Destrolucija kao globalni fenomen
Pismo o pravdi i otvorenoj debati respektabilne skupine svjetskih intelektualaca snažno je odjeknulo u nosećoj konstrukciji hrvatske medijske javnosti – gromoglasnom šutnjom. Šutnja ima svoje razloge i svoju logiku. Logično je, naime, očekivati da će glavnostrujno hrvatsko novinarstvo, koje je ušlo u neprekinutu kampanju protiv tradicionalnog poretka vrijednosti u javnom ophođenju i koje vjerno prakticira sve ono što se u Pismu osuđuje, da će takvo novinarstvo ovaj senzacionalni civilizacijski proboj mučki prešutjeti. Čak ni medijski poriv za senzacijom nije u ovom slučaju bio od pomoći.
CAR JE GOL!
Višeslojne su uloge i poruke ovog programskog dokumenta. U prvom sloju tekst je obavio socijalno-higijensku funkciju uzvika „car je gol!“. Gotovo svim dionicima javnog života posve je jasno da smo zapali u civilizacijsku depresiju kolektivne histerije u javnom životu koja se očituje u apriornim osudama koje se izvršavaju sredstvima javnog linča, u destrukciji činjeničnog i institucionalnog reda, u teroru nekorektne političke korektnosti, u zatiranju kritičnosti, u napuštanju načelnog pristupa i amputaciji mentalno rezerviranog mjesta za „drugu stranu“ itd. Danas više nije moguće zamisliti javnog djelatnika koji bi stao u obranu svog protivnika u situaciji kada mu je nanesena nepravda. Sve rečeno svima je više nego jasno, samo što se, u strahu da sami ne dođu pod udar nezasitnog stroja kolektivne zaluđenosti, tek rijetki usuđuju nešto o tome progovoriti. Bili smo u iščekivanju dovoljno snažnog uzvika „car je gol“ da se o toj civilizacijskoj zapalosti počne u širim razmjerima otvoreno govoriti. Apel stoipedesetorice svjetskih intelektualaca nedvojbeno je veoma snažan „uzvik“ ne samo u smislu kumulacije potpisnika nego i prema jasnoći artikulacije. No, njegov će učinak ipak ovisiti o debljini okoštalosti takvog obrasca ponašanja. Hrvatska reakcija u tom pogledu ne ulijeva preveliki optimizam.
SUVREMENI PROGON VJEŠTICA
Fenomen kolektivne histerije apriornog okrivljavanja, osuda bez priziva i medijskih egzekucija poprimio je u našem vremenu forme i razmjere povijesno poznatog fenomena progona vještica. Fenomeni su u svim strukturnim momentima i bitnim značajkama podudarni. Činjenica da nema fizičkog spaljivanja obilježenih osoba ne ulazi u strukturne značajke pojave nego u socijalne i povijesne okolnosti koje se lako mogu izmijeniti.
Pismo o pravdi i otvorenoj debati u svom dubljem sloju analitički dotiče problem destrukcije institucionalnog reda do čega kolektivna histerija nužno vodi. Tako dolazimo do obuhvatnijeg fenomena u kojem ova zaluđenost nalazi svoje utemeljenje i svoj negativni smisao. Tu smo pojavu na temelju njenog očitovanja u hrvatskim prilikama inicijalno elaborirali i dali joj ime – destrolucija (usp. članak „Destrolucija“, Universitas, br. 90, 24. travnja 2017., str. 11.). Ponavljamo definiciju: Destrolucija je sustavna destrukcija institucionalnog, pravnog i činjeničnog reda, te posebno destrukcija onih institucija, autoriteta i vrijednosti koji su od važnosti za nacionalni i kulturni identitet. I tada je bilo razvidno da se radi o nacionalnom odbljesku globalnog fenomena. Sada je to ovim Pismom na mjerodavan način i potvrđeno.
Pismo u osnovi predstavlja plaidoyer za normalnost, poziv na povratak u normalu, što je najprimjereniji način pružanja otpora toj razornoj socijalnoj i civilizacijskoj deformaciji i globalno proširenom zastranjenju. Riječ je o dokumentu od povijesne važnosti, što znači da ima svevremene značajke. Svevremeni dokumenti, o kojima učimo u školi, uvijek su bili načelne artikulacije u kojima su se osvještavale konkretne povijesne situacije.
Ne želeći ni za miligram umanjiti oduševljenje činjenicom da se ova deklaracija o normalnosti uopće pojavila niti ocjenu o njenoj epohalnoj važnosti, ipak bismo u duhu iste te deklaracije željeli ukazati na tri momenta kojima je ona platila dug vremenu i okolnostima svoga nastanka, a koji narušavaju njen svevremeni karakter. Možemo to nazvati zamjerkama.
Nesavršenosti epohalnoga dokumenta
Prva zamjerka odnosi se na kontaminiranje načelnog govora prolaznim likom sadašnjeg američkog predsjednika. A kad je već spomenut kao „prijetnja demokraciji“, onda je načelni govor o prijetnjama demokraciji trebalo uravnotežiti spominjanjem i njegove protuteže u liku Georga Sorosa. O njegovim pogubnim utjecajima na demokratske procese najpozvaniji su govoriti građani tzv. postkomunističkih zemalja, kojima je oduzeo nevinost demokracije te u demokratske procese u njihovim zemljama, pod izlikom lažne brige za demokraciju, ugradio manipulativne momente s dugotrajnim i odgođenim učincima.
Druga zamjerka odnosi se na oslanjanje na lijevo-desnu političku shemu s manihejskim konotacijama dihotomije dobra i zla. Gorka je istina da je kočiju globalnog društva iz destrolucijskog gliba, u kojem je zapela, moguće izvući samo „na desni pogon“. Razlog leži u činjenici da je destrolucija kao civilizacijski karcinom iznutra izjela tijelo političke ljevice tako da je u tom sistemskom gabaritu ostao tek goli kostur koji klepeće neke sasvim druge, lažne i počesto sumanute parole.
Treća zamjerka odnosi se na konceptualno izjednačavanje demokracije i liberalizma. To nisu i ne smiju biti sinonimi. Demokracija ne trpi atribute. Atributi se uvijek pretvaraju u sadržajnu tezu koja negira smisao demokracije. Stoga je demokracija s atributom, odnosno demokracija sa sadržajnom tezom contradictio in adiecto. Budući da kao istinska demokracija ne može postojati socijalistička, kršćanska, islamska ili neka drugačije atribuirana demokracija, tako onda ne može postojati ni liberalna demokracija.
Sasvim je izvjesno da će navedene zamjerke kao biljezi konkretnih okolnosti nastanka s vremenom izblijedjeti, dok će svevremene značajke ovog važnog dokumenta doći do punog izražaja i trajno ostati.