Dan je Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Prije točno godinu dana, dekan Igor Lešnik (na proslavi tadašnjeg Dana) upozorio je u svome govoru na specifičnosti umjetničkog obrazovanja. Poglavito u segmentu financiranja, te naglasio da se ne uvažava dovoljno specifičnost visokoškolskog umjetničkog obrazovanja koje se temelji na individualnoj mentorskoj poduci.
Zar bismo u cilju povećanja broja studenata trebali pred orkestar postaviti istodobno deset studenata dirigiranja, zapitao se dekan Lešnik u intervjuu za Universitas, a kojeg prigodno ponavljamo. Ususret svečanoj proslavi Dana Muzičke akademije koja će biti održana danas u 12 sati u dvorani Blagoje Bersa.
Zagrebačka Muzička akademija proslavila je nedavno stoljeće uspješnoga rada. Zadnjih sedam godina djeluju u impozantnoj novoj zgradi usred metropole, preko puta Hrvatskog narodnog kazališta i u neposrednom susjedstvu svoje Alme mater – Sveučilišta u Zagrebu.
Počeci djelovanja Akademije uspostavljeni su u 19. stoljeću kroz rad Hrvatskoga glazbenoga zavoda te Kraljevskoga državnoga konzervatorija čiju je organizacijsku strukturu zadržala do 1940. kada je uredbom Banovine Hrvatske dobila status fakulteta. Od 1979. Muzička je akademija sastavnica zagrebačkoga sveučilišta.
I dok se ponose što djeluju u vlastitome prostoru, te iz godine u godinu stvaraju generacije vrsnih mladih muzičara, svakodnevica Muzičke akademije ne prolazi bez problema. Najviše brige dekanu Igoru Lešniku stvara nedostatno financiranje od strane države, sustava koji bi trebao brinuti o svim aspektima odgojno-obrazovane vertikale. Ipak, umjetničko područje u toj je brizi države uvijek nekako na margini, upozorio je javno dekan Lešnik na proslavi stoljetne obljetnice.
Perkusionist po vokaciji, struci, karijeri, na početku našeg razgovora dekan Muzičke akademije odgovara nam jasno na pitane zašto baš taj instrument:
– Umjetničke profesije biraju nas, a ne mi njih, tako da nisam imao izbora kad su glazba i bubnjevi odlučili sredinom osnovne škole i mene uključiti u krug odabranih. (smijeh)
Koliko je teško svladati udaraljke? Laicima se vjerojatno čini lagano…
Nema teških i lakih instrumenata, ima samo zahtjevnog i manje zahtjevnog repertoara. Dok nešto radite uspješno uvijek će drugima izgledati jednostavno. Najbolje je kad se komplicirane stvari doimlju lakima, jer nije užitak promatrati izvođača dok se muči s koncertnom izvedbom.
Prije više od tri desetljeća pokrenuli ste studij udaraljki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, odškolovali više od pedesetak udaraljkaša. Koliko je muke i truda bilo potrebno da taj studij krene i oživi?
Predrasuda o glazbenoj konzervativnosti zagrebačke umjetničko-obrazovne glazbene sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća pokazala se neutemeljenom pri osnivanju studija udaraljki jer je na prijedlog pokretanja novog studijskog programa udaraljki tadašnji dekan Ruben Radica kratko odgovorio: „To smo već odavno trebali imati!“ Od prve generacije studentica udaraljki upisanih akademske godine 1988./1989. godine, postojanost kvalitete obrazovanja te uključenost u domaća i međunarodna umjetnička kretanja omogućili su da naša udaraljkaška scena danas ima trajno mjesto na obrazovnom i umjetničkom zemljovidu Europe. Tome su prethodile stotine koncerata i gostovanja te tisuće sati pedagoškog rada.
Bavljenje glazbom doista može povećati kognitivne sposobnosti. Osobno sam se uvjerio da u razdobljima intenzivnijeg bavljenja skladateljskim radom mnogo bolje memoriram veće skupine nasumično grupiranih brojeva
Koliko se razlikuje vođenje cijele Akademije iz pozicije dekana, od vođenja studija udaraljki iz pozicije profesora?
Za mene nema razlike u opsegu osobnog angažmana. Najvažnijim ishodom učenja u dekanskom mandatu za sada smatram produbljivanje spoznaja o ljudskoj prirodi. Uspoređujući s umjetničko-pedagoškim radom, često poželim više lakoće pri obavljanju administrativno-upravnih dužnosti ali vjerojatno sam oko toga preoptimističan. (smijeh)
Kako ste doživjeli preseljenje Muzičke akademije 2015. godine u vlastiti prostor, nakon stoljeća podstanarstva?
Smještaj na ekskluzivnoj lokaciji prijestolnice, preko puta nacionalnog kazališta, na trgu umjetnosti, u reprezentativnom objektu – sve ukazuje na posebno mjesto koje bi umjetnost i umjetničko obrazovanje trebali imati u društvu. Za takav najveći potencijalni dobitak za umjetničko područje tek se trebati izboriti, ali vidljivost nam je sada jedna od većih prednosti.
Praktični radni uvjeti za studente i profesore neopisivo su poboljšani. Uz našu primarnu obrazovnu ulogu, mnogobrojni koncertni ciklusi koje imamo u našim dvoranama svrstali su nas i u krug važnih priređivača koncerata.
Međutim, rad u novoj zgradi iz dvadeset prvog stoljeća donio je mnogo veće materijalne troškove za energente i održavanje nego što je to bilo u objektima iz k. u. k. vremena. Nije više moguće navečer samo ugasiti svjetlo ili preko ljeta zaključati vrata jer tehnički sustavi zgrade moraju raditi cijele godine.
Na nedavnoj proslavi 100. godina Muzičke akademije spomenuli ste višegodišnji problem nedostatnog financiranja. U čemu je, dakle, kvaka? Zašto država ne prepoznaje vrijedno i specifičnosti Muzičke akademije, ali i cijelog umjetničkog područja?
Čak i da materijalni troškovi Muzičke akademije nisu višestruko porasli useljenjem u novu zgradu, imali bismo problem podfinanciranja jer sada dobivamo 30 posto manje sredstava nego prije pet godina. Uzrok smanjenju prihoda iz proračuna vezan je za broj studenata što je katastrofalno za umjetničko područje s kojim dijelimo veliku većinu nevolja.
Ne uvažava se dovoljno specifičnost visokoškolskog umjetničkog obrazovanja koje se temelji na individualnoj mentorskoj poduci glavnih predmeta struke definiranih akreditiranim studijskim programima. Oni uvjetuju niske upisne kvote te mali ukupni broj upisanih studenata, čiji zbroj školarina ne pokriva materijalne troškove pa Muzičkoj akademiji godišnje nedostaje 3,5 milijuna kuna. Zar bismo u cilju povećanja broja studenata trebali pred orkestar postaviti istodobno deset studenata dirigiranja?
Slično je na cijelom umjetničkom području, ali zasad ne postoji sustavno rješenje Ministarstva znanosti i obrazovanja za alokaciju 12 milijuna kuna koji godišnje nedostaju umjetničkom području Sveučilišta u Zagrebu. Problem se djelomično ublažava interventnim sredstvima iz fonda u koji uplaćuju sve sastavnice Sveučilišta. No to nije dovoljno da bi se pokrio stvarni ukupni iznos naših materijalnih troškova.
Skrenuli ste pozornost na disperziju visokoškolskog obrazovanja u sredine gdje ono nije ranije postojalo. Gdje vidite problem?
Kao matična akademija hrvatske glazbe, imamo obvezu skrbiti o postignutoj razini i mjerilima izvrsnosti cijele piramide glazbenog obrazovanja u Hrvatskoj. Ne možemo uvijek samo pljeskati pokušajima pokretanja neovisnih visokoškolskih glazbenih studijskih programa tamo gdje za to ne postoje uvjeti niti potreba za usitnjavanjem.
Na geografski malom prostoru gdje stalno netko kreće ispočetka ubrzo ćemo imati visokoškolsko glazbeno obrazovanje na svakih stotinjak kilometara Lijepe naše. Pokretanje takvih obrazovnih projekata, uz upitne kriterije izvrsnosti, nanosi štetu poslu kojim se bavimo, dodatno opterećuje proračun te ugrožava održivost već postojećih umjetničkih akademija.
Zasad ne postoji sustavno rješenje resornog ministarstva za alokaciju 12 milijuna kuna koji godišnje nedostaju umjetničkom području Sveučilišta u Zagrebu
Jeste li zadnjih godina osjetili slabiji interes mladih za glazbu? Znamo da su bombardirani brojnim sadržajima, društvenim mrežama…
Agresija rađa otpor pa je tako i pri zatrpavanju informacijama koje spominjete. Međutim, u sustavu glazbenog obrazovanja u Hrvatskoj imamo oko 18.000 upisanih na osnovnom stupnju, 2.100 u srednjim glazbenim školama a na visokoškolskoj razini 600 studenata glazbe je samo u Zagrebu. Na prijamne ispite Muzičke akademije u Zagrebu prijavljuje se najmanje dvostruko više kandidata negoli je upisnih mjesta.
Ima drugih čimbenika koji nam ne idu na ruku, no ovdje navedeno govori u prilog naše održivosti kao i situacija na burzi rada gdje nemamo prijavljenih nezaposlenih diplomanata Muzičke akademije u Zagrebu.
Glazba je u nekim trenutcima doista promijenila svijet, bilo da je riječ o klasici ili pak o pop standardima. Od Mozarta do Elvisa. Live Aid je ujedinio čovječanstvo… Čini li nas glazba boljim ljudima? Zašto?
Ako je točna vaša konstatacija o tome kako je glazba mijenjala svijet, onda automatski ispunjavamo najambiciozniji cilj programskog financiranja Ministarstva znanosti i obrazovanja: „Znanost, umjetnost i visoko obrazovanje kao pokretači promjena u društvu i gospodarstvu“.
Vjerujem da umjetnost jest neodvojivi dio ljudskosti, a dobro poznajem ispunjavajući osjećaj oplemenjivanja života slušatelja, gledatelja ili čitatelja. No, glazba nije „veća“ od drugih umjetnosti te mi je draža ideja supremacije svekolike umjetnosti. Najradije promišljam o međusobnom nadopunjavanju. Primjerice, likovna umjetnost vam se obraća u tišini dok glazba uglavnom govori suprotnim sredstvom – zvukom.
Bavljenje glazbom doista može povećati kognitivne sposobnosti. Osobno sam se uvjerio da u razdobljima intenzivnijeg bavljenja skladateljskim radom mnogo bolje memoriram veće skupine nasumično grupiranih brojeva pa mi se čini vjerojatnim da i konzumacija glazbene umjetnosti može povećati dosege na drugim područjima.
Jesu li „siromašniji“ oni koji nisu nikad naučili uživati u muzici?
Bila bi degradacija umjetnosti smatrati samo užitak razlogom njena postojanja, ali treba ponoviti da glazba nema monopol na najveće umjetničke doživljaje. Čitanje literarnih radova, praćenje dramskih predstava ili pronicanje u dubine nekog likovnog rada nadasve je poticajno za kreativnost i bolje rezultate na drugim poljima ljudskog djelovanja. Uz „Mozartov efekt“ imamo i „Shakespeareov“ ili „Michelangelov“, a intenziteti njihovih učinaka ovise o prirodnoj darovitosti ili sklonostima pojedinca.
Zaista vjerujem kako se umjetnost kao ljudska potreba, time i njen mogući iscjeljujući aspekt, može opisati parafrazom jedne izvorno drugačije Descartesove izreke. Uobličena kao „Osjećam, dakle jesam“ – dobro opisuje suštinu umjetničkog procesa te jedan od oblika konzumacije njegovog rezultata. Srećom, istodobno opravdava interpretativnu slobodu u glazbi. (smijeh).
Kako se Muzička akademija nosila s lockdownom i svim poteškoćama koronapandemije?
Tijekom zatvaranja početkom krize, poput svih smo morali raditi na daljinu ali smo prvu mogućnost za rad u zgradi odmah iskoristili i potom više nije bilo prekida. Rezultati procjepljivanja omogućili su značajniju prisutnost publike „uživo“ na koncertima i događanjima otvorenim za javnost.
Kao i u društvu, tako i na Muzičkoj akademiji uz one koji mjere zaštite i cijepljenje odobravaju ima i onih koji se ne žele cijepiti, a neki ni testirati. Unutar kuće ipak uspijevamo održati suživot obaju stavova ustrajući na uključivosti. Mnogi studenti koriste mogućnost po kojoj Covid potvrde ili testiranje nisu obvezni za studente u nastavi. Obveza njihovog predočenja za studente postoji samo za nazočnost ili nastupe na događanjima ili koncertima koji su otvoreni za publiku te vanjske goste. Bez obzira na to kako će se odvijati situacija s pandemijom te problemima koje nismo riješili kao društvo, jedan od prioriteta nam je održati zajedništvo kolektiva u interesu struke.
Uprava Muzičke akademije namjerava nastaviti srednjim putem, uvažavajući osobne odabire pojedinaca, ali bez ugrožavanja onih koji misle drugačije ili su u većini. Pritom treba imati na umu odredbe nadležnih koje ponekad ne ostavljaju izbora unatoč društvenim prijeporima koje mogu izazvati. Muzička akademija ne može riješiti nagomilane probleme društva jer mjesto za njihovo rješavanje sigurno nije adresa na Trgu Republike Hrvatske 12. Tolerantan te uključiv pristup izbjegavanju sukoba radi održivosti profesionalnog zajedništva studenata i profesora u interesu struke nema dobre alternative. Pritom ne smijemo zaboraviti čimbenike kompetentnosti, razmjernosti te poglavito stvarne odgovornosti za donošenje te provedbu odluka.
Kada pogledate unatrag na svoju karijeru, što biste okarakterizirali kao najveći uspjeh, a što kao propuštenu priliku? Biste li štogod promijenili? Instrument vjerojatno ne biste…
Nije završilo, ali ako moram već sada rezimirati (smijeh), od ostvarenog bih izdvojio pokretanje studija udaraljki 1988. godine te doprinos ukupnom razvoju hrvatske udaraljkaške scene tijekom protekla četiri desetljeća.
Od propuštenih prilika, pada mi na pamet neostvareno sudjelovanje u svečanom otvaranju novog restorana gurua svjetske gastronomije Paula Bocusea u Lyonu, početkom veljače 2003. godine.
Iznad svega, nadam se kako ću i nadalje biti koristan a ponešto od propuštenog i nadoknaditi.
Je li dakle istina da „Tko pjeva (i svira) zlo ne misli?“
Točnost ove izreke je upitna budući da su glazbenici obdareni podjednako ljudskim vrlinama i manama. Glasoviti Golikov film istog naslova dokazao je to još 1970.
Ministarstvo treba novo ime
Zašto svi ovih godina slušamo od obrazovnih vlasti o Hrvatskoj kao „zemlji i društvu znanja“, a ne kao „društvu i zemlji umjetnosti i kulture“?
Nomen est omen – tako da vjerojatno niti ne može biti drugačije! Kao protumjeru, predlažem promjenu naziva resora u „Ministarstvo znanosti i umjetničkog obrazovanja“. (smijeh) Ozbiljno govoreći, ministarstvom koje nas financira dominira znanstveno-obrazovna problematika ostavljajući premalo prostora za razumijevanje specifičnosti umjetničkog područja. Da to ne mora biti tako pokazuje primjer Ministarstva kulture i medija s kojim izvrsno surađujemo na brojnim umjetničkim projektima akademija. Kada bismo i u „našem“ ministarstvu postigli slično ili bar veće razumijevanje, približili bismo se stvarnoj potvrdi – za sada ipak samo načelne – jednakopravnosti svih područja Sveučilišta.
Temeljna ljudska potreba za kulturom
Na marginalizaciju umjetničkog područja, likovne i glazbene kulture, već godinama upozoravaju i učitelji tih predmeta, od najnižih osnovnoškolskih razreda. Zašto ih hrvatski obrazovni reformatori ne čuju?
Ravnodušnosti prema temeljnom ljudskom pravu na kulturu te percepcija novca kao ultimativnog mjerila uspjeha samo su dva od više razloga za trenutno nezadovoljavajući položaj umjetničkog obrazovanja u društvu.
Ostvarivanje prava te zadovoljavanje potreba uglavnom nisu besplatni, no zabava nije visoko na popisu službenih prioriteta. Međutim, poistovjećivati umjetnost ili umjetničko obrazovanje s razonodom negacija je temeljne ljudske potrebe za kulturom. Oni koji se obrazuju da bi slikali, plesali ili pjevali sutra će stvarati nove kulturne vrijednosti a to nije samo razbibriga. Rad na njihovom obrazovanju ne smijemo valorizirati kroz to koliko takva aktivnost prihoduje.
Umjesto pristupa umjetnosti i umjetničkom obrazovanju kao eksploatacijskom području prema profitnim pravilima, prava reforma bila bi povećanje ulaganja u umjetničko obrazovanje na svim razinama, uključivo naravno likovnu i glazbenu kulturu, radi najviših državnih interesa. Istinske vrijednosti umjetnosti i kulture traju stoljećima bez inflacije, a način održavanja tog kontinuiteta obilježava i naciju.
Zar da Muzička akademija sama zarađuje za struju i komunalije?!
Što očekujete od novog zakona o visokom obrazovanju? I kako gledate na praksu da zapravo svaki novi ministar obrazovanja i znanosti pokreće ispočetka neku svoju reformu, kao da povijest počinje od njega?
Panta rei – no ostaje potreba temeljne reformske odluke u korist umjetničkog područja koja bi već u nacrtu novog Zakona o visokom obrazovanju, znanstvenoj i umjetničkoj djelatnosti trebala glasiti „Djelatnost visokog obrazovanja te znanstvena i umjetnička djelatnost su od POSEBNOG interesa za Republiku Hrvatsku…“. Tako definirana načela preduvjet su uspješnosti budućih reformskih pothvata u obrazovanju koji ne smiju kao primarni cilj imati smanjivanje ulaganja.
Pogledajte kako je sada: Ministarstvo znanosti i obrazovanja inzistira na ugovoru o programskom financiranju čije ciljeve Muzička akademija ispunjava u potpunosti još od vremena prije izuma takvog načina financiranja Sveučilišta. Unatoč tome, ne dobivamo dostatno sredstava ni za materijalne troškove.
Ako država od umjetničkog područja Sveučilišta želi jače povezivanje s gospodarstvom, ne može očekivati da se to dogodi na način da umjetničko područje proda svoj proizvod za dovoljno milijuna kuna da bi se time nadomjestilo nedovoljno temeljno financiranje.
Što bismo iz primjene gospodarstvenih principa u temeljnom financiranju umjetničkih sastavnica Sveučilišta trebali zaključiti? Zar se očekuje da Muzička akademija zaradi za struju, plin, vodu, komunalije, održavanje scenske i studijske tehnike te sustava zgrade u kojoj djeluje? Kako bismo to ostvarili? Prodajom kojih proizvoda? Na kojem tržištu te za koliko milijuna da bismo manje tražili od države?
Kojom čarolijom bismo tržišne ideje o financiranju umjetničkog obrazovanja mogli operativno ostvariti, ali bez uklanjanja riječi „umjetničko“ iz naziva našeg područja?
