Hrvatska zaostaje u zbrinjavanju radioaktivnog otpada

 U Varaždinu je kvizom znanja,u kasnim noćnim satima, završio aktualni popularno znanstveni okrugli stol „POVRATAK NUKLEARNE ENERGIJE – PANACEJA ILI ZABLUDA?“. Ovim je događanjem Geotehnički fakultet u Varaždinu Sveučilišta u Zagrebu uspješno obilježio početak nove akademske godine.

Okrugli stol je bio posvećen prednostima i manama novog uzleta korištenja nuklearnih tehnologija u kontekstu dekarbonizacije i energetske tranzicije Europske unije te temama gospodarenja visoko i nisko radioaktivnom otpadom. Okupljene je na početku događanja pozdravio prorektor za poslovanje i digitalizaciju zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Tomislav Bolanča. Skupu se prigodnim riječima obratila i novoizabrana dekanica GfV-a izvanredna profesorica dr. sc. Ivana Grčić, koja je prepoznala važnost pitanja korištenja nuklearne energije u suvremenom energetskom kontekstu Europske unije i svijeta.

Događanje su svojom nazočnošću podržali i dekani GfV-a iz prethodnih mandata prof. dr. sc. Ranko Biondić i prof. dr. sc. Hrvoje Meaški. Temu okruglog stola osmislio je doktorand GfV-a Robert Kakarigi, stručnjak za održivi razvoj i ekotehnologiju koji je ujedno i moderirao panel raspravom.

Veleposlanik Francuske, Nj. E. Fabien Fieschi i veleposlanik Finske, Nj. E. Kalle Kankaanpää u svojim su uvodnim predavanjima predstavili napredne civilne nuklearne programe svojih zemalja, a Robert Kakarigi je premijerno prikazao kratku autorsku video reportažu „Dekarbonizacija nuklearnom energijom“ s fokusom na finska i francuska nuklearna postrojenja i trajna odlagališta nuklearnog otpada.

Francuskoj, s 58 aktivnih nuklearnih reaktora, nije svejedno koliki će volumen istrošenog nuklearnog goriva završiti u trajnim odlagalištima kao visoko radioaktivni otpad. Zato se sve istrošeno gorivo otprema u tvornicu ORANO La Hague, postrojenje za kemijsko recikliranje istrošenog nuklearnog goriva smještenom na poluotoku Cotentin u Normandiji. Oko 10 % svjetskih reaktora ima dozvolu za korištenje MOX goriva, mješavine uranijevog i plutonijevog oksida, dobiveno recikliranjem istrošenog nuklearnog goriva od uranijevog oksida.

„MOX čini samo oko 5 % nuklearnog goriva u svijetu. Osim toga, cijena recikliranog goriva je do dva puta veća od svježeg.“ poručio je profesor Želimir Veinović. 

Francuska proizvodi gotovo polovicu ukupne nuklearne energije u EU-u, 294 731 GWh. „Francuska je najavila moderni industrijski program izgradnje novih nuklearnih reaktora kao temelja sigurnosti opskrbe električnom energijom, dekarbonizacije ekonomije i reindustrijalizacije. Smanjili smo udio fosilnih goriva u elektroenergetskoj mreži s 70% na manje od 10% u protekla 2 desetljeća. Sada ulazimo u novu fazu, s ciljem postizanja ugljične neutralnosti do 2050. godine. Nuklearna energija će igrati ključnu ulogu u postizanju tog cilja u kombinaciji s obnovljivim izvorima energije.“ izjavio je veleposlanik Fieschi.

Radioaktivni otpad se privremeno skladišti u znanstvenim institutima i bolnicama. Hrvatska računa na električnu energiju iz nuklearne elektrane Krško i sljedeća 4 desetljeća i mora zbrinuti polovicu nastalog radioaktivnog otpada

Nuklearna energija, s 41% proizvodnje električne energije, igra važnu ulogu i u dekarbonizaciji energetskog sustava u Finskoj. Ova nordijska država je prva u svijetu uspjela izgraditi trajno geološko odlagalište ONKALO za visoko radioaktivni otpad iz svojih nuklearki, što predstavlja golemi uspjeh na svjetskoj razini.

“Finska je pionir u provedbi zbrinjavanja potrošenog nuklearnog goriva. ONKALO će biti potpuno operativno 2025. godine. Odlagalište je iskopano u vrlo stabilnoj stijeni staroj gotovo 2 milijarde godina, a trebao bi štititi ljude i okoliš od potrošenog nuklearnog gorivo sljedećih 100 000 godina. Finska teži biti klimatski neutralna do 2035. godine. Cilj je ambiciozan, ali ostvariv.” s okupljenima je podijelio veleposlanik Kankaanpää.

Okrugli stol je nastavljen popularno-znanstvenom panel raspravom na kojoj su sudjelovali eminentni hrvatski stručnjaci prof. dr. sc. Davor Grgić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, izv. prof. dr. sc. Siniša Šadek s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, dopredsjednik Hrvatskog nuklearnog društva, dr. sc. Ivica Bašić iz tvrtke APOSS, bivši predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva u dva mandata, mr. sc. Saša Medaković iz Nuklearne elektrane Krško i mr. sc. Josip Lebegner, direktor Fonda za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva iz NE Krško, a moderator je pročitao pisani doprinos raspravi izv. prof. dr. sc. Želimira Veinovića s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta.

Sve češće se iz stručnih krugova čuje kako energetski miks svoj pravi smisao dobiva tek uključivanjem nuklearnih elektrana, jer veće količine energije uz odgovarajuću pouzdanost u uvjetima nepredvidljivih vremenskih uvjeta ne mogu se riješiti samo obnovljivim izvorima u kombinaciji sa skladištenjem energije. Pitanje je jedino hoće li se više koristiti veliki reaktori ili mali modularni reaktori (SMR). „SMR reaktori bi mogli bitnije utjecati tek ako se konačno izgradi i pusti u pogon neka od tih elektrana. Područje snage od 100 do 300 MWe, što se tiče proizvodnje električne energije, je prihvatljivije nego pristup modula još manje snage“ potvrdio je profesor Grgić. Kratkoročno će se uvoditi lakovodni reaktori, ali njihov broj  značajno ovisi tome hoće li će licenciranje biti moguće uz eliminiranje evakuacijskih zona čime bi lokacije sadašnjih fosilnih elektrana postale dostupne za izgradnju nuklearki. Potencijal SMR reaktora bitno raste ako se uključe u projekte centralnog grijanja, desalinizacije i proizvodnje održivog vodika, no i dalje je veliko pitanje gdje bi se u Hrvatskoj mogli graditi takvi reaktori.

Eventualna gradnja malih ili srednje velikih reaktora, poput onog u NE Kršo, na hrvatskom teritoriju zahtijevala bi kvalitetniju politiku i programe zbrinjavanja svih vrsta radioaktivnog otpada. „Hrvatska je, na žalost, jedina europska zemlja koje nema uspostavljeno centralno skladište za prikupljanje i skladištenje radioaktivnog otpada (RAO) nastalog na njenom teritoriju.“ rekao je direktor Lebegner. Količine RAO koje je Hrvatska dužna ispravno zbrinuti nisu značajne u odnosu na države s razvijenim civilnim nuklearnim sustavima ili koje su u prošlosti imale istraživačke programe vezane uz energetsku, znanstvenu, medicinsku, vojnu ili gospodarsku primjenu radioaktivnih izotopa. Preporukama međunarodne agencije za nuklearnu energiju i Europske komisije su nedvosmislene kad je u pitanju zbrinjavanje RAO u Hrvatskoj. Nužno je u što kraćem roku osigurati lokaciju i krenuti s prikupljanjem, kondicioniranjem i skladištenjem radioaktivnih gromobrana, javljača požara i drugih izvora radioaktivnosti koji su sada pohranjeni kod korisnika. Osim toga, Republika Hrvatska ima obvezu zbrinuti i polovicu nisko i srednje radioaktivnog otpada iz NE Krško. „NE Krško je 13. siječnja 2023. godine dobila okolišnu suglasnost za produljenje pogonskog vijeka elektrane s 40 na 60 godina odnosno do 2043. godine, a smatram da će se radni vijek ovog reaktora moći produžiti za još dodatna dva desetljeća“ izjavio je Saša Medaković. Hrvatska i Slovenija su postigle dogovor da će u novoizgrađenom suhom skladištu goriva više desetljeća skladištiti istrošeno nuklearno gorivo uz NE Krško. „No, takav dogovor nije postignut za nisko i srednje radioaktivni otpad kojeg bi Fond trebao početi preuzimati 2028. godine. Sljedeće godine očekuje se dovršetak izrade Studije utjecaja na okoliš za zahvat Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na lokaciji Čerkezovac na Trgovskoj gori i pokretanje javnih rasprava s lokalnom i širom zajednicom i svim zainteresiranim stranama, uključujući i susjednu BiH.“ dodao je Josip Lebegner, direktor Fonda za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva iz NE Krško. Najvažnije da predložena tehnička rješenja u cijelosti zadovoljavaju visoke europske standarde za skladištenje radioaktivnog otpada kako bi se izbjegao i najmanji štetni utjecaj na okoliš i ljude.

Jedno je očito, pri postizanju energetski ugljično-neutralnog društva nuklearna energija u Europi i svijetu prestaje biti viđena kao dio problema, a sve više se spominje kao dio rješenja. Dakle, niti panaceja niti zabluda, već umjereni dodatak energetskom miksu, barem do kraja 21. stoljeća. Ekološki otisak i zauzimanje prostora tijekom normalnog pogona nuklearnih elektrana su neusporedivo manji prema bilo kojem drugom obliku proizvodnje energije. No, ne treba zanemariti bojazan jednog dijela javnosti prema nuklearnoj tehnologiji, otpadu i troškovima.

„Nedovoljna javna edukacija o tehničkim sigurnosnim rješenjima u primjeni nuklearne tehnologije pogona elektrana, ali i njihove sigurne razgradnje nakon životnog vijeka te skladištenja otpada je jedan od uzroka često neracionalnih strahova.“ izjavio je dr. Bašić. Razvoj nuklearne tehnologije zahtjeva dugoročnije i stabilnije planove na infrastrukturi i obrazovanju tijekom perioda 10-15 godina. Hrvatska je izgleda počela raditi korake u tom smjeru potpisavši zajedničku deklaracija Europskog nuklearnog saveza kojem je članica zajedno s 12 država Europske unije. Na svjetskoj razini, tijekom dvadeset i osme konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Dubaiju, Hrvatska je potpisala deklaraciju o povećanju proizvodnje nuklearne energije zajedno s dvadeset i dvije države svijeta.

Piše i snimio: Robert Kakarigi, doktorand Geotehničkog fakulteta