Cjeloživotno učenje i obrazovanje odraslih: nove prilike i izazovi za sveučilišta u Republici Hrvatskoj

Koncept cjeloživotnog učenja značajan je već desetljećima za razvoj dobrobiti građana Europske unije. 70-ih godina ideja cjeloživotnog učenja temeljila se na povratnom obrazovanju, kontinuiranom ili permanentnom obrazovanju, a koncept cjeloživotnog obrazovanja 90-ih godina oblikuje se kao politika cjeloživotnog učenja u društvu koje uči što je kasnije definirano pojmom “društvo znanja”. Primjetan je prijelaz fokusa s obrazovanja (njegovih formalnih i neformalnih oblika) na cjeloživotno učenje sa svim informalnim oblicima koje može sadržavati. Iako se sam koncept s vremenom razvijao, cjeloživotno učenje i obrazovanje koje osigurava osposobljene, obrazovane i zapošljive građane od izuzetne je važnosti proteklih 30-ak godina.

Zašto cjeloživotno učenje?

Jedan od ključnih ciljeva Europske unije je osposobiti odrasle za samostalno i uspješno djelovanje u suvremenom društvu stjecanjem nužnih kompetencija za socijalno, gospodarski i ekološki održiva demokratska društva. Kako bi se ovaj cilj ostvario nužno je osigurati mogućnost stjecanja, vrednovanja i prepoznavanja vještina koji odrasli diljem Europe imaju. Europski stup socijalnih prava Europska komisija (2017) koji se temelji na 20 načela, navodi Obrazovanje, osposobljavanje i cjeloživotno učenje kao prvo načelo, temeljem kojeg svi imaju pravo na kvalitetno i uključivo obrazovanje, osposobljavanje i cjeloživotno učenje kako bi održali i stekli vještine s pomoću kojih mogu u cijelosti sudjelovati u društvu i uspješno ući na tržište rada.

Rezultati međunarodnog istraživanja (PIAAC) pokazali su da  20 do 25 % odraslih Europljana u dobi između 16 i 65 godina ima nisku razinu čitalačke, matematičke i digitalne pismenosti (sposobnost rješavanja problema u okružjima koja obiluju tehnologijom). Prema podatcima CEDEFOP-a između 31,2 % i 37,4 % odraslih (25 – 64 godina) u Hrvatskoj ima nisku razinu osnovnih vještina. Iako za Hrvatsku nisu dostupni podaci PIAAC-a o kognitivnim vještinama (pismenost i računanje) te o rješavanju problema u tehnološki bogatim okruženjima (CEDEFOP, 2020.), procjenjuje se da se u Hrvatskoj udio odrasle populacije s potencijalom za usavršavanje i prekvalificiranje kreće između 31,2% i 34,7% ukupne odrasle populacije.

Hrvatska ima niži udio nekvalificiranih odraslih od prosjeka EU 27 (14,2 % u odnosu na 21,6 %) 2019. Međutim, ima i niži udio nekvalificiranih odraslih u radnom odnosu (39,5 % u odnosu na 55,7 %) te niži udio odraslih koji sudjeluju u obrazovanju i osposobljavanju (3,5 % u odnosu na 10,8 %) od prosjeka EU-a11 u istom razdoblju. Stoga su prilike za uključivanje u proces cjeloživotnog učenja i programe obrazovanja odraslih od izuzetne važnosti.

Preporuke:  Oblici usavršavanja: nove prilike za odrasle (2016).

Svrha cjeloživotnog učenja je osnaživanje vještina i usvajanje novih znanja građana Europske unije kako bi mogli funkcionirati u svojim poslovnim aktivnostima i društvu, u javnom i privatnom životu. Najčešće se polazi od toga da vještine trebaju za tržište rada, međutim one su nužne i za sudjelovanje u društvenim aktivnostima demokratskih građana, kao i osobni razvoj pojedinca.

Čitanje, pisanje, jednostavne računske operacije i upotreba računala prepoznate su kao temeljne vještine odraslih i iako su za većinu ljudi te vještine nešto što se podrazumijeva, gotovo 70 milijuna osoba u Europi ima poteškoća i s tako jednostavnim zadacima. Stoga se implementacija Preporuke Vijeća:  Oblici usavršavanja: nove prilike za odrasle (2016) prepoznaje kao ključna aktivnost za ostvarivanje cjeloživotnog učenja. Naime, tri ključna koraka Preporuke podrazumijevaju: procjenu vještina ranije stečenih neformalnim i informalnim oblicima učenja, fleksibilnu ponuda učenja prilagođena potrebama pojedinca, personalizirano vrednovanje i priznavanje novostečenog znanja.

Kako obrazovati odrasle iz područja temeljne pismenosti? Što Republika Hrvatska čini po tom pitanju?

 Hrvatska ima dobru praksu besplatnog obveznog obrazovanja bez obzira na starost polaznika. To znači da odrasla osoba, bez obzira na dob i životne okolnosti ima mogućnost besplatno završiti obvezno obrazovanja. Kada su u pitanju odrasli polaznici osigurano im je obrazovanje do prvog jednostavnog zanimanja. Za polaznike u sustavu obrazovanja odraslih koji su u programima osposobljavanja i prekvalifikacija, a za koje se utvrdi da poput ove mnogobrojne populacije diljem Europe, nemaju dostatno razvijene temeljne vještine i funkcionalnu pismenost izrađen je Kurikulum temeljnih vještina. Kurikulum je kreiran tako da ga je moguće izvoditi prema području i potrebi polaznika. Trenutno se pokušavaju iznaći sredstva i načini implementacije kurikuluma u programe osposobljavanja i prekvalifikacije polaznika u sustavu obrazovanja odraslih. Isto tako, izrađen je i kurikulum koji omogućuje stjecanje kompetencija nastavnika u obrazovanju odraslih koji poučavaju temeljne vještine.

Obrazovni sustav na svim razinama morao se prilagoditi krizi uslijed pandemije COVID-19, prijetnje još jedne globalne ekonomske depresije i rata. Kako je obrazovanje odraslih reagiralo na krizu?

Obrazovanje odraslih adekvatno je odgovorilo na situaciju pandemije, napravljen je značajan iskorak u organizaciji procesa učenja i poučavanja u virtualnom okruženju uz pomoć IT sustava i alata uz veliku podršku Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih.  Ipak, postavlja se relevantno pitanje: razvijamo li potrebne vještine budućih nastavnika u obrazovanju odraslih kako bismo ih pripremili za suočavanje s posljedicama kriznih situacija u skupini s polaznicima ili na globalnoj razini? Postoje li mogućnosti za profesionalni razvoj nastavnika u obrazovanju odraslih koje ih pripremaju da odgovore na krizne situacije na mikro mezo ili makro razini? Kako nastavnici u obrazovanju odraslih mogu pridonijeti zahtjevima zelene tranzicije i pomoći u razvoju vještina i kompetencija za održivu budućnost i društveno odgovorno učenje?

O tome kako treba izgledati post-krizno obrazovanje odraslih, održana je 9. međunarodna konferencija na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2. i 3. 12. 2022. Na konferenciji su sudjelovali stručnjaci iz Nizozemske, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, kao i predstavnici relevantnih dionika OECD-a, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike i Hrvatskog andragoškog društva.

Koja je uloga sveučilišta u ostvarivanju politika cjeloživotnog učenja i obrazovanja?

Zakon o obrazovanju odraslih definira obrazovanje odraslih do pete razine HKO-a. Međutim, jasno nam je da odrasle osobe koje su stekle više razine obrazovanja, uslijed zastarijevanja znanja i potrebama za razvojem vještina isto tako trebaju sudjelovati u cjeloživotnom učenju i obrazovanju.  Ovdje se prepoznaje uloga sveučilišta i programa cjeloživotnog obrazovanja koji se na njemu organiziraju.

Isto tako, Rezolucija Vijeća o strateškom okviru za europsku suradnju u području obrazovanja i osposobljavanja u smjeru europskog prostora obrazovanja i šire (2021.–2030.) kao strateški prioritet navodi i Ostvarivanje cjeloživotnog učenja i mobilnosti za sve.

Tako bi do 2030. godine trebalo ojačati ključnu ulogu sustavâ visokog obrazovanja u podupiranju cjeloživotnog učenja i dopiranju do raznolikijeg studentskog tijela. Sama sveučilišta trebala bi podržavati otporne i uključive strategije cjeloživotnog učenja i osigurati pristup programima visokog obrazovanja pojedincima,  kako bi stekli ili usavršili vještine potrebne za poslove budućnosti, što se odnosi i na osobe starije životne dobi.

Isto tako, razvojem i primjenom europskog pristupa mikrokvalifikacijama trebalo bi se pomoći proširiti mogućnosti za učenje i ojačati ulogu visokih učilišta i osposobljavanja u cjeloživotnom učenju pružanjem fleksibilnijih i modularnih mogućnosti za učenje, a kako bi se premostio jaz između ishoda učenja njihovih početnih formalnih kvalifikacija i novih vještina potrebnih na tržištu rada.

Mikrokvalifikacije: prilika ili izazov za visokoškolsko obrazovanje?

 U kontekstu visokoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj mikrokvalifikacije trenutno predstavljaju priliku ali i veliki izazov. Obrazovanje odraslih koje je moguće financirati putem vaučera u visokoškolskim ustanovama svakako predstavlja priliku za Sveučilišta i omogućuje populaciji netradicionalnih polaznika programa na visokim učilištima da se ponovno vrate sveučilištima i razviju nedostatne, odnosno nove vještine koje su im potrebne. S druge strane, programi obrazovanja odraslih koji su financirani putem vaučera temelje se isključivo na standardima kvalifikacija koji su upisani u Registar HKO-a, a kojih trenutno, neovisno o sektoru, nema dovoljno. Ova situacija dovodi u pitanje kapacitete i resurse koje Agencija za znanost i visoko obrazovanju ima na raspolaganju za obavljanje poslova vrednovanja predloženih standarda zanimanja na visokoškolskim ustanovama.

S obzirom na demografske prilike i starenje populacije, kao i trend opadanja broja studenata, mnoga visoka učilišta voljna su izraditi programe temeljene na europskom pristupu mikrokvalifikacijama  (skupovima ishoda učenja iz odobrenih standarda kvalifikacija) upisanih u Registar HKO-a, dok smo istovremeno svi bolno svjesni nedovoljnog broja standarda kvalifikacija u Registru. Bojim se da će postojeća dihotomija potreba i trenutnih mogućnosti, rezultirati tenzijama među ključnim dionicima odgovornih za provedbu politika koje osiguravaju prilike za cjeloživotno učenje odraslih.

Transformacija sveučilišta je nužna, ali iz objektivnih razloga izgledno je da će proći još vremena prije nego li sveučilišta suvereno preuzmu značajniju ulogu u obrazovanju odraslih i cjeloživotnom učenju u Republici Hrvatskoj i otvore se netradicionalnom studentima. Svakako, trenutak je to koji željno iščekujem.