Izbjegavamo kontakt očima, pognemo glavu, ustuknemo, stisnemo se i pogrbimo, želimo se sakriti. Zamišljamo da se nekom gadimo, da nas prezire, da misli da smo odvratni, glupi, jadni, beznadni. Osjećaj nestajanja, brisanja, negiranja vlastitog postojanja. Pričajmo o sramu
Uzmeš dva keksa kod rođaka i nastavljaš se igrati. Odjednom netko od odraslih ispod glasa govori kako ste ti i brat svega željni…
Imaš bolan i ogroman prišt na nosu koji si pokušala raskopati iglicom, no samo si napravila veći krater i upalu. Netko te pita što ti se dogodilo s licem…
Plivanje na tjelesnom, cijela se generacija nagurala oko bazena. Štopa se vrijeme, petero ljudi pliva jedno iza drugoga, dečki gotovo skandiraju… a ti loše plivaš. Zaostaješ, gotovo pola dužine bazena…
Ne znaš ni sama kako, no tvoj je prvi dečko baš, ono, zgodan. Čuješ neku curu iz razreda koja priča da joj nije jasno zbog čega je s tobom kad tako dobro izgleda…
Moraš ući u dućan i isprobati neku odjeću. Trenutak kada ulaziš i tete prodavačice okreću se prema tebi i počinju te slijediti i tjerati da isprobavaš stvari…
Na razmjeni si s tridesetak nepoznatih ljudi. Ljuljaš se na stolici. U nekom trenutku, izgubiš ravnotežu i prevrneš se na leđa, s nogama u zraku…
Na sastanku, kada svi pogledaju u tebe, ponekad poželiš nestati, propasti u zemlju…
Opetovano srećeš onog visokog tipa kojem si neslavno dosađivala u subotu i koji te prvo nježno pa potom i grublje odbio. Zapamtio te i svaki te put značajno pogleda…
Pred onaj tren u kojem se trebaš postaviti i izboriti, jasno reći svoje mišljenje. Svi će gledati u tebe, promatrati tvoje lice, ruke, odjeću, tvoje argumente…
Evolucijski, podređenost u ponašanju značajna je za životinjsku, ali i za preživljavanje ljudske vrste, piše doc. dr. sc. Miranda Novak s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za portal Pukotine.
Kada je u blizini neka dominantna jedinka, dodaje, pokazivanje poslušnosti i podređenosti može pomoći u spašavanju žive glave. Kako bi smanjili prijetnju, onima snažnijima šaljemo jasne signale – izbjegavamo kontakt očima, pognemo glavu, ustuknemo, stisnemo se i pogrbimo, želimo se sakriti. Izvanjske znakove podređenosti i manje vrijednosti koje je sačuvala evolucija zaista možemo vidjeti i kod emocije kojom se bavimo. Pričajmo o sramu.
Važno je razumjeti razliku između osramoćivanja i reakcije neugode koja se javlja na našu javnu pogrešku te dubljeg srama u kojem se osjećamo bezvrijedno.
Suprotnost sramu je osjećaj prihvaćanja, ravnopravan odnos u kojem nas nitko ne želi kontrolirati ili pak navesti da učinimo nešto predvidljivo. Skrivanje koje je započelo još u ranom djetinjstvu može prestati kada smo s nekim tko nas nježno i strpljivo prihvaća. Kroz podržavajući kontakt poželimo izaći iz izolacije, naš samoprijezir i strah polako prerastaju u uzbuđenje i veselje susreta.
Ostatak kolumne pročitajte OVDJE.
