Istanbulska pčelarska avantura profesorice Veterinarskog fakulteta

Iako je od posljednje znanstveno-stručne konferencije Apimondije održane u Istanbulu prošlo podosta mjeseci, sječanja na iznimno pčelarsko iskustvo još uvijek su poprilično svježa. Naravno da sam i ovog puta nastojala uz obveze na konferenciji posjetiti neki od lokalnih turskih pčelinjaka. Organizacija nije bila lagana obzirom na probleme u komunikaciji s pčelarima i potrebu da povedem prevoditelja za engleski jezik, no umješala se sreća. Nekoliko godina ranije započela sam projektnu partnersku suradnju s japanskom istraživačkom organizacijom koja se bavi istraživanjima učinaka mikroorganizama u okolišu.

S obzirom na to da u Turskoj imaju podružnicu rado su mi pomogli oko pronalaska pčelinjaka kao i pčelara koji je pokušao objasniti njihov način pčelarenja. Naime, Turska je važna zemlja za svjetsko pčelarstvo jer na svojoj površini ima oko 8,9 milijuna pčelinjih zajednica koje godišnje proizvedu 118 000 tona meda. Odgovori na pojedinačna pitanja o godišnjoj proizvodnji meda se značajno razlikuju od područja do područja (uglavnom se pčelariti uči od starijih i prakse se prenose obiteljski s generacije n generaciju), kao i o primjenjivanim pčelarskim tehnologijama i praksama, no uobičajeni prinos današnjih uvjeta pčelarenja je oko 10 kg po pčelinjoj zajednici. Time Turska zauzima drugo mjesto po proizvodnji meda na globalnoj ljestvici. Registrirano je oko 95 000 pčelara, a njih oko 71 000 članovi su središnjeg Turskog pčelarskog saveza. Uz središnje nacionalno pčelarsko udruženje, postoje i pokrajinske i lokalne udruge pčelara.

Danas se u Turskoj može proizvesti gotovo 50 monoflornih vrsta meda, a prema pčelarevoj izjavi uobičajeno ih se na tržištu nalazi oko petnaestak glavnih. Seleće pčelarstvo se odvija sukladno stanju tzv. pčelarske karte koja je dostupna svim pčelarima i pruža najnovije podatke o velikoj bioraznolikosti medonosnih biljaka, početku i tijeku cvatnje i medenja, tako da mogu odlučiti kada će i gdje smjestiti proizvodne zajednice. Ovisno o geografskim, klimatskim i pašnim prilikama proizvode pojedine vrste meda. Osim pčelinjih proizvoda, od nedavno su u trendu i drugi inovativni proizvodi koji su često uključeni u razvojne i istraživačke projekte sa znanstvenom zajednicom. Također, sve više se otvaraju apiterapijski centri sa širokom paletom ponude proizvoda za konzumaciju, apiterapijsku primjenu, apiturizam, kao i praćenje stanja onečišćenja okoliša putem pčela i proizvoda pčelarstva. Može se reći da u Turskoj ne postoje api-turističke prakse, ali pojedina istraživanja o primjeni apiterapije provode se u okviru tradicionalne i komplementarne medicine na sveučilištima.

PODVRSTE EUROPSKE MEDONOSNE PČELE

Obzirom da se i tradicijsko tursko pčelarstvo susreće s nizom izazova, od promijenjenih klimatskih i pašnih prilika, slabije proizvodnje, pa i problemima sve zahtjevnijeg tržišta, svoje sam predavanje na 47. Apimondiji, međunarodnom  pčelarskom kongresu, prilagodila takvoj situaciji. Naime, u okviru aktivnog sudjelovanja na skupu održala sam izlaganje o rezultatima istraživanja provedenih u posljednjih pet do šest godina na temu primjene EM® probiotika na terapijske, biokemijske i imunološke pokazatelje u pčela. Najzanimljiviji dio rezultata odnosio se na promijenjeni mikrobiološki sastav crijeva kod prihranjivanih pčela u odnosu na kontrolnu skupinu zajednica. Naime, na osnovi rezultata provedenih istraživanja zaključili smo da kontinuirana upotreba EM® za pčele poboljšava njihov crijevni mikrobiom i, posljedično, sveukupni imunitet održavanjem i povećanjem koncentracije bakterije Snodgrassella alvi. Ukoliko je veća koncentracija ove korisne i uobičajene bakterije u mikrobiomu crijeva pčela podržana upravo dodavanjem hrane obogaćene EM®-om, možda je ovom pčelarskom praksom upravljanja pčelinjim zajednicama i pčelinjakom moguće smanjiti negativan učinak glifosata na pčele. To se isčitava iz ranije objavljivanih radova drugih autora koji tvrde da bakterija S. alvi smanjuje negativan učinak izlaganja pčelinjih zajednica okolišnim pesticidima, posebice široko upotrebljavanom herbicidu glifosatu.

Inače, u Turskoj živi niz podvrsta zajednica europske medonone pčele (Apis mellifera anatoliaca, Apis mellifera carnica, Apis mellifera caucasica, Apis mellifera meda, Apis mellifera syriaca). Također, postoji i niz ekotipova Antolijske pčele prilagođenih uvjetima u pojedinim geografskim regijama zemlje (Muğla, Gökçeada, Yığılca), a genotip dobiven kao rezultat selekcijskog uzgoja je poznati ekotip, pčela Efe Bee.

Edukacije u pčelarstvu, zasebno za uzgoj pčelinjih matica, pružaju se putem javnih obrazovnih centara povezanih s Ministarstvom nacionalnog obrazovanja. Osim toga, više pčelarskih udruga organizira mnoge treninge i pčelarske strukovne konferencije za zootehničare, veterinare, biologe i prehrambene inženjere ovisno o njihovim zahtjevima i potrebama.

Jedan od zanimljivijih izložbenih prostora u okviru Apimondije bila je izložba poštanskih markica pod nazivom Apistamp. Naravno da sam potražila hrvatske markice s pčelarskom tematikom i zadovoljna ih našla na njihovom mjestu. Osim starijih izdanja za istaknuti su hrvatske markice koje je izdala Hrvatska pošta 2019. godine s motivom pčele (radilica, matica, trut) u okviru serije Hrvatska fauna. İznimno opsežan posao i trud uložen je u takvu vrstu promocije pčelarstva i bilo mi je drago da sam imala priliku upoznati osnivača i vlasnika ove vrijedne zbirke. Gospodin Mustafa Kosoglu pčelarstvom se bavi tridesetak godina, a ponajviše u svojstvu “učitelja  pčelarstva” i voditelja niza projekata za razvoj i promociju pčelarstva te uključivanje žena u tu nezamjenjivu gospodasku granu. Radi kao predavač pčelarskog programa Sveučilišta Adnan Menderes Çine, gdje je obučio mnoge pčelarske tehničare. Bio je savjetnik pri osnivanju Inovacijskog pčelarskog centra i Marmaris Honey House (jedne od prvo osnovanih kuća meda). U okviru projekta “Pčelari ruku pod ruku do aktivnog obrazovanja”, po prvi put u Turskoj, osnovao je “Trip Beekeeper Training Tool” osmišljen prvenstveno za pčelarke.

PČELINJE POŠTANSKE MARKICE

Edukacije o prirodi temeljene na ekologiji održao je višekratno u Pčelarskom muzeju, a na pitanje kako je počeo s pčelarskim poštanskim markama, rekao je da je tijekom postava izložbe u pčelarskom muzeju Çine ostavio muzeju materijale koje je sam prikupio iz mnogih različitih dijelova Turske. Jer, – “Što mogu učiniti s markama?” postavio si je pitanje. Ideja o otvaranju vlastite izložbe pala mu je na pamet kao zgodna ideja i ponovno je počeo skupljati materijale. Planirao je napraviti pčelarsku izložbu s medenim loncima, medenim žlicama i raznim primitivnim košnicama Turske, kao i originalnim fotografijama koje je snimio tijekom radnog vijeka. A glavni cilj mu je bio odvesti izložbu u različite dijelove Turske i inozemstva kao način promocije pčelarstva.

Nastavlja: “Danas pripremam knjigu o pčelinjim markicama, a izložba ima i digitalnu značajku putem koje je moguće dobiti informacije o mnogim poštanskim markama ili pčelarstvu preko kodova koje se nalaze na izloženim  markama.” Na nekim markama skrivene su i aplikacije proširene stvarnosti. Da se želje ostvaruju vidljivo je iz službenog poziva koji je gospodin Kosoglu primio ovih dana od Europske komisije. Naime, pozvan je da svoju izložbu poštanskih marki o pčelarstvu postavi u Bruxellesu povodom Svjetskog dana pčela 2025. godine. Vjeujem da će biti uspješno!

Uz aktivnosti na kongresu i nakon obilaska ApiExpo pčelarske izložbe gdje sam srela i hrvatske izlagače, pčelare i druge dionike pčelarskog sektora, obišla sam i neke od važnih istanbulskih znamenitosti. Nakon obilaska čarobnoga grada koji se prostire na dva kontinenta i gdje se sreću Istok i Zapad stvarno je bogat povijesnim i kulturnim znamenitostima koje dostojanstveno prate prirodne ljepote Bospora i krajolika na rubnim dijelovima grada.

Simbole Istanbula, primjerice Aju Sofiju, Plavu džamiju, podzemnu i nevjerojatno mističnu Baziliku Cisterna, te Galata kulu morala sam obići i te su mi šetnje ostale u lijepom siječanju. Naravno, svoje umijeće pregovaranja oko cijena začina i nakita isprobala sam u najboljem mjestu za kupovinu – Velikom Bazaru gdje se uz kupovinu živo mogu osjetiti isprepleteni kultura, povijest i tradicionalno trgovačko nasljeđe. Naravno, takvi obilasci se završavaju odmorom u nekom od tradicionalnih turskih radnji uz baklavu i čaj.

Jedan od važnijih doživljaja svakako je bio odlazak i boravak na “turskom pčelinjaku” gdje su organizirano bile složene košnice naseljene s različitim podvrstama medonosne pčele koje se drže u Turskoj, kao i njihovih lokalnih hibrida. Pčelinjak je bio smješten na visoravni uz rub šume, a uokolo su se vidjeli i nasadi ružmarina i lavande. Svaka od podvrsta pčela bila je predstavljena s po pet pčelinjih zajednica, te dvije skupine lokalnih hibrida tako da je na toj lokaciji bilo ukupno 35 pčelinjih zajednica. Uz svaku skupinu bila je postavljena edukativna ploča s osnovnim karakteristikama pčele i njenih ponašajnih i proizvodnih osobitosti. Neznačajno su se razlikovale prema morfologiji, no svakako je bila vidljiva razlika u stupnju obrambenih reakcija, odnosno agresivnosti. Prema osobnom dojmu neke, posebice Antolijske pčelinje zajednice, imaju jači nagon za skupljanje propolisa.

PROBLEMI LOKALNIH PČELARA

Naravno, morala sam zaviriti u skoro sve košnice i bilo je baš dobro pčelarsko iskustvo raditi s nizom novih podvrsta i njihovih lokalnih hibrida pčela. Obradovala sam se jer smo usput naišli na još nekoliko lokalnih pčelinjaka koji su reprezentativno predstavljali način smještavanja pčelinjaka u tom Istanbulskom području.

Tijekom obilaska pčelinjaka u ruralnom, rubnom dijelu Istanbula, pčelar mi je na tečnom turskom objasnio glavne probleme njihovog pčelarstva. Pri tome je naglasio da je jedno od najvažnijih pitanja danas zapravo problem s zapisima o stanju pčelinjih zajednica, pojavnosti bolesti, provedbi api-tehničkih mjera i primjeni ljekova na pčelinjaku. Mnogi pčelari imaju poteškoća s vođenjem evidencija. Ova je situacija posebno česta kod proizvođača s velikim brojem pčelinjih zajednica, a zapravo nema zakonske obveze ili bolje rečeno kontroliranja primarne proizvođačke prakse. Prema riječima prevoditelja u slučaju masovnijeg ugibanja pčelinjih zajednica, proizvođači obavještavaju Ministarstvo poljoprivrede ili kao posrednika pokrajinsku udrugu pčelara. Kliničke preglede sumnjivih pčelinjaka provodi odbor koji se sastoji od stručnjaka sa Sveučilišta i dijagnostičkih Instituta (veterinar-zootehničar-biolog), a ovisno o stanju zajednica po potrebi se uzimaju i prijavljuju sumnjivi uzorci materijala s pčelinjaka.

Nova dva sata vožnje autom u povratku prema centru Istanbula dali su mi vremena za razmišljanja o sličnostima, ali i nizu razlika u tradiciji, načinima pčelarenja i provedbi biosigurnosnim mjera na pčelinjacima diljem svijeta.

Zajedno čuvajmo pčele!