Ježeva kućica na Bundeku uljepšala sivilo zagrebačkih ulica

Zagrepčane, a pogotovo stanovnike Novog Zagreba, nedavno je oduševio novi mural Ježeva kućica napravljen na trafostanici na Bundeku. Riječ je o muralu povodom 70. rođendana istoimenog antologijskog djela Branka Ćopića s kojim su odrasle generacije djece. Autorica murala je mlada Lora Elezović, diplomantica Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, koja nam otkriva da je ovo prvi u nizu murala, jer bi i s ostalim likovima trebale biti ukrašene sve četiri strane te trafostanice.

Angažirala ju je nakladnička kuća Naša djeca da likove iz knjige oživi na nešto drugačijoj površini. Prvi je mural nastao prema popularnoj slikovnici Ježeva kućica s prekrasnim ilustracijama Vilka Glihe Selana. Slijedi prenošenje svih likova – Lisice Mice, Vuk, Medo i Divlja svinja – na grubi zid trafostanice. I dok je javnost ostala zgrožena nedavnim postupkom Bad Blue Boysa, koji su bez dozvole prebojali mural Malog princa u zagrebačkoj Dubravi, šarena Ježeva kućica na Bundeku pokazala je da ipak ima nade za umjetnost i estetiku. Pa čak i na asfaltu sive hrvatske metropole.

Donedavnu studenticu ADU-a upitali smo kakav je osjeća biti „s druge strane“, u stvarnome životu likovnjaka. Lora otkriva da je diplomirala ove jeseni na nastavničkom odsjeku – smjer grafika – u klasi profesora Igora Čabraje i komentorice profesorice Ines Krasić. Istovremeno s radom na muralima, ova mlada umjetnica priprema dvije samostalne izložbe – u kafiću/galeriji Botaničar i u galeriji Šira.

– Čudno je sada biti prepušten samom sebi bez ikakvih obaveza, rokova i rutine. Polako se navikavam na novu životnu situaciju, ali me i strah budućnosti s obzirom na to da više nisam bezbrižni student. Jako mi je drago da sam dobila priliku surađivati s nakladničkom kućom Naša djeca iz Zagreba. To mi je prvi ozbiljniji angažman, ali i ozbiljniji format budući da sam dosad većinom slikala i crtala na manjim formatima, objašnjava za Universitas Lora Elezović.

Otkad naginješ likovnosti i je li Akademija likovnih umjetnosti bila glavni/jedini izbor tvog studiranja?

Od ranog djetinjstva crtam. To me je oduvijek privlačilo i znala sam da će to biti moj životni poziv. Nakon završene srednje Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, gdje sam završila grafički smjer, odlučila sam upisati Likovnu akademiju. Apsolutno me ništa drugo nije zanimalo. Imala sam sreće ili je tako sudbina htjela, pa sam uspjela upisati željeni studij te iste godine, na prvome roku.

Koje tehnike voliš, koje motive?

U svojem radu najčešće koristim tradicionalne tehnike crtanja tušem i perom te grafičku tehniku bakropis, koju usavršavam još od srednje škole. Povremeno kombiniram i slikarske tehnike, npr. akvarel i lavirani tuš. U posljednje vrijeme modeliram skulpture u masi (mediju) greenstuff. Oduševio me je proces njegove obrade koji je vrlo jednostavan, a u konačnici izgleda vrlo efektno  i dojmljivo. Dugo vremena se bavim crtanjem životinja koje su i moji glavni motivi. Fascinira me životinjska anatomija koja ovisno o vrsti djeluje kompleksno i jedinstveno. Upravo radi toga, motiv životinja pruža mi mogućnost njihovog detaljnog prikazivanja.

U posljednje se vrijeme bavim temom čovjekova zadiranja u prirodu i posljedica koje se odvijaju unutar biološkog ciklusa, pogotovo u životinjskome svijetu. Tako u svojim radovima prikazujem vlastite imaginarne hibridne vrste. Želim privući pažnju promatrača i ukazati na moguće posljedice ljudskog utjecaja na taj svijet

Kako gledaš na vrijeme provedeno na Akademiji? Jesi li dobila sve ono čemu si se nadala? Koji ti je profesor ostao u sjećanju i zašto?

Na Akademiji mi je bilo zaista lijepo i bezbrižno. Budući da se nastava održavala na Jabukovcu, već je i samo okruženje bilo inspirirajuće. Bilo je super zadnje dvije godine na diplomskom studiju kada sam upisala smjer grafike i žao mi je jedino što je sve tako brzo prošlo.

Što se tiče samog znanja i očekivanja, mislim da smo mogli naučiti i više. Dosta toga ovisilo je o profesorima i njihovoj volji te želji da nam prenesu svoje znanje. Izdvojila bi svog mentora profesora Igora Čabraju i komentoricu profesoricu Ines Krasić s kojima sam se jako lijepo slagala. Oni su me svojim idejama i znanjem usmjeravali i poticali na daljnji rad i stvaranje.

Jesi li i osobno voljela Ježevu kućicu kao dijete? Koliko te rad na ovome muralu vratio u djetinjstvo?

Mama mi je često čitala slikovnicu Ježevu kućicu i jako sam ju voljela. I priču i stihove i ilustracije. S vremenom sam ju zaboravila tako da me je oslikavanje murala podsjetilo na lijepu slikovnicu i vratilo opet u djetinjstvo. S obzirom na to da dosad nisam slikala niti crtala na tako velikom formatu ova prilika predstavljala mi je novi izazov. Veselila sam se što ću imati čast oslikavati prepoznatljive prizore iz slikovnice.

Što je po tebi osnovna poruka Ježeve kućice?

Podsjeća nas na životne vrijednosti koje često zaboravljamo. Jež predstavlja junaka koji ističe poštenje, individualnost, skromnost, mir i slobodu kao osnovne vrijednosti života koje nikako ne smijemo zaboraviti.

Zagreb je prepun grafita i murala. Koji je tebi osobno najljepši? Je l’ to možda Djevojčica koja spava kraj Westina ili možda Guliver u parku na Opatovini?

Najviše mi se sviđaju murali umjetnika Lonca. Njegova tehnika i tematika uvijek me iznova iznenadi. Izdvojila bi mural HeArtbeats koji mi je zasad najimpresivniji. Iako mi je i Djevojčica koja spava kraj Westina vrlo zanimljiv.

Neki ljudi grafite i murale smatraju umjetnošću, drugi vandalizmom. Kako ti gledaš na tu problematiku?

Ne bih nikako miješala murale s grafitima. Murali predstavljaju zidne slike velikog formata, na otvorenom prostoru urbane cjeline, a grafiti predstavljaju natpise na zidovima, pročeljima zgrada i drugim površinama s ciljem slanja određene poruke u pisanoj ili likovnoj formi. Ovisno o cilju i kvaliteti murala ili grafita može se govoriti o mogućem vandalizmu. Mislim zato da bi kvalitetna umjetnička djela oživjela i uljepšala grad te promovirala umjetnike.

Po tvome mišljenju, cijene li Hrvati umjetnost i likovnost u dovoljnoj mjeri?

Nažalost, mislim da umjetnost i dalje nije dovoljno cijenjena u Hrvatskoj. Većinom se kvalitetna umjetnost cijeni samo unutar umjetničkih krugova.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od likovnosti, od slikanja, crtanja, grafike? Ili ste vi umjetnici primorani na razne druge oblike poslova da bi „preživjeli“?

• Ako vas nitko ne financira sa strane, mislim da je nemoguće normalno živjeti samo od vlastite umjetnosti u Hrvatskoj. Mladi umjetnici prisiljeni su raditi bilo kakav posao kako bi se mogli uzdržavati, a svoje preostalo slobodno vrijeme koriste onda za umjetnost. Neki to teško prihvaćaju i zbog toga gledaju na svoje daljnje stvaranje kao na trošak i besmislenost, pa naposljetku nažalost i odustaju.

Kako gledaš na činjenicu da su likovna i glazbena kultura u našem obrazovnom sustavu marginalizirani, satnica smanjena, a djecu gotovo na silu guramo STEM-u i informatici, iako su već i sada opčinjeni mobitelima, računalima, tabletima preko svake mjere?

Tužno je što se likovnu i glazbenu kulturu nedovoljno cijeni. Šteta je da u obrazovnome sustavu nema ljudi koji bi se zalagali za povećanje satnice iz ta dva predmeta, barem kako je bilo prije. Učenike bi se kroz nastavu likovne i glazbene kulture trebalo poticati na vlastito kreativno i kritičko mišljenje koje je potrebno za njihov daljnji rast i razvoj. Naravno da je tehnologija neizbježna u današnjem načinu života, ali bi se trebala promišljeno primjenjivati. I to u određenim granicama kako se kod učenika ne bi izgubila kultura odnosno fina motorika ruke.