„Društvo znanja“ bit će ostvareno kada se u državi (konačno) odrede prioriteti

Nacionalni program stipendiranja „Za žene u znanosti“ u organizaciji L’Oréala ADRIA i Hrvatskog povjerenstva za UNESCO pri Ministarstvu kulture i medija RH nastao je 2006. godine po uzoru na međunarodni program „For Women in Science“. Program se realizira uz pokroviteljstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i uz potporu Rektorskog zbora Republike Hrvatske.

Od tada svake godine priliku za osvajanje stipendije u vrijednosti od 5.000 eura imaju četiri mlade hrvatske znanstvenice koje se nalaze u završnoj fazi stjecanja doktorata iz područja prirodnih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja.

Program stipendiranja „Za žene u znanosti“ provodi se na nacionalnoj razini i promovira ono najbolje iz segmenata obrazovanja, kulture i znanosti pružajući istovremeno znanstvenicama toliko potrebnu podršku.
Do sada su kroz Program nagrađene 54 hrvatske znanstvenice, a ove godine pridružit će im se još četiri nove. Sve stipendistice su svoje doktorske disertacije izradile na hrvatskim sveučilištima i/ili institucijama).

Predstavljamo tri mlade znanstvenice kojima je ovaj program uvelike pomogao u njihovu profesionalnome putu.

Martina Požar, docentica na Odjelu za fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu bila je stipendistica programa „Za žene u znanosti“ za 2018. godine. Njeno područje rada obuhvaća fiziku kondenzirane materije – proučava strukturu i dinamiku tekućina i tekućih mješavina putem teorije i računalnih simulacija.

Doktorirala je na toj tematici 2018. godine u okviru združenog doktorata Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta Sorbonne u Parizu. Do sada objavila 17 znanstvenih članaka u CC časopisima, izlagala na deset znanstvenih skupova te dobila nekoliko nagrada, među kojima je L’Oreal-UNESCO-va nagrada „Za žene u znanosti“.

Cilj njene doktorske disertacije pod nazivom O prirodi strukturnih fluktuacija u kompleksnim tekućinama je rasvijetliti vezu između interakcija, mikro-heterogenosti i distribucija energije i entropije na molekularnoj razini budući da su fizikalni principi koji diktiraju organizaciju u tekućim mješavinama isti kao i kod biomakromolekula, samo je skala različita.

– Kompleksne tekućine obuhvaćaju širok raspon tekuće tvari, od vode i vodenih mješavina, preko ionskih tekućina, mikro-emulzija i ostale meke materije. Sve one imaju zajedničku odliku, a to je nehomogenost na molekularnoj razini. Tu mikro-heterogenost karakterizira samoorganizacija komponenti u specifične strukture koje prati nejednaka raspodjela energije i entropije. Upravo te kompeticije su važne za biološke sustave jer se veliki dio bioloških procesa događa upravo u vodi i njenim mješavinama, objašnjava nam docentica Požar.

Antonela Blažeković također je dobila ovu stipendiju za 2018. godinu. Doktorica je medicine rođena 1990. godine u Hagenu u Njemačkoj. Diplomirala je 2014. godine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu među 10 posto najboljih studenata. Tijekom studija je nagrađena Rektorovom nagradom za znanstveni rad, dekanovom nagradom za najboljeg studenta pete godine te posebnom dekanovom nagradom za studentski časopis „Medicinar“, gdje je bila zamjenica glavnog urednika i urednica rubrike Znanost.

Nakon diplome upisuje poslijediplomski studij Biomedicina i zdravstvo te započinje rad na projektu Hrvatske zaklade za znanost „Genetski mehanizmi lizosomalne disfunkcije u Parkinsonovoj bolesti“ u sklopu kojeg je izradila i doktorsku disertaciju.

– Glavni cilj tog istraživanja je bio utvrditi genetske mehanizme koji dovode do lizosomalne disfunkcije u bolesnika oboljelih od idiopatskog oblika Parkinsonove bolesti. Uspješna identifikacija temeljnih genetskih mehanizama razvoja bolesti doprinosi shvaćanju uzroka nakupljanja alfa sinukleina koji je ključan protein za razvoj Parkinsonove bolesti, pojašnjava za Universitas naša sugovornica.

Rezultati ovog rada prezentirani su i na međunarodnoj neuroznanstvenoj konferenciji (SfN) u Washingtonu. Ovo istraživanje je otvorilo daljnja znanstvena pitanja te trenutno s drugim znanstvenicima Odjela za funkcionalnu genomiku Centra za translacijska i klinička istraživanja radi na projektu koji istražuje uključenost imunološkog odgovora i aktivacije inflamasoma u razvoju Parkinsonove bolesti kojeg vodi prof. dr. sc. Fran Borovečki. Osim znanstvenog rada, bavi se i nastavnom aktivnošću te je viši asistent na Katedri za anatomiju i kliničku anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Majka je dvije djevojčice s kojima, priznaje, iznova uči o svijetu oko njih.

Lana Vasung dobitnica je stipendije „Za žene u znanosti“ za 2010. godinu Junior faculty (instructor) je na Harvard Medical School kao i researcher u Boston Childen’s Hospital. Završila je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2007. godine, doktorirala iz Neuroznanosti 2013. isto u Zagrebu.

Licencirana je za rad kao liječnik u Hrvatskoj, Švicarskoj i SAD-u, a dobitnica je i švicarske nacionalne stipendije 2016. do 2018. godine. Fokus njena istraživanja je razvoj ljudskog fetusa: razvoj mozga u fetusa u raznim poremećajima organa ili skeletona, kinematska analiza fetalnih pokreta…

---

Kako bivše stipendistice gledaju na položaj žene u znanosti?

Zanimalo nas je kako tri stipendistice programa „Za žene u znanosti“ gledaju na položaj žena u znanosti, stoga smo s Martinom Požar, Antonelom Blažeković i Lanom Vasung napravili paralelni, trostruki intervju.

Kada ste primijetile da vas zanima bavljenje znanošću; kada ste se konkretno odlučile za smjer/područje kojim se danas bavite?

MARTINA POŽAR: Od djetinjstva su me zanimale prirodne znanosti, a taj interes se nastavio kako kroz osnovnu školu, tako i kroz gimnaziju. Fizika me najviše inspirirala, pa sam upisala studij fizike na splitskom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. No, prve znanstvene korake sam napravila tijekom izrade diplomskog rada, kad sam se upoznala s tekućinama i tekućim mješavinama, te metodama statističke fizike koje primjenjujemo u proučavanju istih. Svidjelo mi se to područje fizike, pa sam se odlučila na daljnji rad u znanosti u okviru doktorata na projektu Hrvatske zaklade za znanost, voditeljice izv. prof. dr. sc. Larise Zoranić. Nedugo nakon toga je krenula i suradnja s dr. sc. Aurelienom Pererom, iz Laboratorija za teorijsku fiziku kondenzirane materije na Sveučilištu Sorbonne u Parizu, koja je prerasla u dvojni doktorat. Upravo to je definiralo moj znanstveni put.

ANTONELA BLAŽEKOVIĆ: Kroz školovanje su mi se često mijenjale ideje što sam htjela biti, no sva ta zanimanja su bila u mojoj glavi dinamična, kreativna i zanimljiva. Tako da sam sa znanošću zaista zadovoljila sve te kriterije. U gimnaziji sam bila gotovo sigurna da ću upisati molekularnu biologiju, no na ipak sam se predomislila i upisala Medicinski fakultet. S tom odlukom sam danas jako sretna jer se ipak bavim znanošću, no mogu stvari promatrati iz kuta medicinara.

Sudeći po znanju s kojim sam otišla iz Hrvatske, mislim da imamo izvrstan obrazovni sustav i vrhunske učitelje i profesore jer su nas učili kako razmišljati
Lana Vasung

LANA VASUNG: Na drugoj godini studija medicine. Naime, jako sam bila zainteresirana za patofiziologiju i fiziologiju ljudskoga tijela. Nakon fiziologije uslijedio je predmet Temelji Neuroznanosti. Inspirirana radom tadašnjih mentora koji su predavali Temelje Neuroznanosti (Ivica Kostović, Miloš Judaš) odlučila sam produbiti svoje znanje iz Neuroznanosti te upisati doktorat u kojem sam istraživala kako se formira ljudski mozak prije rođenja. Tada sam bila inspirirana idejom da će rane intervencije u fetusa biti budućnost u dijagnostičkoj i terapijskoj medicini.

Jeste li ikad primijetile da vam je na neki način „teže“ baviti se znanošću od muških kolega?

MARTINA POŽAR: Kako god okrenemo, znanstveni rad je težak. Bilo da je riječ o znanstvenici ili znanstveniku, osoba koja želi doprinijeti znanosti treba biti jako posvećena i spremna na kontinuirani rad i usavršavanje. Volim reći kako u znanosti nema definiranog radnog vremena, jer ako netko želi biti konkurentan i prepoznat u svom polju, treba ulagati jako puno energije, vremena… Ja osobno nikad nisam osjetila da mi je teže zato što sam žena, možda zato što uvijek sam radila u znanstvenim grupama koje su bile jako ujednačene po broju žena i muškaraca.

ANTONELA BLAŽEKOVIĆ: Ne, ne doživljavam to što sam žena kao nešto što mi otežava bavljenje znanošću. Mogu govoriti isključivo iz vlastitog iskustva, no ja nikada nisam doživjela spolnu diskriminaciju niti neugodnost jer sam žena u znanosti.

LANA VASUNG: U vrijeme dok sam ja bila student svakako je bilo teže krenuti u znanost kao žena, ponajviše zbog neizvjesnosti (limitirana radna mjesta u akademiji, velika kompeticija za projekte o kojima ovise plaće i napredovanja, posao koji zahtijeva puno vremena), ali i suboptimalnog balansa između ‘posla i života’.
Danas mi se čini da je situacija drukčija jer je svaka profesionalna zajednica (od neuroznanosti do kirurgije) napravila ogromne korake da omogući taj balans između ‘posla i života’. Samim time, vidi se ogroman porast broja žena u muškim zanimanjima.

Koliko vam je i na koji način pomogla stipendija „Za žene u znanosti“?

MARTINA POŽAR: Kao nagrada svjetskog glasa, L’Oreal-UNESCO stipendija „Za žene u znanosti” je bila ogromno priznanje za trud i rad. Sama dodjela i sve vezano uz nju je bilo predivno iskustvo, jer je u znanosti rijetko da nagrada bude tako zapažena. Nagrada mi je dala još više elana za rad i pružila mi je mogućnost da upoznam ne samo izvrsne kolegice znanstvenice, nego i sjajne ljude koji neumorno rade na promociji znanosti „iza scena”.

Obrazovanje bi trebalo biti temelj društva, a prirodne znanosti su od primarne važnosti za funkcioniranje društva u cjelini, što je u današnjoj situaciji izraženije no ikad
Martina Požar

ANTONELA BLAŽEKOVIĆ: Uvijek je lijepo kada drugi prepoznaju vaš trud i rad, a posebno kada to priznanje dolazi od akademika i vrsnih stručnjaka koji se nalaze u odboru za dodjelu stipendije „Za žene u znanosti“.

LANA VASUNG: Stipendija mi je pomogla puno jer mi je omogućila znanstveno usavršavanje u Švicarskoj. Međutim, u to vrijeme meni je puno više značila medijska promocija zbog koje je čitava moja obitelj bila ponosna (ponajviše baka i dida te mama i tata koji su me dugoročno bodrili i bila podrška mojim profesionalnim aspiracijama te mojoj borbi za promociju žena u muškim zanimanjima). Također, zbog medijske su promocije i brojne studentice kojima sam bila mentor krenule u neuroznanost i kirurgiju.

Kada pogledate unatrag, kako biste ocijenile hrvatski obrazovni sustav – osnovnoškolsku i srednjoškolsku razinu? Što su najbolje, a što najlošije strane školovanja u Lijepoj našoj?

MARTINA POŽAR: Jedino međunarodno iskustvo školovanja koje imam je kao doktorski student u Francuskoj, pa nemam mogućnost usporedbe osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Ja sam oduvijek učila iz želje i interesa, a ne zato što sam morala. Kad netko ima ljubav prema učenju, svaki obrazovni sustav mu/joj odgovara, jer to dolazi iznutra. Ja sam dobila odličnu podlogu za visokoškolsko obrazovanje, što sam primijetila i u Francuskoj, a u najljepšem sjećanju su mi ostali brojni entuzijastični nastavnici koji su mi predavali u osnovnoj i srednjoj školi. Upravo bih istaknula ljude kao najveću snagu našeg sustava.

ANTONELA BLAŽEKOVIĆ: Kao znanstvenica ne želim generalizirati i donositi zaključke temeljene na malom uzorku koji je meni dostupan. No, ono što vidim jest da su naši učenici vrlo vrijedni i sposobni naučiti nevjerojatne količine podataka. Ipak, pitanje je koliko su sposobni razmišljati svojom glavom i koliko im se kroz školovanje izgubi kreativna crta i želja za slobodnim razmišljanjem i propitkivanjem. Ono što mi se čini što nedostaje u našem školstvu je potpirivanje znanstvene znatiželje i prepoznavanje individualnih afiniteta i talenata pojedinaca te poticanje da se razvijaju u tom vidu.

LANA VASUNG: Sudeći po znanju s kojim sam otišla iz Hrvatske, mislim da imamo izvrstan obrazovni sustav i vrhunske učitelje i profesore jer su nas učili kako razmišljati. Isto tako, kako sam otišla iz Hrvatske prije 10 godina ne mogu objektivno komentirati sadašnje obrazovanje. Jedino što mogu reći jest da je danas u svijetu jako veliki naglasak na razvoj tehnologija. Vjerujem da će obrazovni sustav u Lijepoj našoj naci prostora i za nove tehnologije.

Kako gledate na podatak da Hrvatska za visoko školstvo (i znanost posebice) izdvaja manje od europskog prosjeka?

MARTINA POŽAR: Taj podatak me uvijek rastužuje. Obrazovanje bi trebalo biti temelj društva, a prirodne znanosti su od primarne važnosti za funkcioniranje društva u cjelini, što je u današnjoj situaciji izraženije no ikad.

ANTONELA BLAŽEKOVIĆ: Smatram da je znanost ono što gura društvo naprijed. Kada pogledate kroz povijest, znanstvena otkrića su bila prijelomnice razvoja. A svaki i najmanji znanstveni doprinos je dio slagalice koja doprinosi boljem životu. Ako tako gledamo suludo je da se u znanost ne ulaže puno više. Novac koji se uloži u dobro probrana znanstvena istraživanje će se zasigurno višestruko vratiti.

LANA VASUNG: Svakako bi vise trebali izdvajati za visoko školstvo i znanost, no isto tako razumijem da postoje i svojevrsne realne limitacije budgeta. Vjerujem da tu treba razviti dobru strategiju koja bi bila specifična za Hrvatsku.

Kako komentirate i činjenicu da su hrvatski učitelji i profesori potplaćeni i marginalizirani u društvu?

MARTINA POŽAR: To je ponovno nešto što me jako žalosti. Obrazovanje i znanost su u javnom diskursu često gurnuti u zapećak, kako kod nas, tako i u svijetu. Puno je isplativije prostor u medijima i na društvenim mrežama ispuniti lakim sadržajem, lakim notama nego stvarima koje zahtijevaju angažman. A znanost je nešto što traži veliki trud, učenje, razmišljanje, gdje lajkovi i popularnost ne mogu zamijeniti konkretne rezultate i publikacije. To je tip rada u kojem nema instant uspjeha, nego je riječ o polaganom putovanju prema izvrsnosti i priznatosti. Samim time, to je put kojim se rjeđe ide, no sva sreća da postoje interno motivirani ljudi koji ipak njime idu.

ANTONELA BLAŽEKOVIĆ: Učitelji i profesori imaju izrazito vrijednu zadaću i često nismo ni svjesni koliki utjecaj imaju na mlade ljude koji se školuju. Ja prva mogu reći da je moja profesorica biologije u gimnaziji imala zaista veliki utjecaj na moj smjer daljnjeg obrazovanja jer je prepoznala moju zainteresiranost za biologiju i znanost te me poticala u tom smjeru. Kada prepoznamo njihovu važnu ulogu u formiranju mladih ljudi i dakako adekvatno ih platimo na pravom smo putu prema društvu znanja.

Kada se počne više ulagati u znanost i u obrazovanje te kada se počne pružati više mogućnosti mladima koji žele nešto promijeniti onda ćemo biti živo „društvo-znanja“
Antonela Blažeković

LANA VASUNG: To svakako nije dobro i to je nešto što je postojalo i dok sam radila u Hrvatskoj. Kao i s prethodnim pitanjem, čini mi se i da je ovo pitanje vezano uz razvoj dobre nacionalne strategije. Problem s kojim se čitava akademska zajednica susreće jest činjenica da većina znanstvenih otkrića ostaje ‘na policama’ tj. nikada ne zaživi kao produkt koji se koristi u društvu. Vrhunske institucije danas razvijaju programe da se znanstvena otkrića iz akademije razviju u produkte koje pojedinci u društvu mogu koristiti. Stoga, čini mi se da bi bolja promocija akademskih dostignuća/otkrića, ali i razvoj strategija kroz koje će ta otkrića biti korištena i primjenjiva u društvu mogla biti početak rješenja za neopravdanu marginalizaciju učitelja i profesora.

Može li uza sve te činjenice Hrvatska ipak jednog dana postati „društvo znanja“, kao što se političari često vole hvaliti? Što bi se trebalo promijeniti da više mladih ljudi odabire znanost ili prosvjetarsku struku kao svoju budućnost?

MARTINA POŽAR: Može, ukoliko se napravi radikalan zaokret u organizaciji države. Više mladih ljudi će izabirati znanost i obrazovanje ako se ta struka više cijeni, te ukoliko prosvjetni djelatnik bude plaćen više nego razni načelnici, pročelnici, menadžeri u javnim poduzećima i ini. Smanjenje državnog/birokratskog aparata i ekonomičnija reorganizacija bi trebali eliminirati suvišne, a dati mjesta prosvjetarima, pogotovo deficitarnima.

ANTONELA BLAŽEKOVIĆ: U Hrvatskoj žive brojni mladi ljudi koji žele učiniti naše društvo boljim, koji imaju volju i koji imaju znanje. Samo im treba još omogućiti i način kako. Kada se počne više ulagati u znanost i u obrazovanje te kada se počne pružati više mogućnosti mladima koji žele nešto promijeniti onda ćemo biti živo „društvo-znanja“. I znanost i prosvjeta nisu struke koje čovjek odabire zbog želje da se financijski obogati, nego su to struke koje mladi biraju isključivo zbog toga što je to ono jedino čime se žele baviti. Smatram da bi se i kroz ranije obrazovanje više trebala uključivati „znanstvena“ metodologija i takav način razmišljanja. Brojni učenici vjerujem ni ne znaju koje sve mogućnosti imaju u znanstvenom svijetu.

LANA VASUNG: Znanje je važno. Međutim, danas je jednako važno da se to znanje može i primijeniti. Razvoj multidisciplinarnih timova i strategija u kojoj se znanje pretače u društveno koristan produkt, bilo da pričamo o novim terapijama ili o inovacijama srednjoškolskih timova.