Zadnje dvije godine obojene su strahom pa mentalno zdravlje (konačno) dolazi na dnevni red

Nedavno istraživanje AZVO-a potvrdilo je višegodišnje upozoravanje stručnjaka, ponajprije školskih psihologa i pedagoga, da se o mentalnome zdravlju naše mladeži ne brine dovoljno. Kada pak učenik postane student, „osuđen“ je na samostalnost i nedostatak barem osnovne brige o mentalnome zdravlju koju je imao u srednjoj školi. Stručnjakinje Laboratorija za prevencijska istraživanja zagrebačkog ERF-a upitali smo za savjete, smjernice i komentar „novog  normalnog“

---

Agencija za znanost i visoko obrazovanje predstavila je nedavno rezultate istraživanja „Izazovi u visokom obrazovanju za vrijeme pandemije bolesti COVID-19 i socijalne izolacije: iskustva i potrebe djelatnika visokih učilišta i studenata”. Podatci su prikupljeni tijekom lipnja i srpnja 2020. godine putem elektroničkog upitnika, a sudjelovali su studenti i djelatnici visokih učilišta iz čitave Hrvatske.

Većina ispitanih studenata (čak 42 posto), vrlo je nezadovoljna i to posebice nezadovoljna pristupom knjižničnoj građi tijekom izvanrednih okolnosti, dok je većina djelatnika visokih učilišta (51 posto) zadovoljna i vrlo zadovoljna.

Nešto više od polovice studenata koji su sudjelovali u istraživanju tvrdi da je opterećenje studenata u online okružju tijekom izvanrednih okolnosti bilo veće i mnogo veće nego prije karantene, dok 38 posto nastavnika navodi da su studenti bili opterećeni u istoj mjeri kao i u prethodnom razdoblju. A posebno je zabrinjavajući podatak po kojemu se svaki drugi student tijekom studiranja u virtualnom okružju osjeća tjeskobno i(li) depresivno mnogo više nego prije karantene, a isto smatra i većina djelatnika visokih učilišta. Oko polovice studenata također smatra da je razina motivacije za studentskim obvezama bila mnogo manja i manja nego prije karantene, dok isto smatra nešto manje od polovice nastavnika.

Za komentar ovakvih rezultata, ali i za smjernice te prijedloge upitali smo tri vrsne stručnjakinje Laboratorija za prevencijska istraživanja, Odsjeka za poremećaje u ponašanju zagrebačkoga Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Nedavno su predstavile vlastito istraživanje o mentalnome zdravlju srednjoškolaca koje je pokazalo da mladi Hrvati ne vole ići u školu, nezadovoljni su komunikacijom u obitelji, redovito konzumiraju alkohol i marihuanu, a zbog tuge i bezvoljnosti razmišljaju o samoubojstvu, ali ga i planiraju.

Njihovo istraživanje potvrdilo je i višegodišnje upozoravanje stručnjaka, ponajprije školskih psihologa i pedagoga, da se o mentalnome zdravlju naših učenika ne brine dovoljno. Kada pak učenik postane student, „osuđen“ je na samostalnost i nedostatak barem osnovne brige o mentalnome zdravlju koju je imao u srednjoj školi.

GDJE JE NESTALO PITANJE „KAKO SI?“

Laboratorij za prevencijska istraživanja (PrevLab) odnosno tim okupljen u njemu naše su sugovornice – doc.dr.sc. Miranda Novak, izv.prof.dr.sc. Martina Ferić i doc.dr.sc. Josipa Mihić. Kao tim su dobile nagradu Europskog društva za prevencijska istraživanja (EUSPR) za “kontinuirani doprinos razvoju prevencijske znanosti u Europi i internacionalno”. Pojedinačno, Miranda Novak dobitnica je Fulbright stipendije 2019. godine na američkom University of Oregon, Josipa Mihić provela je godinu dana na University of Washington, a 2015. godine dobila je Varela Award za istraživanje mindfuness intervencija za učitelje u školskom okruženju. Martina Ferić voditeljica je doktorskog studija Prevencijska znanost: promocija mentalnog zdravlja i prevencija mentalnih, emocionalnih i ponašajnih problema na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, a bila je i prodekanica za nastavu.

Zanimalo nas jesu li ih iznenadili rezultati istraživanja AZVO-a ili s tome ne bi trebali čudito, budući da su naši mladi naučeni trčati za ocjenama i ispunjavanjem indeksa, dok ih istovremeno nitko više ne pita „Kako si? Jesi li dobro?“

JOSIPA: Kada su naše životne okolnosti naglo i u velikoj mjeri izmijenjene te kada postoji neizvjesnost o tome koliko će one trajati, zabrinutost je zapravo jedna prirodna reakcija organizma. Tim više što su okolnosti takve da postoji vrlo realna opasnost za naše i zdravlje nama dragih ljudi. U ovakvim okolnostima zabrinutost ima evolucijsku ulogu jer nas potiče na promjenu ponašanja pa ćemo zbog nje možda biti malo oprezniji u kontaktima s drugima ili donositi odgovornije odluke, sve u svrhu preživljavanja. Bliski i nesmetani odnosi s drugima od neizmjerne su važnosti za naše mentalno zdravlje i osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. Kada izgubimo ono što nas veseli i do čega nam je jako stalo, poput susreta s drugima, za očekivati je da ćemo se osjećati tjeskobno i depresivno. Virtualno okruženje omogućava određeno iskustvo kontakta no takav kontakt je po svojoj prirodi ograničen i za očekivati je da ćemo osjećati kao da nam nešto u tom iskustvu nedostaje što se može reflektirati kroz osjećaj tjeskobe i/ili depresivnosti.   

Kako dugotrajna izloženost odnosno rad u obliku online nastave utječe na psihu mladog čovjeka, od osnovnoškolca do studenata, ali i njihovih profesora?

JOSIPA: Mi ljudi se jako razlikujemo u našoj sposobnosti prilagodbe na izmijenjene uvjete i za dio navedenih ova promjena neće ostaviti trajnije negativne posljedice na psihu. Međutim, za određeni dio učenika školsko okruženje i razred predstavljaju jedino sigurno mjesto i mjesto koje podržava njihov pozitivan razvoj. Za njih će ovo iskustvo biti puno izazovnije. Ove izmijenjene okolnosti nikako nisu idealne za socijalni i psihološki razvoj učenika i dobrobit studenata te je tim više važno da donositelji odluka i stručni suradnici škola i voditelji visokoškolskih ustanova osiguraju nove i primjerene oblike psihološke podrške učenicima i studentima. Sada je izuzetno bitno komunicirati s učenicima i studentima o tome kako se osjećaju i koji oblici podrške su im potrebni da ovo iskustvo pretvore u svoj kapacitet i snagu.

Pitanje javnog zdravlja, u koje svakako ulazi i briga za mentalno zdravlje studenta, političko je pitanje. Ulaganje u studente kao buduće nositelje razvoja države bi trebalo biti strateško pitanje države
Martina Ferić

MARTINA: Kako bismo svi skupa prilagodili svim promjenama koji je donio COVID 19, ali i potres ako pričamo o Zagrebu, i ispunjavali svoje potencijale  – i u učenju i u poučavanju  – važna je i podrška čelnih ljudi na sastavnicama (fakultetima), sveučilištima kao i na razini Ministarstva. Ako profesori dobivaju jasno vođenje kroz podršku, lakše i bolje će se prilagođavati na ove nove uvjete rada, pa će, posljedično,  studenti će profitirati. Važno je da ključni ljudi stvaraju uvjete u kojima profesori mogu kvalitetno raditi, a studenti učiti. I isto vrijeme je potrebna jasna struktura i fleksibilnost. Svi se mi različito nosimo s promjenama i učimo na različite načine i različitim tempom.

Radile ste veliko istraživanje o mentalnome zdravlju srednjoškolaca, prvo tako veliko u nas, a i o mentalnome zdravlju studentske populacije hrvatska istraživanja su vrlo rijetka. Zbog čega je u našem sustavu odgoja i obrazovanja, pa i znanosti, mentalno zdravlje i briga o njemu toliko zapostavljena?

MIRANDA: Razlozi za zapostavljanje ove teme su višestruki. Prije svega, problem je što donositelji odluka do sada gotovo uopće temu mentalnog zdravlja nisu smatrali relevantnom ili pak temom kojom mogu pobijediti na izborima. Uz to, opća javnost na spomen mentalnog zdravlja pomisli na mentalne bolesti i često kolokvijalno čujemo odgovor – to meni ne treba, to me se ne tiče. A mentalno zdravlje se ustvari prije svega odnosi na kvalitetu života, sreću, zadovoljstvo i dobrobit cijele populacije. Sada u vrijeme pandemije, tema mentalnog zdravlja odjednom nas se svih tiče, jer smo svi ugroženi i svi osjećamo povećani stres. Nažalost, naše društvo reaktivno odgovara na stvari, nema strategijskog planiranja i pristupa. Mentalno zdravlje treba strateški pristup, sustavan i interdisciplinaran, koji obuhvaća razne politike, od socijalne, obrazovne, politike zapošljavanja i na kraju zdravstvene, gdje ga tradicionalno smještamo.

NEDOSTATAK KADROVA

Znamo da brojne škole nemaju kompletirane stručne službe, a polovina studenata u ovome istraživanju AZVO-a odgovorila je kako ne zna za mogućnost korištenja psihološkog savjetovanja studenata unutar matičnog visokog učilišta. Komentar?

JOSIPA: Nedostatak stručnih suradnika u školama oduvijek je problem našeg obrazovnog sustava i kriza je samo dodatno podcrtala njihovu važnost. Da bi situacija bila drugačija potrebna je promjena paradigme kod donositelja obrazovnih politika i njihovo razumijevanje kako obrazovne ustanove ne služe isključivo promicanju kognitivnog razvoja već imaju svoju značajnu ulogu u pružanju podrške socijalnom, emocionalnom i psihološkom razvoju svakog pojedinog učenika. Kod nas je takav holistički pristup obrazovanju još uvijek nedovoljno prepoznat. Određeni kapaciteti postoje no oni nisu dostatni i ulaganje u stručnjake koji bi mogli pružati navedenu podršku učenicima i studentima sasvim sigurno bi se višestruko isplatilo.

Nedostatak stručnih suradnika u školama oduvijek je problem našeg obrazovnog sustava i kriza je samo dodatno podcrtala njihovu važnost
Josipa Mihić

MIRANDA: Pred desetak godina na zagrebačkom je sveučilištu u sklopu Ureda za studente djelovalo i savjetovalište, no ono je nažalost ugašeno. U vrijeme djelovanja Studentske poliklinike na Trgu žrtava fašizma također je u sklopu Poliklinike bio dostupan psihijatar, a klinička psihologinja Nada Anić je uz neke od nas mlađih kolega provodila grupe za studente koji imaju poteškoća u učenju. Neke od sastavnica imaju savjetovališta no svakako je studentima potrebno osigurati sustavnu i besplatnu brigu za njihovo mentalno zdravlje. Zaista bi pri rektoratu trebalo postojati savjetovalište gdje se studenti mogu javiti anonimno i s punim povjerenjem.

MARTINA: I ovdje opet dolazimo do uloge i odgovornosti ključnih ljudi koji imaju političku i drugu moć donositi odluke. Pitanje javnog zdravlja, u koje svakako ulazi i briga za mentalno zdravlje studenta, je političko pitanje. Ulaganje u studente kao buduće nosioce razvoja države, buduće kreatore inovacija, buduće stručnjake bi trebalo biti strateško pitanje kako na državnoj razini, tako i na regionalnim i lokalnim razinama. I svakako na razini sveučilišta.

Koji su stručni kadrovi u našoj odgojno-obrazovnoj vertikali najpotrebniji, odnosno koji nam kadrovi najviše nedostaju, a da brigu o mentalnome zdravlju podignemo na zadovoljavajuću razinu? Jesu li to psiholozi, pedagozi, socijalni pedagozi?

MIRANDA: Prije svega, jako je važno da se sve škole u Hrvatskoj ekipiraju što se tiče stručnih suradnika. Po mom mišljenju to su svakako i psiholozi, i socijalni pedagozi, i edukacijski-rehabilitatori i pedagozi, ovisno o specifičnim potrebama  Nadležno ministarstvo tj. Vlada trebaju osigurati sredstva za zapošljavanje stručnjaka u svim školama kako bi sva djeca i mladi u Hrvatskoj imali jednaku mogućnost dostupnosti podrške. Mislim da je vrijedno i ravnatelje educirati oko različitih struka koje se kriju iza starinskog naziva “defektolog” – ravnatelji ponekad zaposle edukacijske rehabilitatore koji su specijalizirani za rad s djecom s teškoćama a očekuju nekoga tko zna raditi s djecom s poremećajima u ponašanju. Uz to, jako je važno uvesti u kurikulum socijalno-emocionalno učenje, na tjednoj bazi, u obliku univerzalnog preventivnog programa, od 1. do 4. razreda. Tako bi kroz emocionalno opismenjavanje i učenje samokontrole i njegovanje dobrih odnosa djeca već od najranije dobi stvarala dobre temelje za dobro mentalno zdravlje.

Izražena je zadnjih mjeseci demotiviranost učenika i studenata za rad, za ispunjavanje školskih i akademskih obaveza. Kako tome doskočiti, kako ih motivirati?

JOSIPA: Ove okolnosti od učitelja i profesora zahtijevaju nove vještine i puno domišljatosti u motiviranju učenika i studenata na rad. Sada je više nego ikada važno voditi računa o potrebama i mogućnostima učenika i studenata. Ono što se pokazalo važnim je da učitelji i nastavnici održavaju redovitu komunikaciju sa svojim učenicima i studentima kroz češće kontaktiranje i zadavanje manjih, jednostavnijih zadataka kako bi se zadržao njihov angažman. Da bi motiviranost ostala visoka potrebno je učestalo davanje povratnih informacija i korištenje određenog sustava skupljanja bodova za angažman. Također je preporučljivo u online nastavne sate uključiti i neke od aktivnosti socijalno-emocionalnog učenja i/ili mindfulness tehnika kako bi im iskustvo online nastave bilo privlačno i ugodno. Tako, na primjer, učitelji i profesori mogu na završetku sata s učenicima napraviti vježbu relaksacije i podučiti učenike kako se opustiti disanjem.

MIRANDA: Mislim da je važna poruka za nastavnike na svim razinama obrazovanja da je trenutno od usvojenosti gradiva i zadovoljavanja svih obaveza puno važnije da svi ostanemo zdravi i normalni, da se držimo zajedno. Posvećivanje antistres aktivnostima, smijanju, zajedništvu, nekoj zajedničkoj akciji čini mi se važnijim od akademskog sadržaja u ovom trenutku. Naravno da je obrazovanje važno, no sada je ključno da budemo brižni odrasli koji djecu i mlade podržavaju da uče iz ovog teškog životnog trenutka.

DEMOTIVIRANOST U ONLINE OKRUŽENJU

Je li dosadašnjih model online nastave (škole, fakulteti) dobro zamišljen i odrađen ili je ipak trebalo napraviti nešto drukčije, da učenici, studenti i profesori ne budu baš takvi robovi ekrana i tehnologije?

MARTINA: Mislim da sadašnji model ima puno potencijala i da je napravljeno što je bilo moguće u danom trenutku i vrlo kratkom vremenu.  U proljeće nas je sve pomalo zatekla situacija s pandemijom i mislim da je u tom trenutku brzo uspostavljen sustav koji je bio održiv kako bi se moglo nastaviti s nastavom. Sada već imamo iz nas jedan semestar online nastave, više iskustva. Vidljivo je da se sada već koriste u sofisticiraniji alati i nastava je bolje organizirana. Za sve promjene i uspostavljanje novog načina rada treba vremena. I mislim da si ga trebamo dati i malo po malo prilagođavati načine poučavanja s našim stilovima poučavanja i stilovima učenja naših studenata. Online nastava ima svojih izazova, no u sadašnjem trenutku nam je to realnost. Treba je, naravno,  kombinirati s kontaktnom nastavu kada je to god moguće. I nije uvijek moguće. Negativni diskurs oko online nastave koji je moguće čuti u javnosti i u medijima ne pomaže nikome. Ni profesorima, ni studentima. Mislim da je vrijeme da se podržavamo i tražimo rješenja, a ne da kritiziramo nastojanja onih koji su preuzeli odgovornost i ulažu ogromne napore da sustav (pro)funkcionira.

Veliki dio nastavnika upućuje na problem etičkog vladanja studenata tijekom online provjera. Jesmo li svi skupa naivni kada mislimo da će svi učenici-studenti biti pošteni na takvim ispitivanjima, i da neće varati, prepisivati? Možemo li uopće očekivati od mladih poštenje, moralnost i akademsku čestitost kada svakodnevno u vijestima ti isti mladi gledaju kako odrasli varaju, kradu, lažu, muljaju?

JOSIPA: Da, svi učenici i studenti neće biti pošteni. Dio problema sasvim sigurno leži u društvenoj klimi koja je takva da tolerira prevaru i to velikom djelu mladih služi kao dozvola za takvo ponašanje. Kao društvo još uvijek nismo jasno izrekli “ne” takvom ponašanju i čini se kao da smo još daleko od tog trenutka. Problem je kompleksan. Svaki učitelj i profesor ima odgovornost podučavati učenike i studente poštenju te razvijanju užitka i želje za znanjem, ne isključivo želje za postizanjem izvrsnih ocjena. Obrazovni sustav bi u većoj mjeri trebao vrednovati individualni uspjeh učenika, ne nužno ga uspoređivati s drugima. Problemu djelomično doprinosi i to da učenici i studenti osjećaju veliki pritisak vezan uz školski uspjeh jer je uz njega vezan upis u srednju školu, na fakultet ili pak dobivanje stipendije i prava na studentski dom. Ono što preventivno može pomoći je da se jasno iskomuniciraju posljedice za takva ponašanja te da se poštuju kada do tih ponašanja dođe. Jako je bitno da one imaju za cilj promjenu vrijednosti te mlade osobe. Nedavno se razmatralo uvođenje novčanih kazni za prepisivanje na maturi što je zapravo kažnjavanje roditelja pod pretpostavkom da je svim roditeljima plaćanje novčane kazne problem. Ostaje pitanje hoće li takva kazna utjecati na promjenu ponašanja te mlade osobe ili će samo ostaviti gorak okus što varanje nije prošlo neopaženo. 

Sada, u vrijeme pandemije, tema mentalnog zdravlja odjednom nas se svih tiče jer smo svi ugroženi i svi osjećamo povećani stres. Nažalost, naše društvo reaktivno odgovara na stvari, nema strategijskog planiranja i pristupa
Miranda Novak

 

Koje dugoročne posljedice mogu ovakva stresna vremena ostaviti na mladog čovjeka, učenika, studenta?

MARTINA: Stresna vremena, traumatski događaji, promjene nas sigurno mijenjaju. No, kako je to vrijeme izazova tako je i to vrijeme u kojim se događa rast. Mi ljudi smo jako prilagodljiva i, kao vrsta, otporna bića.  Važno je da mladi ljudi prihvate sve emocije s kojima se susreću, budu svjesni da je i strah i neizvjesnost i ljutnja i tuga i bespomoćnost (…) očekivana. Svi se suočavamo s cijelim nizom emocija. Isto tako, važno je da prepoznamo kada nam treba podrška ili pomoć. I da je znamo potražiti. Sada je, više nego ikada, važno da postoji sustav podrške koji može biti resurs mladim ljudima.  Stručnjaci su zaista brzo odgovorili na ove promjene i od proljeća je stvoreno mnogi online, i drugih, resursa koji s dostupni mladima. Radi se i dalje. Naravno, važno je da napori stručnjaka, koji su najviše iz vlastite profesionalne odgovornosti, odgovorili na izazove s kojima smo se susreli ove godine, budu podržani i s razine visoke politike kako bi ti resursi, kao i oni drugi koji su potrebni poput npr. savjetovališta, bili dostupni svima.

Kako ovakva digitalna samoizolacija, odnosno višemjesečna online nastava, utječe na socijalizaciju mladog čovjeka, njegovo samopouzdanje… ? Nije tajna da su ove novije generacije „najsretnije“ u mraku svoje sobe, s mobitelom ili tabletom u rukama. Hoće li praksa virtualne škole tu alijenaciju mladih još više pogoršati?

JOSIPA: O mladima je lako razviti predrasude, no većini mladih je kontakt s vršnjacima izuzetno važan, ako ne i najvažniji u tim formativnim godinama. Tulumi ispred HNK-a nam zapravo ukazuju da velika većina mladih i dalje preferira stvarni kontakt i da im nedostaje prilika za to. Bilo bi sjajno kada bismo mi odrasli mogli prepoznati te njihove potrebe i prikladno na njih odgovoriti. Odgovor “nemojte imati potrebu” to sasvim sigurno nije. Mladi imaju kapacitet za ponašati se odgovorno i na nama odraslima je da im damo priliku za uvježbavanje toga tako da im pružimo uvjete za to. Organiziranje prikladnog prostora na otvorenom, osiguravanje maski, toaleta i redara omogućilo bi mladima zadovoljavanje prirodne i njima izuzetno važne potrebe za kontaktom i druženjem, a pri tom osiguralo sigurnost zajednice. 

Kakve su vaše procjene, koliko će trebati da svi skupa prihvatimo to „novo normalno“?

MIRANDA: Bez obzira na sve što se zbiva, naš život nije stao i koliko god je teško i naporno i osjeća se panika u zraku, još smo tu. Hoću reći da smo prilično otporni. Za neki pravi oporavak od ove kolektivne traume treba nam svima da ova situacija završi – tek ćemo onda iza toga moći u nekakav oporavak. Kada stres traje i sve je još akutno, mi smo svi u fazi preživljavanja. Tek kada situacija ili ovo izvanredno stanje završi, tek tada ćemo moći zatvoriti to iskustvo i vidjeti kako smo, što nam treba, što se to ustvari zbivalo… i kako dalje.