Bez diskusije s javnošću nema istinske demokracije

Društvo sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu objavilo je nedavno Natječaj za dodjelu Godišnjih nagrada Društva mladim znanstvenicima i umjetnicima u 2023. godini. Riječ je instituciji koja je lani obilježila 104. obljetnicu svog postojanja od osnivanja daleke 1919. godine te svrstava među najstarije akademske udruge u Hrvatskoj koja je doprinijela razvitku Sveučilišta u Zagrebu i našoj znanstvenoj zajednici u cjelini.

– Kroz stoljeće svog djelovanja Društvo je bilo svjedokom, ali i aktivnim sudionikom, brojnih globalnih i nacionalnih društvenih zbivanja i promjena. Osnovano je u turbulentom poslijeratnom razdoblju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao samostalno Udruženje visokoškolskih nastavnika u Zagrebu. Jedno vrijeme je bilo podružnica državnom strukovnom udruženju sveučilišnih nastavnika, a opstalo je i nakon Drugog svjetskog rata. Unatoč svemu, neprekinuto je djelovalo na dobrobit svojih članova, kao i šire akademske i društvene zajednice. Za vrijeme druge Jugoslavije doživljava svoj procvat kada dobiva veliki prostor u tadašnjoj Ulici braće Kavurića 17 (današnjoj Hebrangovoj ulici), u jednom razdoblju postaje republičko udruženje nastavnika i suradnika sveučilišta, visokih škola i znanstvenih ustanova za cijelu Hrvatsku i broji preko tisuću članova, objašnjava za Universitas izv. prof. dr. sc. Aleksandar Maršavelski, predsjednik Društva, izvanredni profesor na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, Društvo  dobiva današnji naziv te po završetku mirne reintegracije 1998. godine uspostavlja Godišnju nagradu mladim znanstvenicima i umjetnicima. Društvo i njezini članovi su bili intenzivno uključeni u proces pregovora s Europskom unijom, kao i pratećim javnim tribinama i diskusijama, te su nesumnjivo dali svoj doprinos da Hrvatska što prije postane punopravna članica Europske unije. I kad je Hrvatska protekle godine preuzimala euro kao nacionalnu valutu u Društvu je održana tribina o ulasku hrvatske o eurozonu kako bi se akademska javnost osvijestila o učincima promjene valute te kako bi se minimizirale negativne posljedice uvođenja eura.

Koliko članova Društvo sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu okuplja i koje su vaše primarne aktivnosti?

Nekad je društvo bilo republičko udruženje sveučilišnih nastavnika i znanstvenika te je kao takvo brojalo preko tisuću članova. Danas Društvo ima nešto više od 200 redovitih članova i 20-ak članova suradnika. Kako bismo proširili svoje članstvo, izmjenama statuta od ove godine uveli smo tu kategoriju suradničkog članstva koji u prvoj godini članstva plaćaju povlaštenu godišnju članarinu od 24 eura, a Društvo je otvorilo i novu Facebook i Linkedin stranicu. Ideja je upravo da privučemo nove članove kako bi se najprije upoznali koje aktivnosti Društvo pruža, što ranije možda i nije tako bilo vidljivo. Društvo redovito organizira događanja i provodi savjetovanja sa svojim članovima o svim pitanjima koja se tiču vrednovanja znanosti. U neku ruku, Društvo je po svom djelovanju kombinacija sindikata, društva popularizacije znanosti, kulturno-umjetničkog društva i naprosto mjesto okupljanja znanstvenika i umjetnika u neformalnim druženjima. Društvo ima tri reprezentativne dvorane u sjedištu Društva u Frankopanskoj 5a, koje članovi mogu koristiti za svoja događanja: Velika dvorana (70 mjesta), Srednja dvorana (25 mjesta) i Mala dvorana (12 mjesta).

Kako vaši članovi gledaju na sustav znanosti i visokog obrazovanja? Čime ste zadovoljni, što bi valjalo promijeniti?

Među članovima se redovito provode savjetovanja kako bi se iznjedrili prijedlozi kojim bi se unaprijedio pravni okvir znanosti i visokog obrazovanja, bilo na sveučilišnoj, bilo na državnoj razini. Podržavamo i pozivamo relevantne dionike našeg Sveučilišta, Ministarstva znanosti i visokog obrazovanja, sindikata, kao i nezavisne stručnjake, da raspravljaju o reformskim propisima kojima se regulira ovo područje. Primjerice, jedna od najuspješnijih i živih rasprava o Nacrtu prijedloga novog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti je održana upravo u našem Društvu. I protekle godine smo organizirali više takvih događanja. Primjerice, u travnju je održan okrugli stol „Mjerenje kvalitete hrvatske znanosti – kontroverze i dileme“, a povod lijepo posjećenom skupu bila je nova knjiga profesora Damira Stanzera „Mjerenje hrvatske znanosti 2022.“ gdje je ukazano na nedostatke radi poboljšanja vrednovanja znanosti, što je osobito važno kod izbora i napredovanja na viša radna mjesta. Bez diskusije s javnošću, osobito organizacijama civilnog društva, nema istinske demokracije jer demokracija nije samo glasanje na izborima već i sam proces donošenja zakona mora biti demokratičan. To znači da se i propisi u sustavu znanosti i visokog obrazovanja moraju donositi u kontekstu onoga što britanski filozof Karl Popper naziva „otvorenim društvom“. Jer, ako želimo društvo znanja, resor znanosti i visokog obrazovanja je njegova najvažnija karika. 

Pokazalo se da čak i najbolji zakon može postati najlošiji u praksi ako ne osigurate preduvjete njegove provedbe

Dosta se zadnjih godina priča o materijalnom i društvenom statusu prosvjetara, od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja. Zašto društvo toliko malo mari o ljudima koji obrazuju našu djecu i mlade?

U skladu s našim mogućnostima i prilikama, mislim da naše društvo odnosno država mari o djeci i mladima. Najbolji primjer je uvođenje školskog obroka za svako dijete, koji je ranije ovisio o financijskim mogućnostima roditelja, pri čemu bi mnoga djeca tako ostala bez ikakvog obroka tijekom boravka u školi. Drago mi je da je u studenom prošle godine upravo u našem Društvu organizirana tribina o „Pravu svakog djeteta na školski obrok“, na kojoj su sudjelovale četiri profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu koje su na temelju provedenog istraživanja inicirale uvođenje univerzalnog prava na školski obrok: Ivana Dobrotić, Olja Družić Ljubotina, Marijana Kletečki Radović i Antonija Petričušić. Međutim, činjenica je i da uslijed različitih društvenih i ekonomskih promjena, netko prođe „bolje“, netko „lošije“, a to zapravo i nije izravno povezano sa sektorom obrazovanja i znanosti.

U nedostatku radne snage, u nekim resorima su plaće enormno rasle (npr. u građevini i ugostiteljstvu), dok su u drugim stagnirale. To ne znači da će učitelji i profesori otići raditi kao kuhari ili građevinski radnici, iako ni to nije isključeno ako disbalans između njihovih plaća nastavi rasti, ali svakako djeluje za njih demotivirajuće. Kako sam tijekom školovanja i usavršavanja dio života proveo u Njemačkoj i SAD-u, državama koje su se puno prije nas suočile s ovim procesima, moje mišljenje je da Hrvatska mora što prije izraditi kvalitetnu i znanstveno utemeljenu strategiju imigracijske politike. Pritom mislim da se Hrvatska prvenstveno mora otvoriti regiji Zapadnog Balkana jer tamo žive ljudi koji uglavnom znaju naš jezik pa se lakše i brže mogu integrirati, ali im naš rigidni pravni okvir i praksa otežavaju punu integraciju. Naime, naša regulativa stjecanja državljanstva je rigidnija od Njemačke i uglavnom se mora provesti minimalno 8 godina (u praksi 10 godina) da bi se dobilo hrvatsko državljanstvo. Kvalitetnom imigracijskom politikom će se ponovno izbalansirati plaće, a radnici iz inozemstva s perspektivom ostanka u Hrvatskoj će osigurati da se zarađeni novac zadrži i tako financiraju drugi sektori, uključujući i sektor obrazovanja i znanosti. U protivnom, zbog niskih plaća i nestalnih radnih mjesta prijeti nam sve veći odljev mozgova koji je i sada prisutan. Istovremeno se i mi moramo otvoriti da dovedemo izvrsne strane studente u Hrvatsku (npr. stipendijama) i omogućiti im da ovdje ostanu raditi i steknu državljanstvo te tako i mi postanemo destinacija odljeva mozgova. Uglavnom, da odgovorim na Vaše pitanje, ne bih rekao da država malo mari o ljudima koji obrazuju našu djecu, već mislim da pravi problemi leže drugdje jer trenutno povećanje plaće u sektoru prosvjete i visokog obrazovanja neće dugoročno osigurati njihov rast plaća u skladu s onim što oni zaslužuju.

Kako gledate na donošenje novog Zakon o plaćama u državnoj i javnim službama? Već su krenuli određeni prosvjedi, dionici sustava sve glasnije izražavaju svoje nezadovoljstvo?

Taj zakon ima široku primjenu jer mu je intencija bila na jedinstven način urediti sustav plaća u državnoj i javnim službama te je njime obuhvaćen i sustav znanosti i visokog obrazovanja. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja, a njegova primjena će pokazati je li opravdan ovakav oblik regulacije tj. mogu li se ista pravila primjenjivati na službenike u javnoj upravi i sveučilišne nastavnike i znanstvenike. Moje mišljenje je da je to do određene mjere moguće, ali će nedvojbeno biti problema u primjeni i siguran sam da će nakon što se identificiraju ti problemi doći do izmjene zakona. Naime, pitanje je hoće li se postići ravnopravnost zbog različitog unutarnjeg ustrojstva pojedinih sveučilišta, fakulteta, akademija i instituta.

Također, Prema čl. 10. novog Zakona čelnik javne službe (npr. rektor, dekan, ravnatelj) ocjenjuje zaposlenike, a istovremeno oni ocjenjuju njega kroz vijeće ustanove koje ga je i izabralo. U velikim ustanovama je teško za očekivati da će čelnik sam provoditi ocjenjivanje pa mu zakon daje mogućnost da on ovlasti osobe koje će to raditi za njega, što bi se moglo pretvoriti u pravilo pa će to vjerojatno biti pročelnici odsjeka, predstojnici zavoda ili katedri i sl. Nedvojbeno je da se na ovaj način treba ocjenjivati pomoćno, tehničko i administrativno osoblje, ali je krajnje upitna provedivost kada se radi o znanstveno-nastavnom kadru. Naime, opasnost je da će tu bitniju ulogu odigrati međuljudski odnosi od kvalitete rada pojedinog zaposlenika.

Vječita boljka našeg sustava su te brojne refome, koje dolaskom svakog novog ministra kao da kreću iznova. Slažete li se?

U vezi s ovim pitanjem želio bih s Vama podijeliti jedan vic-pitalicu: Znate li koja je najbolja reforma? – odgovor glasi: Pro forma. Sigurno je da je zadaća svakog ministra, rektora ili dekana, da za svog mandata provede neku reformu, kao i da su se neke od njih ranije pompozno najavljivale, a u praksi bi cijela stvar gotovo propala ili čak pogoršala stanje stvari. Moje mišljenje je da se reforme najvećim dijelom trebaju fokusirati ne toliko na sadržaj, već baš na formu, ali da ta reforma ne bude pro forma. Naime, potrebno je reformirati organizaciju funkcioniranja određenih javnih službi, među kojima je i sustav znanosti i visokog obrazovanja. Danas je znanstveno-nastavni kadar preopterećen konstantnim administriranjem. Digitalizacija je mnoge stvari olakšala, ali su se istovremeno administrativni zahtjevi nerazmjerno povećali. Stalno se zahtijeva ispunjavanje određenih tablica i obrazaca radi kontrole kvalitete ili prijavljivanje određenih potpora, programa, projekata i sl. – podacima koji su već javno dostupni u CROSBI/CroRIS-u. Čak se i životopisi traže u različitim formatima, umjesto u Europass formatu. Osim toga, potrebna je veća podrška u administrativnoj organizaciji nastave i projektnoj administraciji. Mnogi znanstvenici su prepušteni sami sebi da traže, educiraju se o postupku prijave, prijavljuju i zatim upravljaju projektima u svim aspektima pa i u pogledu projektnog računovodstva. Ovakva reforma je dugoročna i višerazinska te zahtijeva sudjelovanje i zajedničko djelovanje ministarstva, sveučilišta i pojedinih sastavnica radi funkcionalnijeg i učinkovitijeg sustava koji će biti podređen znanstvenicima i nastavnicima, a ne da oni blago rečeno „robuju“ sustavu. Znanstvenici trebaju služiti zajednici i općenito čovječanstvu, a nastavnici još posebno svojim studentima. Za to moraju postojati odgovarajući uvjeti rada koji su negdje bolji, drugdje lošiji. Vodeća svjetska sveučilišta, osim što zapošljavaju izvrsne znanstvenike, imaju izvrsne uvjete u kojima oni rade, predaju i stvaraju čime maksimiziraju njihov potencijal. Pritom, ne treba misliti da će bilo koja reforma postići jednakost u javnim službama pa niti unutar samog sustava znanosti i visokog obrazovanja. Poznata je Orwellova konstatacija u 1984. da nijedna reforma „nije približila ljudsku jednakost ni za milimetar“, ali je priznao da se može postići napredak. Trebamo težiti barem tom napretku.

Kako biste vi unaprijedili pravno-kazneni sustav u Hrvata, gdje su potrebne najkorjenitije reforme?

Pokazalo se da čak i najbolji zakon može postati najlošiji u praksi ako ne osigurate preduvjete njegove provedbe. Stoga kada govorimo o korjenitoj reformi, mislim da ne treba toliko mijenjati zakone koliko je potrebno izgraditi i organizirati pravosudnu infrastrukturu koja će omogućiti njihovu kvalitetnu primjenu. Primjerice, zagrebački Općinski kazneni sud i Županijski sud su nedvojbeno preopterećeni te je potrebno dio njihove nadležnosti prebaciti na okolne sudove ili povećati broj sudaca na tim sudovima. Također, treba pojačati administrativno osoblje u ovoj zahtjevnoj fazi digitalizacije gdje se ustvari radi dvostruki posao u vođenju fizičkog i digitalnog spisa. Osim toga, potrebne su korijenite promjene u shvaćanju uloge pravosuđa u cjelokupnom društvu te njegovati i poticati kulturu dijaloga, pregovaranja i mirenja, a ne parničenja. Američki pravnici često kažu: A bad settlement is better than a good judgment (loša nagodba je bolja od dobre presude). Presuda iziskuje vrijeme, novac i na kraju živce zbog trajanja konflikta. U kaznenopravnom kontekstu, to znači poticati restorativnu pravdu i tako maknuti fokus kaznenog pravosuđa s mehaničkog utvrđivanja krivnje počinitelja na razumijevanje konfliktnog odnosa počinitelja i žrtve koji treba liječiti i pritom više pažnje posvetiti žrtvi kaznenog djela nego što je to slučaj sada. Potrebna je promjena paradigme cijelog kaznenog pravosuđa. Svaki policajac, državni odvjetnik i sudac bi trebao imati na umu da su oni tu primarno zbog toga što je žrtva pretrpjela kazneno djelo, dok počinitelj treba biti u drugom planu. To je ta korjenita reforma kojoj po mom mišljenju trebamo težiti.

Danas je znanstveno-nastavni kadar preopterećen konstantnim administriranjem. Digitalizacija je mnoge stvari olakšala, ali su se istovremeno administrativni zahtjevi nerazmjerno povećali

Koliko uopće vlastodršci i donositelji odluka u procesima reforme slušaju struku, znanstvenike, konkretno s vašeg Pravnog fakulteta? Je li to dovoljno?

Osobno mogu reći da tu imam pozitivna iskustva, sudjelovao sam u nizu radnih skupina zakona, sudjelujem u organizaciji javnih rasprava o pojedinim prijedlozima i inicijativima kod donošenja pojedinih propisa te moram reći da to nikad nije doživljavano kao politizirana kritika vlasti nego su često te primjedbe uzete u obzir kod formuliranja konačnih tekstova tih propisa. Upravo je nedavna rasprava o femicidu primjer za to, gdje je inicijalno loše formuliran zakonski tekst s dobrom namjerom da se strože kažnjavaju najteži oblici rodno utemeljenog nasilja nad ženama, nakon obavljene konzultacije sa znanstvenicima ispravljen i ovih dana se upućuje u saborsku proceduru. Bilo je, međutim, slučajeva nekih čija se opravdana kritika doživjela politički i to smatram da nije dobro. Zdrava suradnja znanosti i vladajućih je pozitivna za društvo, pri čemu dakako znanstvenici ne smiju postati usta politike nego politika treba imati sluha za znanost. Utjecaj znanstvenika na javne politike, propise i društvene promjene bi se po mom mišljenju trebao odgovarajuće vrednovati. Neka američka sveučilišta kod zapošljavanja pojedinih znanstvenika posebno vrednuju upravo to – dakako, pored njihove znanstvene i nastavne djelatnosti – i s ponosom ističu da su njihovi znanstvenici zaslužni za određenu reformu. Uostalom, istinska demokracija počiva na znanju jer se u neznanju ne može pravilno birati vlast koja će najbolje brinuti o interesima građana. Iako se ne može postići Platonov ideal da državom vladaju mudraci (filozofi), možemo se tome približiti na način da potičemo i cijenimo mišljenje znanosti u kreiranju javnih politika i donošenju propisa.