Društvo koje zanemaruje svoje humanističke temelje i narav – kopa sebi jamu!

Dr. sc. Tomislav Nedić, asistent je na Katedri za građansko i građanskoprocesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Osijeku, a trenutno je polaznik poslijediplomskog doktorskog studija Filozofija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studiranja na Pravnom fakultetu u Osijeku usavršava se i sudjeluje u velikom broju pravnih konferencija, seminara, pravnih škola i natjecanja u Italiji (Altiero Spinelli Institute, Ventotene, 2012.), Nizozemskoj (ICTY, Den Haag, 2012.), Njemačkoj (Bundestag, Reichstag, Berlin, 2013.), Mađarskoj (University of Pecs, Pecs, 2013.), i Srbiji (Fakultet političkih nauka, Sveučilište u Beogradu, 2013.). Još kao student samostalno i u koautorstvu objavljuje svoje prve znanstvene radove. Kao student bio je član sportske reprezentacije Fakulteta i Sveučilišta u tenisu.

Dobitnik je Nagrade za izvrsnost u znanstveno-istraživačkome radu Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku (2021.), Rektorove nagrade (2013.), Dekanove nagrade za izvrsnost (2011. i 2012.), Stipendije Osječko- baranjske županije za poslijediplomski studij (2023.) te Sveučilišne stipendije za najuspješnije studente Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku (2011., 2012.). Član je Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva, Upravnog odbora Hrvatskog bioetičkog društva, voditelj Sekcije za filozofiju prava Hrvatskog filozofskog društva, član Predsjedništva Matice hrvatske, Ogranka u Osijeku te znanstveni suradnik Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku.

Koliko ste dugo tražili posao nakon završetka studija?

-Nakon završetka studija obnašao sam funkciju glavnog tajnika Centra za integrativnu bioetiku Sveučilišta J.J Strossmayera kao znanstvene jedinice Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku koji, po definiciji, okuplja međunarodno najuspješnije hrvatske znanstvenike iz područja bioetike. Krajem 2019. godine zaposlio sam se kao asistent na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku (Odsjek za kulturu, medije i menadžment) gdje sam sudjeluje u izvođenju nastave na predmetima iz znanstvene metodologije i intelektualnog vlasništva (s naglaskom na autorska prava umjetnika, uz izv.prof. Dubravku Klasiček).

Od prosinca 2021. zaposlen sam na suradničkom mjestu asistenta na Pravnom fakultetu u Osijeku na Katedri za građansko i građanskoprocesno pravo. Bio sam i gostujući istraživač na sveučilištu King’s College London, The Dickson Poon School of Law (2023.) prihvaćeni sam gostujući istraživač na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu (Katedra za privatno, međunarodno privatno i komparativno pravo; svibanj, 2024.).

Osim svih do sad spomenutih aktivnosti, produktivni ste i u znanosti, odnosno, ne zaostajete niti u pisanju znanstvenih radova. Koliko nam je poznato koristite se starogrčkim i latinskim jezikom.

-U pravu ste, aktivno govorim engleski i pasivno njemački jezik, isto tako u znanstvenome radu služim se latinskim jezikom koji sam polagao umjesto engleskoga jezika kao 1. strani jezik Državne mature (A razina) i starogrčkim jezikom.

Što se pak pisanja tiče, autor sam jedne knjige (znanstvene monografije) i tridesetak znanstvenih radova (znanstveni radovi, poglavlja u knjigama, zbornici skupova) i desetak publicističkih radova iz područja građanskoga prava, bioetike, medicinskog prava te pravne i moralne filozofije. Moj znanstveni interes obuhvaća područja građanskog prava i intersekcije prava, etike i bioetike (osobito medicinsko pravo i etika, životinjsko pravo i etika te etičko-teorijski temelji privatnog prava). Radove sam objavljivao u pravnim, filozofijskim, bioetičkim, politološkim, ekonomskim, medicinskim, antropološkim/etnološkim i sociološkim časopisima i knjigama. Isto tako, recenzent sam za nekoliko društvenih i humanističkih časopisa.

Ono što vas određuje kao znanstvenika jest ljubav prema društvenim, ali i humanističkim znanostima?

-Ljubav prema navedenim područjima znanosti počela je prilično rano, ali je konačno utemeljena još u srednjoj školi. Pohađao sam Isusovačku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Osijeku koja je jedna od najboljih škola u gradu i koja godinama ostvaruje brojne uspjehe na državnoj razini, ali, ono najvažnije, obrazuje sjajne mlade ljude koji naposljetku stasaju ne samo u poslovno uspješne pojedince, već i u ostvarene i časne ljude. Gajio sam veliki interes za brojnim društvenim i humanističkim predmetima te sam imao priliku proći brojna natjecanja iz povijesti, latinskog i grčkog jezika, Lidrana, pa i biologije, što mi je kasnije pomoglo u bioetičkom promišljanju. Znanja iz klasičnih jezika od neprocjenjive su vrijednosti za spoznaju različitih suvremenih društvenih i političkih temelja. Upravo sam se zato odlučio na polaganje više razine latinskog jezika kao prvog stranog jezika (umjesto engleskog) kao dionik prve generacije Državne mature. Navedeno mi je znanje, uz mentorstvo dragog i sjajnog profesora Matije Zorića, dalo izvrsne temelje prvo za studij prava, gdje sam nekim kolegama davao i privatne instrukcije za polaganje latinskog jezika, ali i za trenutno znanstveno djelovanje u području građanskog prava koje je oslonjeno na rimske privatnopravne temelje.

Kako ste se odlučili baš za pravo? Kako su naposljetku na red došle filozofija i bioetika, pa i drugi doktorat? Postoji li mjesta za zajedničko funkcioniranje tih triju područja?

-S obzirom da potječem iz obitelji gdje su svi, točnije njezini uži članovi pravnici, oduvijek sam bio pod utjecajem pravničkog načina mišljenja koje je oduvijek ostavljalo velik dojam na mene. Osim toga, često govorim kako je pravo multidisciplinarna sinergija brojnih društvenih i humanističkih znanosti čija egzaktnost zahtijeva određeno djelovanje. Kako sam gajio interes prema gotovo svim društvenim i humanističkim predmetima u srednjoj školi, jako bih se teško mogao odlučiti za samo jednu ili dvije od njih. Smatram da pravo ima tu moć da, objedinjujući perspektive i spoznaje različitih društveno-humanističkih područja, napravi promjene koje mogu doprinijeti boljitku i stabilnosti društva.

U tom bih smjeru temeljio odgovor na drugi dio pitanja. Naime, još za vrijeme studija nije mi se svidjela odveć pozitivistička narav prava koja nerijetko podrazumijeva puko slijeđenje pravila bez detaljnijeg propitkivanja, što naposljetku može dovesti do iskrivljavanja istine (ili da se ciceronovski izrazim summum ius, summa iniuria, lat. najveće pravo, najveća nepravda). Tu sam vidio prostor i za znanstveno djelovanje, što je u obitelj novina jer su svi članovi pravnici-praktičari, ali i za daljnje produbljivanje humanističkih temelja prava. Tu su na red došli filozofija i bioetika. Moj prvi seminar, pa i jedan od prvih objavljenih studentskih radova, na kolegiju Teorija prava i države bio je vezan upravo uz Augustinov utjecaj na suvremeno pravo, a bioetika me vezuje za sam kraj studija kada sam objavio svoje prve radove o pravno-etičkim aspektima presađivanja organa što je naposljetku bila tema i moje doktorske disertacije i prve objavljene monografije u izdanje Medicinske naklade i Hrvatskog filozofskog društva. Svako od navedenih tri područja (pravo, filozofija i bioetika) ne samo da mogu funkcionirati, već se njihova intersekcija nameće nužnom u društvu koje sve više zanemaruje svoje humanističke temelje i narav kopajući si jamu u koju samo upada. Osobito u ovom vremenu različitih revolucionarnih STEM i biomedicinskih otkrića. Svako zanemarivanje takvih temelja, vodi u različite oblike kriza. S obzirom na navedeno i kako trenutno stvari stoje, tema će mojeg drugog doktorata biti vezana upravo uz ćudorednu utemeljenost građanskog prava ili neke od grane građanskog prava.

Čime se trenutno najviše bavite u svojoj znanstvenoj djelatnosti i na koji se način to reflektira u društvenoj stvarnosti?

-Svako znanstveno djelovanje određeno je okolnostima i izazovima vremenskog razdoblja u kojemu znanstvenik obitava. Smatram da se temeljni društveni problemi današnjice mogu inducirati u tri temeljna pojma – zdravlje, digitalno i zeleno. S obzirom na navedeno, najveći opseg mojeg trenutnog istraživanja, uz već standardna pitanja građanskopravne teorije i prakse, odnosi se na intersekciju pojmova zdravlja i zelenog s građanskim (privatnim) pravom. Vrlo često navedene teme sadrže velik broj etičkih pitanja, čije je razrješenje nužno da bi ih se uopće krenulo pravno ispitivati, tako da nerijetko pišem radove koji sadrže isključivo normativnu i moralnofilozofijsku razradbu ili je pak ta ista razradba fragmentarni dio radova u kojemu problematiziram određeno pitanje u kontekstu (građanskog) prava.

U okviru kategorije zdravlja, odnosno bioetike i medicinskog prava primarno sam orijentiran problematici etičko-pravnog okvira presađivanja organa, kao i tzv. end-of-life pitanjima poput utvrđivanja trenutka smrti i eutanazije, s obzirom da je njihova etičko-pravna dimenzija vrlo često usko povezana s problematikom presađivanja organa. S obzirom na različita tehnološka dostignuća u području medicine, aktualnost ovih tema bit će sve izraženija uz neizostavno apsolviranje svih emanirajućih etičkih i pravnih pitanja. Darivanje organa odnosi se na svakog od nas i “pogodit” će nas sigurno jer smo svi, barem u Republici Hrvatskoj, presumirani darivatelji organa. Volio bih naglasiti da je ova problematika odveć zanemarena u korist onih bioetičkih tema koje su sjajna platforma za različite ideološko-svjetonazorske disidencije čije su raspravne polazišne točke vrlo često promašene. Radi se o onoj temi koja sadrži velik broj pojedinačnih etičko-pravnih problema (kao rijetko koja bioetička pojavnost) čije ne-rješavanje zaustavlja svako daljnje djelovanje u praksi. I ono, meni najljepše, narav je ove tematike ispunjena humanizmom, solidarnošću i empatijom, kao, također, rijetko koja bioetička pojavnost (u tolikoj mjeri). Nadam se da ćemo, svi mi koji se na bilo koji način bavimo ovom temom, uspjeti razriješiti dilemu distributivne pravednosti i u manjku organa za presađivanje pronaći način da se organ u pravo vrijeme, naposljetku, presadi svima onima kojima je potreban.

Od samih početaka mojeg znanstvenog djelovanja uz humani aspekt bioetike bio sam orijentiran i onom naturalnom. Koncept vladavine prava nije moguć bez čovjekova pravilnog ophođenja prema vlastitom okolišu, kao i samoj prirodi te svim njezinim dionicima. U pogledu kategorije zelenog, najveći broj mojih radova problematizira teme životinjskog prava i etike, kao i veterinarskog prava i etike, ali i koncept prirode, što je nužno za bilo koju vrstu djelovanja biocentričke naravi i težnje. To se osobito odnosi na pitanja životinjskog pravnog statusa koji se sve više subjektivizira uz negiranje statusa stvari koji postoji još od vremena rimskog privatnog prava. Samim time, odnos prema životinjama u građanskopravnim okvirima itekako je pravnodoktrinarno i etički zanimljiv. Ono postavlja brojna iskušenja i pred veterinarsku struku koja vrlo često djeluje na raskrižjima stručnog mišljenja veterinara, želja vlasnika/posjednika i onog najvažnijeg, dobrobiti životinje. Ovim, ali i svim ostalim propitkivanjima čovjek, kao i sam (politička) životinja i dio prirode, raspoznaje vlastitu dimenziju prirodnog, raspoznaje gdje su granice između razlikovanja njega i ostalih dionika prirode, osobito životinja. Suodnos čovjeka i životinje oduvijek je podrazumijevao brojna zanimljiva gledišta. Uopće čovjekovo vlastito konceptualno odvajanje od ostalih životinja predstavlja preliminarnost. Čovjek, kao i sam zoon, ali zoon politikon. No, je li to temeljna razlika? U filozofskoj antropologiji još uvijek postoje brojne dvojbe oko definiranja, pa čak i određenja pojma “čovjek”. Etimološko porijeklo riječi “čovjek” (latinski homo, grčki ἄνθρωπος) mnogo je upitnije od riječi “životinja” (latin animal, greek ζῷον), one riječi kojoj i pripada sam čovjek, a koja se u latinskom jeziku odnosi na riječ anima, što znači duša, duh i dah, odnosno, sumirajući sve skupa uz latinsku riječ animal – živo biće. Suvremena etologija donosi itekako zanimljiva saznanja o ponašanju životinja koje se uopće, suštinski, ne razlikuju od onih ljudskih. Međudjelovanje čovjeka i prirode, imanencija čovjeka koji je u njoj i koji je prihvaća kao ključni dio sebe, a ne izolirajući se od nje, predstavlja, pozitivistički gledajući, kulturni šok, ali i nužnost. Subordinacija i artificijelna izolacija čovjeka od prirode i postavljanje kategorijalnih granica između “ljudskog” i “prirodnog” dodatno pridonosi jazu između čovjeka i svih elemenata prirode. Čini mi se da dolazi vrijeme kada će nas različite ekološko-prirodne teškoće natjerati na nešto drugačija promišljanja o konceptu prirode i biocentrizma.

Također, ovdje naglašavam kako pokušavam doprinijeti i radovima u području doktrine građanskoga prava, uz tendenciju razvoja znanosti građanskog prava per se. Osim različitih pravnih dilema unutar građanskopravne teorije i prakse, ono se naročito, barem trenutno, odnosi na (normativno)etičku utemeljenost građanskog prava, osobito stvarnog prava i teorije vlasništva. To je onaj segment koji bih volio razvijati u svojem novom doktoratu, a koji jako dobro objedinjuje sve teme mojeg interesa, s obzirom na to da neke od najvećih trenutnih izazova predstavljaju upravo teme stvarnih prava nad organima i ostalim dijelovima ljudskog tijela, stvarnih prava nad životinjama i prirodom, stvarnih prava nad digitalnim dobrima i umjetnom inteligencijom itd. Sve navedene teme podrazumijevaju invokaciju ćudorednosti i etičnosti temelja stvarnog prava.

Želite li nam još nešto poručiti za kraj?

-Ono što bih na kraju volio reći jest kako bilo kakvo djelovanje u području intersekcije prava i etike predstavlja zaista veliki umno-duhovni blagoslov. Obogaćivanje vlastitog duha u vidu brojnih saznanja iz etike, te drevne i predivne filozofijske discipline, o praktičkom djelovanju koje oslikava konture dobra, ono je najvrjednije što možete izvući iz ove vrste znanstvenog djelovanja. A sam produkt, svaka ona misao koja se nalazi u bilo kojoj pisanoj ili usmenoj formi mojeg znanstvenog izražavanja, zaista se nadam da će, barem u određenoj mjeri, unaprijediti jedan dio znanosti, prakse i naposljetku društva.

 

Pravo je multidisciplinarna sinergija brojnih društvenih i humanističkih znanosti čija egzaktnost zahtijeva određeno djelovanje