Povijest pisane riječi prepuna je autorskih dijamanata čija ih dinamitna britka misao, neutaživost za istinom i neposlušna ćud naniješe u fokus totalitarnih struktura vlastitih vremena. A za čije despotističko nepce njihova pisana istina predstavlja odveć gorku juhu slobodonosnog mirisa osuđenog na cenzuru i marginalizaciju. Blistavi primjerak dotične kategorije nicao je u našoj neposrednoj blizini, u knjižnicama Budimpešte 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, marljivo prevodeći mnoga vrijedna djela, uređujući časopise te pišući više od 250 članaka u tom razdoblju. Pritom kritički razmatrajući kako se predratna i poslijeratna Europa svija pod čizmom komunističkog, dakle ateističkog ideološkog paradigmarija, kojeg je bespoštedno kritizirao nemilosrdnoj represiji unatoč.
Nazdravimo kaležom Logosa!
Riječ je o Beli Hamvasu, mađarskom knjižničaru, prevoditelju, filozofu i esejistu, čija pitka filozofija vina okupira siže ovog pregleda, te u čiji spomen odmah u uvodu nazdravljamo kaležom rujnog rizlinga Logosa!
Poznato je da smo trenutno usred hiperinflacije kojekakvih filozofizama usmjerenih na n-područja, koji se posljednjih dvadesetak godina masovno publiciraju u formi „predznanstvene“ self-help literature. Ipak, filozofiranju usmjerenom evaluaciji vina – tekuće kulture koja tisućljećima pridaje značajni kolorit području Mediterana, dakle cjelokupnoj „zapadnoj kulturi“, itekako je vrijedno i potrebno posvetiti filozofsku evaluaciju, te je skoro pa čudno što Hamvaseva „vinosofia“ i ranije nije zadobila zasluženi popularizacijski odjek i globalni kulturološki reperkusiv. Toj gorkoj čaši barem kapljom nastojimo doskočiti ovim pregledom, usmjeravajući se na znakovite segmente spisa.
Naime, zbirka eseja Filozofija vina, napisana je 1947., a objavljena tek 1988., dakle gotovo četrdeset godina nakon pisanja, te dvadeset i četiri nakon Hamvaseva preminuća. U njoj je sadržana jedinstvena misaona riznica, mostovno posložena na međi poljodjelskih, filozofskih, kulturnih, političkih, duhovnih te mnogih drugih perspektiva vezanih uz kulturu vina. Ponajprije je usmjerena na sakralni plamen filozofije životne sušti utjelovljene u metafizici vina, lucidno ispisane u kartično nevelikom spisu, nabijenom blještavih propulzivnih misaonih reljefa.
Metafizika vina
Već u uvodnom poglavlju prvog tematskog dijela spisa – „Metafizika vina“ – Hamvas raspravlja o vinu kao o nadnaravnoj stvarnosti, kazujući:
„Nije mi samo cilj, već i čast da u tom odjeljku položim temelje za sve buduće filozofije vina. Kao što Kant svakoj nadolazećoj filozofiji iskazuje presudne misli, koje se mogu prihvatiti, ili im se može suprotstaviti, ali ih se više nikada ne može mimoići niti ih smatrati neizrečenim, tako i ja u ovom dijelu želim izložiti trajnu ideju metafizike vina i njezin univerzalni značaj.” (Hamvas, 1993, str. 8)
Generalna kritika koju Hamvas sveudilj spisa izlaže usmjerena je suprotiva ateistima, čije osnovne manifestacije on promatra među scijentistima i puritancima svojega vremena, lišenima rasplesanosti duha i položenima u bifurkirane šablone. Pritom valja napomenuti da on ateizam promatra prvenstveno kao izostanak vjere u život i životnost, pa tek onda u kontekstu religiozne opredijeljenosti. Čemu kao kontrapunkt stoji vinski obred – obred slavljenja života. Hamvas zbori:
“U modernom dobu poznajemo dva takva apstraktna čovjeka: jedan je scijentifist, drugi puritanac. Ne treba ni reći da su obojica podvrste ateista. Obilježje je scijentifista da ne poznaje ljubav, već seksualni nagon; on ne radi, nego proizvodi; ne hrani se, nego troši hranu; ne spava, nego obnavlja svoju biološku energiju; ne jede meso, krumpir, šljive, kruške, jabuke, kruh s medom i maslacem, nego uzima kalorije, vitamine, ugljične hidrate i bjelančevine; ne pije vino, nego alkohol; svakog tjedna mjeri svoju tjelesnu težinu, ako ga zaboli glava pije osam vrsti praškova, kada od mošta dobije proljev trči liječniku, raspravlja o produžavanju ljudskog života, pitanje higijene smatra nerješivim jer četkicu za nokte može oprati sapunicom, sapunom može oprati vodom, a vodu ne može oprati ničim.“ (str. 17)
Dotične misli napose jarko blješte u suvremeno doba opće tehnikalizacije ljudskih života, pri čemu Hamvasevi orijentiri predstavljaju potencijalnu kuru za „dekiborgizaciju bivstvujućih“. Prisjećajući nas da smo bića zajednice, tradicije i kulture oplemenjivanja duha, između ostalog stoljećima pogonjenu kaležem vinske milosti.
Vino kao supstanca Europe
Drugu veliku cjelinu „O vinu kao o prirodi”, po karakteru Hamvas promatra opisnom, te u njoj raspravlja o vinogradima, vrstama grožđa, vrstama vina, odnosom zemlje i vina, vode i vina itd. Kulturološka i povijesna dimenzija vina povezuje se u koherentnu cjelinu s predstavom vina kao živonosilačkom supstancom Europe.
“Razlikujemo plavokosa (bijela) i tamnokosa (crna) vina; zatim muška (suha) i ženska (slatka); razlikovati se može čak i sopran, alt, tenor, bas, jednoglasna i višeglasna, kao i simfonijska vina. Ali ja ih običavam dijeliti na solarna (sunčeva), lunama (mjesečeva) i astralna (zvjezdana) vina. Na vina se, inače, mogu vrlo jednostavno primijeniti svakovrsna razlikovanja. Postoji, na primjer, logičko i mističko vino, slikovno i zvučno, protočno zdesna ulijevo i slijeva udesno, i tako dalje u beskraj. Svako vino uvijek iznova postavlja čovjeka pred novi zadatak razlikovanja. Dakle, za mene je šomloško vino onaj solarni bariton, simfonično svijetlo muško vino, koje sadrži duhovna ulja vrhovnog stvoritelja te je među našim vinima jedinstveno u koncentraciji čistoće.” (32)
U ovom odjeljku Hamvas na lucidan način predstavlja slojevitost i kompleksnost vinskih (pred)uvjeta te pluriperspektivnost njegove primjene, pritom pokazujući visoku razinu znanja i znanstvenog pristupa, u vrsnom amalgamu s poetskom romantikom čiju izlazeću sintezu pruža moment vinske svetkovine.
U trećem velikom dijelu naslovljenom „Vinski obred” Hamvas razmatra pitanja: kada čovjek treba piti, kada ne? – kako piti? – gdje piti? – iz čega piti? – sam? – u dvoje? Razmatra se odnos vina i ljubavi:
“Moja glavna postavka anatomije zanosa glasi: ljubav je korijen svakog zanosa. Vino je tekuća ljubav, dragi kamen je kristalizirana ljubav, žena je živo biće ljubavi. Dodam li tome cvijeće i glazbu, tada doživljavam kako ljubav titra u bojama, pjeva i miriše i živi, i mogu je pojesti i popiti.”(36)
Uzdizanje duha i rasvjetljavanje životnosti
U ovom odjeljku jasno se ističe ona vazda varljiva granica između konzumiranja vina kao opijata ili kao poticaja za „raživotljivanje“ i kreativnu inspiraciju koja se od loze od grozda, pa do čaše pretače u bezvremene idejne inspiracije koje generacijama što slijede nude svoj kalež na konzumaciju, u nastavku svetog vinskog kruga. A na putu životnog rasplamsaja kozmičke vječnosti…
Prepoznatljiva obredna struktura Hamvasevog poimanja vina očituje se u sljedećem izvodu:
„Postoji samo jedan zakon pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako. Ozbiljnom vremenu, ozbiljnom čovjeku i ozbiljnom narodu to je sasvim dovoljno. Danas se, nažalost, taj zakon jako zloupotrebljava. Pričali su mi, na primjer, kako je netko u ljetni sumrak, ispred klijeti, pio sentđerđheđsko vino i pri tome čitao novine. Da mi to nije kazao čovjek kojemu se može vjerovati, posumnjao bih da laže. U ljetni sumrak, ispred klijeti piti sentđerđheđsko vino jest najsvečaniji životni trenutak. Za tu prigodu treba prekriti stol žutim ili ružičastim vezenim stolnjakom, staviti u vazu cvijeće, i to ciniju ili suncokret, i čitati nekog od najvećih pjesnika, Pindara, ili Dantea, ili Keatsa. Onog koji nije u stanju prepoznati ovakav trenutak trebalo bi smatrati izgubljenim čovjekom.“ (str. 52)
Možda bi nam se u današnja vremena ovakav obredni pristup ispijanju vina mogao učiniti prenapuhanim, možda daškom zauvijek prošlih vremena. No ono što primjećujem znakovitim jest uporaba vina u svrhu uzdizanja duha, pri rasvjetljavanju cjelovitosti osobne životnosti. Također, dotično ukazuje na mogućnost kulture konzumiranja vina, suprotne vulgarnom opijalačkom pristupu koji svetu tekućinu pretvara u opijat, odnosno sredstvo alkoholiziranja. Vezano uz dotično ističem Hamvasev znakoviti navod:
“Konačna pouka anatomije zanosa glasi: zanos je u odnosu na običnu svijest stanje bezgranično višeg reda, i zapravo je začetak budnosti. Sve što je u životu lijepo, veliko, ozbiljno, ugodno, čisto. To je viša svjesnost. Istinska trijeznost. Entuzijazam, kako su nekada govorili, iz kojeg izvire umjetnost, glazba, ljubav i istinsko promišljanje. To je ono iz čega proizlazi istinsko vjerovanje. Prava religija je vjera zanosa; a loša religija je vjera svakodnevne pameti, ateizam. Ključ za vita illuminativu nalazi se u našim rukama; bolje rečeno, tu u bačvama i bocama. Od vina možemo naučiti što je zanos, što je viša trijeznost, što je prosvijetljeni život.” (str. 65)
Sklad cjeline životnoga kruga
Hamvas dotično sriče na tragu Augustinovog koncepta „trijezne opojnosti vina“, pozivajući se na njegove navode na više mjesta unutar spisa. Primjerice:
“No, ključni izraz je prepoznatljivo Augustinov: „trijezna opojnost vina” (sobria vini ebrietas). Koji je smisao tog oksimorona? Poziv na poštivanje mjere. Trijezni razum koji još uvijek uokviruje, obuzdava, nadzire pijanstvo. Uzorno kršćansko vino krijepi, ali ne omamljuje, razveseljuje, ali ne raspojasava, opaja, ali ne opija. U Augustinovoj pohvali, ispravne i mudre riječi božjeg čovjeka hrana su i piće za duhove onih koji ga slušaju.” (77)
Mogli bismo zaključiti da Hamvas u vinu primjećuje metaforu sklada cjeline kruga života i sinteze onog prirodnog i kulturnog, s naglaskom na oplemenjivanje postojećeg, dakle u bitnoj mjeri kao organon humanizma.Vezano uz tematsku trodiobu spisa on prodorno iskazuje:
„Ova trostruka podjela stoji u čvrstoj vezi i s tri velika razdoblja svjetske povijesti vina. Intelektualna istovjetnica metafizičkome odjeljku jest pretpotopno razdoblje, kada čovječanstvo još uvijek nije poznavalo vino, već je o njemu samo sanjalo. Novo razdoblje svjetske povijesti vina počinje kada je Noa zasadio prvu lozu. A treće doba, u kojem sada mi živimo, započelo je u času pretvorbe vode u vino. Povijest će doseći svoj kraj kada iz izvora i bunara bude teklo vino, kad iz oblaka vino bude padalo i kad se jezera i mora u nj pretvore.” (str. 9)
Na posljetku, slagali se ili ne s Hamvasevom poetsko-filozofijskom alegorijskom mišlju, činjenica je da potlačeni grozdovi, pupoljeni na obroncima zlaćano oblijevanima suncem, polučuju tekuću esenciju vinskog života, u kružnom procesu fermentacijske sinteze ljubavi, znanja i strpljenja. Djelomičnu analogiju nazirem pri potlačenim intelektualnim kreativcima i kreativkama, bilo književnog, likovnog, filozofskog, ili pak egzaktno-znanstvenog usmjerenja. Naime, njihovo pero, kist ili epruveta izoštrava se i oslojava proporcionalno pritiscima norme što ih u određenim sunčanim epohama postavljaju u prešu cenzure, nastojavši im kreativnu sušt istisnuti do razine birokratskih koštica, čemu oni nipošto nisu skloni.
Dakle, jedina kategorička razlika prisutna je u finesama proizvodnog finala, no ipak, te anomalije koje poznajemo kao krojitelje i demijurge misaonih epoha prepoznajemo kao one koji preživljavajući proces despiritizacije i aslobodarstva kreativno „izbacuju“ čisto bezvremeno stvaralaštvo koje nas uzdiže iznad jama barbarizma i kulturne dekadencije. Ti mučenici epoha, anomalije koje busoli povijesti nadjenjuju smisao i orijentaciju, pitko nam i rujno dokazuju da se isplati boriti za univerzalnu ispravnost dostizanja istine, bez obzira na okolnosti, pritiske epohe i melankolične predikcije budućnosti kojima smo okruženi.
Hen panta einai
Kako god okrenuli, ljudi kao bića kulture, bića su jedne povijesti i svijeta kojeg na okupu drži želja za životnijim, pitkijim i vrlijim, a nipošto ne ona destruktivna obojena tminama destrolucije. Na putu integrativnosti i sinteze bipolariziranog ubrzanog društva, upravo poštovanje i življenje vinskog procesa i raživotljivanja koje ono imanentno nosi, može predstavljati alat za anamnezu ideje tradicije i zajednice jednog tekućeg doma bivstvujućih, kojemu u kružnim putanjama vazda kružimo. Također i ponuditi značajnu kulturnu bioetičku perspektivu položenu na temelju Hamvaseve pluriperspektivne misli usmjerene na promicanje zaštite zanosa i svetosti života.
Hamvas mnije:
„Ako dovedem stvari u red, ako sve bude na svom mjestu, uspostavit će se smisao svijeta. Svaka filozofija jest pokušaj uspostave smisla. A onda se događa nešto posve neobično. Da, posve neobično: iz svega ovoga, naime, slijedi da većina stvari koje nam izgledaju različitim na koncu postaju privid. Sve je jedno. Hen panta einai, kaže Heraklit. Jedino što nam se one, ovako razbacane, čine različitima. Zapravo je svaka stvar druga i drukčija pojava onoga Jednog. Maska. Sve što mogu vidjeti i čuti, pojesti i popiti, zamisliti i uhvatiti, sve to, baš sve je hijeratička maska onog jedinstvenog Jednog.” (14)
