Hrvatska (još) nije prepoznala važnost ulaganja u znanost za napredak društva

Već dugo, dugo za djevojke i žene ne važe samo pridjevi „ljepši i nježniji spol“, već su danas te naše dame i uzdanice – i pametniji, i stabilniji i izdržljiviji spol. Pandemijske dvije godine i sva ludost, stres i strah nakon dvaju potresa to su itekako dokazale.

Pisali smo već o Mateji Dumbović  s Opservatorija Hvar Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dobitnici prestižnih nagrada u području astronomije; Dariji Lemić i Heleni Virić Gašparić sa zagrebačke Agronomije, koje sa svojim startupom rade čuda u sektoru poljoprivrede; Branki Bartolić, sjajnoj specijalistici kliničke psihologije s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga…. Da niti ne spominjemo profesoricu Nives Opačić, naš možda i najveći autoritet za hrvatski jezik. Lista je preduga da bismo ih sve  naveli i pobrojali njihove uspjehe.

Stoga je hvalevrijedna podrška djevojkama i ženama u vidu Nacionalnog programa stipendiranja L’Oreal-UNESCO„ Za žene u znanosti“. Ovogodišnje četiri stipendistice redom dolaze sa Sveučilišta u Zagrebu: Katarina Mužina (Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), Marsela Polić (Fakultet elektrotehnike i računarstva), Ana Novačić (Prehrambeno-biotehnološki fakultet) i Natalia Ivanjko (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu).

Za svoju su znanstvenu izvrsnost nagrađene pojedinačnom stipendijom u iznosu od 5.000 eura u kunskoj protuvrijednosti, a odabralo ih je Izborno povjerenstvo predvođeno akademikom Zvonkom Kusićem i cijenjenim članovima hrvatske akademske zajednice. Njihova pak dosadašnja dostignuća i potencijan koji u sebi nose zaslužuju da ih posebno predstavimo na stranicama Universitasa, i čujemo njihova razmišljanja o hrvatskoj znanosti, razlikama između muškog i ženskog svijeta i svekolikoj težnji, odnosno obećanjima da će Hrvatska jednog dana postati „zemlja znanja“.

Sve četiri slažu se da im je Stipendija veliko priznanje dosadašnjem radu i nagrada za uloženi trud, dobar poticaj i vjetar u leđa za nastavak rada u znanosti, naročito u trenucima kada se čini da rezultati nikada neće doći.

Kada ste primijetile da vas zanima bavljenje znanošću; kada se se konkretno odlučile za smjer/područje kojim se danas bavite?

KATARINA: Tijekom studija na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) uz pomoć profesora koji su prepoznali moju znatiželju, kreativnost i želju za usavršavanjem krenula sam s izradom svojih prvih znanstvenih radova te sudjelovanjima na konferencijama, tako da sam na kraju studija bila sigurna da karijeru želim nastaviti u znanosti. Što se tiče samog područja, prije se može reći da je to područje odabralo mene. Naime, otvorilo se radno mjesto asistenta na Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale, a kako sam čula da je to kvalitetan zavod koji se bavi nanotehnologijom, odlučila sam se prijaviti i dobila posao.

MARSELA: Od početka osnovne škole uhvatila me matematika i nije me pustila. Prilikom upisa fakulteta ipak sam se odlučila za tehnički fakultet iz nekog straha za opcije zaposlenja u budućnosti. Na FERu sam se odlučila za automatiku i robotiku, jer mi se taj smjer činio kao dobra spona između elektrotehnike, tj. primjene na fizičkim sustavima, i računarstva, tj. apstraktnije algoritamske zabave.

ANA: Za znanstveni rad sam se zainteresirala tijekom studiranja. Iako sam prethodno pohađala jezičnu gimnaziju, nakon nje sam upisala studij Nutricionizma, a na prvim godinama tog studija posebno su me zainteresirale teme iz biokemije i genetike. Zato sam promijenila smjer na Molekularnu biotehnologiju te sam kasnije nastavila s izradom disertacije u istom području.

NATALIA: Kroz osnovnu i srednju školu najviše me zanimala biologija i kemija, što je definitivno utjecalo na moj izbor za upis na Prehrambeno-biotehnološki fakultet, gdje sam upisala preddiplomski studij biotehnologije. Biotehnologija mi se svidjela iz razloga jer je to kombinacija znanosti i industrije, pa stoga omogućava širok izbor interesa. Međutim, po završetku studija, nisam bila sigurna što u stvari želim od karijere – da li će to biti znanost ili možda posao u farmaceutskoj industriji. Međutim, dobila sam stručno osposobljavanje u biotehnološkom poduzeću gdje sam konkretno bila involvirana u proizvodnju rekombinantnog humanog koštanog morfogenetskog proteina 6 koji je glavna komponenta lijeka Osteogrow. Kroz taj period zainteresirala sam se za čitavo ovo područje, biologiju i regeneraciju kosti, ali i sam proces razvoja lijeka, a nedugo nakon toga zaposlila sam se na Medicinskom fakultetu u sklopu Znanstvenog centra izvrsnosti za regenerativnu medicinu te upisala doktorski studij pod mentorstvom akademika Slobodana Vukičevića.

Jeste li ikad primijetile da vam je na neki način „teže“ baviti se znanošću od muških kolega?

KATARINA: Moram priznati da nikad nisam osjetila razliku u odnosu na muške kolege. Znalo je biti komentara i podcjenjivanja, ali pretežno van fakulteta. Muški kolege su mi velika podrška i oslonac te si uvijek međusobno pomažemo i zajedno napredujemo.

MARSELA: Ne mogu reći da se nisam naslušala raznih komentara i doskočica i kroz studij i kroz rad u tradicionalno “muškoj” struci, ali što se tiče rada u znanosti, ne bih rekla da bi mi bilo teže ili lakše da sam suprotnog spola.

ANA: Na temelju dosadašnjeg iskustva nisam primijetila razlike po pitanju spola. Kome je lakše, a kome je teže, proizlazi iz okolnosti u kojima se osoba bavi znanošću te iz određenih osobnih karakteristika koje olakšavaju taj posao, poput upornosti, kreativnosti i kritičkog razmišljanja.

NATALIA: Ja osobno na mjestu gdje radim nikad nisam imala takvih iskustava. Štoviše, u laboratoriju u kojem radim ima puno manje muškaraca nego žena pa mi je teško govoriti o tome. Međutim, generalno mislim da je ženama ipak malo teže uskladiti znanstvene karijere sa majčinstvom i životnim obavezama, s obzirom na to da znanstvena karijera iziskuje mnogo prekovremenog rada u laboratoriju.

Kada pogledate unatrag, kako biste ocijenile hrvatski obrazovni sustav – osnovnoškolsku i srednjoškolsku razinu? Što su najbolje, a što najlošije strane školovanja u Lijepoj našoj?

KATARINA: S obzirom da sam osnovnu školu završila prije 15, a srednju prije 10 godina, vjerujem da se mnogo toga drastično promijenilo u obrazovnom sustavu. Najbolje strane školovanja bile su dobri i poticajni profesori koji su se trudili prenijeti na nas što više znanja i njegovati prepoznate talente. Također, smatram da smo dobili širinu znanja koja nam omogućuje da se snađemo u različitim područjima i društvenim okolnostima. Primjerice, iako se bavim kemijskim inženjerstvom, znanje jezika omogućuje mi da se istaknem i lakše iznesem svoje znanstvene spoznaje. Lošije strane su prevelika usredotočenost na ocjene. Ocjena često nije mjerilo znanja i važnije je da učenik uistinu usvoji gradivo nego da dobije dobru ocjenu na temelju varanja ili vršenja pritiska na nastavnika. Isto tako trebalo bi gradivo što više povezivati sa stvarnim životom i radom, tj. pokazati učenicima na koji način im to jednog dana može koristiti. Navodno postoje neke reforme u tom smislu, ali koliko čujem nisu baš adekvatno provedene.

MARSELA: Teško mi je govoriti o obrazovanju (i odgoju) u osnovnoj školi jer se ne smatram kompetentnom za to pitanje, a sva sjećanja su mi iz dječje perspektive. Srednja škola mi je jedno od najdražih perioda u životu, i bilo bi mi beskrajno drago kada bi sve škole u Hrvatskoj mogle biti kao moja 15. gimnazija, u kojoj se s lakoćom i bez stresa savladava obavezno gradivo, i potiče svakog pojedinca na rad i napredak baš u onom području koje ga zanima. Sjećam se kako su nam još u školi nastavnici govorili kako vole raditi u MIOCu, i to se vrlo jasno odražava na iskustvo učenika. Kurikularne reforme vjerojatno  jesu nužne, ali mislim da je najvažnije omogućiti svim nastavnicima da uživaju u svojem radu jer tada najviše profitiraju učenici.

ANA: U našem obrazovnom sustavu prolazi se kroz doista puno gradiva i globalno je u sustavu prisutna neka ”strogoća”. Zbog toga su naši učenici u pravilu dobro educirani te imaju široko znanje, često i u usporedbi s onima iz razvijenijih zemalja. Nažalost, u sustavu je nerijetko prisutna i apatija, zbog koje se izlazi iz sustava s manjkom motivacije.  Zato su posebno bitni entuzijastični profesori koji prenose učenicima svoj entuzijazam i svoje znanje te im podižu samopouzdanje da kasnije i sami nešto postignu s njim.

NATALIA: Smatram da je osnovnoškolski i srednjoškolski obrazovni sustav solidan, ali da ima puno mjesta za napredak. Mislim da obrazovni sustav u Hrvatskoj omogućuje dosta široko znanje, međutim to se najčešće svodi na puko memoriranje činjenica, bez razvoja kreativnog razmišljanja. Također, smatram da ocjene u dosta obrazovnih institucija ne pokazuju realnu situaciju, i da bi znanje trebalo biti validirano na drugačiji način. Između ostalog, smatram da bi Hrvatski obrazovni sustav trebao omogućavati mladima raniju integraciju u radne procese, što bi im omogućilo veće šanse za rad i osamostaljenje.

Kako gledate na podatak da Hrvatska za visoko školstvo (i znanost posebice) izdvaja manje od europskog prosjeka?

KATARINA: Znanost je važna za napredak društva kao cjeline te se napretkom znanosti omogućava razvoj industrije. Niska ulaganja samo govore da naše društvo nije prepoznalo tu vezu i njenu nužnost za razvoj prosperitetnog društva. Međutim, u zadnjih par godina na mom fakultetu zabilježen je drastičan porast broja dobivenih projekata financiranih iz Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ-a), a također i iz Europskih fondova što je svakako pozitivan pokazatelj. U sklopu HRZZ-a odvijaju se i različiti projekti kojima se želi povezati znanstvenike na različitim institucijama i projektima, čime se potiče daljnji rast znanstvene zajednice.

MARSELA: Moje skromno iskustvo sa studentskih i istraživačkih razmjena u inozemstvu pokazalo mi je da bez obzira na te statističke pokazatelje, naše obrazovanje (barem u mojoj struci) ne samo da ne zaostaje, već je i kompletnije nego vani. Bilo bi lijepo kada bi sustav to prepoznao i potaknuo, ali budući da je sustav trom i spor,  nema druge nego da rješenja nađemo negdje drugo. Jedan primjer je suradnja znanosti i industrije, gdje bi mogli profitirati i jedni i drugi, i to u pozitivnoj povratnoj vezi, a potrebna je samo dobra volja pojedinaca.

ANA: Nadam se da je to situacija koja će se u budućnosti promijeniti. Pogotovo je danas, uzevši u obzir iskustvo pandemije koronavirusa, jasno koliko su izdvajanja za školstvo i znanost potrebna i opravdana.

NATALIA: Nažalost, to je poražavajuća činjenica, jer ako Hrvatska želi biti prosperitetna, i u konačnici konkurentna na znanstveno-tehnološkom planu, potrebno je više investirati u znanstvenu odnosno akademsku zajednicu kako bi znanstvena istraživanja u konačnici mogla biti komercijalizirana i na taj način doprinijeti razvoju gospodarstva. Kao pozitivan primjer navela bih Znanstveni centar izvrsnosti za regenerativnu medicinu koji na jednome mjestu okuplja interdisciplinarni kolektiv znanstvenika i znanstvenih timova u cilju razvoja lijeka za regeneraciju kostiju koji ima veliki potencijal biti komercijaliziran. Prema tome, ako želite raditi kvalitetnu znanost, biti uz bok s najboljim svjetskim istraživačkim institutima, morate uložiti u instrumente, metodologiju i ponajprije ljude, a izdvajanja u Hrvatskoj definitivno nisu dovoljna za to. 

Može li uza sve te činjenice Hrvatska ipak jednog dana postati „društvo znanja“, kao što se političari često vole hvaliti? Što bi se trebalo promijeniti da više mladih ljudi odabire znanost ili prosvjetarsku struku kao svoju budućnost?

KATARINA: Smatram da Hrvatska može postati „društvo znanja“, međutim treba prvo motivirati same nastavnike jer svi najlakše učimo preko primjera. Ukoliko mladi vide da su nastavnici motivirani za rad, sretni i cijenjeni od strane društva u cjelini, i sami će se odlučiti za tu struku. Što se tiče znanosti, nastavnici i ovdje igraju najveću ulogu jer upravo oni prepoznaju talente mladih ljudi, njeguju ih i daju im poticaj koji im je potreban dok se ne osamostale u znanstvenom radu. Sa sigurnošću mogu reći da ne bih uspjela napredovati i postići sve uspjehe dosad da nije bilo dobrih profesora koji su me poticali, slušali moje ideje, dali mi priliku da pokažem svoje sposobnosti, usmjeravali me, ponekad i kritizirali, ali uvijek bili tu za mene te me naučili da znanstvenici nisu neki nedokučivi genijalci, već ljudi puni gotovo djetinje znatiželje, kreativnosti i naizgled ludih ideja koje vrijednim radom mogu postati stvarnost za boljitak društva. Sada kada i sama sudjelujem u izvođenju nastave trudim se svojim studentima prenijeti te vrijednosti i pokazati im koliko znanost može biti zabavna i koliku primjenu ima u realnom sektoru.

MARSELA: Ne bih rekla da nam treba biti cilj više ljudi u znanosti ili u prosvjeti, već trebamo težiti da ondje budu ljudi koji to zaista žele, i da na tim mjestima uživaju, da prenose taj žar dalje kroz svoje znanstvene rezultate i na svoje učenike. Jedan zadovoljan nastavnik ili profesor pomoći će svake godine jednom novom znanstveniku, inženjeru, stolaru ili nastavniku da i oni jednog dana u svojoj profesiji budu i kompetentni i zadovoljni.

ANA: Veća izdvajanja za školstvo i znanost su za postizanje toga vjerojatno nužna, ali nisu dovoljna. Moramo dizati standarde i generirati više mogućnosti za privlačenje i zadržavanje talentiranih pojedinaca koji bi željeli raditi u takvom sustavu. Mislim da bi velik broj znanstvenika iz osobnih razloga rado živio i radio u Hrvatskoj, ali svi još trebamo raditi na tome da im takva odluka bude opravdana u odnosu na rad u drugim znanstveno razvijenijim okruženjima.

NATALIA: Nadam se da može, ali tu je potrebno dosta sustavnih promjena. Što se tiče znanosti, smatram da je potrebno dosta infrastrukturnih promjena te ulaganja u uređaje i opremu, kako bi uopće Hrvatska znanost bila uz bok najboljih istraživačkih instituta u svijetu. Također, cijelo vrijeme je narativ kako mladi, kvalificirani ljudi odlaze iz Hrvatske, međutim jednako je bitno naglasiti problematiku da je potreban dolazak visoko educiranih ljudi iz svjetskih znanstveno-istraživačkih institucija kako bi se mogle uspostaviti nova istraživanja i interdisciplinarni projekti koji bi bili atraktivni budućim mladim znanstvenicima.

---

Plaće učitelja i profesora su mizerne

Kako komentirate činjenicu da su hrvatski učitelji i profesori potplaćeni i marginalizirani u društvu?

KATARINA: Žalosno je da je jedno od najcjenjenijih zanimanja u prošlosti postalo predmetom neosnovanih kritika, pa čak i izrugivanja. Uvriježeno je mišljenje da učitelji i profesori odrade par sati nastave u školi i to je to, a uz to imaju navodno 3 mjeseca godišnjeg. Sve navedeno nije istina. Godišnjeg imaju koliko i svi mi jer nakon što završi nastava slijede sjednice, administracija, udžbenici, inventura, itd. Također, svaki profesor se mora pripremiti za nastavu; za svaki nastavni sat i svaki razred mora postojati priprema, a materijale koji se koriste u nastavi često kupuju profesori sami od svoje plaće. Tu su naravno i priprema testova te ocjenjivanje zadaća i ispita, a povrh svega tu je velika odgovornost nad tuđom djecom, koja dolaze iz različitih obitelji i okolnosti. Nastavnici većinu posla odrađuju u svoje dragocjeno slobodno vrijeme. Uzevši sve u obzir, plaće su stvarno mizerne.

MARSELA: Kao što sam već rekla, željela bih da se svi svojih nastavnika sjećamo s osmijehom kao bivši miočani. Mislim da zadovoljan nastavnik znači zadovoljan učenik, a to mora rezultirati napretkom za društvo u cjelini.

ANA: Politika postavlja prioritete na kratkoročne ciljeve koji mogu pokazati rezultate unutar jednog mandata, a promjena i unaprjeđenje obrazovanja nije takav cilj. Učitelji i profesori su skupina ljudi koja bi u društvu trebala biti više eksponirana nego što je to trenutno slučaj, pogotovo kada je riječ o pitanjima za koja su stručnjaci. Kao što sam prije spomenula, entuzijastični profesori stvaraju entuzijastične učenike, a nažalost i obrnuto vrijedi, tako da je prepoznavanje i nagrađivanje truda kvalitetnih profesora dobar put za podizanje kvalitete školstva.

NATALIA: Kvalitetni učitelji i profesori su temelj razvoja društva znanja i prema tome, smatram da treba poboljšati njihov položaj u društvu. Također, vjerujem da je dosta učitelja odnosno profesora pod pritiskom roditelja i učenika, i da je njihov posao zahtjevan i težak.