U organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, u auli Sveučilišta u Zagrebu, održana je javna tribina Autonomija sveučilišta i znanstvenih istraživanja. Tribinu i raspravu je moderirao prof. dr. sc. Gvozden Flego, urednik redakcije tribina Centra Miko Tripalo. Na tribini su sudjelovali: prof. dr. sc. Ivo Družić, prof. dr. sc. Ivo Josipović, akademik Ivica Kostović i prof. dr. sc. Gvozden Flego. Nakon uvodnih predavanja razvila se kvalitetna rasprava. Iako naslov teme tribine sugerira da će biti riječi o autonomiji sveučilišta i znanstvenim istraživanjima, uvodnim izlaganjima dominirao je govor o Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, koji je izradilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja i autonomiji sveučilišta. Ova tema je sveprisutna u znanstvenoj i akademskoj javnosti, a koliko je važna govori i činjenica da o Nacrtu Zakona se raspravljalo na svim razinama visokog obrazovanja. Naše najveće i najstarije sveučilište, ono Zagrebačko, u cijelosti je odbacilo Nacrt Zakona na izvanrednoj sjednici Senata.
Teme o kojima je govorio prof. Družić su podijeljene na: „Povratak autonomije, odgovornost, prevođenje odgovornosti u autonomiju, kontra-reforma, (samo)odgovornost – reformsko „zalazište“. Govoreći o prevođenju odgovornosti u autonomiju posebno se dotaknuo granice autonomije, „Međe“ društvene odgovornosti i državne kontrole“ i „vrata“ sveučilišne autonomije. „Međe“ društvene odgovornosti sažete su u 8 točaka koje govore o plaćama, financijama, upravnom nadzoru, državnoj reviziji, znanstvenom napredovanju, istraživanju, kvaliteti i savjetu sveučilišta za koji smatra da bi se funkcije i sastav trebalo reformski dopuniti na sljedeći način:
1. to je mješovito tijelo većinskih predstavnika državnih organa i gospodarstva te manjinskih sveučilišnih djelatnika,
2. utvrđuje društvene i dugoročne potrebe tržišta rada,
3. odobrava započinjanje novih ukidanjem starih sveučilišnih programa,
4. može staviti na dnevni red Senata određene točke, može u upravnom postupku osporavati neke odluke ali ih ne može mijenjati.
U nastavku prof. Družić tvrdi da sveobuhvatna državna i društvena, ovdje nadopunjena, kontrola staje na vratima sveučilišne autonomije odnosno prava na slobodnu potragu za znanstvenom istinom u skladu s etničkim normama civiliziranog društva, prava na utvrđivanje kapaciteta upisnih kvota i upisa, prava na programiranje i realiziranje više od visokoškolskog poučavanja, utvrđivanja uvjeta za sveučilišna zvanja, prava na utvrđivanje kriterija zapošljavanja suradnika i nastavnika, prava slobodnog samostalnog biranja svih tijela i čelnika kao i odlučivanja i upravljanja sveučilišta.
Smatra da tek kad se promotri cjelina tri ministrove zakonske inicijative može se „shvatiti u kojoj se mjeri reforma reducira na sveopću državnu kontrolu kasapeći i upravljačke autonomije.“ S obzirom na ovlasti Sveučilišnog vijeće proizlazi da je ministar taj koji odlučuje kada i za koga ima ili nema sredstava, ustvari, tko će i kada napredovati a tko ne. Sveučilišta su u potpunosti isključena iz procesa.
Nakon profesora Družića riječ je preuzeo akademik Kostović koji je bio član radne skupine Sveučilišta koja je izrađivala prijedlog zakona.
Akademik Kostović istaknuo je da je bio članom Nacionalnog vijeća koje je vodio profesor Družić, a u kojem je sa šest vrsnih pravnika i predstavnicima svih sveučilišta bio član. Nacionalno vijeće nije imalo mandat izrade zakona ali su ga izradili uočivši da nije moguće provoditi reformu bez da se vidi cjeloviti paket zakona. U prijedlogu zakona Vijeće je donijelo načela među kojima je bila autonomija sveučilišta. U tim načelima se navodi da se autonomija sastoji od organizacijske autonomije gdje je važno biranje čelnika, zatim financijske autonomije koja može odrediti cijenu troškova studija i sl. Zatim od toga da može zapošljavati profesore i svoje suradnike autonomno. U nastavku akademik Kostović navodi: „kako možemo sad raspravljati o novom Zakonu o znanosti a ne vidimo Zakon o kvaliteti, gdje je akreditacija, kako se osnivaju sveučilišta?“ Nadalje, ističe greška u koracima ministarstva što nije dalo cijeli paket reformskih zakona na stol da se istodobno raspravljaju kad već nije prihvaćen prijedlog radne skupine da se prvo donese jedan cjeloviti zakon a onda razrađivati reformske korake pojedinačno.
Važno je u zakonskim okvirima i u skladu s Ustavom jamčiti autonomiju istraživača, znanstvenika, profesora ali i fakulteta u konačnici i sveučilišta. Akademik Kostović pozivajući se na, prethodno, svoje ministarsko iskustvo, da je jedina želja svakog ministra i svake vlade da podvrgne kontroli sveučilište. „To i proizlazi iz njihovog mozga, jer se u njihovom mozgu taj socijalni kognitivni i emocionalni sustav fokusiraju na to.“ Istaknuo je i opasnost koja vreba iz nove verzije zakona a tiče se biranja čelnika sveučilišta što je jedan od temelja autonomije. Naime, vlada bi mogla preko svojeg upravnog vijeća odrediti tko će biti na čelu sveučilišta tako da jednostavno kažu: „Ne priznajemo rektora“.
Prof. Josipović sagledavajući što se prelama kroz taj pojam autonomije krenuo je od Ustava Republike Hrvatske, točnije, od članka 67. Ustava Republike Hrvatske koji lapidarno određuje što je to autonomija i to samo sveučilišta, a ne drugih vrsta ustanova. Ustav jamči autonomija i sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju u skladu sa zakonom. Što sad to znači u skladu sa zakonom? O tom pitanju je bilo dosta rasprava i ustavno sudska praksa je bistrila priču kroz nekoliko zanimljivih predmeta. Kad gledamo što se to događalo u ustavno sudskoj praksi i što se zapravo događalo u pripremama pojedinih zakona u kojima su se prelamali vrlo različiti interesi onda treba reći da su dva fenomena vidljiva. Prvi fenomen je, ističe prof. Josipović“ da se cijela priča o autonomiji često svodila na borbu različitih interesa u okviru akademske zajednice i u odnosu akademske zajednice prema drugima dok je drugi onaj koji se često nalazi u hrvatskoj javnosti a to je normativni optimizam. Govoreći o reformama prof. Josipović navodi da sve reforme nisu donijele dobroga. Osvrnuo se i na, kad je riječ o autonomiji, u pripremi zakona iz 2010. Tada se javljalo pitanje hoće li će se ukidati pravna osobnost fakulteta. Država je, tvrdi prof. Josipović, u jednom trenutku bila jako zainteresirana da se ukine pravna osobnost fakulteta „čak je donesena zakonska odredba na tu temu. Nadalje, govorenjem o autonomiji ističe se i pitanje interesa. Posebno je istaknuo sukob privatnog i javnog koji će u budućnosti biti veliki problem u profiliranju autonomije i odnosa države prema sveučilištima. Zašto će biti problem? „Ustavni sud rekao da je Sveučilište u pogledu svoje organizacije i vođenja djelatnosti autonomno ali nije apsolutno autonomno jer postoji javni interes i kod svakog ograničavanja autonomije a gotovo svaki zakon jest po prirodi stvari određeno ograničavanje se mora voditi računa o tom balansu s jedne strane vrijednosti koju zovemo autonomija sveučilišta a s druge strane o legitimnom interesu prvo osnivača.“
Autonomija kako to opisuje Ustav, Zakon i ustavno sudska praksa se odnose samo na sveučilište, potpuno drugi oblik autonomije koji se čak ne spominje u Ustavu nije ustavna kategorija a uživaju je Veleučilišta i njihovi nastavnici. Isto je i s institutima.
Na kraju, ističe kako je ministarstvo tu da artikulira javni interes zbog čega su i dobili mandat na izborima. „Ministarstvo mora biti svjesno svoje pozicije, i s jedne strane odgovornosti, a s druge strane i granica i ograničenja, koje ima u obnašanju svoje važne zadaće. Najbolje bi bilo kad bismo došli do stanja u kojem akademska zajednica i državna vlast, mislim pri tome ovog trenutka na resorno ministarstvo, nisu neprijatelji nego su partneri.“ – zaključio je.
Govoreći o autonomiji prof. Flego govorio je o dva elementa shvaćanja autonomije. Prvi element je onaj o zamisli autonomije sveučilišta onako kako je praćen unutar bolonjskog procesa, a drugo su zablude prijedloga zakona koji dolazi iz Ministarstva. Bolonjski proces je praćen redovitim dvogodišnjim i kasnije trogodišnjim Ministarskim konferencijama koji su zaduženi za obrazovanje i te ministarske konferencije su redovito izdavale priopćenja.
O autonomiji sveučilišta prof. Flego podcrtava elemente koji se u literaturi o autonomiji sveučilišta često navode: autonomija sveučilišta nije ni apsolutna. „Nema nigdje apsolutne slobode ali nije ni autentična, nije ni anarhično, nije ni partikularnih interesa već dogovorno u smislu da konkretne elemente te autonomije treba stalno redefinirati i dogovarati s osnivačem Sveučilišta. Ali ne s Vladom. Nego su sa Saborom.“ Govoreći o prijedlogu Zakona Ministarstva znanosti i obrazovanja ističe nekoliko zabluda: u odluci Europske komisije iz 2006. u 2. fusnoti se kaže. „pojam sveučilišta obuhvaća sve ustanove visokog obrazovanja, dakle ne samo sveučilišta nego i veleučilišta i visoke škole bez obzira na njihov naziv i položaj u zemljama članicama.“
Govoreći o tržištima rada, prof. Gvozden Flego navodi da su hirovita, a često i kratkoročna pa je samim time teško i rizično prilagođavati im sveučilišne djelatnosti. Isto tako, posebno naglašava da mu se čini izrazito problematičnim forsiranje STEM-a, dakle tehničkih znanosti, u zemlji u kojoj više od dvije trećine srednjoškolaca pohađa strukovne škole.
U obrazloženju zakona, navodi prof. Flego, postoji poglavlje koje se zove „Učinci zakona“. „Ta deskripcija je meni podosta komična jer po mom razumijevanju, tri četvrtine očekivanja Zakona je moguće provesti sadašnjim zakonom koji je istina iskasapljen i nekonzistentan svojim Zakonodavnim promjenama.“ U nastavku ističe da su mnogo važniji od zakona ljudi koji će taj zakon provoditi. Također, javlja se izrazito pragmatična bojazan da je ovaj zakon neprovediv, ako ga se donese treba donijeti četrnaest uredbi. Uz uredbe treba ispregovarati i ugovarati 9 programskih ugovora s javnim sveučilištima, s 25 instituta te s 80-ak fakulteta i Akademijom. Pri tome, prof. Flego postavlja pitanje: „Tko će to obavljati? Ljudi u ministarstvu od kojih recimo nijedan nije proveo niti jedan sat nastave za katedrom ili onaj koji nije sudjelovao ni u jednom znanstveno istraživačkom projektu. A vode upravo te djelatnosti u Ministarstvu.“ Uočava i to da će cijeli niz poslova morati obavljati saborski Odbor za obrazovanje znanost i kulturu kao radno tijelo osnivača. Saborski odbor, ističe prof. Flego, nije niti opremljen za tako složene poslove. A njegova predsjednica je, kako tvrdi, „nesposobna za taj posao“.
Sveučilišno vijeće jedno je od kontroverznih tijela koje uvodi novi zakon. „Članovi vijeća neće biti niti iz područja znanosti niti iz područja visokog obrazovanja. Sada će osnivač moći imenovati koga god hoće u Upravnom vijeću Sveučilišta koje ima strahovite ingerencije.“ Na kraju prof. Flego zaključuje „u svim institucijama gdje u upravnim tijelima većinu čine vanjski članovi, gdje izvršna vlast umjesto Sabora donosi meritorne odluke o sveučilištima, veleučilištima i javnim institucijama, u mom skromnom razumijevanju prava, narušeno je Ustavom zajamčena autonomija sveučilišta i znanstvene djelatnosti. Autori zakona debelo su pobrkali.„.
