Hrvatska zaštitnica pčela na Dalekome istoku

Nakon mnogobrojnih upita i prijedloga pčelara iz različitih djelova Republike Hrvatske o uspostavljanju i provedbi istraživačkog rada o učinkovitosti primjene te utvrđivanju povoljnog režima za prihranjivanje pčelinjih zajednica dopunskom krmnom smjesom EM®Probiotik za pčele, proizvedenog u Japanu, odlučila sam prijaviti međunarodni istraživački projekt. Projekt je odobren za financiranje, a proveden je u partnerstvu sa stručnjacima za zaštitu zdravlja okoliša, uporabom mješavine 80-tak mikroorganizama. Unutar projektnih ugovornih obveza bio je dogovoreno studijsko putovanje i pozvano predavanje na otoku Okinawa. Obzirom na probleme s putovanjima i posebice stroge uvjete za ulazak i boravak u Japanu, višekratno sam odgađala put. Međutim, završetak projekta se ozbiljno približio i u studenom 2022. godine sam konačno otputovala u daleku Zemlju izlazećeg sunca.

Po dolasku u Tokio, prvo poslijepodne sam u pratnji pčelarke Barbare i domaćina Juna, provela u razgledavanju strogog centra, a već sljedeći dan išla na ranije dogovoreni sastanak u sjedište najveće pčelarske udruge „Apis cerana Association“. Dočekao me predsjednik saveza svih japanskih pčelarskih udruga, gosp. Kazuo sa suprugom. Iznimno gostoljubivi odveli su me na osmi kat poslovne zgrade u bogatom kvartu Ginza i ponosno pokazali svoje urede, ali i lijepi vrt (tzv. Ginza bee – biodiversity garden) na terasi na kojem je zasađeno mnogo medonosnog bilja i cvijeća. Naime, na krovu iste zgrade smješten je urbani pčelinjak (tzv. „roof top apiary“) s otprilike 20 zajednica europske medonosne pčele Apis mellifera. Pčelinjak je uokolo prekriven mrežom, pčele izljeću uvis i nikada se nitko nije požalio na prisutnost pčela. Kompletan pribor, košnice, oprema i alat razmješteni su po natkrivenom krovnom prostoru, a tu se i obavljaju svi pčelarski poslovi uključujući i vrcanje meda. Kad sam boravila u vrtu i promatrala pčele ipak sam prijetila da nisu sve pčele iste, odnosno da tu „pasu“ i azijske pčele Apis cerana. Dobila sam i povratno objašnjenje da u blizini postoji mali pčelinjak u parku s autohtonom pčelom A. cerana japonica. Također, objasnili su mi da je većinom riječ o organskoj urbanoj proizvodnji meda jer je u Tokiu zabranjeno koristiti pesticide u parkovima i na ornamentalnom cvijeću, grmlju i drveću zato jer tu pčela pronalazi i skuplja hranu.

Inače, A. cerana je istočna medonosna pčela koja je sitnija, manje proizvodna i agresivnija od europske medonosne pčele. Kao obranu uz žalac, pčele češće puzu po „napadaču“ te ga nastoje ugristi, zajednički tresu zatke i trepere krilima. Također, radilice izgrizaju staro tamnije saće te da nadomještaju novoizgrađenim, no ne izbacuju izgriženi vosak pa se stvaraju nakupine na podnici košnica što čini dobru podlogu za razvoj voskovih moljaca. Na cijelo azijsko područje uvozi se europska medonosna pčela zbog bolje proizvodnosti, no zbog „globalizacije“ došlo je do uzajamnog prijenosa bolesti između vrsta.  Obzirom da je moje primarno znanstveno područje obuhvaća praćenje, kontroliranje i suzbijanje bolesti pčela veći dio razgovora posvetili smo upravo toj tematici. Saznala sam da u urbanom okruženju najviše problema imaju s klinički vidljivim znakovima virusnih bolesti pčela, posebice često s mješinastim leglom. Kao nastavak međusobne suradnje načelno smo dogovorili mogućnost provedbe istovjetnih pokusa na pčelinjacima u drugačijim geografsko-klimatskim uvjetima primjenom dodataka hrani kojima bi utjecali na imunosni odgovor i jačinu zajednica te usporedbu navedenih imuno-modularnih pokazatelja u dvije različite vrste medonosne pčele.  

Afrička avantura hrvatske zaštitnice pčela

Naravno, upriličili su degustaciju njihovih karakterističnih vrsta meda uz neizostavni čaj te razmjenu stručne literature. Zanimljivo da smo prije zajedničkog odlaska na proizvodni pčelinjak na kojem se uzgaja „japanska pčela“ odradili ritual branja cvijeća kako bi po dolasku pčelaru predali buketić uz dobre želje za uspješnu i mednu godinu.

Sljedeća destinacija bio je sastanak s pčelarom i veterinarom, gosp. Hasegawom, na periferiji Tokia, u području Prefaktura – Iberaki (njegovi videi o pčelarstvu dostupni su preko poveznice, https://youtu.be/qsBch7xg8BE). Nakon pravog japanskog ručka u tradicionalnom restoranu uz niski stol, u šlapicama i sa štapićima kao jedinim priborom za jelo, u društvu pčelara koji su vidno bili zadovoljni našim posjetom, krenuli smo obići veterinarsku ambulantu u vlasništvu pčelara gdje sam imala priliku po prvi puta u životu vidjeti i pregledati zajednice azijske pčele A. cerana. Naime, već u dvorištu mogla se primjetiti iznimno velika posvećenost uređenju vrta i plastenika s brojnim raslinjem i medonosnim biljem, zajednica pčela smještena u deblu koju je pčelar donio iz prirode, te ponovno pčelinjak na krovu zgrade. Novo iskustvo „roof top“ pčelarenja ali ovaj puta sa sitnijom azijskom pčelom. Prvo iznenađenje bio je tip i izgled košnica kao i saznanje da se uopće ne koristi niti okvire niti satna osnova. Riječ je o jedostavnim košnicama – kutijama manjih dimenzija u kojima je svega pokoja metalna šipka koja služi za pridržavanje saća izgrađenog od djevičanskog voska. A drugo iznenađenje neobičan „stepeničasti“ ulaz u košnicu, veliki razmak među košnicama, kao i činjenica da je svaka košnica prekrivena mrežom što sve služi za nužnu obranu od predatorskih azijskih divovskih stršljena Vespa mandarina japonica. Pčelari vele da ako ostave nezaštićenu košnicu, stršljeni unutar par dana dovedu do propadanja pčelinjih zajednica. Po obilasku veterinarske ambulante i vlasniku očito vrlo vrijednog pčelarskog dijela, nastavili smo voziti u ruralno područje na njegovo privatno imanje s mnogo pčelinjih zajednica.

Po dolasku na imanje bili smo impresionirani ogromnim voćnjakom u kojem je zasađeno pedesetak različitih vrsta voćaka, uglavnom citrusa i japanskih autohtonih vrsta, a i pojedinačne košnice su ravnomjerno raspoređene između stabala. Obišli smo i okućnicu gdje su pčelinje zajednice smještene u košnicama ali i u izdubenim deblima. Na kraju smo otišli do treće lokacije pčelinjaka smještenog na polju koje okružuju obrađeni i održavani vrtovi. Zajednice japanske pčele držane su u malim tradicionalnim košnicama, a pčelarska sezona traje tijekom cijele kalendarske godine. Leglo je također prisutno cijele godine kao i unos peluda kao glavne bjelančevinaste hrane. Iako se u košnicama ne koristi okvire, ni satne osnove ni matična rešetka, u gornjim „polunastavcima“ je uglavnom skladišten med, a ispod je plodište. Kako med sazrije u gornjim djelovima košnice tako ga režu uglavnom korsteći čvrsti konac i vade cijele polunastavke. Med se ne vrca nego se na tržište stavlja kao med u djevičanskom saču ili ga se iskorištava kao gnječeni ili cijeđeni med. Zapravo je teško odvojiti pojedinu vrstu meda po botaničkom podrijetlu, pa ga obično deklariraju kao mješani med sa označenim geografskim podrijeklom. Domaćin je bio izuzetno susretljiv pa nam je pokazao na koji način skuplja rojeve, kako ih privlači u košnicu uporabom komercijalnih feromona, termoizolacijski zaštićuje preko hladnijih mjeseci, kako sam izrađuje košnice u vlastitoj pčelarskoj radionici, kako snima i objavljuje video klipove vezane uz pojedine tehnologije i sve ostalo potrebno za promociju pčelarstva i zaštitu japanske pčele… Naravno, htjela sam otvoriti košnicu i pregledati zajednicu barem nakratko. Bilo je prohladno, no nagovorila sam kolegu pčelara da otvorimo jednu mladu zajednicu i pregledali smo prema našim mjerilima malu zajednicu (otprilike širine šake) koja se do ove veličine razvijala oko tri „zimska“ tjedna. Zanimljivo je bilo poslušati i priču o nizu zaštitnih mehanizama za kontroliranje broja predarorskih stršljena, primjeni različitih klopki i mamaca te tehnologija za umanjivanje šteta od stršljena.

Otklanjanje straha od zajednice zujećih pčela prvi je korak u čuvanju zdravlja tih marljivih kukaca

Naravno, nismo otišli bez tradicionalnog čaja koji se uvijek nudi gostima. Pozvana u obiteljsku kuću, ušla sam u predsoblje gdje sam ostavila cipele i prošetala po prostranoj niskoj prostoriji koju čuva „samuraj“ pa tek potom se smjestila na pod na jastuk uz niski stolić. Pili smo u kući pripremljeni zeleni čaj uz smrznutu limunovu koru natopljenu medom i tradiocionalni japanski slatkiš od meda što je u kombinaciji bilo izvrsno. Vožnja natrag u središte Tokia trajala je dobrih tri sata, a lagana kišica nije nas omela da prošetamo skoro pustim ulicama i osjetimo dašak potpuno drugačije kulture, ljudi i načina života.

U ranim satima sljedećeg dana već sam bila na putu prema zračnoj luci od kuda sam letjela za Okinawu, mali raj na zemlji. Otok na kojem žive najdugovječniji ljudi. Obzirom da drugi dio mojega nastavničkog opterećenja pripada akvaristici i dobrobiti riba, posjetila sam akvarij koji je drugi po veličini na svjetskoj razini. Svakako oduševljenje i niz novih praktičnih ideja za realizaciju izložbenog materijala i edukativnih metoda na području riba ali svakako primjenjivih i u području pčelarstva.

Studijsko putovanje nastavila sam sa stručnim sastankom s gosp. Shanitinijem – voditeljem istraživačkog tima organizacije za istraživanja okolišnih mikroorganizama i njihovog utjecaja na niz različitih aspekata života ljudi, životinja i zdravlja okoliša. Dogovarali smo mogućnosti daljnje suradnje vezano za znanstvena istraživanja ali i promociju zaštite pčelinjih zajednica. Nastavila sam s obilaskom istraživačkih laboratorija Centra za biotehnologiju Okinawa gdje smo s njihovim stručnim timovima i interesnim skupinama međusobno predstavili aktivnosti unutar svojih institucija, a i imala sam priliku vidjeti niz zanimljive laboratorijske opreme novije generacije s izvrsnim mogućnostima pretraživanja te foto-dokumentiranja uzoraka pčela i materijala iz košnice. Japanskom timu bilo je izuzetno važno da im praktički pokažem izvođenje sekcije pčela radilica i odvajanje pojedinih organa za daljnje pretraživanje. Tu sam iskoristila priliku za demonstraciju ekstrakcije kompletnog crijeva radilica i odvajanja pojedinih segmenata ovisno o funkciji pojedinog dijela crijevnog trakta čime su bili oduševljeni. Osobno, meni je bilo izuzetno drago vidjeti načine pripreme i tijeka uzgoja fotosintetičkih bakterija na posebnim hranjivim podlogama i u specijalnim laboratorijski kontroliranim uvjetima inkubacije.

Kao dio tehničke edukacije posjetila sam ekološku farmu „Sunshine farm“ koja se zasniva na samoodrživosti i primjeni EM tehnologije. Naime, proizvode niz poljoprivrednih kultura, ali imaju i uzgoj kokoši za proizvodnju jaja gdje koriste mikroorganizme za kondicioniranje stelje i zrnate hrane, opet iz vlastite proizvodnje. Pri tome prikazana nam je kružna proizvodnja, primjerice kako koristi biološki otpad iz restorana koji se kompletno kompostira uz uporabu „dobrih mirkoorganizama“ u super rahlu zemlju koju ne treba okopavati već je samo prije uporabe u vrtovima mješaju sa sitnim grančicama i piljevinom. Najveći dio farme zauzima plantaža više vrsta banana. Zanimljivo je bilo pogledati staklenik u kojem se provode istraživanja o brzini rasta drva kave i kvaliteti njenih proizvedenih zrna.

Zatim sam odradila radni sastanak na pčelinjaku s kolegama Junom i Shimom koje sam višekratno ugostila na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u razdoblju 2017. do 2020. godine dok smo dogovarali provedbu zajedničkog projekta o mogućnostima uporabe efektivnih mikroorganizama u sektoru pčelarstva, te s kojima sam bila dio tima za edukaciju o prepoznavanju, kontroliranju i suzbijanju bolesti pčela na nizu znanstvenih i stručnih skupova i radionica, primjerice u Novom Sadu (Srbija) 2019., te Bretzfeld – Schwabbachu (Njemačka) 2022. godine. Naime, otišli smo u ruralno područje, no pčelinjak je ponovno bio smješten na terasi obiteljske kuće. Divno provedeno poslijepodne u veselom okruženju obiteljskog pčelarstva, a na proizvodnom pčelinjaku radila sam s europskom medonosnom pčelom. Na pitanje koje je podrijeklo matica, pčelar je objasnio da je pčele nabavio i dovezao njegov djed prije šezdeset godina koliko je i duga tradicija pčelarenja u njihovoj obitelji. Nikad kasnije navodno nisu uvodili drugih matica već koriste matice iz vlastitog uzgoja. Morfološki radilice su bile „naranđaste“, no izgled matica je odgovarao boji „talijanske pčele“ Apis mellifera ligustica. Vjerojatno je riječ o križancima europskih podvrsta medonosne pčele. Prema riječima pčelara u Japanu ne postoji provedba uzgojnih programa pčelinjih matica. Zajednice drže u doma izrađenim košnicama u tipu LR-a ali nešto drugačijih dimenzija nastavaka. Zajednice se razlikuju po jačini (5, 7 ili 9 okvira u proizvodnim zajednicama; te 3 do 4 okvira u paketnim rojevima). Drvene kutije za transport i prodaju rojeva pčelar izrađuje u kućnoj radinosti. I na Okinawi aktivna sezona traje cijele kalendarske godine, vrcaju samo mješani med te po potrebi kad je u prirodi malo hrane, prihranjuju zajednice šećernim sirupom.  Iako koriste satne osnove, kod njih na otoku ne postoji radnja za preradu voska, već satnu osnovu loše kvalitete uvoze s Taiwana i Kine (poznato im je da satna osnova dolazi kao mješavina voska i parafina u omjeru 50:50%). Tijekom pregleda zajednica primjetila sam dosta izvitoperenog i deformiranog saća što je vjerojatno posljedica uporabe nekvalitetnih osnova). Vezano za kontroliranje i praćenje pojavnosti bolesti pčela, provodi se obvezatan pregled pčelinjih zajednica od strane predstavnika veterinarskih organizacija, i to jedan a ponekad i dva puta godišnje. Ukoliko postoji potvrđena sumnja na bolest radi se uzorkovanje materijala iz košnice za laboratorijsku dijagnostiku, a kad se pojavi klinički vidljiva bolest koja se sukladno zakonskim propisima mora prijaviti i sanirati, pregledi su češći na zaštičenom području. Ne postoji nikakva naknada za zajednice koje su zbog vidljive opasne zarazne bolesti morale biti uništene. Od bolesti legla pojavljuje se američka gnjiloća. Za kontroliranje varooze prema saznanju pčelara, dostupan im je Apistan u obliku traka  (aktivna tvar je tau-flavulinat) koji koriste kao dugi 60-dnevni tretman. Inače, pčelari često izjavljuju da proizvode ekološki med te da ne koriste nikakve ljekove protiv varooze.

Zanimljivost je način skladištenja meda koji sam po prvi put vidjela na ovom pčelinjaku. Izvrcani med u prosijeku sadrži do 17% vode, a pohranjuju ga u čudnim posudama (kantama) koje su pokrivene samo vrećicama i stegnute gumicama.

U redovitoj ponudi imaju mješavine meda s propolisom. U prizemlju kuće nalazi se pčelarska trgovina s njihovim pčelinjim proizvodima, pčelarskom opremom, priborom i alatom te nizom različitih suvenira vezanih uz pčele i pčelarstvo. Prodajni prostor je jedinstveno uređen, a ima i apisarij s naseljenom pčelinjom zajednicom, male posudice s uzorcima meda iz cijeloga svijeta koji su povezani sa zgodnom legendom na zemljovidu, mogućnost degustacije pića s medom i više različitih mješavina meda i drugih pčelinjih proizvoda pakiranih u male unikatne bočice. Ova pčelarska obitelj očito je život posvetila pčelama, a da bi i drugima prenjeli znanje o značaju pčela i pčelarstva rade edukacije djece po osnovnim školama i dječjim vrtićima. Dan smo nastavili obilaskom lokalnog dvorca Shuri Castle i okolice kako bi nam domaćini prenjeli dio njihove kulture i povijesti.

Konačno, održala sam pozvano predavanje o značenju pčela za održivost bioraznolikosti te utjecaju primjene dodataka hrani za pčela na zdravlje, crijevni mikrobiom i imunost pčelinje zajednice. Zbog strogih protuepidemijskih mjera i sprečavanja širenja COVID virusa, predavanje je održano u hibridnom obliku (izravno za  30-tak prisutnih slušatelja te on-line „live“ prijenos za sve zainteresirane dionike skupa). Po završetku predavanja slijedili su komentari uvaženih gostiju, a mene su posebno razveselili komentari prof. emeritusa Terua Hige, aktivnog nastavnika na Sveučilištu Ryukyus i upravitelja Međunarodnog EM tehnološkog centra Sveučilišta Meio, na Okinawi. Naime, uz niz pozitivnih komentara na izloženu tematiku kao i ideja za mogući nastavak istraživanja dobila sam i životni savjet. „Vidim i osjećam da živite uz pčele…a glavni preduvjet za ljudsku sreću je sposobnost da se radi ono što stvarno voliš, tijekom cijeloga života. Vaša energija govori da ćete uvijek raditi s pčelama i na njihovu dobrobit“. Na kraju usljedilo je svečani protokol dodjele priznanja u okviru kojega sam nagrađena Međunarodnom nagradom za znanstveno-istraživački rad na području pčelarstva, poljoprivrede i zaštite okoliša. Zapravo, kao dodatnu privilegiju dobila sam priliku za sastanak s prof. Higom gdje smo razgovarali o njegovom radnom vijeku, slučajnom otkriću danas nevjerojato proširene EM tehnologije u svim segmentima poljoprivredne i stočarske proizvodnje, obnavljanja okoliša i životu ljudi. Svakako bio je to vrijedan razgovor o raznim aspektima očuvanja tradicionalnih životnih vrijednosti.  

Zajedno čuvajmo pčele!

Prof. dr. sc. Ivana Tlak Gajger; Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu