Hrvatska ima dobar potencijal, ali taj potencijal nije potpuno iskorišten

Razgovarala: Natasha Kathleen Ružić / Snimo: Ratko Mavar (Arhiva IRB)

Mnogi mladi Hrvati sve češće napuštaju domovinu tražeći „bolji život“, a istovremeno primjećujemo porast hrvatske dijaspore i njezinih potomaka, posebice iz Južne Amerike, Kanade, Amerike i Australije, koji takav „bolji život” traže upravo u Hrvatskoj. Iz navedenoga može biti nejasno koji su čimbenici važni za dobru kvalitetu života. Kako bismo dublje istražili ovaj koncept, razgovarali smo s dr. sc. Davidom Matthewom Smithom, ravnateljem Instituta Ruđer Bošković, Australcem rođenjem i naturaliziranim hrvatskim državljaninom, o njegovim razlozima zbog kojih se doselio u Hrvatsku prije 20 godina, o njegovu pogledu na hrvatski potencijal u području znanosti i tehnologije, prednostima koje njegova djeca imaju odrastajući u Hrvatskoj, kao i o prilikama za hrvatsku dijasporu u Hrvatskoj.

Zašto ste se odlučili preseliti u Hrvatsku?

Jednostavan razlog zašto sam se preselio je taj što mi je supruga Hrvatica. Upoznali smo se 1999. godine kada je došla studirati u Australiju.

Kako vidite hrvatski potencijal u znanosti i tehnologiji?

Hrvatska ima dobar potencijal, ali nije potpuno iskorišten. Iz moje perspektive, sustav visokoga obrazovanja u području prirodnih znanosti daje kandidate s dobrim znanjem i, ako bih ga trebao usporediti s australskim sustavom, rekao bih da prosječni hrvatski diplomant prirodnih znanosti posjeduje više znanja od prosječnoga australskoga diplomanta. Međutim, postoji mali nesrazmjer u njihovoj spremnosti primjene tog znanja na nove i nepoznate izazove.

Mislim da Australija i drugi dijelovi zapadnoga svijeta pružaju snažniji poticaj ljudima da se okušaju u novim pothvatima; hrvatski je sustav oprezniji i više se boji neuspjeha. Jedna od stvari koja koči Hrvatsku je usmjerenost na izbjegavanje neuspjeha. Unatoč tomu, tehničko znanje koje dolazi iz Hrvatske je visoko i ti su diplomanti popularni u zemljama poput Njemačke, Francuske i Engleske.

U Hrvatskoj se događaju nevjerojatne stvari, mnoge od njih nisu previše javne, a dio razloga za to je, nažalost, oštro kritiziranje uspješnih ljudi. Na svom sam položaju susreo mnoge ljude koji rade velike stvari za koje se možete pitati zašto ih nema u medijima. Odgovor je u namjeri uspješnih ljudi da se prikriju i izbjegnu one ljude koji „moraju” kritizirati druge. Iako ima puno zanimljivih start-upova, nažalost ima i puno onih koji su otišli. Unatoč tomu, ovo je spor razvoj i teži se većoj podršci kroz start-up inkubatore koji dobro funkcioniraju, fondove rizičnoga kapitala i infrastrukturu, čak i u javnoj upravi, kako bi ljudi pokrenuli vlastite pothvate, posebno u području deep techa ili ideja temeljenih na znanstvenim spoznajama koje pokušavaju komercijalizirati.

To je proces kroz koji su prošle druge zemlje poput Izraela, Irske, Danske, Finske i kroz koji sada prolazimo i mi. Moramo biti strpljivi jer se to neće promijeniti preko noći. Posljednjih nekoliko godina imamo „jednoroge”: to su tvrtke koje od osnivanja imaju ogroman rast. U Hrvatskoj postoji nekoliko dobrih primjera koji su već na udaru javne kritike. Dakle, potencijal postoji, ali je skriven jer s jedne strane postoji inherentna tendencija izbjegavanja neuspjeha, a onda, ako netko i uspije, pokušava se sakriti od svjetla pozornosti, iz straha da će biti kritiziran.

Koji su ključni projekti na Institutu Ruđer Bošković u 2024. godini?

Imamo veliku infrastrukturnu investiciju na Institutu koja je ugovorena 2020. godine, procijenjena je na 100 milijuna eura, a planirani završetak je 2026. – 2027. Puno je posla, ali uvjeren sam da će ta investicija pretvoriti Institut u privlačno odredište, ne samo za hrvatske nego i za strane istraživače kojih trenutačno imamo šest do sedam posto u Institutu. Što se tiče konkretnih projekata, dva su projekta vrlo zanimljiva i financiraju se u okviru Digitalne Europe. To je Europski digitalni inovacijski centar „Umjetna inteligencija za pametno zdravstvo i medicinu, AI4Health.Cro“, gdje Institut vodi impresivan konzorcij koji čine javnozdravstvene organizacije, privatne tvrtke, investicijski fondovi, start-upovi i inkubatori. Cilj je centra pomoći start-up tvrtkama koje imaju ideje o primjeni umjetne inteligencije u području zdravlja i trenutačno se razvija u dobrom smjeru. Institut je također intenzivno uključen u izgradnju hrvatske kvantne komunikacijske infrastrukture koja se temelji na uspostavi sigurnoga načina komunikacije korištenjem kvantne tehnologije i kvantne enkripcije i to je velik projekt vrijedan deset milijuna eura, a koordinira ga CARNET. Znanstveni poticaj dolazi iz Instituta Ruđer Bošković i to je prilično velik i impresivan konzorcij. Cijeli se projekt radi kao dio veće europske komunikacijske infrastrukture. To u osnovi znači da je plan kroz sljedeće tri do četiri godine uz pomoć Mehanizma za oporavak i otpornost uspostaviti prototip infrastrukture kvantne komunikacije u Hrvatskoj koja će omogućiti sto posto sigurne i neraskidive komunikacijske veze. Uz navedene projekte imamo oko tristo aktivnih projekata na Institutu i ne mogu ovdje, zbog ograničenoga prostora, ići u detalje svakoga od njih.

Kako ste se integrirali u hrvatsko društvo?

U početku sam prošao kroz kulturološki šok, koji se zatim pretvorio u uzbuđenje učenja o hrvatskoj kulturi, povijesti, ali i o modernom hrvatskom društvu. U početku je bilo teško jer nisam znao hrvatski jezik i nisam razumio kulturu. Na primjer, mediteranske zemlje imaju žustriju razinu komunikacije, dok Australija više slijedi uljudnu englesku tradiciju, stoga bi se ponekad življi stil razgovora, koji je ovdje dio normalne komunikacije, u mojoj kulturi smatrao sukobom. Tada sam prilagodio svoju percepciju, rekalibrirao sam ju prema svojoj okolini, prema drukčijoj percepciji stila komunikacije. Trebalo mi je vremena da shvatim i prilagodim se. Kao imigrant, imao sam dosta sreće jer sam bio oženjen Hrvaticom koja ima veliku obitelj. Šogorica me poticala u govoru i da se ne brinem o tome hoću li pogriješiti jer će me ljudi razumjeti bez obzira na sve. To mi je bio veliki poticaj. Kada lokalno stanovništvo vidi da se trudite govoriti hrvatski, oni su gostoljubiviji i ponekad će vam pomoći govoreći engleskim jezikom. Ali time što ste im se prvo pokušali obratiti na hrvatskom, pokazujete poštovanje prema jeziku i kulturi, na što ljudi dobro reagiraju. Pomaže vam da se društveno integrirate jer ostavlja dobar prvi dojam i ljudi postaju otvoreniji prema vama.

Kako ste se prilagodili drukčijem sustavu života i rada u Hrvatskoj?

Morao sam naučiti jezik do određene razine kako bih razumio ovdašnje sustave, ali moj je pristup bio isti kao pristup koji rabim u znanstvenom istraživanju, a to je čitanje svega, učenje i razumijevanje. Možda je to zbog toga što dolazim iz društva koje poštuje pravila i gdje je uobičajena procedura vrlo pažljivoga učenja pravila. Čitam zakone, dokumente i pravila kako bih ih razumio i u njima ispravno funkcionirao. Birokracija je prisutna u svakoj zemlji. Možda mi je pomoglo što sam prvo živio u Njemačkoj. Možete svladati birokraciju, ako ju dobro naučite tako da uđete u sustav i pokušate ju poboljšati unutar sustava. To ne znači da nikada nisam bio frustriran, naravno da jesam.

Koje su po vama prednosti odrastanja vaše djece u Hrvatskoj?

Neke stvari u Hrvatskoj mislim da su jako važne, u Hrvatskoj još uvijek postoji osjećaj zajedništva i obitelji koji se gubi u zapadnom svijetu i sretan sam što moja djeca ovdje imaju vrlo blisku širu obitelj sa suprugine strane. Božić, Uskrs i vjerski događaji, koji su mi u početku bili drukčiji u Hrvatskoj nego u Australiji, sada su mi jasniji i jako ih cijenim. Ono što mi se sviđa u Hrvatskoj jest smisao za humor koji ljudi imaju i što se mogu nasmijati nekim stvarima i drago mi je što su moja djeca odrasla u takvom okružju. Mislim da je obrazovni sustav jak, iako postoje aspekti koje ne cijenim, ali mislim da je razina obrazovanja ovdje vrlo visoka. To je prednost za moju djecu. Prema mojemu mišljenju, Hrvatska je vrlo ugodno i sigurno mjesto za život. Ovdje se osjećam vrlo ugodno. Za nekoga poput mene tko je provodio vrijeme na mjestima kao što su Sydney, London i Pariz, Zagreb je dobro mjesto za sigurno kretanje, opušteno je. Sigurnost je nešto što moram naglasiti, iako ju ponekad uzimamo zdravo za gotovo. Međutim, ako ste ikada hodali ulicama New Yorka ili San Francisca, ili čak Tokija, sjetit ćete se da je neusporediv osjećaj sigurnosti koji imate na ulici i u javnom prijevozu dok hodate Hrvatskom u usporedbi s tim gradovima. To je nešto što bi se ovdje trebalo jako cijeniti. Pokušali smo naučiti našu djecu da mogu raditi što god žele u životu, živjeti ovdje ili ne, to je njihov izbor, ali uvijek trebaju težiti izvući maksimum iz svake situacije kako bi se pripremili za život. Ne vidim da Hrvatska ikoga sprječava u bilo čemu, iako možda ne potiče uvijek ljude da riskiraju ili budu ambiciozni, ali ljudi koji se za to odluče, to i mogu.

Što biste poručili mladima u iseljeništvu koji razmišljaju o dolasku u Hrvatsku?

Pripadnici hrvatske dijaspore trebali bi svakako doći barem u duži posjet, jer moje iskustvo s ljudima iz hrvatske dijaspore je takvo da često njihova percepcija Hrvatske nije u skladu sa stvarnim stanjem. Na njihovu percepciju mogu utjecati roditelji ili bake i djedovi, ali stvari se ovdje brzo mijenjaju. Mislim da ljudi u iseljeništvu vjerojatno imaju važan dio svojega identiteta vezan uz Hrvatsku, pa svakako preporučujem, čak i ako ne planiraju živjeti u Hrvatskoj, da dođu na dulji boravak, barem na nekoliko mjeseci kako bi iz prve ruke naučili više o Hrvatskoj.

Dijaspora može puno ponuditi Hrvatskoj, a isto tako mislim da i Hrvatska može puno ponuditi dijaspori. Obrazovani ljudi u zapadnim društvima skloniji su i spremniji više riskirati i mogu svoja znanja i iskustva prenijeti Hrvatskoj. Ako se netko može prilagoditi životu i radu iz jednoga društva u drugo, onda uspješna osoba iz dijaspore može biti uspješna i ovdje.

---

Dr. Smith rođeni je Australac, ali i naturalizirani hrvatski državljanin. Istaknuti je znanstvenik u području kemije s velikim međunarodnim ugledom koji je u dosadašnjem radu objavio 53 znanstvena članka, indeksirana u bazi podataka Web of Science (WoS).

Svoju znanstvenu karijeru započinje na Australskom državnom sveučilištu (ANU) u Canberri, gdje je 1994. diplomirao kemiju i ekonomiju, a 1995. i magistrirao kemiju. Ističe se i kao dobitnik Dekanove nagrade za kemiju, i to za najbolju disertaciju u 2000. godini, a nakon doktorata dolazi na poslijedoktorsko usavršavanje na Institut Ruđer Bošković.

Od ožujka 2016. obnaša dužnost predstojnika Zavoda za fizičku kemiju na IRB-u, a od travnja do listopada iste godine bio je i posebni savjetnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta za istraživanje i razvoj. Dobitnik je i godišnje nagrade Hrvatskoga kemijskoga društva „Lavoslav Ružička” za 2008. godinu, kao i mnogih drugih stipendija i donacija, od kojih se ističu dvije stipendije Zaklade Alexander von Humboldt, uključujući poslijedoktorsku specijalizaciju u Münchenu od 2001. do 2004. godine te donaciju iste zaklade u obliku računalnoga klastera, postavljenoga na Institutu Ruđer Bošković. Uz redovan rad na IRB-u, obnaša i dužnost gostujućega profesora grozda izvrsnosti „Projektiranje naprednih materijala“ na Friedrich – Alexanderovu sveučilištu Erlangen – Nürnberg – FAU u Njemačkoj.

Od 2009. do 2013. bio je pomoćnik ravnatelja Instituta za međunarodne odnose, suradnju i projekte. Ravnatelj Instituta Ruđer Bošković je od 2018.  godine i trenutačno obnaša drugi ravnateljski mandat.

---

David Matthew Smith ima dva sina, koji su trenutačno u hrvatskom obrazovnom sustavu i želja im je završiti školovanje u Hrvatskoj. Njegova starija kći završila je prijediplomski studij fizike na Sveučilištu u Zagrebu, magistrirala je i trenutačno je doktorandica doktorskoga studija u Švicarskoj. David Matthew Smith komentira: „U doglednoj budućnosti ostat ćemo u Hrvatskoj jer smo jako sretni i zadovoljni.”