Izazovna vremena su izazov da postanemo bolji ljudi!

Posljednje dvije godine kao da živimo u nekome filmu. Ako već ne hororu, onda barem živcoparajućem trileru. Globalna pandemija misteriozne bolesti, dva potresa koja su nam uništila glavni grad i okolicu, odnedavno i rat koji bi mogao prerasti u apokaliptični nuklearni obračun svjetski silnika…

Strah, stres, povećavana budnost, oprez na maksimum, s time i alijenacija, anksioznost, asocijalna ponašanja. Psiholozi i psihijatri imaju pune ruke posla, a ova stresna vremena najviše posljedica ostavljaju na one najranjivije skupine u svakome društvu – djecu.

Zaista, živimo u najstresnijem razdoblju nakon Domovinskog rata. Slaže se s time i Branka Bartolić, specijalista kliničke psihologije sa Poliklinike Neuron pri Hrvatskom institutu za istraživanje mozga. Bavi se kliničkom psihologijom 15 godina, ponajviše psihološkim savjetovanjem,  psihoterapijom i psihodijagnostikom. Dakako, kao i istraživačkim neuroznanstvenim te nastavničkim radom.

Naša sugovornica radi, kako sama kaže, u sjajnom timu s neurologom i psihijatricom, intenzivno se bave psihosomatikom, depresivnim i anksioznim poremećajima, ali i svim drugim oblicima psiholoških tegoba. Pa kada takva stručnjakinja upozorava na povećanu razinu stresa kojom je protkana naša svakodnevica, valja je poslušati:

– Ovih posljednjih nekoliko godina našeg života obilježeno je nizom stresnih događanja, koja nas sve dotiču. U današnje vrijeme teško se izolirati od svih tih utjecaja jer se slike traumatskih situacija putem modernih sustava informiranja momentalno donose u naše domove. Na taj način naša je svakodnevica već duže vrijeme okupirana teškim temama, brigom, strahom i tugom. S vremenom se naši kapaciteti za suočavanje iscrpljuju i opažaju se posljedice po naše mentalno zdravlje.

Kako se nositi s time? Koje biste savjete dali ljudima koji su podložni stresu?

Svaka izloženost pretjerano intenzivnom stresu ili stresu koji dugo traje ima posljedice na naše tjelesno i mentalno zdravlje. Zato je od iznimne važnosti koristiti strategije koje će minimizirati ove negativne učinke i omogućiti nam što kvalitetniji život i u ovim izazovnim vremenima.

O nošenju sa stresnim situacijama specifičnim za ovaj povijesni trenutak u medijima se do sada puno govorilo. Ključ je u tome da ne dopustimo da nam ta zbivanja potpuno zavladaju životom, nego da iskoristimo situaciju u kojoj se nalazimo kako bismo dodatno razvili vlastite sposobnosti za nošenje sa zahtjevnim situacijama i iz nje izašli još jači.  Prije svega, važno je prepoznati što nas uznemiruje i odabrati ne izlagati se previše takvim sadržajima (npr. ograničiti gledanje vijesti).  Zatim treba osvijestiti i naučiti prepoznavati vlastite mehanizme suočavanja sa stresom i svjesno odabirati one koji nam pomažu da se osjećamo bolje. Nekad je to razgovor s prijateljima i obitelji, nekad bavljenje sportom ili nekim hobijem. Možda je stresna situacija prilika da stječući uvid u svoje misli, emocije i tjelesne reakcije sve bolje upoznajemo sebe. Naravno, kada usprkos našem trudu ne uspijevamo zadržati svoju psihofizičku ravnotežu, uvijek se preporučuje potražiti stručnu medicinsku ili psihološku pomoć.

STRAH, TJESKOBA ILI STRES?

Kakve su posljedice ovakvog dugotrajnog stresa na naše zdravlje?

Svaka izloženost intenzivnom ili dugotrajnom stresu ima posljedice na naše mentalno i tjelesno zdravlje. Naš organizam ima fenomenalnu sposobnost prilagodbe i neko vrijeme može kompenzirati ovakve dodatne zahtjeve, ali s vremenom će se naši kompenzacijski mehanizmi iscrpiti, što će dovesti do simptoma kako na psihološkom, tako i na tjelesnom planu. Ako stres potraje i nakon pojave prvih simptoma, doći će do poremećaja, a u konačnici i bolesti koje nazivamo psihosomatskim bolestima. Danas postoji trend da se sve više bolesti promatra kao psihosomatske, upravo zbog tog snažnog utjecaja psihogenih faktora na naše zdravlje.

Umjesto da dozvolimo da se tjelesni simptomi pretvore u bolest, shvatimo ih kao „signalne lampice“ koje nam nešto poručuju i reagirajmo na vrijeme kako bismo ostali zdravi.

Mene osobno umiruje činjenica da se prirodne katastrofe, bolesti i ratovi zbivaju stalno i posvuda u svijetu, da je tako oduvijek bilo i da smo, usprkos tome, još uvijek ovdje

Možete li nam objasniti razliku između straha, tjeskobe i dugotrajnog stresa?

Stres je po definiciji svaka situacija koja od nas zahtijeva dodatne napore kako bismo je savladali. I stanje straha i stanje tjeskobe za naš organizam mogu predstavljati stres.

Strah je emocija koja se u nama javlja kad smo suočeni s realnom prijetnjom ili opasnošću. Kaže se da strah može biti koristan, jer u slučaju opasnosti u nama pokreće mehanizme obrane i zaštite nužne za preživljavanje. Često je popraćen lučenjem adrenalina i čitavim nizom tjelesnih reakcija koje nam omogućavaju učinkovit bijeg ili borbu. Nekad, pak, ova silna reakcija u nama izaziva tzv. zamrzavanje. Ovu reakciju u tijelu nazivamo stresnom reakcijom i iako nam u akutnim situacijama opasnosti povećava šanse za preživljavanje, ako stres potraje duže, ulazimo u fazu iscrpljenja koju karakterizira i narušavanje tjelesnog zdravlja.

Sve se teže odvajamo od ekrana, ne vodeći računa o zdravlju

Tjeskoba je, pak, osjećaj nelagode, opće napetosti i pretjerane brige koji se u nama može javiti i kao odgovor na zamišljenu prijetnju. Intenzitet tjeskobe razlikuje se od osobe do osobe i ovisno o karakteristikama prijetnje. Simptomi tjeskobe mogu se podijeliti u kognitivne (opterećujuće misli), emocionalne (napetost, nelagoda), tjelesne (ubrzan rad srca, ubrzano disanje, napetost mišića, nesanica…) i ponašajne (pretjerana konzumacija alkohola, pušenje i slično). Ukoliko je tjeskoba intenzivna može dovesti do razine panike.

Mnogi psiholozi godinama upozoravaju da zapostavljamo mentalno zdravlje nacije, s time se slažu i školski stručni suradnici. Vaše mišljenje?

Istina je da stručnjaci godinama upozoravaju na ovaj problem, kao što je istina i da se pitanje mentalnog zdravlja zadnjih godina prilično populariziralo. Vjerujem da će popularizacija mentalnog zdravlja i progovaranje o ovim temama probuditi osobnu svijest pojedinaca i da će ljudi sve više za sebe tražiti i mentalno, a ne samo tjelesno zdravlje. Dio je na stručnjacima, ali dio uvijek ostaje na pojedincu. Vjerujem da radimo pomake na ovom polju i da izlazimo iz ere tabua kad su psihološki problemi u pitanju.

NEDOSTATAK STRUČNJAKA

Jesu li naši školski nastavnici i sveučilišni profesori uopće dovoljni kompetentni da primijete narušeno mentalno zdravlje kod svojih đaka i studenata?

Ponovno moram reći da to uvelike ovisi o motiviranosti pojedinog nastavnika. Danas je znanje sveprisutno, nude se edukacije o mentalnom zdravlju mladeži, i vjerujem da svatko može napredovati u svojim kompetencijama za prepoznavanje narušenog mentalnog zdravlja svojih učenika. Znam i da su nastavnici preopterećeni, ali sama sam imala priliku vidjeti predivne nastavnike koji jako dobro čuju učenike, prepoznaju potencijalni problem i reagiraju. Neka dobra praksa bude uzor koji ćemo svi nastojati dostići u svom osobnom rastu i razvoju.

Znamo da brojne škole nemaju kompletirane stručne službe, a polovina studenata u nedavnome istraživanju AZVO-a odgovorila je kako ne zna za mogućnost korištenja psihološkog savjetovanja studenata unutar matičnog visokog učilišta. Komentar?

Ovakvi podaci samo nam govore da moramo još više širiti mrežu stručnjaka i popunjavati nedostatke gdje postoje. Idealno bi bilo kad bi svaka odgojno-obrazovna ustanova raspolagala kompletnom stručnom službom, no do tada svim učenicima moramo osigurati barem informaciju gdje se van škole mogu javiti za pomoć kada im je to potrebno. U perspektivi moramo raditi na tome da školski psiholozi postanu neizostavan dio svake škole i da imamo dovoljno studentskih savjetovališta koja zaista funkcioniraju.

Koliko su stresu i strahu izloženija djeca koja se školuju odnosno studenti koji studiraju daleko od obiteljskog doma i sredine u kojoj su odrasli?

Udaljenost od doma uvijek može biti izvor istresa, ali to nije nužno pravilo. Mladi u određenoj dobi osjećaju potrebu osamostaliti se i odvojiti od roditelja. Studiranje u drugom gradu vjerojatno više stresa i brige stvara roditeljima nego samim studentima, jer je pogled na život iz kuta studenta često opušteniji. No, u teškim situacijama svakako je važno imati osjećaj da se možemo osloniti na naše bližnje, neovisno o tome gdje se nalaze. U proteklih par godina zbog pandemije smo bili izloženi stresu zbog zatvaranja granica i nemogućnosti slobodnog kretanja po zemlji i šire. To je zasigurno unosilo nesigurnost i kod studenata i kod roditelja, jer je sama pomisao da nećemo moći doći do svog djeteta ili roditelja u svakom trenutku zastrašujuća. No, u trenutku kad je većina sveučilišta, i naših i stranih, prešla na online nastavu, javila se i prilika za studiranje iz sigurnosti svoga doma onima kojima je to bolje odgovaralo.

Moramo raditi na tome da školski psiholozi postanu neizostavan dio svake škole i da imamo dovoljno studentskih savjetovališta koja zaista funkcioniraju

Što je vas osobno najviše uplašilo – potres, neizvjesnost pandemije ili ovaj novi strah od eskalacije rata u Ukrajini, pa čak i nuklearnog rata?

Čini mi se da se radi o kombinaciji svih ovih stresora. Pandemija je psihološki nezgodna jer zaista dugo traje i bitno nam je promijenila život. Nove generacije odrastaju s maskama i fizičkom distancom, bez normalnog druženja i igre. I mi odrasli osjećamo koliko je teško živjeti bez svih onih društvenih zbivanja u kojima smo nekad opušteno uživali. Da ne govorim o strahu od zaraze, praktičnim problemima u funkcioniranju zdravstvenog sustava, kao i mnogih drugih službi, i ostalim usputnim problemima.

Prvi potres podnijela sam prilično smireno, ali idući veliki me dobro potresao. Kao da nam je htio poručiti da se ne smijemo opustiti i taj osjećaj je zaista neugodan. Nepredvidivost prirodnih katastrofa je faktor koji unosi uznemirenost u naš relativno predvidivi svijet. Kao da nam to nije bilo dovoljno, sad se nosimo i s idejama o eskalaciji ratnih zbivanja. Vjerujem da svatko tko si dozvoli razmisliti o toj mogućnosti, osjeti strah. Naročito se to odnosi na ljude koji imaju osobno iskustvo rata i kojima je taj strah poznat.

KAKO PROŽIVJETI DANAŠNJI DAN?

Imate li neki savjet kako se primiriti, kako stvari ne gledati „prevelikim očima“?

Mene osobno umiruje činjenica da se prirodne katastrofe, bolesti i ratovi zbivaju stalno i posvuda u svijetu, da je tako oduvijek bilo i da smo, usprkos tome, još uvijek ovdje. Osobno vjerujem da je bilo i težih perioda u ljudskoj povijesti i da nam napredak društva omogućava da se nosimo bolje i lakše s nedaćama koje su nas snašle. Uvijek krećem iz pozicije zahvalnosti zbog onoga što je dobro, zbog prilika koje imamo, zbog mogućnosti koje su pred nama, čak i u ovim teškim vremenima. Svaki dan podsjećam samu sebe da imam izbor kako ću proživjeti današnji dan. Vjerujem u to da mijenjanjem sebe i svoje najbliže okoline možemo učiniti puno i pomaknuti svijet u boljem smjeru. To me uvijek iznova raduje i ispunjava. Trudim se ne kontaminirati svoj mentalni prostor negativnim sadržajima, već živjeti i odašiljati mir.

Zbog potresa i korone, sve su češći napadaji panike

Javlja li nam tijelo i kako da smo previše uplašeni?

Naravno, naše tijelo reagira i na strah, ali i ostale neugodne emocije u kojima se znamo održavati. Dok smo uplašeni, u našem se tijelu pokreće čitav niz tjelesnih promjena koje imaju za cilj povećati učinkovitost nošenja s prijetnjom s kojom smo se sreli. Ovakva reakcija našeg tijela je jako korisna. Sve emocije koje osjećamo generalno su i dobre i korisne, ali nije zdravo za nas održavati se pretjerano dugo u intenzivnim neugodnim emocionalnim stanjima, jer to može biti prijetnja našem zdravlju. Koliko ćemo često i intenzivno na stres odreagirati tjelesnim simptomima uvelike ovisi o strukturi naše osobnosti. Možemo reći da su tjelesni simptomi ustvari normalni pratitelji naših emocija. Svaka naša misao izaziva neku emociju i svaka emocija popraćena je reakcijom na tjelesnom planu. Problem nastaje kad smo toliko nesvjesni svojih misli i emocija da osvijestimo da nešto nije u redu tek kad se javi fizička bol. U svakodnevnom radu s pacijentima viđam sve više ljudi koji se za pomoć obraćaju upravo zbog tjelesnih simptoma koji ustvari u podlozi imaju neki psihogeni uzrok. Najčešće su to glavobolje, vrtoglavice, problemi s probavom i slično. Da bi se takvi problemi riješili u korijenu, nije dovoljno liječiti samo simptome, već je potrebno razriješiti i psihološke faktore koji su doprinijeli nastanku tih tegoba. Biti zdrav i sretan nije lako, ali se može. Ključ je u ustrajnom učenju i radu na sebi, u cjelovitom pristupu svom zdravlju, u činjenju svjesnih odabira prema boljem sebi.

---

Puno vremena provodimo uz ekrane – nepotrebno!

Koliko je mentalno zdravlje djece i mladih narušila izolacija zbog korone te prevelika zarobljenost u svoja četiri zida?

Socijalna izolacija u dječjoj i adolescentskoj dobi upravo je suprotno od onoga što je svakom djetetu potrebno za zdrav razvoj. No, svakako treba naglasiti da utjecaj ove dugotrajne stresne situacije na djecu ponajviše ovisi o tome kako se mi odrasli nosimo s njom. Ako mi pozitivno gledamo na život i trudimo se živjeti što kvalitetniju svakodnevicu, ako zadržavamo zadovoljavajuću razinu društvene aktivnosti i ne bavimo se katastrofiziranjem, onda će to biti okruženje u kojem naša djeca žive. Na nama kao roditeljima je da stvorimo svojoj djeci, kad god to možemo, pozitivno okruženje za rast i razvoj. Tada ni za djecu nema straha.

Je li online nastava imala alternativu? Ako nije, je li ipak trebalo napraviti nešto drukčije, da učenici, studenti i profesori ne budu baš takvi robovi ekrana i tehnologije?

Teško je reći je li online nastava imala alternativu, ali ne vidim potrebe za kritiziranjem onog što je struka smatrala najboljim rješenjem u izvanrednim okolnostima u kojima smo se svi našli. U toj je situaciji bila potrebna brza reakcija i sustav se brzo prilagodio. Naravno da su se neke stvari mogle organizirati bolje, ali poznata izreka kaže da je lako biti general poslije bitke. Radije budimo zahvalni na mogućnostima koje današnja tehnologija pruža i dobroj volji nastavnika da se prilagode kako mogu i znaju. Sigurna sam da će se ionako iz ove situacije učiti i usavršavati sustav za budućnost.

Što takva ekstremna izloženost ekranima donosi ljudskome zdravlju u budućnosti? Ima li tome „lijeka“?

Naravno da ima lijeka. Lijek je da mi odrasli budemo primjeri svojoj djeci i provodimo vrijeme u kvalitetnijim aktivnostima. Djeca uče od nas. Činjenica je da mi puno vremena provodimo uz ekrane nepotrebno. Korištenje mobitela i ostalih ekrana doista izazivaju svojevrsnu ovisnost koja nam uzima jako puno vremena u danu, ali nas i izlaže sadržajima koji kontaminiraju naš mentalni prostor. Nijedan živčani sustav ne može normalno obraditi toliko informacija koliko ih modernim komunikacijskim kanalima u današnje vrijeme može primiti. Pitajmo se čemu nam tolike informacije služe i nije li nam potrebniji naš unutarnji mir. U slučaju kad moramo provoditi vrijeme uz ekran zbog posla ili školovanja, treba pokušati svesti to vrijeme na razumnu mjeru te voditi računa o uzimanju češćih pauza. Video-komunikacija zahtijeva od nas veći mentalni rad od komunikacije licem u lice i više nas iscrpljuje. Mogli bismo reći da je naš mozak sretniji kad razgovaramo s ljudima uživo. Isto tako, svatko od nas može donijeti odluku da ne koristi mobilne uređaje ili računalo u određenom dijelu dana, najbolje u onom dijelu dana kad je obitelj na okupu. Tada se otvara prostor za normalnu komunikaciju i druženje koje nam svima nedostaje. Još jedna dobra odluka je gašenje profila na društvenim mrežama. Znam da to mnogima zvuči preizazovno, ali pozivam vas da probate i osjetite se ponovno živima u ovom realnom svijetu.

---

Ne odustajmo!

Izražena je zadnjih mjeseci demotiviranost učenika i studenata za rad, za ispunjavanje školskih i akademskih obaveza. Kako tome doskočiti, kako ih motivirati?

Mladima nije lako snaći se u ovim čudnim vremenima, ali izazovna vremena istovremeno su i sjajna prilika za usvojiti dodatne osobne vještine i vrijednosti. Osvijestimo mladima posebnost ovog trenutka i činjenicu da se iz teških vremena izlazi jači. Naučimo ih kako i u zadanim okvirima možemo pronaći nešto što nas pokreće, veseli i ispunjava. Pokažimo im kako rasti i zabavljati se u životu i kad nije sve idealno. Ta su znanja ponekad vrjednija od onih iz knjiga i čine bazu zdrave motivacije. Motivacija za ispunjavanje školskih i akademskih obaveza samo je odraz cjelokupnog životnog stava.

Ne smijemo dozvoliti da nam se život pretvori u katastrofe koje nas okružuju. Ako smo studenti, zamislimo se kao uspješni stručnjaci jednoga dana i koračajmo prema tome.

Isplanirajmo svoj put, postavimo si ciljeve i razvijmo realan akcijski plan za njihovo ostvarenje. Ne odustajmo. To je put prema uspjehu.