Bioetika i aporije psihe

Za Universitas piše docent Luka Janeš s Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu

---

Nipošto nije ogledalo zdrave akademske prakse da pregled određenog znanstvenog skupa ispisuje organizator i voditelj, ipak – jubilarna peta godišnjica međunarodnog transdisciplinarnog simpozija Bioetika i aporije psihe iziskuje odstupanje od dotičnoga uzusa. Naime, sada već davne, “predkoronijalne” 2016. godine, manje po zakucima Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a više po hodnicima i terasama Centra za integrativnu bioetiku preko puta, u navali studentskog nadobudlja, niti slutili nismo da će se 2021. obilježavati peta godišnjica međunarodnog skupa koji u svojoj kratkoj, ali propulzivnoj i progresivnoj povijesti, okuplja više od dvije stotine izlagačica i izlagača iz sedamnaest zemalja s četiri kontinenta, kroz više od 170 izlaganja i desetke okruglih stolova, radionica, predstavljanja knjiga, interaktivnih izložbi i ostalih umjetničkih performansa.

Propulzivna povijest manifestacije

A koji je otpočeo na temeljima ciklusa znanstveno-popularnih tribina Bioetički utorak, i to eksperimentalnom implementacijom pitanja psihijatrije i mentalnog zdravlja bivstvujućih u diskurs bioetičkih rasprava. Dotični ciklus idejno i organizacijski još prije dvadesetak godina zapodjenuo je i nadalje vodio Hrvoje Jurić, tada asistent na katedri za etiku, Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a sada redovni profesor. Upravo uz njegov blagoslovni “poguranac”, na valovima osobnog interesa za navedenu tematiku (te poznanstvom i ranijom suradnjom s pokojnim Vladom Jukićem – dugogodišnjim upraviteljem Psihijatrijske bolnice Vrapče), omogućeno je da ekipa Suradničkog kruga studenata Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku, operativno predvođena Lukom Perušićem (tadašnjim studentom, a sadašnjim asistentom na ranije navedenom odsjeku) dobije priliku održati tribinu na temu “Psihofarmaci u psihijatriji: potreba ili nasilje”. Osim dotičnog kolege, moderatorski duo sačinjavao je i autor ovih redaka, a gosti tribine bijahu spomenuti Vlado Jukić, Robert Torre (KBC Sestre milosrdnice Zagreb, Odjel za prevenciju ovisnosti) i Martin Kuhar (HAZU, Odjel za povijest medicine).

Torreova godinu ranije objavljena knjiga “Prava istina o psihofarmacima” podigla je veliku prašinu među strukom i medijima, te se očekivao popriličan interes spram događaja koji je kritički sintetizirao poprilično tabu, načelno javno nedostupnu temu. Tribina je, sukladno običajima ciklusa, održana u Multimedijalnoj (uobičajeno usijanoj i bezračnoj) dvorani na drugom katu Knjižnice Filozofskog fakulteta, a tada ni slutili nismo da će događaj okupiti više od dvije stotine posjetitelja, među kojima pregršt njih, nažalost, stajahu na vratima dvorane, među policama koje se kauzalno nizahu poput crnih domina slutnje.

Osim rekordnog broja posjetitelja na ijednom do tada održanom događaju u knjižničnoj povijesti, tribina je impresionirala i jasnim dokazima praktične plauzibilnosti, najzad društvene upotrebljivosti metodoloških paradigmi integrativne bioetike. Pluriperspektivnost se, primjerice, očitovala u vidu naizgled suprotnih perspektiva Jukića (pro-farma) i Torrea (anti-farma), raspirivanih Kuharovim raspusima raspravne vatre u vidu opaske o specijalizantima psihijatrije kao evidentno najslabijim studentima Medicinskog fakulteta. Uz naglasak na činjenici da su i sami psihijatri, osim u općem društvenom, umnogome stigmatizirani i u horizontu vlastito-disciplinarnih, alma mater okvira. Uz komentare i upite posjetitelja iz publike, odnosno iznošenja mnogih šokantnih iskustava psihijatrijskog i psihofarmakološkog tretmana, raspravljačka atmosfera uzdigla se do usijanja, ipak kompromisno bioetički racionaliziranog do generalne teze tribine kako u određenim slučajevima propisivanje i primjena psihofarmaka predstavlja jedini ulaz, odnosno preduvjet za adekvatnu psihoterapiju i zacjeljivanje. A u određenima put, aberacija u ovisnost i psihopatologeme raznih vrsta i oblika.

Pluriperspektivnost i transdiciplinarnost

Ovu, te mnoge ostale tematske osnovice, u rasponu od psihoterapije umjetnošću, otvorenog dijaloga, obespravljivanja psihijatrijskih pacijenata, pa do psihoanalize, utjecaja obrazovanja na prevenciju mentalnih poteškoća i dr., postavili smo na sadržajno-metodsku os ciklusa tribina Aporije psihe: psihijatrijske, bioetičke i filozofske perspektive, pokrenutog slijedom enormnog interesa i bioetičkog značaja uvodno evaluirane tribine, također pod “organizacijskim plaštom” Hrvatskog bioetičkog društva i Suradničkog kruga studenata ZCI-ja za integrativnu bioetiku. Dotični ciklus 2017. nadalje evoluira u međunarodni transdisciplinarni skup, iz godine u godinu nastavljajući intenzitet i šireći radijus propulzivnosti tematskog kauzaliteta zapodjenutog inicijalnom tribinom, koji osim pluriperspektivnosti raskriva i naslovnu metodološku stavku integrativne bioetike stavku – transdisciplinarnosti.

Možda najupečatljiviji nastup cjelokupne manifestacije bilo je izlaganje Život s pandemijom, život nakon pandemije: emocionalna dobrobit u doba krize docentice Lovorke Brajković

Naime, u komparaciji s pluriperspektivnosti, koja ukazuje na internu (horizontalnu) perspektivu pojedinca/pojedinke te njihove različitosti pri društvenim susretima i odnošenjima, transdisciplinarnost upućuje na horizontalno svjetsko-povijesno institucionalno širenje paradigme koja nadilazi pojedinačne discipline, postavljajući bioetičku problematiku kao teleološku (svrhovitosnu) konstantu. Interdisciplinarnost rezonira činjenica da su na događajima sudjelovali antropolozi, psiholozi, psihijatri, filozofi, sociolozi, pedagozi, umjetnici, socijalni radnici i predstavnici/predstavnice mnogih drugih, s obzirom na ovu temu značajnih znanstvenih disciplina. Pritom kao os “aporetike”, a ujedno i kao smjer nadilaženja pojedinačnih psihopatoloških izbojbina, iskasava neizbježnost anuliranja stigmatizacije osoba s psihičkim teškoćama, ali i cjelokupnog psihijatrijskog, također društveno stigmatiziranog sustava, uz naglasak na bioetičkom senzibilitetu, orijentacijskom znanju i integrativnom pristupu kao temeljima za adekvatno zasićivanje praktičke teleologije dotičnih egzistencijalno-fenomenoloških intencionalnih horizonata.

Peta inačica skupa održana je 7. i 8. svibnja 2021, a posljednje dvije među njima, dakako, održane su u virtualnom, online okružju. Pandemijskim pritiskom izazvana prilagodba modula nipošto nije umanjila značaj manifestacije i razinu metodoloških intencionaliteta, čemu u prilog svjedoči broj posjetitelja i interes za raspravu, pozivajući na razbijanje predrasuda i podsjećajući nas da smo prije svega živuća bića, na putu ka živućim osobama – obilježenima radošću, smislom, uspjesima, ali svakako i grozomornim padovima, lomovima i beznađima, a kao sastavnicama psihe, hipotetički promatrane kao dijalektički muzikalni plamen satkan od plinova i etera dotičnih pluraliteta osjećajnosti.

Skup je u neizvjesna epidemijska vremena poslužio kao izvrsna virtualna platforma za povezivanje znanstvenika i entuzijasta, s dugoročnim ciljem zapodijevanja raznih projekata u postpandemijska i “novo normalna” vremena, a plenarnim izlaganjem otvorio ga je Florin Lobont, profesor filozofije na Filozofskom fakulteta u Temišvaru, na značajnu temu “From Biopower and Virtualization to ‘Diminished Humans’: Pitfalls of Agamben’s Theory in the COVID Era” (Od biomoći i virtualizacije do “umanjenih ljudi”: zamke Agambenove teorije u vrijeme COVID-a).

Pandemija produbila aporije psihe

Nakon plenarne rasprave uslijedio je možda i najupečatljiviji nastup cjelokupne manifestacije – izlaganje “Život s pandemijom, život nakon pandemije: emocionalna dobrobit u doba krize”, docentice na Odsjeku za psihologiju Fakulteta hrvatskih studija Lovorke Brajković, koja imanentnom otvorenošću, simpatičnošću, karizmom i konkretnošću dodatno obogaćuje evaluaciju ove više nego aktualne teme predavanje. Pritom ostavivši najupečatljiviji dojam među svim sudionicima skupa, nudeći konkretnu orijentaciju za nadživljavanje, te izlazak i prilagodbu onkraj društveno-razdvojbene epidemijske aktualije.

“Minervistički” gledajući unatrag, povrh svega zaključujemo da smo putem ove bioetičke inicijative dosad jasno uvidjeli i pokazali da svi možemo doprinijeti boljitku i napretku institucionalne i izvaninstitucionalne brige o mentalnom zdravlju jedino suradnjom i ulaganjem sviju raspoloživih sredstava (ljudi, znanja i iskustava) ka postizanju ciljeva kojima kao društvena zajednica težimo. Ovaj bioetički skup svoje je postojanje i uspjeh opravdao činjenicom da uključivost i davanje značaja raznovrsnim kulturološkim perspektivama nipošto ne umanjuje značaj dominantnih znanstvenih disciplina već ih oplemenjuje i približava puno širem opsegu zainteresirane javnosti. Apsolutna destigmacija zauzela je deontološki pijedestal ovog međunarodnog projekta, te njezin značaj ima ključnu ulogu za postizanje konkretnih društvenih rezultata koje je BiAPs prouzročio, povezujući mnogobrojne sudionike i kumujući raznovrsnim projektima proizišlima iz poznanstava sklopljenih upravo sudioništvom na ovom skupu.

Zaključno, nužno je spomenuti, najzad naglasiti da organizacijski teret sviju navedenih događaja bi iznašan gotovo isključivo na leđima studenata i studentica preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Pritom se, bez pretjerivanja i deluzivnog hiperboliziranja ustvrđujem, paradigmatski iskazasmo i u odvažnim izlagačkim rolama, i u tehničkom vidu moderature sesija, raznovrsne fizičke ispomoći, simultanih prevođenja, te naporne pripreme programskih knjižica skupa. Sveučilištu nam na čast i slavu!