Suvremeni svijet u kojem živimo uvelike karakterizira informatički i medicinsko-bio-tehnički novum, kao i sve dobro i loše što iz njega proizlazi odnosno što on sa sobom donosi. Pritom, u odgoju i obrazovanju izraziti se naglasak stavlja na tzv. STEM područje i njemu sukladne kompetencije. Ovdje je odmah potrebno naglasiti kako ovako izražena inklinacija, već kroz sam naziv – ‘S’ označava science ili prirodne znanosti; ‘T’ se odnosi na tehniku; ‘E’ na engineering ili inžinjerstvo; a ‘M’ na matematiku – vrši očito zanemarivanje i neprepoznavanje važnosti i uloge humanističkog, društvenog i umjetničkog područja, ali i područja jezika te interdisciplinarnih područja.
Naime, čovjek je prije svega čovjek, što s jedne strane znači da je društveno biće koje živi u suodnosu i komunikaciji s drugima (a to je Aristotelova osnovna pozicija u sagledavanju čovjeka), dok s druge strane znači da je biće koje je smrtno te biće koje se u suočenju s vlastitom ograničenom smrtnom naravi pita o smislu vlastitog egzistiranja i vrjednotama kojima se treba voditi u svakodnevnom življenju, odnošenju i postupanju.
Bioetika kao nova disciplina ili znanstveno područje javlja se početkom 1970ih kao nužno potrebna pomoć i odgovor na tehnička i bio-medicinska dostignuća koja čovjeka uvode u nove moralne situacije i dileme na koje tradicionalna etika ne donosi, niti može donositi odgovore. Tijekom daljnjih desetljeća, bioetika dobiva svoje mjesto i ulogu na više načina – kroz stvaranje principa za rješavanje moralnih dilema u medicinskoj praksi (‘Georgetown bioetika’), izgradnju mostova između prirodnih i društveno-humanističkih znanosti (‘mostovna’ i ‘globalna’ bioetika Van Rensellear Pottera), te kroz slijeđenje bioetičkog imperativa koji je izrazio Fritz Jahr još 1926. riječima: ‘Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu u sebi i po mogućnosti postupaj s njim kao takvim!’ odnosno principa odgovornosti Hansa Jonasa (‘europska’ bioetika). Naravno, diljem svijeta nastale su i djeluju mnoge druge varijante i škole bioetike.
Mogućih odgovora na pitanje ‘čemu bioetika u odgoju i obrazovanju’ je mnogo – ovdje će se ponuditi njih deset. Pritom, bioetika će se razmatrati kao ona koja proizlazi ‘iz’ i stoji ‘na’ temeljima i bogatom nasljeđu filozofije, posebice etike čije nasljeđe neprestano (g)rabi. Od deset (grupa) argumenata koji jasno pokazuju vrijednost, važnost i ulogu filozofije i bioetike u odgoju i obrazovanju, prvih šest će se fokusirati na temeljne filozofijske momente, a drugih četiri na bioetičke. Zajedno daju jedan prilično obuhvatan odgovor na pitanje postavljeno u naslovu.
Kritičko i refleksivno mišljenje. Kritičko nas mišljenje upućuje na to da budemo razumni, razboriti i racionalni. Ono od nas uvijek zahtijeva produciranje konzistentne argumentacije te slijeđenje logičkih pravila valjanog zaključivanja, kao i izbjegavanje emocionalnih sadržaja i proizvoljnih načela. S druge strane, refleksivno mišljenje ili refleksija jest promišljanje koje ujedno obuhvaća sadržaj mišljenja i svijest o procesu toga mišljenja. Drugačije izraženo, refleksija je misao koja misli o predmetu mišljenja, ali i istodobno o samom činu mišljenja. Tako primjerice dok promišljamo o nekom našem postupku, mi istovremeno promišljamo vršimo li to na pravi način odnosno je li perspektiva iz koje gledamo i način na koji pristupamo onaj pravi ili bi ga trebali promijeniti.
Rješavanje problema (problem solving). Osnove metodologije za rješavanje problema razradio je već Rene Descartes u 17. stoljeću kroz četiri pravila koja i dan danas čine temelj svakog rješavanja problema. Pravilo evidencije govori da jedini kriterij istinosti jest jasnost i razgovjetnost. Pravilo analize zahtijeva raščlambu problema do njegovih jednostavnih i potpuno razumljenih dijelova, dok je pravilo sinteze pravilo reda i postupnosti vraćanja jednostavnih dijelova natrag u kompleksni složaj. Konačno, pravilom dedukcije vršimo provjeravanje potpunosti i ispravnosti izvršenog postupka.
Kreativno i dizajnirano mišljenja. S jedne strane, kreativno je mišljenje u najmanju ruku trojako: (a) inventivno – jer kreira nove smjernice; (b) istražujuće – jer istražuje nove mogućnosti i ideje, te (c) razvijajuće – jer razvija nove ideje i rješenja. S druge strane, u dizajniranom mišljenju čovjek polazi od analize i razumijevanja specifičnog problema, te postavljanja esencijalnih pitanja i razmatranja mogućih pretpostavki. U svom razabiranju čovjek se odmiče od usvojenih obrazaca razmišljanja (i misli out of the box) te kroz maštu i stvaralaštvo zamišlja i dizajnira nova rješenja, koncepte i ideje koje se mogu primijeniti u svakodnevici.
Donošenje razboritih i kvalitetnih odluka (decision making) temeljenih na plauzibilnim argumentima. U tom smislu filozofija donosi trojaki benefit: (a) ponajprije u identificiranju opstojećih i dostupnih relevantnih alternativa, potom u (b) probiranju načina vršenja analize i vrjednovanja dostupnih alternativa, te naposljetku u (c) donošenju odluke temeljene na izabiranju između različitih alternativa. Osim toga i povezano s prethodnim, filozofija pomaže oko toga kako zauzeti stav o različitim pitanjima i problemima temeljen na prethodno izvršenoj analizi, vrjednovanju i razabiranju dostupnih i relevantnih činjenica, uvida i argumenata.
Ljudski procvat. Jedna od temeljnih inklinacija filozofije jest identificirati, razvijati i aktualizirati ljudske resurse, talente i potencijale što u konačnici vodi do čovjekova procvata i ‘blažena’ života odnosno života vrijedna življenja. Aristotel smatra da ostvarivanje eudaimonije ili blaženstva, osim izvrsnosti u ostvarivanju moralne vrline (grč. arete) i praktične mudrosti, uključuje niz ljudskih postupaka koji vode u dobro zaokružen život uravnotežene osobe. Takav život znači i nužno pronalaženje i osiguravanje vremena dokolice (grč. shole) ili slobodnog vremena ‘za’ – kontemplaciju, umjetničko i znanstveno stvaralaštvo, osobnu izgradnju, prijateljevanje i igranje.
Potraga za životnim vrjednotama. Filozofija vodi čovjeka u potragu za istinskim životnim vrjednotama te njihovu identificiranju – kako onih izvanjskih tako i onih unutarnjih ili intrinzičnih. Istinske su vrjednote autotelične – za njima težimo i njih ostvarujemo zbog njih samih i ni zbog kojih drugih razloga ili pobuda. A jednom kada ih detektiramo, mogu zadobiti i normativan karakter odnosno mogu nam postati moralno vodstvo u svakodnevnom postupanju i odnošenju, ali i vodstvo u razabiranju životnih ciljeva i odluka te življenja smislenog i ispunjenog života.
Orijentiranje i orijentacijsko znanje. Bioetika čovjeku pruža orijentaciju i orijentacijsko znanje o prirodi i društvu na način da probleme sagledava u širokom pogledu uzimajući u obzir različite znanstvene i neznanstvene perspektive relevantne za pojedini problem. Nije to samo orijentacija koja nam pomaže u snalaženju, već ona koja nam omogućuje djelovanje. Drugim riječima, ona nije puka interpretacija datog i doživljenog, već prije alat koji se koristi za tumačenje mogućih pristupa dekodiranju novog i još neshvaćenog. Orijentacijsko nam znanje omogućuje, kao razumnim i moralnim bićima istovremeno, donošenje odluka i usmjeravanje naših postupaka, te definiranje ciljeva koje smatramo vrijednim realizacije.
Preuzimanje odgovornosti. Bioetika upućuje čovjeka na (preuzimanje) odgovornost(i) iz obzira prema budućnosti koja uključuje interese svih živih bića, okoliša i prirode u cijelosti. Ova odgovornost proizlazi iz čovjekova stupnja slobode koji pak proizlazi iz evolucijskog procesa, iz mogućnosti imaginacije i refleksije te etičkog rezoniranja koje se javlja uslijed mogućnosti samo-refleksije. Čovjek je jedino biće u lancu postojanja koje je odgovorno za živi svijet u svojoj cijelosti upravo zbog mogućnosti shvaćanja intrinzične vrijednosti prirode koja je ugrožena njegovim djelovanjem.
Razvijanje bioetičkog senzibiliteta. Bioetički senzibilitet se manifestira kao skrb ili briga koja proizlazi iz osviještenosti o neraskidivoj povezanosti čovjeka i prirode, te vodi u skrbno ili brižno mišljenje. Na praktičnoj razini bioetički senzibilitet karakterizira osviještenost o neraskidivoj povezanosti čovjeka i prirode, holističko razmatranje čovjeka te cjelovitost osobe kao odgojni ideal, dok ga na teorijskoj razini karakterizira utemeljenje u zapadnoj (filozofskoj) tradiciji i njenom povijesnom kontinuitetu te bogatstvu značenja, gdje pojam senzibiliteta jest ‘krovni’ pojam nizu bliskih pojmova poput sentiment, simpatija i empatija, suosjećanje i sažaljenje, te solidarnost.
Angažiranost. Krajnji smisao bioetike nikada ne ostaje u sferi teorije ili strogo znanstvenih razmatranja, već svoje potpuno ozbiljenje i smisao nalazi u aktivnom osobnom djelovanju, angažmanu i angažiranosti: kroz uključivanje u aktivističke udruge i(li) provođenje i koordiniranje aktivističkih poduhvata i inicijativa; formiranje i sudjelovanje u različitim bio-etičkim odborima; kreiranje i promicanje bio-etičkih kodeksa; osmišljavanje i uvođenje pravnih akata i regulativa; stvaranje i u(pro)vođenje novih nastavnih kurikula; uključivanje u odgojne prakse…
Summa summarum, filozofija i bioetika bave se temeljima razvoja čovjeka kao pripadnika vrste homo sapiens sapiens, te kao takve, stvaraju nužne pretpostavke i otvaraju mogućnosti za daljnji razvoj i specifična usmjerenja čovjeka u kompletnom (a ne samo STEM) spektru ljudskog potencijala.
