de facto znanstveni instituti) imaju šansu biti u prvom dijelu rang-lista. Neka tzv. sveučilišta dobro plasirana na ARWU uopće imenom nisu sveučilišta, već – instituti: California Institute of Technology (samo 2200 studenata, od toga samo 900 dodiplomskih) ili najbolje plasirano izraelsko “sveučilište” Weizmann Institute of Science koje ima oko 2000 studenata, ali – bez dodiplomskih. To “sveučilište” bavi se samo matematikom, računalnim znanostima, fizikom, kemijom i biokemijom (bez umjetnosti, humanizma i društvenih znanosti), samo disciplinama koje donose veliki scientometrijski skor. Znanstvenici tog “sveučilišta” uopće se ne zamaraju pretvaranjem 18-godišnjaka u studente, pa onda u stručnjake. “Sveučilište” Indian Institute of Science, jedino indijsko ispred zagrebačkog, obrazuje samo 4000 studenata, ali od toga su 3000 doktorandi. Dodiplomskih je samo 500, što je manje nego zaposlenika. Ichan School od Medicine (SAD) je 101+ na ARWU, ima oko 6000 znanstvenika (1650 full-time), a manje od 1000 studenata (4) …

Rangiranja često koriste apsolutne brojeve i ne uračunavaju financiranje koje je dovelo do tih rezultata kao niti broj obrazovanih studenata. Zamislite rang-listu najboljih roditelja uz mjerenje koliko je koje dijete imalo plaćenih izvanškolskih aktivnosti, brendiranih tenisica i međunarodnih putovanja, ali bez uračunavanja iznosa plaće roditelja. Taj primjer razumijemo, pa nije teško razumjeti da veći znanstveni output i više zaposlenih nobelovaca imaju američka, britanska i australska sveučilišta s godišnjim proračunima u milijardama nego hrvatska, srpska ili slovačka koja raspolažu tek milijunima USD. Ako raspoloživi novac još dodatno, osim na proizvodnju znanstvenih outputa, treba trošiti i na obrazovanje brojnih studenata, razumljivo je da švedsko sveučilište Karolinska institute koje se bavi samo medicinom i obrazuje samo 6 tisuća studenata mora imati bolji plasman na ovakvoj listi od Zagrebačkog sveučilišta koje s dvostruko manje novca obrazuje 60 tisuća studenata i to u svim disciplinama. Ali ipak još uvijek postoje pitanja o našoj poziciji na listama?

”Metodologija” ARWU liste

ARWU (šangajska) lista u principu mjeri samo znanstvenu produkciju sveučilišta, i to uglavnom apsolutnim vrijednostima. U isti koš stavlja i “institute s malo nastave” i prava sveučilišta koja sadrže mnoge ili sve discipline. Od pet bodovanih parametara prva dva (broj nobelovaca) uopće nisu dostižna sveučilištima poput naših. Od oko 950 dosad dodijeljenih Nobelovih nagrada, oko 400 je pripalo Amerikancima. Nobelovci koji su na američkim, britanskim ili njemačkim sveučilištima diplomirali 1921. ili dobili Nobela 1931., u vrijeme kad mnoga današnja sveučilišta (npr. riječko ili splitsko, osnovana 1973. i 1974.) još nisu ni postojala, i danas tim sveučilištima nose bodove i nedostižnu prednost na ARWU listi. Besmisleno je današnju kvalitetu sveučilišta mjeriti nobelovcem iz 1971., a Nobelove nagrade u posljednjih 10 godina jako puno koštaju. Samo četiri države (SAD, Velika Britanija, Njemačka i Japan) uzele su 75% svih Nobela u posljednjih 10 godina, a 10 najbogatijih država uzelo ih je 90%. Siromašne države sporadično dobiju Nobela, ali ne za znanost, nego za mir i književnost, uglavnom iz političkih razloga. Fields se dodjeljuje svake četiri godine, u posljednjih 10 godina dobitnici su samo iz šest jakih država, a ukupno u povijesti samo iz 13 država. Kad od ukupno pet kategorija oduzmemo dvije nedostižne (Nobel/Fields), preostaju tri kategorije znanstvene produkcije. Od te tri kategorije, dvije opet favoriziraju bogate – najcitiraniji znanstvenici svijeta i članci u Natureu i Scienceu. ARWU je de facto lista znanstvene uspješnosti za stare i bogate. Ako oduzmemo i te dvije kategorije, u kojima mi mali možemo sudjelovati rubno, ostaje da svojim radom osvojimo bodove samo u jednoj od 5 kategorija koje ARWU boduje – broju WoS znanstvenih članaka.

Da se liste stvaraju za procjenu kvalitete sveučilišta od strane financijera ili države, temeljile bi se na znatno većem broju pokazatelja, redovito relativnih

Gdje smo trenutno na ARWU listi?

Među prvih 1000 svjetskih sveučilišta Sveučilište u Zagrebu je na vrlo visokom mjestu u grupi 401+ (sveučilišta su abecedno poredana od 401-500. mjesta). Je li moguća pohvala, iako smo metodologiju prethodno proglasili promašenom? S obzirom na sve prethodno opisano čini se mogućom. Zagrebačko sveučilište je sveučilište u pravom smislu, sadrži sve discipline, a obrazuje velik broj studenata. Za plasman se bori protiv mnogih sveučilišta koja imaju povijesne nobelovce, ali i znatno veći proračun, a manji broj studenata. Radi dojma je dobro promotriti tko je ove godine bolji od Zagrebačkog sveučilišta. Među prvih 400 njih 99 imaju SAD, 77 Kina, 33 Velika Britanija, 24 Njemačka, 22 Australija, 17 Kanada, 16 Francuska, 11 Japan, 10 Italija i 10 Nizozemska. To je već 319 sveučilišta od 400 bolje plasiranih od Zagreba, a još su tu i sveučilišta iz Švedske, Belgije, Švicarske, Izraela… U prvih 400 gotovo i nema sveučilišta manjih i materijalno slabijih država. Zagreb se ne može mjeriti s Harvardom i Cambrigdeom, ni financijama ni nobelovcima. Uspoređivati se s ostalima u prvih 400? Najbolje pozicionirano sveučilište Kine (Tsinghua) u jednoj godini troši 3,2 milijarde USD, sveučilište iz Hong Konga 1,5 milijardi, sveučilište iz Sao Paola (Argentina) 1,5 milijardi, Tokio 3,5 milijardi, Toronto 3,2 milijarde, University of Michigan 10,9 milijardi itd. Među prvih 400 su i Saudijci, npr. King Saud University koje obrazuje približno jednak broj studenata kao i Zagrebačko sveučilište, ali za 2,7 milijardi USD godišnje. Sveučilište u Zagrebu troši manje od 0,5 milijardi USD godišnje.

S kime se možemo mjeriti? Nema puno sveučilišta koja su otprilike po broju studenata i financiranju slična nama. Bečko sveučilište obrazuje mnogo studenata, ali za skoro dvostruko više novca. Visoku poziciju donose mu i mahom povijesni nobelovci (16,8 i 16,6 bodova). Bolje je i po broju visokocitiranih znanstvenika i objava Nature/Science. Ali u onoj jedinoj kategoriji na koju unutar materijalnih okvira možemo utjecati – broju članaka u Web of Science – Beč (36,1) i Zagreb (34,2) su podjednaki, a Zagreb to objavljuje s manje znanstvenika. Po WoS člancima Zagrebačko sveučilište je na 335. mjestu, bolje od Sveučilišta Turku u Finskoj, Sveučilišta u Ljubljani, Trinity Colleguea Dublin, Sveučilišta Varšava, Sveučilišta Buenos Aires i mnogih drugih sveučilišta s kojima se uopće ima smisla uspoređivati. U nekim granama smo izvrsni: Marine Engineering (44. na Svijetu!), Food Science and Technology (101.+), Veterinary Sciences, Dentistry i Hospitality & Tourism (201+) itd. U ukupnom plasmanu, uz veliku objavu WoS znanstvenih članaka, te ono malo što s obzirom na financije postižemo visokocitiranim znanstvenicima i člancima Nature/Science, Zagrebačko sveučilište je pozicijom 401+ vjerojatno doseglo maksimum u zadanim uvjetima ARWU metodologije. Jedina dva usporediva sveučilišta koja su ove godine bolje pozicionirana (301+), Karlova univerzita u Pragu i Beogradski univerzitet, imaju mrvicu veći znanstveni output, a to je plod odavno objašnjene formalne uključenosti znanstvenih instituta i njihova outputa u output sveučilišta (u Zagrebu instituti nisu dio sveučilišta). S druge strane, od nas su lošije pozicionirana najbolja sveučilišta Mađarske (501+), Litve (501+), Slovenije (601+), Luksemburga (601+), Cipra (701+), Estonije (701+) i Slovačke (901+), a iz Rumunjske, Bugarske ili Latvije uopće nema sveučilišta među prvih 1000.

Timesova (THE) “metodologija”

Britanska tvrtka Inflexion Pvt. Equity Partners svake godine izdaje Times Higher Education World University Rankings, drugu najpoznatiju rang-listu najboljih sveučilišta svijeta. Njezini promašeni kriteriji favoriziraju odabrana britanska sveučilišta, a pobjednik je Oxford, na kojem je studirao jedan od čelnika te tvrtke. Iako THE donekle priznaje da sveučilišta služe i obrazovanju studenata (sic!), pa im se jedan od pet kompozitnih kriterija zove Teaching, toj komponenti daju tek 30% bodova, dok istovremeno daju 60% za znanost. A i tih 30% za obrazovanje dodjeljuju pogrešno. Tajno e-mail anketno ispitivanje obrazovne “reputacije” (!) nosi čak 15 od tih 30 bodova, a kriteriji dodjele preostalih 15 “obrazovnih” bodova još su gori. Odnosi zaposleni:studenti (4,5), doktorandi:preddiplomci (2,25) i doktorirani:zaposleni (6,0) snažno pogoduju “institutima s nastavom” u odnosu na prava i obrazovna sveučilišta, a ostatak obrazovnih bodova (2,25) dodjeljuju za količinu novca koju sveučilište troši! Od 60 bodova predviđenih za znanost, 30 je za Istraživanje, a 30 za citiranost članaka. Poglavlje Istraživanje još je nerazumnije i od šangajskog brojenja nobelovaca. Broj Scopus-članaka daje samo 6 od 30 istraživačkih bodova, 6 nosi količina novca (više novca = više bodova, kvalitetni ste jer imate više novca!), a ogromnih 18 bodova dijeli se nečim dostojnim scene u TV-seriji Seinfeld. Zamislite da u atletskoj utrci trkači prođu cilj. Čekamo tablicu redoslijeda vremena, ali umjesto toga pred zadihanim trkačima pojavi se anketar i pita ih Što mislite – tko je bio najbrži? Prvi trkač kaže Ja sam najbrži (iako nije!), drugi kaže Ne znam, valjda ovaj pored mene, treći kaže Nemam pojma itd. Anketar obradi odgovore i pobjednikom utrke proglašava onog s najviše glasova u anketi! Točno tako izgleda procjena THE-a za velikih 18 bodova u grupi Istraživanje doista dodjeljuju istraživačke bodove na temelju tajnog i vjerojatno nereprezentativnog e-mail anketiranja s pitanjem koje sveučilište najbolje istražuje? Preostalih 30 mogućih znanstvenih bodova temelje na citatima. Nama je ta kategorija najzanimljivija zbog odgovora na medijski najvažnija pitanja Kako je Split na Timesu uvijek bolji od Zagreba? i Je li Kragujevac doista bolji od Zagreba?

U konkurenciji sa sveučilištima koja sadrže sve discipline uža i STEM sveučilišta moraju pobijediti, jer rang-liste većinom mjere samo znanstveni output

THE izlistava više sveučilišta od ARWU, a siromašnija sveučilišta su na listi više raštrkana. To je logično i normalno uz ovu metodologiju: 33% bodova za anonimnu anketu o reputaciji, favoriziranje sveučilišta-instituta, glorifikacija stranaca (čime se favorizira britanska sveučilišta). Osnovnu razliku pozicije malih i nama sličnih sveučilišta možemo shvatiti iz tretmana citiranosti. Splitsko i Kragujevačko sveučilište slični su po veličini i broju članaka, prikladni za objašnjenje ovog fenomena, a zbog medijima zanimljive usporedbe Zagreba i Kragujevca uspoređujem sva tri. Na zadnjoj THE listi je u grupi kriterija Teaching Kragujevac mrvicu bolji od Zagreba (21,5 vs 20,1 postotni bod), vjerojatno zbog kojeg tajno-anketnog boda više, a Split ima 15,7. U grupi Research Zagreb je najbolji (14,9), Split odmah iza (13,4), a Kragujevac daleko ispod (8,3). U grupi Industry income opet je Zagreb najbolji (45,6), Kragujevac drugi (39,3), Split treći (37,3). U grupi International outlook Split je najbolji (37,3), Zagreb drugi (34,8), Kragujevac treći (33,3). S ova 4 kriterija, Zagreb je ukupno prvi s 14,25 bodova, a Split i Kragujevac imaju po 12,4. No postoji i peti kriterij – citatni. Citati Kragujevac na THE-u dovode na ukupnu poziciju 501+, Split na 1001+, a Zagreb na 1201+! Detalj promašenog vrednovanja citiranosti koji Kragujevac postavlja na 700 mjesta višu poziciju od Zagreba su tzv. velike kolaboracije, odnosno mali broj članaka koje par osoba sa sveučilišta objavljuje zajedno sa stotinama svjetskih znanstvenika, koji nose ogroman broj, ali i udio citata sveučilišta. Što je sveučilište manje i objavljuje manje društvenih, umjetničkih i ostalih običnih članaka, to mu ovih par kolaborativnih članaka daje veći udio i veću ukupnu prosječnu citiranost. Godine 2017. Kragujevačko sveučilište objavilo je 648 članaka, a prvih 9 najcitiranijih članaka (svi velike kolaboracije) čini nevjerojatnih 67% ukupnog broja svih citata sveučilišta! Splitskom sveučilištu prvih 9 najcitiranijih članaka nosi 22% svih citata, a Zagrebačkom sveučilištu samo 14%. Jedan jedini profesor s Medicinskog fakulteta u Kragujevcu koautor je u međunarodnim medicinskim kolaboracijama koje su iznjedrile članke s 4709 citata (taj članak ima 727 autora), 3527 citata (600 autora), 2944 citata (185 autora), 1761 citatom (642 autora), 1539 citata (125 autora), 1444 citata (802 autora) i 1393 citata (240 autora). Sve su to kolaboracije ispod 1000 autora, a THE članke do 1000 autora tretira kao obične. Splitsko sveučilište također ima citirane kolaborativne članke koji daju veći udio u ukupnom broju citata nego kod Zagreba (zato je na THE-u Split uvijek ispred Zagreba), ali najcitiraniji članak ima “samo” 1524 citata, a još 2 imaju preko 1000. Osim toga, četiri od prvih devet imaju preko 1000 autora (jedan nažalost 1003!), zbog čega THE znatno umanjuje splitski output. Ni Zagreb nema sreće na THE-u, 4421 citat najcitiranijeg članka nažalost ne vrijedi, zbog 1022 autora. Ovih prvih devet kolaborativnih članaka jednog kragujevačkog profesora prosječnu citiranost svih 648 kragujevačkih članaka drži na enormna 42 citata po članku (Split 29, Zagreb 17), ali bez uračunavanja tih 9 Kragujevac ima samo 13 citata po članku (Split 21, Zagreb 14). Tih nekoliko članaka jednog autora u kolaboraciji nikako ne znači da je Kragujevačko sveučilište bolje od naših sveučilišta, ali ovakav način vrednovanja u toj rubrici Citations donio je Kragujevcu nevjerojatnih 96 bodova(!) i stotine mjesta razlike na ukupnom plasmanu THE liste. Očito je da metodologija THE rangiranja nije primjerena procjeni kvalitete sveučilišta.

Kako gledati na rangiranja?

Većina rangiranja promašena je već zbog prenaglašavanja znanosti, a zanemarivanja ili pogrešnog mjerenja djelatnosti visokoga obrazovanja. Metodologija, bez procjene financiranja i studenata kao inputa i outputa, namijenjena je favoriziranju starih i bogatih američkih i britanskih profitnih sveučilišta, u cilju privlačenja studenata i pripadajuće zarade. Taj marketing i jest potreban njima (a ne nama), no treba imati i dozu razumijevanja za to. U kaotičnim visokoliberaliziranim sustavima, tradicijski ili evolucijom prepunjenima najrazličitijim tipovima sveučilišta, od kojih mnoga postoje isključivo radi zarade – nužno je na neki način i marketinški napraviti razliku između dopisnih školica & prodavaonica diploma i kvalitetnih istraživačkih sveučilišta. Američkim brucošima i roditeljima činjenica da je je neko sveučilište jedno od 187 američkih koja su izlistana na rang-listi 1000 najboljih na svijetu znači da se radi o kvalitetnom i pravom sveučilištu, u odnosu na 4000-5000 preostalih američkih visokih učilišta koja nisu izlistana. U našem tradicionalno kontinentalno-europskom poimanju stvar je drugačija, pozicija stožernih javnih sveučilišta uopće nije, niti treba biti na tržištu. Pogotovo to vrijedi za manje države, gdje glavna javna sveučilišta nose glavninu obrazovanja stručnjaka i glavninu znanstvene produkcije. Osim toga, ta sveučilišta u malim državama imaju i važnu društvenu ulogu – jedan su od stupova društva, centar javno djelujuće neovisne intelektualne snage i autoriteta. Ta glavna javna sveučilišta jesu, a i trebaju ostati masivna i prava (sa svim disciplinama) i ne trebaju se mrviti na institute s nastavom i sve ostale, samo da bi ovi prvi postigli bolje pozicije na nekakvim neozbiljnim listama.

Onaj tko javno spominje rangiranja prethodno bi trebao shvatiti problematiku njihovih metodologija i napustiti vjeru u konkretne pozicije

Ima li smisla obraćati pažnju baš na konkretne pozicije naših glavnih javnih sveučilišta na rang-listama? Čini se da ne, metodologije su promašene, zanemaruju i visokoobrazovnu zadaću i materijalni input, a znanstvenu produkciju možemo iščitati i bez tih lista. Ali rubno potvrdan odgovor na pitanje o ukupnom pogledu na rangiranja mogao bi sadržavati analogiju s američkim sustavom – ako je neko naše javno sveučilište izlistano na rang-listi najboljih sveučilišta svijeta, na kojoj preko 95% svjetskih sveučilišta nije izlistano, riječ je o kvalitetnom sveučilištu. U našem sustavu, za razliku od anglosaksonskog, jaka i sveobuhvatna privatna sveučilišta nisu ni sadašnjost ni skora budućnost. I nakon razmaha privatnih sveučilišta i “sveučilišta”, i dalje su iz nama sličnih država na rang-listama prisutna uglavnom samo jaka javna sveučilišta. Treba odbaciti kritizerski medijski pristup našim javnim sveučilištima i tendenciozno spominjanje samo o onih rang-lista na kojima je neke godine neko naše javno sveučilište palo. Treba i prestati tražiti ona ex-YU sveučilišta koja u nekom trenutku na nekoj konkretnoj listi stoje bolje od nas i prestati od tih informacija stvarati suptilno šovinističke dramatične naslove članaka. Onaj tko javno spominje rangiranja prethodno bi trebao shvatiti problematiku njihovih metodologija i napustiti vjeru u konkretne pozicije (npr. 712. mjesto ili 1357. mjesto) kao tobožnje egzaktne mjere nekakve “kvalitete sveučilišta”. Iste godine naša, slovenska, srpska, slovačka i slična glavna javna sveučilišta nalaze se na nekim konkretnim pozicijama na različitim listama, često i obrnutima (5), na jednoj listi A bolje od B, na drugoj B bolje od A, a sljedeće godine će biti obrnuto nego ove. Rast ili pad iz godine u godinu, pa čak i za stotine mjesta, plod je malih varijacija u samo nekim od kriterija koje mjeri pojedina lista, a ti kriteriji su ionako u cjelini premalobrojni i promašeni. Zaključno, i mi i kolege iz Ljubljane, Kragujevca, Beograda, Bratislave (itd.) s malo novca obrazujemo puno studenata i objavljujemo puno znanstvenih članaka, vidiljivo i na priloženom grafikonu, pa činjenicu boravka na listi 3-7% najboljih sveučilišta na svijetu treba iskoristiti za izražavanje čestitki i zadovoljstva, neovisno o konkretnoj poziciji na njoj. A to što nas te liste pogrešnom metodologijom već u startu diskriminiraju znači samo da su čestitke jače, a zadovoljstvo veće.

---

Fusnote:

(1) O tome sam pisao u svojoj knjizi “Mjerenje hrvatske znanosti 2022.” (besplatno dostupna na webu Zaklade Miko Tripalo)

(2) Za razliku od raznih svjetskih sveučilišta, u Hrvatskoj prema novom zakonu na sveučilištima ne smiju raditi osobe na znanstvenim radnim mjestima.

(3) Tenisač jednim asom u 10 sekundi zavređuje 15, a najbolji nogometni strijelac nakon čitavog turnira zabija samo 6 (golova). Kao što ti brojevi 15 i 6 ne spadaju u isto rangiranje, tako se niti scientometrijski output fizike i povijesti ne može mjeriti istim brojevima.

(4) Za usporedbu: Zagrebačko sveučilište obrazuje oko 60 tisuća, a sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku po 15-20 tisuća studenata. Taj najvažniji sveučilišni output rang-liste ne vrednuju, a da odmah preveniram i slijedeće pitanje – oh da, taj output naših sveučilišta izuzetno je tražen na njemačkom i sličnim tržištima rada.

(5) Npr. iStovremeno dok je na jednoj listi Kragujevac na poziciji 501+, a Zagreb na 1201+, na drugoj listi je Zagreb na 401+ a Kragujevca uopće nema. Očigledno nije stvar u “kvaliteti sveučilišta”, nego u metodologiji pojedine liste.