Dražen Petrović predstavlja ideal prakticiranja sporta
Matija Mato Škerbić, docent Fakulta hrvatskih studija, autor knjige „Filozofija sporta – Nastanak i razvoj jedne discipline“ za Universitas govori o (ne)etičnosti u sportu, potrebi češće tjelovježbe od malih nogu te najvećem sportašu kojeg je Hrvatska ikad imala
„Filozofija sporta – Nastanak i razvoj jedne discipline“ nova je knjiga doc. dr. sc. Matije Mate Škerbića, profesora na Fakultetu hrvatskih studija, koja je promovirana javnosti nedavno u sklopu konferencije „Etika, bioetika i sport“ održane u Zagrebu.
Knjiga predstavlja kritički prikaz i razmatranje razvoja filozofije sporta kao zasebne grane filozofije te etike i bioetike sporta kao njenih ključnih podgrana. Posebno je zanimljiv dio u kojem autor određuje bioetiku sporta kao onu koja vrši razrješavanje najtežih slučajeva sporta danas, ali i onu koja promišlja i razrađuje scenarije budućnosti sporta. Između ostalog, Škerbić promišlja slučajeve dopinga, kiborgizacije, interseksualnosti, svega što u današnjem sportskome svijetu „ne nedostaje“, ali i utjecaja pandemije COVID-19 u kojoj smo živjeli dvije godine na sportaše i njihov odnos prema sportu.
Matija Mato Škerbić rođen je u Varaždinu, gdje je završio 6. osnovnu školu Varaždin i Prvu gimnaziju Varaždin. Studij je nastavio na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je stekao zvanje profesor filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu, te apsolventa teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu – Institutu za teološku kulturu laika. Doktorat naslovljen Etika sporta Williama Johna Morgana obranio je 2019. godine s ocjenom summa cum laude na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao prvi u području filozofije sporta.
Trenutno je zaposlen kao docent na Odsjeku za filozofiju i kulturologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Svojim je predavanjima sudjelovao na više od 50 međunarodnih konferencija, autor je više od 30 znanstvenih radova, uvodnika, recenzija i prikaza.
Inicijator je, osnivač i voditelj Znanstveno-istraživačkog odbora za bioetiku i sport u Znanstvenom centru izvrsnosti za integrativnu bioetiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te međunarodne konferencije International Conference Ethics, Bioethics and Sport.
A zajedno s kolegom Bruno Ćurkom, što me posebno oduševilo, napisao je prvu hrvatsku dječju slikovnicu o antičkim filozofima „Filozofija – ma što pak je to?! 13 priča o antičkim filozofima“, za koju je oblikovao sedam priča – o Heraklitu, Pitagori, Empedoklu, Zenonu, Platonu, Sekstu Empiriku i Epikuru.
Kako je i zbog kojih poriva došlo do pisanja knjige?
Primarno, knjiga je pokušaj dolaska do odgovora na očita i temeljna pitanja, koja zapravo nisu odgovorena u dosadašnjoj literaturi: kada je i kako sve započelo, koje su ključne točke razvoja, koja su područja razmatranja i najvažniji koncepti, te naposljetku kuda bi ova disciplina mogla i(li) trebala ići u daljnjem razvoju. Zanimljivo je da je Lev Kreft, osnivač europskog društva za filozofiju sporta i jedan od autoriteta discipline, u svojoj recenziji knjige istaknuo da je knjiga zapravo prva u svjetskim okvirima. Naime, do sada imamo uglavnom nizove uredničkih izdanja koja okupljaju različite autore povezane uredničkim predgovorima, pa je ovakvo izdanje zapravo ono što disciplini nadasve nedostaje.
Doping jest štetan za zdravlje, ali vrhunski sport je štetan za zdravlje ionako – pretjerani i po zdravlje opasni režimi treninga, izlaganje pogibelji u primjerice biciklizmu, borilačkim sportovima itd. Zašto se brinemo za jedan oblik štetnosti zdravlju, a ostale zanemarujemo i dopuštamo?
S druge strane, tu je očiti nedostatak specifične literature na hrvatskom jeziku te kritičkih razmatranja onoga što je međunarodna zajednica iznjedrila tijekom pola stoljeća razvoja discipline. Naravno, knjiga je nastala kao posljedica mog intenzivnog i strastvenog višegodišnjeg bavljenja temama filozofije sporta.
Naposljetku, na osobnoj razini praktičara sporta, s jedne strane kao igrača nogometa, košarke, rukometa i tenisa, a s druge strane kao košarkaškog suca, imao sam niz pitanja koja su se otvarala u i o sportu. Primjerice, kao sudac morate se pitati o tome kako se pravila nikada ne provode striktno, nego ih sudac interpretira sukladno ethosu sporta ili u zajednici uvriježenom načinu igranja sporta, koji je zapravo fluidan. Kao sudcu mi je bilo nevjerojatno kako su te konvencije snažne i kako svi sudionici sportskog događaja reagiraju (i to prilično burno) kada sudačka odluka nije kvalitetna i očekivana interpretacija pravila. A s druge strane, kao sudac osjećate moć koju imate da kroz određenu interpretaciju pravila (na koju imate pravo kao sudac) dovedite jedan tim u povoljniji položaj tijekom igranja utakmice…
Vjerujem da će ova knjiga, zajedno s drugim inicijativama od kojih je najvažnija organizacija 50. svjetskog kongresa filozofije sporta koja nam je dodijeljena za 2023. godinu, doista potaknuti kritičnu masu zainteresiranih istraživača u Hrvatskoj i regiji.
Što ste htjeli knjigom postići i kome je ona u prvome redu namijenjena?
Prva i najočitija nakana je pokretanje, uspostava i razvoj ove discipline u Hrvatskoj i regiji. Ovaj je dio svijeta dao brojne olimpijske i svjetske uspješnice i uspješnike, a sport je nevjerojatno popularan te je pravo čudo kako je do sada nismo imali/nemamo strukturirano i organizirano bavljenje ovim temama, nego do sada tek u nekim pojedinačnim i sporadičnim pokušajima. U tom smislu, veoma je uzbudljivo vršiti korake koji su na neki način mogu okarakterizirati kao pionirski.
Druga je nakana svakako predstaviti i otvoriti specifične teme koje se čine iznimno važne za suvremeni sport i njegovu budućnost, a velik broj razmatranja ima i važne i vrijedne implikacije: primjerice razmatranja preciznog definiranja i konceptualiziranja sporta su važne za zakonske odredbe odlučivanja o tome koje aktivnosti mogu i trebaju dobiti status sporta odnosno za Međunarodni olimpijski odbor za odluke koje bi se aktivnosti trebalo ili moglo primiti u olimpijsku obitelj. Primjeri esporta i parkoura su pravi egzemplari u ovom smislu.
U strogo filozofskom smislu, nakana je bila pokazati kako drugačiji pristupi filozofiji i etici koje njegujemo u tzv. kontinentalnoj tradiciji mogu biti itekako vrijedni u dominantno analitičkoj filozofiji sporta te u nju trebaju biti primjereno involvirani. U tom smislu, posebno me razveselila recenzentska ocjena Leva Krefta kako je u metodološkom smislu u knjizi postignut pravi kompromis između dvaju pristupa filozofiji, što je također rijetkost u literaturi.
Knjiga je ponajprije namijenjena znanstvenicima koji izučavaju i promišljaju sport iz pozicije filozofije ili će to činiti u budućnosti. Pritom, nadam se da će knjiga moći poslužiti kao korisna literatura za osmišljavanje i održavanje nastave na fakultetima i školama. Istovremeno, iako je pisana kao djelo znanstvenog karaktera, nadam se da bi mogla biti zanimljiva, informativna, pristupačna, pa čak i poticajna široj zainteresiranoj (sportskoj) javnosti, barem u nekim svojim dijelovima.
Koliko je etika važna u sportu?
Baš kao i u svakodnevnom životu, svakom polju našeg odnošenja i djelovanja spram drugih, u svakoj struci i poslu koji obavljamo, etika je presudno i nezaobilazno važna – primjerice kao moralni odgoj u djece, ili recimo kao nužno reflektiranje o tome kojim se moralnim principima voditi kada obavljamo svoj posao odnosno donosimo odluke koje se tiču drugih i drugog – tako je i etika u sportu naprosto neizostavna. Zapravo, etika sporta je jedna od prvih, a već više desetljeća i najvažnija grana filozofije sporta. Uz dodatak, u posljednjih nekoliko godina to je i – bioetika sporta.
One se nose s nekim od najvažnijih i najtežih problema u sportu i prijetnji opstanka sporta kakvog poznajemo i volimo. U tom smislu, najistaknutije rasprave u literaturi posljednjeg desetljeća vodile su se oko slučajeva kiborgiziranih sportaša poput ‘blade runnera’ Oscara Pistoriousa i ‘blade jumpera’ Marcusa Rehma koji su se željeli natjecati u redovnim (a ne samo paralimpijskim) natjecanjima; te oko osoba s poremećajem diferencijacije spola poput Caster Semenye ili Dutee Chand. Ovog trena najveći se broj radova, diskusija i debata vodi oko uključivanja transrodnih osoba u ženske kategorije u sportu. Tu su posebno su indikativna tri slučaja: onaj novozelandske dizačice utega L. Hubbard, koja je prva transrodna osoba (nekoć muško, sada žensko) kojoj je dozvoljen nastup na olimpijskim igrama (u Tokiju prošle godine) u ženskoj kategoriji; slučaj Lie Thomas, transrodne plivačice sa sveučilišta Penn u SAD-u, koja je nakon tranzicije iz muškog u žensko počela rušiti nevjerojatne rekorde u ženskom sveučilišnom plivanju; te najnoviji slučaj biciklistikinje Emily Bridges, koja je već kao muško bila najbolja na svijetu, pa samo možemo zamisliti kakva dominacija će uslijediti kada i ako se počne natjecati u ženskoj kategoriji.
Od svojih početaka 1972., etika sporta nastoji domisliti i iznaći norme ili principe kojima bi se praktičari sporta mogli i(li) trebali voditi u prakticiranju sporta. Pritom, rekao bih da je najveći problem što je sport u samom svom temelju nemoralan jer je – kompetitivan, pa stalno stvara situacije u kojima je samo jedan/dna pobjednik dok su svi drugi gubitnici…
Kada pogledamo brojne dopinške skandale, namještene mečeve, kladioničarke afere, može li se uopće vratiti vjera u fair play i etičnost sporta?
Kada se ovako nanižu problemi i ‘tamne strane’ modernog sporta, cijela se stvar može činiti prilično pesimistična i čak – nepopravljiva. Vi ste ih izvrsno nanizali, a mogli ste i nastaviti… To su upravo problemi kojima se bave etika i bioetika sporta. Ustvrdio bih, nije sve tako loše. Kao i svaka druga društvena praksa ili polje življenja, djelovanja i odnošenja, i sport ima svoje jasne i velike probleme i nedostatke, no njima pristupa proaktivno – prepoznaje ih, jasno adresira, te pokušava iznaći i ponuditi moguća rješenja i poboljšanja. Zato i kažemo da su to najpropulzivnija ili vibrantna polja filozofije sporta.
Ne nalazim razumijevanje ni poštovanje za sportaše koji se petljaju u izvansportske domene u koje su neupućeni i neškolovani, posebice kada direktno opovrgavaju i zanemaruju znanstvene istine i argumente
Evo i fantastičnog primjera. Svjetski autoritet struke prof. Mike McNamee (naš blizak prijatelj i gost na našoj 2. konferenciji o etici i bioetici sporta) lansirao je sredinom prošle godine novi svjetski istraživački i obrazovni centar za etiku i integritet sporta na Sveučilištu u Leuven u Belgiji. Tamo se u interdisciplinarnom okružju obrazuju kadrovi koji će provoditi borbu za zaštitu integriteta sporta protiv najočitijih ugroza: (ilegalnog) klađenja, namještanja, korupcije, organiziranog kriminala, različitih oblika diskriminacije, iskorištavanja djece, seksualnog nasilja i zlostavljanja itd.
Što se tiče dopinga – filozofija i (bio)etika sporta su stvorili veliki korpus literature u kojima se doping razmatrao. Zanimljivo je kako opravdanost zabrane dopinga nikada nije dokazana u literaturi. Naime, svaki argument je osporen na prilično uvjerljiv način, a bilo ih je barem šest (skupina): štetnost zdravlju, nepoštenje, neprirodnost, nepravedna prednost, nužnost paternalističkih zabrana, te prinuda koju izaziva nedopingiranim sportašima da uzimaju doping. Osvrnuti ću se na jedan – štetnosti za zdravlje. Doping jest štetan za zdravlje, ali vrhunski sport je štetan za zdravlje ionako – pretjerani i po zdravlje opasni režimi treninga, izlaganje pogibelji u primjerice biciklizmu, borilačkim sportovima itd. Zašto se brinemo za jedan oblik štetnosti zdravlju, a ostale zanemarujemo i dopuštamo?
Filozofi sporta reagiraju na svaki slučaj dopinga te ga razmatraju u literaturi nastojeći iznaći rješenja i nadasve – etičke principe za njihovo sagledavanje, dok su nekolicina njih članovi etičke komisije Svjetske anti-doping agencije (Sigmund Loland, Mike McNamee, Angela Schneider). Mogu tako najaviti rad koji sam upravo predao, zajedno s trojicom kolegama iz SAD-a, Kanade i Brazila, u kojem objašnjavamo i razmatramo zadnji slučaj dopingirane 15-godišnje klizačice Kamile Valiieve na nedavno završenim Olimpijskim igrama u pekingu.
Na naslovnici vaše knjige je Dražen Petrović. Je li on najveći sportaš kojeg smo ikad imali?
Za mene – jest. I pritom priznajem da sam potpuno subjektivan, premda se mogu podastrijeti jasni argumenti za tvrdnju. Naime, njegov utjecaj na predraspadnutu sportsku Jugoslaviju bio je enorman. U to doba, na bilo kojem igralištu diljem zemlje mogli ste vidjeti djecu, uključujući i mene, kako ‘draženovski’ otvorenih usta s visoko podignuta znojnikom na ruci pokušava izvesti dribling guranjem lopte između nogu. Bio je fantastična, nevjerojatna senzacija koja osvaja energijom i karizmom. Za mene on je trajna ljudska inspiracija i uzor kako predanim radom i iskrenom ljubavi za ono čime se bavite možete u punoj mjeri ostvariti sve potencijale koje nosite. On je bio san, težnja, poruka, strast, radost igranja. Zapravo, nikada neću prežaliti njegov šokantan i prerani odlazak.
Naravno da postoje razne povremene (i prigodne) kvantificirane i faktograficirane rasprave u kojima se dokazuje da su neki drugi bili važniji, talentiraniji, s više medalja i priznanja, popunjenijih statistika od Dražena, no za mene naprosto promašuju izmjeriti Draženov utjecaj i moć, autoritet i liderstvo, karizmu i inspiraciju. U konačnici, u Draženovo vrijeme – svi su znali tko je kapetan i vođa.
Iz pozicije filozofije sporta, Dražen je obistinjenje dvaju ideala prakticiranja sporta – težnje za izvrsnošću i autoteličnog igranja igre – naime, zbog nje same i ni zbog čega drugog, poput novca, slave i slično.
SPORTAŠI U POLITICI
Za kraj, nerijetko se sportaši odlučuju na politički angažman, bilo da podupiru određenu stranku na izbornim skupovima („Moj brat također!“), bilo da se sami odluče kandidirati i aktivno ući u politiku. Kako to komentirate?
Rekao bih da je to pitanje i šire – kako gledati na sve izvan-sportske angažmane poznatih i uspješnih sportaša.
Premda sportaši često nemaju formalno obrazovanje, to ne znači da oni nisu odgajani i formirani u zrele, staložene, odgovorne i pametne individue. Posebice vrhunski sportaši koji ne mogu funkcionirati u vrhunskom kompetitivnom sportu bez zavidne intelektualne razine.
Naravno, pitanje koje postavljate tiče se direktno njihova kredibiliteta i relevantnosti za davanje mišljenja i iznošenja stavova o određenim (ne- ili izvan-sportskim) pitanjima, a sportaši doista često daju komentare i mišljenja o stvarima za koje nisu ni školovani niti u njih dovoljno upućeni. S druge strane, njihovi javno izneseni stavovi utječu na mase pratitelja i obožavatelja te mogu doista biti generator različitih pozitivnih i potrebnih događaja, pa čak i poticanja promjena u društvu, no isto tako i negativnih, ponekad i priglupih.
Moje je mišljenje da bi njihova domena odgovornosti trebala obuhvaćati barem tri momenta – uključiti odmjerenost i oprez u javnim nastupima (posebno iznošenja subjektivnih mišljenja i stavova o društveno važnim pitanjima) jer oni imaju snagu i odjek u javnosti; ne miješati se i ne izlijetati sa stavovima oko pitanja u koja se ne razumiju i za koja nisu školovani; te upućivati na slušanje znanosti i struke te poštivanja snage plauzibilnih ili znanstveno utemeljenih argumenata.
Mogu samo reći da ne nalazim razumijevanje ni poštovanje za sportaše koji se petljaju u izvansportske domene u koje su neupućeni i neškolovani, posebice kada direktno opovrgavaju i zanemaruju znanstvene istine i argumente.
SVAKI VRTIĆKI, ŠKOLSKI PA I STUDENTSKI DAN TREBAO BI POČETI TJELOVJEŽBOM
Koliko je uopće sport danas važan? Nije tajna da živimo uglavnom sjedilačkim, neaktvnim načinom života…
Mislim da je za današnjeg ‘sjedilačkog’ čovjeka – koji vrlo često sjedi na poslu/školi, putu do posla/škole i natrag, pa onda i nakon posla/škole u trenucima odmora i dokolice (pred i s kompjutorom, TV-om…) – u prvom redu veoma važna tjelesna aktivnost i tjelovježba, pa onda i sport. Naime, prve su dvije usko povezane sa sportom, no ipak različite od sporta kao takvog jer nisu i nikako ne trebaju biti organizirano natjecanje. Posebno se to čini važnim za djecu kojoj sportske igre mogu biti važan i privlačan način za odmicanje od ‘ekrana’.
U tom smislu, apsolutno pozdravljam nastojanja kineziologa da se poveća broj satnice tjelesnog odgoja u školama odnosno da svaki vrtićki, školski pa i studentski dan započne satom tjelovježbe. U takvim inicijativama iščitavam temeljno shvaćanje čovjeka kao cjelovita bića koje treba težiti za postizanjem uravnoteženosti svojih duhovnih i tjelesnih komponenti i potencijala.
