Na svakome koraku i u svakoj prilici, sve češće i sve očiglednije, svjedočimo sve slabijem poznavanju materinskog nam hrvatskog jezika. Dakako, nitko ne očekuje da svi koristimo riječi i sentence u maniri Miroslava Krleže. Međutim, Hrvati su generalno (postali?) toliko nepismeni da jednostavno boli glava.
I ne govorimo ovdje o „kučama“ i „ćovijeku“, dvjema najučestalijim grehotama koje viđamo po Facebooku i društvenim mrežama. Niti je riječ samo o djeci i mladima za koje njihovi nastavnici već godinama govore kako niti čitaju lektire niti znaju spojiti dvije suvisle rečenice. Možda je to donekle i razumljivo budući da su od jutra do mraka bombardirani srpskim Youtuberima i lošim engleskim s TikToka. Pa im je materinski zadnja rupa na svirali kada im je komunikacija svedena na „kae“, „štae“ i „vacap“.
Međutim, nabasate li na koji od televizijskih prijenosa sjednica Hrvatskog sabora, shvatite da i ti, najvrliji među nama, od naroda izabrani pučki tribuni, ne znaju osnove hrvatskog.
Gdje griješimo, što radimo krivo? Kako mlade naučiti da bez jezika nema budućnosti i što učiniti da materinski jezik vratimo na pijedestal koju mu pripada? Razgovaramo o tome s Ivanom Franić, izvanrednom profesoricom na Katedri za francuski jezik Odsjeka za romanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 1996. do 2009. radila je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Objavila je tridesetak radova iz područja francuskoga jezikoslovlja, povijesne leksikografije (stariji dubrovački rukopisni rječnici) i glotodidaktike te je sudjelovala u istraživanjima na znanstvenim projektima s područja povijesne leksikografije i glotodidaktike.
Otkako je hrvatski jezik, kaže profesorica Franić, doživio afirmaciju i priznanje ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, na mnogim područjima jezičnih istraživanja postignut je znatan napredak. Primjerice, u razvoju jezičnih tehnologija za hrvatski jezik. Međutim, na području jezičnoga opisa i dalje ostaju brojne zadaće:
– To je osobito važno u kontekstu očuvanja hrvatskoga jezika i to u vremenu posvemašnje ugroze humanističkih znanosti. Čuvanje hrvatskoga jezika nema alternativu, čuvajući jezik čuvamo svoju baštinu, identitet, samobitnost. Ako ga mi ne očuvamo, nitko to neće učiniti umjesto nas.
Koliko smo kao narod u ovome trenutku (ne)pismeni, koliko znamo o svome jeziku, koliko se (ne)vješto njime služimo, a koliko ga zanemarujemo?
U digitalnoj eri svjedoci smo utjecaja medija, društvenih mreža, ubrzanoga načina života i novih komunikacijskih potreba. Govornici svoju komunikaciju prilagođuju tim novim potrebama i posve prirodno, sa što manje napora i s manje jezičnih sredstava žele postići optimalan komunikacijski učinak. U takvim okolnostima rekla bih da sve veću i veću pozornost treba posvetiti temeljnim jezičnim umijećima, od rane dobi, osobito čitanju i pisanju. Jezična su umijeća, naime, danas znatno ugrožena digitalizacijom i sve snažnijom anglizacijom.
Rekla bih da nam više nego ikad treba suradnja stručnjaka i institucija na fundamentalnim, strateški i nacionalno važnim istraživanjima hrvatskoga jezika, uz svekoliku potporu države. Valja osobito mnogo učiniti na polju afirmacije hrvatskoga jezika u svijetu, Znanstvenu i stručnu literaturu o hrvatskome jeziku valja učiniti dostupnom širokoj znanstvenoj i stručnoj javnosti, osobito u svijetu, u knjižnicama na inozemnim sveučilištima. Hrvatski jezik danas više nego ikad uče govornici drugih jezika pa bi pri osmišljavanju metoda učenja hrvatskoga jezika kao i pri izradi priručnika valjalo uzeti u obzir njihove različite kulturne i jezične perspektive (hispanofonske, frankofonske, anglofonske i sl.) i te metode diversificirati.
NEDOSTATAK KOMUNIKACIJE
Što napraviti da se jezične vještine svakog od nas podignu na višu razinu?
Jako dobar poticaj u tom smislu upravo je cjelogodišnji projekt koji je obilježio 2021. godinu, posvećenu čitanju i poticanju čitanja. Čitanje kao jedno od temeljnih umijeća može i treba pobuditi ne samo svijest o dobrobiti i korisnosti čitanja, nego i svjesnost o hrvatskome jeziku, njegovim vrjednotama, važnosti njegove kvalitetne i uspješne uporabe. Mlade osobito treba poticati na dobru i pravilnu jezičnu uporabu, na jasno oblikovanje i izražavanje misli, a sve radi što uspješnije komunikacije. Uz to, potrebno je očuvati tradicionalno kvalitetne humanističke studije, osobito filološke, ali i studije u području odgojnih znanosti. Ti studiji obrazuju vrlo kvalitetne stručnjake, nastavnike i učitelje koji su, uz obitelj, upravo oni koji trajno nastoje, a zasigurno će se i dalje truditi na osvješćivanju mladih o važnosti hrvatskoga jezika.
Potrebno je povećati satnicu hrvatskoga jezika, ali i osobito poraditi na kvaliteti izvedbe nastave hrvatskoga jezika.
Ne zaboravimo da je jezik, a tako i hrvatski jezik „predmet svih predmeta“, što znači da se samo dobrom osposobljenošću u hrvatskome jeziku mogu kvalitetno usvajati sadržaji drugih predmeta.
Koliko tome kumuju novi digitalni mediji, a koliko činjenica da ni obitelji više ne provode vrijeme zajedno kao nekada, da se slabo razgovara, da je TV gotovo stalno upaljen, a ako i nije, onda i mama i kći istovremeno bulje svaka u svoj mobitel?
Digitalni mediji bez ikakve sumnje pridonijeli su i pridonose radikalnoj promjeni komunikacijskih obrazaca, ali su omogućili i neslućene razmjere komunikacije. Nažalost, ubrzan način života ne dopušta obiteljima redovite dnevne susrete, a kad se obitelj i okupi, pozornost „odvlače“ mobilni uređaji i potreba da se ostane u neprekinutu kontaktu s prijateljima, članovima obitelji, kolegama… Međutim, nakon dugih zatvaranja i smanjenja socijalnih kontakata, rekla bih da jača svjesnost, osobito u mladih ljudi, o potrebi i važnosti upravo fizičkih susreta i razgovora. Svijest o tome da ništa ne može zamijeniti bliski kontakt oči u oči, razgovor, njegovu spontanost i prisnost.
Trebamo li se onda čuditi da nam djeca međusobno ne razgovaraju, oči u oči, već samo tipkaju, tipkaju, tipkaju…?
Živimo u vremenu ubrzanoga tehničkoga razvoja i ubrzane komunikacije. Danas je istodobna komunikacija moguća bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost, na nekoliko kontinenata i kroz nekoliko vremenskih zona. Kriza uzrokovana pandemijom pokazala je da sve što smo do jučer držali gotovo nemogućim može postati stvarnost i to u vrlo kratkom vremenu. Ostanak kod kuće učinio je komunikaciju na daljinu nužnim, gotovo jedinim načinom za kakvo-takvo očuvanje pojedinih aktivnosti, osobito obrazovanja. Ipak, osjećamo snažne, nezapamćene posljedice takve intenzivne komunikacije na daljinu. Unatoč činjenici da se komunikacija očuvala, unatoč krizi, bez sumnje nikad nismo bili toliko dugo i toliko snažni fizički razdvojeni jedni od drugih, izdvojeni iz svojih radnih, obrazovnih sredina.
Međutim, bez ikakve sumnje, kriza je i prilika. Pa tako istraživanja provedena među učenicima i studentima svjedoče o katastrofalnim učincima nedostatka komunikacije.
Činjenica je i da nam djeca uglavnom bolje govore strani jezik nego materinski. Komentar?
Moglo bi se tako reći. Širokom dostupnošću i utjecajem medija i digitalnih tehnologija, strani jezici, osobito engleski, u znatnoj mjeri prožimaju mnoge pore života djeteta, još od rane dobi. Djeca s lakoćom ovladavaju jezicima, osobito kada su njima okruženi, koji put u njih i uronjeni. Stoga s jedne strane ne treba čuditi da djeca danas prilično osposobljena za uporabu stranih jezika. Ipak, ovladavanje svim dimenzijama hrvatskoga kao materinskoga jezika, osobito u današnjim prilikama, nezamjenjivo je. Hrvatskim jezikom možemo svoje misli najbolje izraziti, nijansirati ih, dati im poseban senzibilitet, izraziti sve najtanje osjećaje…
Bi li shodno tome trebalo povećati satnicu materinskog jezika u školama kao što neki predlažu?
Dakako da bi trebalo, to je imperativ. Zemlja smo s još uvijek nedostatnim brojem sati hrvatskoga jezika, više nego dvostruko manjim od satnice u nekim drugim zemljama. Često se u tom smislu spominju francuski i finski obrazovni sustav, ali i slovenski i mađarski. Međutim, i u francuskome sustavu broj sati francuskoga jezika sve je više ugrožen uvođenjem novih predmeta. Općenito uzevši, veći broj sati hrvatskoga jezika i jasna usmjerenost prije svega na umijeća čitanja i pisanja mogli bi biti dobar put, uz jasnu svijest svih dionika obrazovnoga procesa o važnosti hrvatskoga jezika, počevši od učenika, nastavnika, roditelja, ali osobito obrazovnih vlasti.
POTREBA STRANIH JEZIKA
Kad smo već kod stranog jezika, koji nam je strani jezik danas najpotrebniji?
Kao narod i kao kultura moramo biti otvoreni prema drugima, drugim jezicima i drugim kulturama. Hrvatski je narod stoljećima bio i danas osobito jest dio europske uljudbe, kroz ta stoljeća ugradio je i danas ugrađuje dio svojega duhovnoga i kulturnoga nasljeđa u europsku kulturu. Jednako kao i za hrvatski, i o učenju stranih jezika trebalo bi sustavno skrbiti. Stoga bi obrazovni sustav trebao omogućiti ravnomjerno i svima dostupno učenje stranih jezika. Engleskoga, koji se i najviše uči, ali više nego ikad prije potrebno je ojačati učenje i drugih jezika, primjerice francuskoga jezika. Upravo je nevjerojatno do koje se mjere smanjio broj učenika francuskoga jezika, jezika koji prenosi bogatu kulturu, jezika koji se govori na pet kontinenata, znanje kojega je nezaobilazno u svjetskim i europskim institucijama. Ni njemački, španjolski i talijanski nisu u boljem položaju. Osim toga, katastrofalne posljedice u vidu neviđena pada u učenju stranih jezika izazvalo je nedavno uvođenje informatike od prvoga razreda. Time se ionako skučen prostor za izbor stranoga jezika i njegovo učenje od prvoga razreda još više suzio. Paradoksalno, ali kao da se zaboravlja da je učenje stranih jezika u ranoj školskoj dobi u hrvatski obrazovni sustav uvedeno još ranih 90-ih, što je bio kapitalni projekt tadašnjega tima znanstvenika s Filozofskoga fakulteta koji je zaživio i donio iznimno vrijedne rezultate.
Učenje samo jednoga jezika osiromašuje nas, uskraćuje nam priliku upoznati i druge jezike i druge kulture, u konačnici omogućiti da hrvatski jezik i hrvatska kultura komuniciraju s drugim kulturama. Znanje svakoga jezika obogaćuje i osnažuje pojedinca.
Ni neki naši političari nisu baš najvještiji s hrvatskim jezičnim standardom. Bude ih neugodno uopće slušati. Kakvu poruku o jeziku to šalje našoj djeci?
Svatko je odgovoran za način kojim se izražava i za to u kojoj mjeri njeguje svoj jezik. Hrvatski standardni jezik i njegova uporaba na visokoj razini trebali bi svakomu pojedincu, članu jezične zajednice, biti izrazito bitni. Od svih se govornika jezika očekuje da standardnim jezikom vladaju na način da mogu uspješno komunicirati i tu nema iznimaka. Nije svejedno kako se izražavamo, jezik govori o nama, jezikom ostavljamo dojam o sebi, jezik našoj osobnosti daje osobit prizvuk i po načinu na koji ga rabimo govorimo o sebi. U tom je smislu pod osobitim „povećalom“ jezik onih koji u javnom prostoru nastupanju s pozicija visoke odgovornosti u društvu. Nije svejedno kako govore i u kojoj mjeri njeguju svoj jezik i svoj govor, osobito u prigodi javnih nastupa. Rekla bih da jednako kao što to činimo u situaciji kada rabimo strane jezike i brižno poštujemo njihove norme, morali bismo se jednako se truditi i oko uporabe hrvatskoga standardnoga jezika.
IZRAZ DOMOLJUBLJA?
Kako vi doživljavate jezik – kao instrument, kao sredstvo ili kao utjelovljenje nacionalnog bića?
Po jeziku smo bili, po jeziku jesmo i po jeziku ćemo biti. Jezik je najdublji i najosobniji izraz našega identiteta. Jezik nam omogućuje uklapanje i urastanje u zajednicu, po njemu smo pripadnici te zajednice i naroda.
U jezik smo uronjeni od najranijih svojih dana. Po njemu smo uronjeni u svoj zavičaj i u svoju domovinu. Francuski jezikoslovac Claude Hagège kazao je da su jezici baština čovječanstva pa njihovo osiromašenje ili gubitak može imati i ima katastrofalan učinak po cijelo čovječanstvo.
Hrvatski smo jezik dužni čuvati od propadanja, osobito u vremenu globalizacije i dominacije velikih jezika. Čuvati ga prije svega trebamo kao njegovi govornici, no danas se jezična baština može čuvati i zahvaljujući digitalnim tehnologijama. Ključna će biti uloga fundamentalnih istraživanja u svim poljima humanističkih znanosti. Takva su istraživanja dugoročna, zahtjevna i opsežna i njihovi se rezultati ne vide ni sad, ni za godinu-dvije. Međutim, ako se koje od takvih istraživanja ne učini sada ili za godinu-dvije, propusti će se vidjeti za deset, dvadeset ili više godina. Dokaz tomu je činjenica da tek danas znamo i osjećamo sve što se propustilo učiniti i istražiti prije trideset ili dvadeset godina.
Što je onda veći izraz domoljublja – mahanje zastavama, plaćanje poreza ili kvalitetno korištenje materinskim jezikom?
Sve od toga, ali sve u svome redu i na svojoj razini. Zastava je simbol državnosti, ona je materijalni i simbolički izraz nacionalnoga bića i svaki narod i njegovi pripadnici, svaka uljuđena zemlja i njezini građani poštuju svoju zastavu, ponose se njom jer je ona poveznica i simbol trajne ukorijenjenosti jedne zajednice i naroda u njegovu prošlost. S druge strane, plaćanje poreza pitanje je odgovornosti kao i obveze građana prema državi. Konačno, dobro poznavanje i uspješna uporaba hrvatskoga kao materinskoga i kao standardnoga jezika trebali bi biti težnjom i željom svakoga govornika kao člana jezične zajednice i pripadnika hrvatskoga naroda koji u svojoj ukupnosti rabi taj jezik i skrbi o njegovu čuvanju kao i čuvanju baštine stvorene na tome jeziku. Istinsko domoljublje ostvaruje se u jedinstvu tih triju elemenata. Uz bitan naglasak na tome da je od ta tri elementa hrvatski jezik kao stalnica onaj koji je stoljećima, pod različitim zastavama i državnim uređenjima očuvao duh i identitet hrvatskoga naroda.
Važnost nastave hrvatskog
Ako se složimo da sve navike počinju od malih nogu, kako biste komentirali stanje koje primjećuju nastavnici po hrvatskim školama – da se djeca i mladež sve lošije jezično izražavaju, da su im rečenice krnje, misli neusredotočene, leksik siromašan?
Takvu stanju uvelike pridonosi okružje u kojem su digitalni mediji sveprisutni, potrebe komunikacije složenije su nego ikad prije. Suvremeno društvo zahtijeva široko dostupne informacije, njihovu brzu razmjenu i to brojnim digitalnim kanalima. Ubrzana komunikacija teži proizvodnji što većega broja informacija namijenjenih što širem krugu korisnika, a krajnji korisnik te informacije zbog njihove brojnosti prima i obrađuje vrlo selektivno. U tome se ubrzanome procesu sudionici u komunikaciji, a tako i učenici, ne uspijevaju uvijek snaći pa rabe ograničena jezična sredstva. Upravo se kroz nastavu hrvatskoga jezika može puno učiniti kako bi se u mladih ljudi osvijestila važnost kvalitetne komunikacije i razgovora općenito, pažljivoga slušanja, koncentriranoga čitanja s razumijevanjem, pažljivoga pisanja, izražavanja uporabom punih rečenica. Vjerujem da se upornim zajedničkim radom u nastavi, uporabom različitih nastavnih metoda, ali i poticajem roditelja i obitelji, može doći do poboljšanja.
Zrakomlat i bekstejdž
Kako danas gledate na neka neslavna jezična rješenja od hrvatske samostalnosti naovamo, poput „zrakomlata“ i „brzoglasa“… Ti izrazi nikad nisu zaživjeli, štoviše izazvali su sprdnju i podsmijeh široke javnosti.
Svaki se jezik razvija i mijenja, tako i hrvatski jezik. Prirodno je i očekivano da se u jeziku iznalaze rješenja za različite nove koncepte, osobito tehničke. Primjer francuskoga jezika osobito je zoran. Naime, novim se tehničkim rješenjima pridaju nazivi dobiveni uporabom tvorbenih obrazaca koje jezik već ima na raspolaganju, a ti se nazivi potom uvode u uporabu temeljem mišljenja relevantnoga tijela. Jezik bi trebao crpiti iz vlastitih tvorbenih obrazaca, a hrvatski jezik ima dovoljno sredstava da njima tvori nazive za nove pojmove.
Smeta li vas sve jača i češća uporaba tuđica, posebice anglizama – bekstejž, ivent, selebriti…?
Takve uporabe ne trebaju čuditi. Hrvatski je jezik, kao uostalom i svi drugi jezici, pod utjecajem engleskoga u eri posvemašnje globalizacije i dominacije engleskoga jezika. S jedne strane, takvi su utjecaji očekivani osobito u sferi tehničkoga napretka i novih tehničkih dostignuća, pri čemu se jezici u tvorbi odgovarajućega nazivlja za nove pojmove oslanjaju na vlastite tvorbena načela i sredstava. S druge strane, govornici u spontanome i svakodnevnome govoru preuzimaju takve riječi jer je to u nekim krugovima poželjno i dobrodošlo. Dakako da svatko u svakodnevnoj i spontanoj uporabi ima slobodu rabiti izraze za koje misli da najbolje odgovaraju njegovim komunikacijskim potrebama. Međutim, u standardnome jeziku valjalo bi obratiti pozornost na to da se takvi anglizmi zamjenjuju hrvatskim istovrijednicama.
Same izdvojene riječi možda i ne zabrinjavaju toliko, koliko činjenica da pod utjecajem engleskoga nastaju i strukture koje nisu prilične hrvatskomu jeziku npr. 5G mreža, strip junak, vikend ponuda…. One se bez razlike rabe i u sredstvima javne komunikacije. To nažalost vodi ozbiljnome osiromašenju hrvatskoga jezika pa na to valja obratiti posebnu pozornost.
