In memoriam: Tonko Maroević – akademik, povjesničar umjetnosti, velikan hrvatske kulture

O Maroeviću govore njegova djela te plodovi kulturnog i društvenog rada, a brojne knjige, pjesme, monografije i studije te općenito prebogat opus, ostali su iza ovog kulturnog autoriteta, čiji će se gubitak za naše društvo u budućnosti ponajviše očitovati kroz izostanak njegove nadahnute riječi posvećene hrvatskoj umjetnosti. Od preminulog akademika iskreno se oprostila čitava hrvatska kulturna, akademska i opće-društvena scena, a posljednji ispraćaj upriličen je na gradskom groblju u Starom Gradu 14. kolovoza.

„Dok glava radi, noge rade, luksuz je to. A noge su silno važne. Uvijek sam bio malo autoironičan, mogu se sebi malo i nasmijati… mudrosti čovjek teži, a da je mudrost dosegnuo, to valjda samo budala može reći. A da se nešto sedimentiralo… valjda je. Nešto što mi olakšava razumijevanje svijeta pa i prihvaćanje njegovih okrutnih strana. Svijet je težak, ja sam jednim dijelom pobjegao od okrutnosti u svijet svojih bavljenja…“ – govorio je pokojni akademik Maroević

U 79. godini života, u svojemu domu u Starom Gradu na otoku Hvaru, 11. kolovoza nas je zauvijek napustio Tonko Maroević – istaknuti hrvatski akademik, professor emeritus, doktor znanosti, književnik, pjesnik, povjesničar umjetnosti, prevoditelj, publicist i kulturni djelatnik, čijim je odlaskom kulturni i akademski život Hrvatske pretrpio nenadoknadiv gubitak.

Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2002. te potpredsjednik Matice hrvatske do 2010. godine, Tonko Maroević je kroz godine svojega rada i angažmana postao nezaobilazan dio hrvatske kulture, a jednako je aktivan ostao i u umirovljeničkim danima, posebno kroz sudjelovanje u različitim književnim događajima, o čemu svjedoči i njegovo predstavljanje knjige u Starom Gradu, samo dan uoči smrti.

„Dok glava radi, noge rade, luksuz je to. A noge su silno važne. Uvijek sam bio malo autoironičan, mogu se sebi malo i nasmijati… mudrosti čovjek teži, a da je mudrost dosegnuo, to valjda samo budala može reći. A da se nešto sedimentiralo… valjda je. Nešto što mi olakšava razumijevanje svijeta pa i prihvaćanje njegovih okrutnih strana. Svijet je težak, ja sam jednim dijelom pobjegao od okrutnosti u svijet svojih bavljenja…“ – govorio je u svojem biografskom intervjuu Jutarnjem listu, objavljenom u ožujku 2018. godine, pokojni akademik Maroević, referirajući se na godine i stil života.

Upravo kada govorimo o tom „svijetu njegovih bavljenja“, nemoguće je, a ne osvrnuti se na to koliko je taj svijet uistinu velik. O Maroeviću govore njegova djela te plodovi kulturnog i društvenog rada, a brojne knjige, pjesme, monografije i studije te općenito prebogat opus, ostali su iza ovog kulturnog autoriteta, čiji će se gubitak za naše društvo u budućnosti ponajviše očitovati kroz izostanak njegove nadahnute riječi posvećene hrvatskoj umjetnosti.

Nedavno preminuli, naš ponajveći intelektualac, podrijetlom je Hvaranin, točnije Starograjanin, a rođen je u Splitu 1941. godine, gdje je završio klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti 1963., a na istom fakultetu, na kojem je od 1965. do 1970. radio kao asistent, 1976. godine je obranio doktorsku disertaciju naslova „Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas“.

Na zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti, Tonko Maroević je kao znanstveni savjetnik radio od 1970. pa sve do svojega umirovljenja 2011. godine, a tijekom tog razdoblja bavio se istraživanjem suvremene hrvatske umjetnosti, ujedno pišući brojne eseje, likovne i književne kritike.

ANTOLOGIJE PJESNIŠTVA

Predavao je, između ostalog, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Filozofskom fakultetu sveučilišta u Splitu, a u karijeri je radio i kao lektor hrvatskoga jezika na sveučilištima u Milanu i Trstu.

Od 2002. godine bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u okviru Razreda za književnost, a od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti te jednako tako Crnogorske akademije nauka i umjetnosti od 2015. godine. Kao član Predsjedništva Matice hrvatske, obavljao je dužnost književnog tajnika (2010.-2014.) te potpredsjednika (2002.-2010.) ove stožerne kulturne institucije.

Iza Tonka Maroevića je nekoliko zbirki pjesama, poput prvih zbirki pjesama u prozi „Primjeri“ iz 1965. te „Slijepo oko“ iz 1969. godine. U daljnjem njegovu stvaralaštvu ističu se i zbirke „Motiv Genoveve“ (1986.), „Trag roga, ne bez vraga“ (1987.), „Četveroručno“ (1992.), „Sonetna struka“ (1992.), „Black & Light: versi od prigode“ (1995.) te „Redak mulja, redak pjene“ (2013.). Odabrane pjesme izdane od 1965. godine, Maroević je 2009. objavio u zbirci pjesama „Drvlje i kamenje“.

Svoje eseje, kritike i prikaze kompilirao je u više knjiga, kroz koje se bavio suvremenim hrvatskim pjesništvom, starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom, pri čemu se ističu djela „Dike ter hvaljenja“ (1986.), „Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga“ (1989.), „Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva“ (1998.), „Pohvala pokudi“ (1998.), „Družba da mi je: domaći književni portreti“ (2008.) i „Skladište mješte sklada“ (2010.).

Autor je i dvaju antologija hrvatskoga pjesništva, „Uskličnici: četvrt stoljeća hrvatskoga pjesništva: 1971. – 1995.“, objavljena je 1996. godine, a „Svjetlaci: Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996 – 2019)“, objavljena je prošle, 2019. godine. Kroz dva se dijela posvetio i katalonskom pjesništvu, kroz djela „Bikova Koža – mala antologija katalonskog modernog pjesništva“ (1987.) i „Riječi za jedan lapidarij – novije katalonsko pjesništvo“ (2018.)

Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost te objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i periodičnom tisku, a pisao je i predgovore katalozima i grafičkim mapama, od kojih je mnoge probrao u knjizi „Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti“ (2006.). U njegovom stvaralaštvu ističu se i monografije posvećene Nives Kavurić-Kurtović (1986), Zlatku Kauzlarić Ataču (1996), Vojinu Bakiću (1998), Antunu Zuppi (2000) te Antunu Babiću (2002).

U knjizi „O naivi i autsajderskoj umjetnosti. Kritike, eseji i studije“ objavljenoj 2013. godine, sabrao je svoje članke o naivnoj umjetnosti, koje je pisao od 1968. do 2012. godine.

Prevodio je s nekoliko jezika, od čega se ističu djela Dantea, F. Petrarce, G. Cavalcantia, F. García Lorce, G. Mascionia, G. Papinia, R. Queneaua, L. Sciascia i drugih, a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je knjigu „Borgesov čitatelj: Portreti i prikazi“ (2005).

PUTUJUĆI PROMOTOR HRVATSKE KULTURE

Tijekom svoje bogate karijere i stvaralaštva, akademik Tonko Maroević dobio je brojne nagrade, poput nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2013. godine, dok je za svoje pjesništvo 2018. nagrađen „Goranovim vijencem“. Nagradom „Radovan Ivančević“ za životno djelo, priznanje mu je odalo i Društvo povjesničara umjetnosti 2012. godine, a između ostalog, dodijeljene su mu i plaketa „Dobrojutro more“ s pjesničkih susreta u Podstrani 2011., nagrada „Tin Ujević“ za zbirku pjesama „Trag roga ne bez vraga“ (1988.) te nagrada „Poeta oliveatus“ na manifestaciji „Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što – baštinski dani“ 1997.

Od preminulog akademika iskreno se oprostila čitava hrvatska kulturna, akademska i opće-društvena scena, a posljednji ispraćaj upriličen je na gradskom groblju u Starom Gradu 14. kolovoza. Na vječni je počinak ovaj doajen hrvatske kulture ispraćen uz pjesme „Sutra će te ponit“, „Krist na žalu“ i „Fala“, u izvedbi „Faroskih kantadura“, nakon čega je u crkvi Sv. Stjepana održana misa zadušnica.

„On je bio putujući promotor vrijednosti hrvatske umjetnosti i kulture, ni jedan takav primjer u novijoj hrvatskoj povijesti nije zabilježen. Ponosni smo što je bio naš član te se kao takav neobično zalagao za komplementarnost znanosti i umjetnosti. Njegov autoritet izvire iz uravnoteženosti umjetničke i znanstvene komponente. Bio je Europejac, Mediteranac, Dalmatinac, Starograjanin, a sad se vraća u svoj raj, u svoju postojbinu, u svoju sigurnu luku. Za njim u Akademiji posebno žaluje grupa hvarskih akademika začeta još sa Grgom Novakom, a Tonko Maroević nam je bio apsolutni simbol.“ – prenijela je Slobodna Dalmacija riječi predsjednika HAZU-a, akademika Velimira Neidhardta, s posljednjeg ispraćaja Tonka Maroevića.