Buđenje uspavanoga Proljeća

Nakon duboka, dugotrajna i bunovna sna probudilo se Hrvatsko proljeće. Probudilo se u kišnu i maglovitu, kasnu zagrebačku jesen. Na istomu mjestu i na isti dan, čak u isti sat kao prije pedeset godina kada je propupalo. U Studentskom centru u Savskoj ulici 25 održana je 22. i 23. studenoga 2021. znanstveno-kulturna manifestacija „Hrvatsko proljeće i hrvatska država“ Akteri i godine se mijenjaju, ali se ideje i sudbine uglavnom preklapaju i isprepliću. Povijest se ponavlja, slijedi prirodan, klimatološki precizan tijek.

Manifestacija je okupila brojne živuće aktere zbivanja ’71., članove obitelji onih koji su nas napustili te niz mladih znanstvenika i istraživača odgojenih na proljećarskim vrijednostima. Najviše veseli velik broj studenata koje je simpozij nadahnuo. Entuzijazam svih onih koji su tom jesenskom skupu svjedočili protokom vremena ne jenjava, dapače, svakim se novim danom dodatno rasplamsava. Razlog je tomu vjerojatno činjenica da je situacija u Hrvatskoj pedeset godina nakon Proljeća nanovo potpuno naelektrizirana, društvo je duboko podijeljeno, a nositelji političke moći miljama su udaljeni od svakodnevnih problema s kojima se suočavaju hrvatski građani.

Rodu o jeziku

Prvi na udaru protuhrvatskih snaga oduvijek su bili ključni nacionalni simboli i institucije. Hrvatski je jezik, kao ključni simbol nacionalne kulture i identiteta, tijekom XX. stoljeća kontinuirano bio na udaru u jugoslavenskoj državnoj zajednici zatiran nijekanjem samostalnosti i nametanjem srpskoga u javnom diskursu, pravosuđu i vojsci. Prvo od 1919. do 1941. i ponovo od 1945. posrbljivanjem, a u međuvremenu od 1941. do 1945. purističkim nasiljem. Maksimalan pritisak počeo je sredinom 50-ih, ali nije ga slomio nego ojačao, a dokaz tomu je Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika iz ’67. koju je potpisao i „režimski čovjek“ Miroslav Krleža.

Matica hrvatska kao institucija uspjela je opstati, a u pravo se vrijeme na njezinu čelu našao Ljudevit Jonke. U Matičnoj nakladi ’71. izlazi kultna knjiga eseja Hrvatskoga proljeća pod naslovom „Svi smo odgovorni?“. Napisao ju je Petar Šegedin.

Protivnici Hrvatskoga proljeća gnušali su se izgovarati njegovo ime, pa su ga zvali Masovni pokret. Kad su ga početkom prosinca ’71. počeli gušiti represijom, glavni urednik Hrvatskoga tjednika Vlado Gotovac u oproštajnom tekstu „Čuvanje nade“ istaknuo je: „Napuštajući »Hrvatski tjednik« mi ne napuštamo nadu koja nas je u njemu okupila. Uvjereni smo da je ona zajednička svima koji budućnost naše zemlje i budućnost svijeta zamišljaju kao doba slobode i pravde, jedino doba koje može osigurati smisao čovjekovih snova, čovjekove povijesti: od prvog dodira s materijom do posljednjeg pogleda u svjetlost neba. Jer: niti smrt ušutkava sve mrtve, niti šutnja ukida svaku nadu!“ Zato je to razdoblje i taj pokret uvod u nastanak hrvatske države dvadeset godina kasnije.

Kao rezultat obračuna s Hrvatskim proljećem, Matica je bila zabranjena, a njezini ogranci raspušteni. Nacija je bila utonula u šutnju. Iz nje se probudila nakon dva desetljeća da dohvati slobodu i samostalnost. Pa je nakon uspješne obrane i pobjede u ratu opet uspavana. Danas se, nakon još jedne etape poslovične hrvatske šutnje, u Matici pojavio Miro Gavran, hrvatski književnik svjetskoga glasa koji može reći: „Nikad više“.

Ići ćeš, vratiti se nećeš, u tuđini ostati

Politički, milicijski i obavještajni teror ’72. prouzročio je najveći egzodus Hrvata nakon ’45. Posvemašnja politička i svekolika jednopartijska i jednonacionalna dominacija nad hrvatskim društvom i prostorom u okvirima bivših zajednica, rezultirala je stalnim iseljavanjem iz Hrvatske, a brutalnim gušenjem zazivanja slobode i demokracije u proljeće ’71. iseljenički je usud nastavljen. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća Hrvatsku je u gastaarbajterskoj eri po procjenama napustilo gotovo 450 000 osoba. Negativni su tragovi te siline iseljavanja ostali vidljivi u svim demografskim strukturama i procesima i u svim izvangradskim prostorima sve do današnjih dana.

Hrvatsko proljeće i dah hrvatskog idealizma unatoč političkoj represiji i silini iseljavanja ipak su ostavili kasnijim generacijama u Hrvatskoj i iseljeništvu osnovu za sve što će uslijediti početkom devedesetih. Usađen im je nacionalni naboj, težnja za slobodom, zajedništvo i spoznaja o snazi s kojom se Hrvatska može osloboditi dominacije i agresije drugih. Idealizam Hrvatskoga proljeća ostao je utkan u iseljenike, a njihova je povezanost s maticom postala trajna vrijednost s kojom je stvarana samostalna Hrvatska. I malo je tko u tim posebnim vremenima mislio kako će se usud iseljavanja nastaviti i u slobodi, intenzitetom koji mora zabrinuti svakog razumnog. Rezultati popisa stanovništva ukazuju na to da je slobodna, neovisna i suverena Hrvatska izgubila oko petine stanovništva u samo tri desetljeća.

Gaudemus igitur

Štrajk hrvatskih sveučilištaraca iz ’71. skršen je na ulicama hrvatskih gradova, u ćelijama zatvora u Petrinjskoj ulici i drugim ozloglašenim tamnicama, u studentskim domovima i menzama, u privatnim sobama hrvatskih studenata. Neki su od njih lišavani slobode jer su u svojim sobama imali žilete što je bio krunski dokaz njihove nasilne naravi koja prijeti ustavnomu poretku. Raspušten je Savez studenata Hrvatske. Studentski list je zabranjen. Napravljena je čistka u medijima, politici i gospodarstvu.

I ovo će se Novo proljeće pokušati ugušiti, ali će digitalne metode biti puno perfidnije. Poništavanje ljudi iz javne sfere odavna je otpočelo na što godinama upozoravaju vodeći svjetski intelektualci svih profila i svjetonazora. Cenzura ovih tjedana i mjeseci dostiže vrhunac, a artikulirana je kroz jeftini novogovor koji ipak neće uspjeti pobijediti ideale i vrijednosti Novoga proljeća. Živa je nada da će ovaj put ipak izostati fizička eliminacija neistomišljenika u ime zabluda i pogrešnih ciljeva.

Na globalnoj i lokalnoj razini kleptokracija je mjesto ustupila kakistokraciji, vladavini najgorih (grčki kakia: zloća, nevaljalost, nesposobnost, ćudoredna pokvarenost, sramota, ruglo). No kakistokracija će izgubiti. Pobijedit će demokracija, kakva god ona bila.
Nastavnici i studenti Hrvatskoga sveučilišta, intelektualci i kulturni djelatnici okupljeni u Matici hrvatskoj i drugim stožernim nacionalnim institucijama i neki važni politički akteri osjećaju da je sazrelo vrijeme za promjene. Čini se da isto osjećaju i brojni građani ove zemlje. Nakon svake kiše dolazi sunce, nakon svake zime dolazi proljeće, nakon svake smrti dolazi novi, obnovljeni život. Dobrodošli u Novo proljeće!