Filozofija u službi afirmacije bogatstva hrvatske povijesti, tradicije i kulture

U vrijeme identitetskih preinaka, kulturoloških mijena, ali i življenja u posvemašnim i ubrzanim promjenama, valja preispitati vlastiti potencijal – što to Hrvatska u 21. stoljeću nudi kroz svoj znanstveni, kulturni i umjetnički izričaj, a da je trajnije i vrijedno svakome građaninu/građanki ove zemlje. O tim se problematikama nešto manje progovara kroz javni televizijski servis, ponekad piše u novinskim medijima, dok je više prostora za isto rezervirano na znanstveno-stručnim manifestacijama i konferencijama.  

Održani 31. Dani Frane Petrića

Integrativne misli o mentalnom zdravlju u zajednici

Da bi hrvatski čovjek nešto spoznao (i naučio), a da je vezano uz bremenitu i dugotrajnu prošlost (i to isto cijenio u sadašnjosti), valja prije svega o tome govoriti i razjasniti. Stoga smo o znanim i manje aktualiziranim potencijalima kulture i tradicije, a gledano kroz prizmu filozofije, za suvremeni život razgovarali s filozofom doc. dr. sc. Lukom Janešom, predavačem na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Što je po Vama filozofija?

– Na ovo, nimalo jednostavno, no orijentacijski iznimno bitno pitanje, nastojat ću odgovoriti što slikovitije i jasnije. Po meni je filozofija ishodišna humanistička, ali i opća znanstvena disciplina, čemu u prilog ide povijesni hod znanosti zapadnog, ponajprije antičkim postulatima i materijalima popločenog, razvoja. Ona je ponajprije otvoreni ljekoviti zdenac spoznaje i mudrosti, mogućnost integrativnog mišljenja i djelovanja, poziv na profiliranje autentičnosti pri suodnošavanju raznih perspektiva na svim mogućim i potrebnim razinama bivanja.

Filozofiju poimam kao mogućnost kritičke sinteze i unapređivanja pojedinca, društva te sviju pojedinačnih disciplina – bile one humanističkog, društvenog ili biomedicinskog usmjerenja. Filozofija je prilika za cjelovito zahvaćanje, prije svega svijeta i povijesti, a filozofi su, pak, u prilici da dotično manifestiraju i šire u prostor vlastitog društvenog bivanja i djelovanja. Promatram je i koristim terapijski u kontekstu pozicioniranja/smještanja/lociranja, objašnjavanja i nadilaženja određenog problema konstruktivnim određivanjem i stvaranjem panela smjerokaza i konstruktivnih pragmatičnih rješenja – polazeći iz n-uglova motrišta i disciplina.

Filozofiranje je prije svega kreativni proces, integrativnost kognicije, emocije, biheviorizma i duhovnosti na putu jasnog određivanja i odlučnog unapređivanja postojećih odnošajnih obrazaca.

Filozofija bi nas trebala naučiti cijeniti koheziju, vrlinu i ljepotu, trebala bi nas učiti smijati se i plesati duhom, vjerovati da pojedinci i društvo mogu napredovati u suglasju.

Kako biste je približili laiku koji je tek rubno i najčešće u pogrešnom smislu (na)čuo o njoj?

– Kada spominjete pogrešne interpretacije i zahvaćanja značaja filozofije, pretpostavljam da ponajprije mislite na opće uvriježene predrasude, odnosno mitove da je filozofiranje sinonimno s terminološkim okolišanjem, nabacivanjem nerazumljivih latinističkih i grecističkih konstrukata, kako bi se na pojmovno sofisticiran, najzad prepreden način sugovornika demagoški unizilo. Uz naglasak na odmicanje od suštine dijaloškog i dijalektičkog problema u pitanju, kao skrivenog cilja te perfidne terminološke igrarije. No kao što sam već naznačio, na filozofima je da retorički doseg filozofije koriste na čestit i svrsishodan način, ili da je krivotvore po modelu spomenute terminoloških labirinata. I doista, poneki kolege ponekad si dopuštaju ulaženje u takav vid logoreje, no to nipošto ne znači da je ono temeljno obilježje filozofije i filozofiranja.

Na nama kao filozofima jest da na takve nusprodukte filozofijskog korištenja i usmjerenja kritički ukazujemo te pritom nastojimo ponuditi potencijalno adekvatniji, ispravniji način njezine primjene i dosega.

Koja bi bila uloga filozofa u današnje vrijeme? Jesu li oni nužno „bolji“ kao znanstvenici, metodičari ili ako se ugledamo na vanjske trendove – terapeuti?

– Upravo je posebnost, a mogli bismo reći i prednost filozofije, propedeutički naznačena u odgovoru na prethodno pitanje, što se vlastitim autentičnim odabirom filozofske aplikacije i usmjerenja osoba odlučuje za vrstu sjaja i dimenziju rasta filozofske rezonancije koja kroz njega progovara. Neki kolege i kolegice vještije se snalaze kao „egzaktni znanstvenici“, odnosno privrženiji su empirijskom egzaktno-metodološkom instrumentariju od drugih, neki se intenzivnije oslanjaju na poetsko, lirsko, odnosno beletrističko općenje i ophođenje. Neki se kroz svoj istraživački rad bave političkim i društvenim, neki etičkim, neki logičkim, neki ontologijskim, neki fenomenologijskim, neki estetičkim, neki religiološkim sferama, no svima nam je zajednička težnja ka kauzalnom modalitetu metodičke metrike.

Prohodnije iskazano – filozofi bez obzira na način izričaja, metodologiju i predmete izučavanja prirodno teže harmoniji, kauzalitetu, slijedu, cjelovitosti, smislu i redu. Smatram da su filozofi prirodni preinačivači kaosa u kozmos, te slijedeći postavljenu argumentacijsku nit zaključujem da je unutar filozofije, kao humanističke discipline, potrebno uvažavati značaj i postojanje ostalih poddisciplina, bez obzira kojem području osobno težili. Osobno sam privržen modelu filozofske prakse koji uključuje jasno praktično djelovanje, odnosno društveni iskorak, u vidu provođenja filozofskog savjetovanja, te organizacija događanja, radionica i filozofskih caffe-a namijenjenih i općem, filozofski ne obrazovanom pučanstvu.

Valorizira li hrvatsko društvo i u kojoj mjeri filozofsku struku?

– Uzmemo li u obzir činjenicu da filozofski odsjeci/odjeli postoje na osam hrvatskih fakulteta (uz Institut za filozofiju kao nominalnu istraživačku jezgru te pregršt filozofskih kolegija na ostalim „nefilozofskim“ odsjecima) te je postavimo u kontekst Hrvatske kao države s nevelikim brojem stanovnika i studenata – zaključujemo da su institucionalni temelji akademskog rasadišta filozofije itekako duboki i postojani.

Ipak, pogledamo li s druge strane marginalnu zastupljenost hrvatskih filozofa i filozofkinja (te onih koje se tako osjećaju) u javnom društvenom prostoru, primjerice relevantnim društvenim vijećima, akademijama, političkim strankama ili rukovodećim političkim i društvenim tijelima, vidimo da se radi o svojevrsnom disbalansu. Zašto je tome tako? Hrvatski filozofi i filozofkinje odgovorni su za stvaranje renomea i pozicioniranja društvenog značaja svoje discipline. Uvažimo li ranije naznačenu hipotezu o filozofiji kao blagotvornom zdencu prilike i prigoda napretka u dijalogu sa svim dostupnim područjima i jezgrama znanja i djelovanja, tada nikakve društvene predrasude i „vanjske prisile“ ne mogu biti opravdanje niti izgovor za nedovoljno naglašen status filozofije kao discipline, te filozofa kao onih koju integrativnu svjetlost filozofije nepravilno projiciraju (ili neprojiciraju) u društveni prostor.

Greške su odraz pogrešnog djelovanja, ali također i edukativna mogućnost orijentacijskog ne-ponavljanja istih. Smatram da je u filozofskom poslu najveća greška, ili grijeh, ne pokušavati, ne vjerovati, ne boriti se, pritom stajajući, stagnirajući u mjestu srdžbe i produciranja animoziteta. Te stoga smatram da bi se naši filozofi i filozofkinje trebali truditi biti vidljiviji, povezivati se, popularizirati filozofiju kao priliku, ne kao usud.

Filozofija je prisutna na mnogim kolegijima, time i visokim učilištima u Hrvatskoj, no kako bi je danas trebalo „brendirati“ pred novim generacijama studenata? Spominjem to jer je sveprisutan trend STEM-izacije u znanosti.

– Bez obzira na evidentan nesrazmjer, prije svega očitovan nedostatnim financiranjem filozofskih (i načelno humanističkih) inicijativa i projekata u odnosu na primjerice one iz tehničkih i biomedicinskih domene (pogledajmo samo iznose „financijskih injekcija“ namijenjene Znanstvenim centrima izvrsnosti, ili primjerice broj humanistički usmjerenih projekata Zaklade za znanost), smatram da filozofija nikada neće biti „istrijebljena“ iz domene znanosti, društva i kulture. Iz filozofije potječe znanstvenost i pojedinačne znanstvene discipline kakve ih danas poznajemo, te optimistično vjerujem da će se to evolucijsko kretanje i odnos filozofije u odnosu na ostale discipline manifestirati interdisciplinarnim plodovima iznjedrenima praktičnim suglasjem na brojnim poljima pojavnosti.

Zapravo, smatram da ne postoji znanstvenik koji nije barem djelom prožet filozofijom (priznao si to on/ona ili ne), dolazio on iz društvenog, humanističkog ili pak „STEM“ područja. Rezimirano – filozofiju ne promatram kao prijetnju STEM-u, niti STEM kao prijetnju filozofiji – naime primjećujem silan uzajamno nadopunjavajući dijalektički potencijal koji se očituje na zaista n-segmenata djelovanja i življenja. Također smatram da je bitno da se u susretu s ostalim disciplinama filozofijom ne podilazi te na taj način degradira njezin integrativni doseg, već da se kritičkim aparatom naglašava te pospješuje vrijednost i doseg ostalih disciplina, a na taj način povratno i – filozofije.

Vezano uz postavljeno pitanje, usput navodim znakoviti recentni primjer iz osobnog životnog prostora – moja kćer petoškolka nedavno me priupitala bih li sudjelovao u nastavnoj priči koju od ove godine njezin razred provodi u kontekstu nastavne prakse – programu prezentiranja zanimljivih roditeljskih poslova učenika. Na prvu sam se u sebi nasmijao uzevši u obzir činjenicu da bivati sveučilišni profesor filozofije i ne kotira kao kakvo atraktivno društveno zanimanje. No vrlo brzo sam se logosno sabrao rekavši si – ta ako nisi u stanju vlastitoj kćeri i njezinim prijateljima – učenicima petog razreda, prezentirati filozofiju kao vid zanimljivog i atraktivnog posla, tada je nisi u stanju adekvatno popularizirati kao atraktivnu i potrebnu niti starijim uzrastima u općem društvenom horizontu.

Filozofija prodire u povijesnu nit hrvatskog naroda, stoga valja postaviti smjerokaze za profiliranje hrvatske filozofske baštine. Dio je to iz Vašeg izlaganja na simpoziju 31. Dani Frane Petrića – pojasnite nam tu misao.

– Filozofija itekako prodire u povijesnu nit hrvatskoga, baš kao i sviju ostalih naroda. Ne samo da prodire, već i jasno predstavlja kulturološki odjek određenog naroda kroz široki horizont njegova povijesnog razvoja. U netom održanom spomenutom skupu, kroz izlaganje znakovitog naslova „Zašto hrvatska filozofija (još uvijek) nije percipirana kao perjanica hrvatske kulturne baštine?“ nastojao sam slikovito predočiti dotičnu misao. Prije svega ukazujući na nedovoljnu populariziranost, dakle opću dostupnost podataka i svijesti vezano uz značaj hrvatskih filozofa u europskim i svjetskim okvirima vlastitih životnih epoha – među ostalima tu spomenimo Hermana Dalmatina, Jurja Dragišića, Franu Petrića, Matiju Vlačića Ilirika i Ruđera Boškovića. Također i značajne mislioce za koje gotovo nitko izuzev uskih istraživačkih krugova jamačno nikada nije čuo, primjerice Ivana Stojkovića, Ivana Vitova Gučetića, Andriju Dorotića, Rajmunda Kuparea, Josipa Weissgerbera…

Situacija je sukladna i u suvremeno doba, koje ipak optimistično primjećujem kao, povijesno promatrano, itekako adekvatno, čak što idealno doba – doba plodnih mogućnosti za njihovu povijesnu integraciju i sabiranje u okvir jasno naznačenog povijesnog razvoja hrvatskog naroda i kulture, bez obzira na vremensku, prostornu i tematsku udaljenost mnogih dotičnih aktera, te unatoč činjenici da su mnogi među njima bili primorani većinu vlastitih života provesti onkraj hrvatskog duhovnog i geopolitičkog područja. Istovremeno osjećam filozofsku istraživačku dužnost da se navedeni razvojni put dovede u cjeloviti sklad pun boje i životnosti koji će hrvatske filozofe povijesno postaviti u kauzalni hod razvoja hrvatskog duha per se, te koji će nas poticati da je u sadašnjosti i budućnosti dodatno oplemenjujemo i širimo.

Primjećujem i visoki vizualni i fabularni, najzad dramski potencijal prikaza hrvatskih filozofa kroz povijest, koji se kroz raznorodne inter-fakultetske istraživačke studentske projekte, te razne izražajne forme i medije u rasponu od igranog, dokumentarnog i animiranog filma, pa do izrade stripova, slikovnica i video-igara te ostalih vizualnih formi može adekvatno približiti ponajprije djeci i mladima.

Sve više i intenzivnije primjećujem orijentacijski, svjetionički potencijal naših filozofskih umnika, vrijedan za implementaciju u djelokrug aktualne i teorijske primjene.

Na tim metodičkim osnovama, u suradnji više nastavnika, istraživača i studenata s raznih hrvatskih fakulteta osmišljava se i podiže projekt „Inkubator hrvatske filozofije“, čije rezultate kanimo predstaviti u okviru dogodišnjih, 32. Dana Frane Petrića. Također, tu jasno primjećujem potencijal da se po pitanju popularizacije hrvatske filozofske baštine projektno objedine mnoge značajne kulturne znanstvene, filozofske i kulturne institucije Republike hrvatske. Primjerice Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Hrvatsko filozofsko društvo, Institut za filozofiju i dr.

U kontekstu doprinosa hrvatskih filozofa bogatom mozaiku hrvatske kulture i povijesti, također vrijedi spomenuti prilog stvaranju, sistematiziranju, korištenju i baštinjenju hrvatskog jezika kao temelja hrvatskoga duha i kulture.

Sukladno tome valja dokazati da hrvatska filozofija može biti perjanica hrvatske filozofske baštine i da tkivo onog rudimentarnog hrvatskog nije vulgarizam, šovinizam ili primitivnost, što pojedini predstavnici hrvatskom duhu maliciozno dodjeljuju kao bazične epitete i obilježja, već upravo suprotno. Ona je vrijedan hrvatski primjer nesalomljivog duha, borbe za pravdu, duhovnog i kulturnog razvoja, ideje integracije lokalnih različitosti pod vidom hrvatstva, poštivanja i blistave borbe za očuvanje vlastitog naroda, te dakako i njegove kulture, zaključuje Luka Janeš.