Sustav socijalne skrbi u svakoj se zemlji smatra jednim od ključnih za uspješno funkcioniranje društva i države. Ovaj sustav nije poput gospodarskog sustava usmjeren stvaranju nove vrijednosti u financijskom ili materijalnom smislu već daje ključan doprinos onome što se naziva „proizvodnja društva“ u smislu njegove kohezije, osjećaja brige i zaštite te socijalne sigurnosti građana. Zbog toga se kod upravljanja ovim sustavom (koji obično raspolaže značajnim, ali uglavnom nedovoljnim financijskim sredstvima državnog proračuna) vodi računa o tome da se ograničenim resursima upravlja racionalno, a da se njegova organizacijska shema poklapa s kriterijima efikasnosti u postizanju najboljeg omjera između onoga što građanima treba i što sustav na najbolji mogući način može pružiti. U tome se moderni, usporedni sustavi socijalne skrbi u svijetu oslanjaju na provjerena rješenja koja proizlaze iz ogromnog akumuliranog znanja u sferi znanosti, iskustva praktičara, interesa i potreba građana i naravno (ali uvijek značajno manje) političkih preferencija dominantne političke opcije na vlasti.
Republika Hrvatska prošla je od početka 90ih godina prošlog stoljeća do danas kroz dinamično razdoblje razvoja ovog sustava pri čemu se ugrubo razdoblje 90ih godina može smatrati dominantno usmjerenim ublažavanju stradanja ljudi zbog posljedica rata, dakle neke vrste kriznog funkcioniranja sustava. Početak 2000ih godina obilježava reformsko promišljanje različitih sustava socijalne politike (mirovinskog sustava, sustava zapošljavanja, obiteljske politike, sustava socijalne skrbi). Treba podsjetiti kako je tijekom 2000. godine izrađena Strategija razvitka Republike Hrvatske za 21. stoljeće u kojem je posebno bila razrađena Strategija razvitka mirovinskog sustava i sustava socijalne skrbi. Temeljem upravo tog dokumenta izrađen je čitav niz „podstudija“ koje su detaljnije razradile smjerove razvoja ovih sustava.
Valja podsjetiti i kako su još 2003. godine bile praktički dovršene brojne analitičke podloge za brzu implementaciju reforme sustava socijalne skrbi, a koja se temelji na kriterijima modernizacije sustava, podizanja razine njezine učinkovitosti, decentralizacije, deinstitucionalizacije i deetatizacije. Nakon što je od strane nove vlasti sredinom 2000ih odbačen taj prijedlog reforme pristupilo se izradi novih prijedloga koji se u različitim iteracijama ponavljaju sve do današnjih dana odnosno do onoga što se naziva „Akcijski plan za unapređenje sustava socijalne skrbi“ s pripadajućih sedam zakonskih te nekoliko prijedloga nacionalnih planova.
U međuvremenu otvoreno je savjetovanje sa zainteresiranom javnošću izrađenih zakonskih prijedloga koje je u kratkom razdoblju rezultiralo velikim nezadovoljstvom stručne javnosti, otvorenim otporom profesionalnih komora i udruga te s ukupno preko 2400 različitih primjedbi na zakonske prijedloge.
Međutim, kako je javnost informirana putem intervjua s resornim ministrom objavljenim u jednim dnevnim novinama nakon što su svi ti prijedlozi pristigli, on ne pokazuje ni najmanju namjeru da odstupi od iznesenih rješenja resornoga ministarstva tako da nas po svemu sudeći uskoro očekuje implementacija tako reformiranog sustava socijalne skrbi.
Budući da se najavljena reforma ne zasniva na nekim od ključnih odrednica koje moraju biti zadovoljene pri koncipiranju javnih politika, a također ne sadrži neke od temeljnih obilježja koje se traže za funkcioniranje modernih sustava socijalne skrbi može se s visokom pouzdanošću predvidjeti kako će se raditi o neuspješnom projektu koji bi uz to mogao nanijeti dodatnu štetu ionako relativno fragilnom sustavu socijalne skrbi Republike Hrvatske. U nastavku donosimo ključne razloge za to:
- Proces izrade reforme sustava socijalne skrbi nije bio inkluzivan ni transparentan
Reforma sustava socijalne skrbi zapravo se većinski odnosi na izmijenjeni Zakon o socijalnoj skrbi kojim je uz još nekoliko (ipak manje važnih) zakona reguliran cijeli sustav. Još je u veljači 2018. godine tadašnja resorna ministrica Nada Murganić osnovala radnu skupinu za izradu Nacrta prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi. Nakon svega dva sastanka radne skupine njezin je rad sasvim prestao praktički sve do početka 2020. godine. U međuvremenu, krajem 2019. godine kao član te radne skupine uputio sam dopis ministarstvu u kojem ih obavještavam kako ne namjeravam više sudjelovati u radu radne skupine koja se pokazala nefunkcionalnom, odnosno ministarstvu očito nepotrebnom. Tim više što se u javnosti u međuvremenu moglo čuti da postoje određeni prijedlozi koji se radnoj skupini namjeravaju predstaviti kao finalni proizvod. Tijekom 2020. godine u sustavu socijalne skrbi dešava se nekoliko tragičnih i u javnosti veoma istaknutih slučajeva, a temeljem čega novi ministar Aladrović pristupa izradi reforme sustava socijalne skrbi. Nakon zadnjeg tragičnog događaja u nekih desetak dana izrađen je i javnosti predstavljen tzv. Akcijski plan za unapređenje sustava. Nakon toga slijedi osnivanje Nacionalnog vijeća za razvoj socijalnih politika u koje je imenovano preko 40 članova. Nakon svega dva ili tri sastanka Nacionalnog vijeća javnosti su predstavljeni prijedlozi konačne verzije ranije spomenutog Akcijskog plana za unapređenje sustava socijalne skrbi te prijedlozi ostalih zakona i nacionalnih planova.
Temeljem svega nije teško zaključiti kako je resorno ministarstvo potpuno samostalno (uz tokensko sudjelovanje članova Nacionalnog povjerenstva) izradilo reformske prijedloge koje je nakon toga stavilo u proces savjetovanja sa zainteresiranom javnošću te konačno prijedloge javnosti, prema navodima resornog ministra, odlučilo ignorirati i zadržati svoje vlastite prijedloge.
- Proces izrade reforme nije usklađen s kriterijima izrade javnih politika
Socijalna politika kao jedna u nizu javnih politika trebala bi pri svakoj reformi zadovoljiti kriterije koji bi trebali biti poznati svakome tko se tim područjem bavi, a posebno bi to trebalo biti poznato i važno nositeljima državne vlasti kao kreatorima politike i donositeljima odluka. Između ostalih to su kriteriji vezani uz:
– temeljitu analizu stanja,
– procjenu potreba svih dionika sustava,
– razradu reformskih opcija (scenarija) i
– procjenu učinka svake pojedine mjere
Na žalost niti jedan od spomenutih kriterija prilikom izrade prijedloga reforme sustava socijalne skrbi nije uopće ili barem većinski ispunjen. Reformski paket je izrađen kao reakcija na tragične događaje u sustavu socijalne skrbi, pod pritiskom određenih interesnih grupa te kao odgovor na pritisak javnosti da se konačno počne s promjenama u sustavu. Time on ima obilježja svojevrsne ad hoc inicijative koja se više temelji na potrebi iskazivanja zabrinutosti i inicijative nositelja vlasti da se nešto poduzima u resoru socijalne skrbi nego ozbiljne inicijative usmjerene kvalitetnom reformiranju važnog sustava socijalne politike. S procesnog stajališta sasvim je razvidno da prilikom izrade reforme nije osigurana transparentnost procesa, inkluzivnost dionika, usklađenost reformskih mjera sa specifičnošću sustava koji se reformira, usklađenost s razvojnom strategijom RH, s Ustavom RH kao ni usklađenost s međunarodnim dokumentima i međunarodnim usporednim sustavima.
- Ciljevi reforme ne odgovaraju temeljnim problemima u sustavu socijalne skrbi
Reforma se pokreće kada neki sustav (kao što je to u ovom slučaju sustav socijalne skrbi) nije u stanju odgovoriti izazovima i zahtjevima ključnih dionika koji od njega traže da zadovolji njihove potrebe, zahtjeve ili interese. Nadalje, reforma se pokreće kad postoji vidljivi problem ili se želi bitno unaprijediti postojeće stanje. U tome je važno odgovoriti na neka pitanja kao što su:
– kada je i kako problem nastao?
– koji su uzroci problema?
– koji je povijesni, zakonski, politički, društveni i privredni kontekst problema?
– kako su problemi posebno privukli pažnju javnosti?
– koje javne politike su primijenjene u prošlosti u pokušaju da se riješi problem?
– koji su bili rezultati tih javnih politika?
– što ne valja u trenutnom pristupu?
Budući da takva vrsta analize nije učinjena prije koncipiranja ove reforme kao njezini ključni ciljevi istaknuti su: osnaživanje sustava socijalne skrbi, pravodobno i ujednačeno postupanje, osiguravanje dostupnosti i regionalne ravnomjernosti usluga te povećanja naknada.
Istaknuti ciljevi su previše općeniti, neprikladni logici djelovanja sustava socijalne skrbi i većinom neprovedivi na predloženi način.
- Reforma se zasniva na pogrešnoj pretpostavci o tome da je postojeći sustav socijalnih službi dobar
Prema izrađenim prijedlozima uopće se ne problematizira postojeći ustroj socijalnih službi u dijelu njihovih kapaciteta i vrsta. Hrvatski sustav socijalne skrbi zapravo počiva na centrima za socijalnu skrb kao središnjih ustanova te različitim domovima socijalne skrbi od kojih su neki u međuvremenu pretvoreni u tzv. centre za pružanje usluga u zajednici. Ovakav veoma siromašan ustroj socijalnih službi nadopunjava se lokalno s programima organizacija civilnog društva koje pružaju socijalne usluge na lokalnoj razini. Često su ti programi i usluge privremenog karaktera uslijed njihove ovisnosti o projektnim sredstvima koja se osiguravaju iz nacionalnih ili europskih fondova.
Više je nego jasno svima koji se bave sustavom socijalne skrbi kako postojeći model ustroja socijalnih službi treba značajno unaprijediti kako u smislu obogaćenja vrste pružatelja usluga tako i na razini funkcioniranja postojećih službi. U ranijim je razdobljima već kroz neke studije jasno ukazano na nefunkcionalnost centara za socijalnu skrb u smislu zastarjelosti njihovih poslovnih procesa i organizacijske sheme. Također, prilika koja se ukazala uvođenjem centara za pružanje usluga u zajednici u Zakon o socijalnoj skrbi da se obogati shema pružatelja socijalnih usluga zapravo je iskorištena sam za to da se ranije tzv. „totalne ustanove“ pretvore u pružatelje socijalnih usluga deinstitucionaliziranim korisnicima. Ostale brojne mogućnosti koje potencijalno stoje na raspolaganju centrima za pružanje usluga u zajednici nisu uopće razrađene pa ni iskorištene.
Bez temeljitog reformiranja modela postojećeg ustroja socijalnih službi bilo kakva ozbiljnija reforma sustava socijalne skrbi nije moguća.
- Reforma ne daje odgovor na pitanje kroničnog i velikog nedostatka socijalnih usluga za različite skupine korisnika
Predloženim zakonskim rješenjima u Zakonu o socijalnoj skrbi predviđa se pružanje ukupno 15 različitih socijalnih usluga kojima bi ovaj sustav trebao odgovoriti na potrebe različitih korisnika. Treba podsjetiti kako se kao korisnici sustava socijalne skrbi pojavljuje veliki broj različitih korisnika iz uglavnom ranjivih društvenih skupina poput osoba s invaliditetom, osoba starije životne dobi, djece s teškoćama u razvoju, djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i poremećajima u ponašanju, beskućnika, osoba s iskustvom siromaštva, osoba s duševnim smetnjama, obitelji s problemima u funkcioniranju i brojni drugi. Vrsta i količina socijalnih usluga koje svi potencijalni korisnici sustava socijalne skrbi trebaju je ogromna. Ona je višestruko veća od predviđenih 15 vrsta socijalnih usluga te je ovakvo „mehaničko“ propisivanje njihovih vrsta bitno limitirajuće za bilo kakvo značajnije unapređenje socijalnog položaja korisnika. Nominalno propisivanje i limitiranje socijalnih usluga na 15 vrsta pokazatelj je temeljitog nepoznavanja logike funkcioniranja sustava socijalne skrbi i nema niti jedno drugo racionalno objašnjene osim onog da se zakonodavac želi osigurati u smislu financijske kontrole njihovog pružanja i ne omogućavanja pružateljima (stručnjacima) da se usude pružiti nešto više ili drugačije od onoga što je propisano.
- Reforma umjesto decentralizacije uvodi hipercentralizaciju sustava socijalne skrbi
Hrvatski sustav socijalne skrbi usporedno je gledajući jedan od najcentraliziranijih sustava u Europi. U proteklom razdoblju nije, usprkos prijedlozima iz spomenute reforme s početka 2000ih, učinjen značajan pomak u prenošenju ovlasti nad poslovima socijalne skrbi na niže razine vlasti usprkos tome što je i Ustavom Republike Hrvatske predviđeno da se poslovima socijalne skrbi bave upravo jedinice lokalne i područne samouprave.
Usluge koje pruža sustav socijalne skrbi trebaju odgovoriti na brojne specifičnosti ne samo pojedinih društvenih (ranjivih) grupa već i na specifične potrebe pojedinaca, obitelji i zajednica koje žive na različitim područjima i pod utjecajem su brojnih obilježja koje zbog povijesnih, kulturnih i drugih razloga traže drugačija postupanja. Centralizirani sustav počiva na pretpostavci da su potrebe i problemi ljudi svugdje jednaki te da on na njih može odgovoriti ujednačenim i standardiziranim procedurama. Zbog toga sustav treba ujednačiti, kontrolirati, standardizirati, osigurati ravnomjernost postupanja i financijsku kontrolu. Takva je pretpostavka predlagatelja ove reforme.
Kao odgovor na to namjerava se ukinuti pravna osobnost centara za socijalnu skrb i njegovo djelovanje centralizirati u okviru jedinstvene ustanove Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Jednaki model centraliziranog ustroja predviđen je i za jedinstveni nacionalni Obiteljski centar.
Dakle, umjesto da se pristupi reorganizaciji sustava socijalnih službi na lokalnoj razini, uključujući uvođenje novih pružatelja socijalnih usluga te efektivizaciji poslovnih procesa u postojećim službama predviđa se de facto ukidanje svake autonomije u poslovanju centara za socijalnu skrb, nema novih socijalnih službi te se time uvodi novi stupanj centralizacije (hipercentralizacije) sustava čime se definitivno iskorjenjuje socijalni rad iz lokalne zajednice, dodatno birokratizira sustav i postupanje stručnjaka te koči profesionalni razvoj socijalnog rada. Centri za socijalnu skrb i nadalje ostaju “upravna mjesta” opterećena ogromnim administriranjem koje korisnike socijalnih usluga “ispituju”, “kontroliraju” i “nadziru”, a ne pružaju im socijalnu uslugu u skladu s pravilima struke (socijalni rad, psihologija, socijalna pedagogija) Ovakva će rješenja nanijeti dugoročnu štetu sustavu socijalne skrbi koji će se morati ponovo ubrzo reformirati i zaustaviti vlastitu devastaciju.
- Socijalne naknade korisnicima socijalne skrbi i nadalje su uglavnom neprimjerene
Prijedlogom reforme u području socijalnih naknada zapravo se ne čini nikakav bitan napredak. Usprkos istaknutoj namjeri da se osnovica za izračun iznosa zajamčene novčane naknade poveća za 25 posto ipak će prema izračunima nekih stručnjaka određene skupine korisnika zbog tzv. ljestvice ekvivalencije u konačnici primati niži iznos. Upravljanje socijalnim naknadama i nadalje se odvija na nacionalnoj razini i ne pojačavaju se obveze lokalnih sredina za njihovo osiguravanje.
Uz to metoda određivanja osnovice i dalje ostaje arbitrarnost bez vezivanja iznosa uz neku mjerljivu veličinu kao što je to npr. linija siromaštva, minimalna plaća ili nešto treće.
- Nije osigurana dovoljna razina podrške stručne javnosti reformi te je za očekivati daljnji otpor i nezadovoljstvo
U proteklom, relativno kratkom razdoblju u kojem je izrađen ovaj prijedlog reforme ključni dionici iz stručne javnosti (profesionalne komore, udruge, akademska zajednica, sindikati, stručnjaci u praksi i drugi) iskazali su suglasje u neprihvatljivosti reformskih prijedloga te traže da se s reformom stane, te da se krene ispočetka s procesom njezine pripreme na bitno drugačiji način. Ovaj aspekt je izuzetno važan zbog toga što provedba reforme ovisi prvenstveno o stručnjacima u praksi. Nametnuti prijedlozi koji se kose sa stručnim principima u (hiper)centraliziranom sustavu će se doduše provesti usprkos nezadovoljstvu struke, ako ni zbog čega drugog onda zbog svijesti stručnjaka o mogućim sankcijama. Međutim, kvaliteta njihovog rada u koju treba uključiti i elemente stručne angažiranosti, inovativnosti i kreativnosti, predanosti razvoju metoda rada i razvoju organizacija u kojima djeluju te brojne druge, zasigurno su ugroženi aspekti zbog nametanja stručnjacima da obavljaju svoj posao na način za koji su uvjereni da nije sukladan zakonima struke.
Na žalost resorno ministarstvo ne pokazuje interes za poruke i kritike iz stručne javnosti već se, čini se, pouzdaje u mišljenja određenog broja ravnatelja ustanova socijalne skrbi koji na organiziranim aktivima iznose pohvale vjerojatno čuvajući time vlastite mandate.
Resorni ministar kao stručnjak u području ekonomije očito ne razumije logiku funkcioniranja sustava socijalne skrbi te se čvrsto zalaže za rješenja koja su izrađena od strane stručnih savjetnika u ministarstvu koji, kako se predloženim rješenjima pokazuje, također ne posjeduju dovoljno kompetencija za reformske zahvate u ovom osjetljivom i važnom javnom sustavu.
——————————————————-
Zbog svega toga opravdano je tražiti od ministra i ministarstva kojim upravlja da ponovo razmotre sve izrađene prijedloge, da s velikom pažnjom prouče reakcije i pristigle primjedbe stručne i šire javnosti te da nakon toga otvore novi ciklus konzultacija kojim bi se ovako krupne pogreške u prijedlogu reforme ispravile te ponudila rješenja koja su stručno opravdana.
Između ostalog pri tome bi trebalo razmišljati izvan uskog okvira koji na zakonskoj razini regulira postojeći sustav socijalne skrbi te ga zakonski razraditi kroz novi „paket socijalnih zakona“ te na taj način ovaj složeni i razgranati sustav regulirati cjelovito i smisleno.
Nadalje potrebno je redefinirati predloženu shemu socijalnih usluga na način da njihova vrsta i način pružanja bude prepušten stručnjacima koji najbolje poznaju potrebe svojih korisnika, mogućnosti korištenja usluge, vrste stručnih metoda i postupaka kojim se socijalne usluge pružaju, lokalne specifičnosti pojedinih korisničkih skupina itd.
Za budući, moderan i učinkovit sustav socijalne skrbi potrebno je osmisliti novu shemu socijalnih službi koje će moći odgovoriti na raznolike potrebe stanovništva u lokalnim zajednicama te njihovo upravljanje prepustiti nižim razinama javnih vlasti uz poticanje razvoja partnerstva s drugim pružateljima iz civilnog i privatnog sektora. Mogućnosti organizacija civilnog društva u pružanju socijalnih usluga, osobito u smislu njihovih kapaciteta za razvoj inovativnih socijalnih usluga su veoma značajne, ali na žalost ne postoje razrađeni mehanizmi za njihovo sinergijsko djelovanje s javnim socijalnim službama.
Sustav socijalne skrbi Republike Hrvatske zbog trenutne visoke razine centraliziranosti pokazuje brojne probleme u smislu mogućnosti odgovaranja na probleme i izazove s kojima se susreću korisnici na lokalnoj razini. To je osobito vidljivo u funkcioniranju centara za socijalnu skrb kao središnjih ustanova socijalne skrbi pri čemu oni često imaju položaj svojevrsnog „stranog tijela“ u zajednici. Centri za socijalnu skrb su organizirani, upravljani, financirani i nadzirani od strane središnje države (resornog ministarstva) te ih time lokalne vlasti ne smatraju prirodnim partnerom u kreiranju i provođenju lokalnih socijalnih planova i programa.
Zbog toga je stručno neopravdana i nedopustiva bilo kakva daljnja centralizacija u smislu kakav se predlaže ukidanjem pravne osobnosti centara za socijalnu skrb te obiteljskih centara. Upravo suprotno, potrebno je provesti široku decentralizaciju prenošenjem ovlasti i financijskih kapaciteta na niže razine vlasti, a zajedno s time i obavezu da se njihovo djelovanje uskladi s potrebama lokalnog stanovništva. Način života i potrebe ljudi u različitim dijelovima Republike Hrvatske značajno se razlikuju te odgovor na te raznolikosti mora biti primjeren i raznovrstan, a ne ujednačen i standardiziran. To je osobito važno kod daljnjeg poticanja procesa deinstitucionalizacije koji upravo počiva na kvaliteti socijalnih usluga u zajednici kojima se deinstitucionaliziranim korisnicima pruža individualno specifična podrška i socijalne usluge. Unutar ranije spomenutog paketa socijalnih zakona treba razmisliti o propisima kojima bi se specifično reguliralo područje skrbi u zajednici, modeli individualno usmjerenog financiranja i brojni drugi.
Postojeće i nove socijalne službe treba modernizirati na razini poslovnih procesa koji su često zbog svoje nelogičnosti, zastarjelosti ili krutosti uzročnik loše isporučenih socijalnih usluga korisnicima, ali i brojnih nezadovoljstava stručnjaka unutar ustanova socijalne skrbi.
Potrebno je sustavno preispitati postojeću shemu socijalnih naknada koje se pružaju u sustavu socijalne skrbi kako bi one bile u stanju s jedne strane pružiti tzv. „zadnje utočište“ onima koji nemaju drugih izvora prihoda, ali također omogućiti postepeni izlazak iz svijeta siromaštva za one koji postanu njihovi korisnici. U tome je ključna uska suradnja s ostalim sustavima, a osobito sa sustavom zapošljavanja.
Stručnjacima koji djeluju u sustavu socijalne skrbi treba omogućiti kvalitetne i zaista potrebne programe cjeloživotnog obrazovanja koji će se nadovezivati na njihove stečene kompetencije tijekom ranijeg obrazovanja. Ti programi moraju biti raznovrsni, prilagodljivi stvarnim potrebama, dostupni i dakako visoko kvalitetni. Predloženo osnivanje Akademije socijalne skrbi još je jedan pokazatelj pogrešnog pristupa u organiziranju takve podrške stručnjacima kako zbog centraliziranosti definiranja obrazovnih programa tako i zbog razvidno nedostajućih kapaciteta zaposlenika same Akademije, a što će rezultirati time da to zapravo postane svojevrsna „outsourcing“ ustanova koja naručuje edukacije prema sklonostima same Akademije, a ne odgovara na stvarne potrebe lokalno nadležnih stručnjaka.
Moderni sustavi socijalne skrbi snažno se oslanjaju na inpute koje korisnici različitih usluga žele i mogu dati u razvoju specifičnih programa kao i metodologije rada kojom se stručnjaci koriste. Takva „korisnička perspektiva“ kroz uključenost korisnika u sve faze procesa planiranja, provedbe i evaluacije usluga su nužan element kojim se ovaj prijedlog reforme uopće ne bavi. Umjesto toga predlaže se tijelo nazvano „Povjerenstvo za odlučivanje o pritužbama građana“ koje bi trebalo pružiti dokaz otvorenosti sustava prema mišljenju javnosti. Ovaj je prijedlog izazvao ogromno nezadovoljstvo stručnjaka osobito u svjetlu činjenice da se u proteklom razdoblju pridavala značajna pažnja akterima koji su na potpuno nekompetentan način isticali svoje prosudbe, kritike ili stavove ne vodeći računa pri tome o specifičnostima sustava socijalne skrbi, zakonskim mogućnostima i ograničenjima, stručnim uzusima, etičkim pitanjima i brojnim drugim aspektima.
Konačno, budući da je sustav socijalne skrbi Republike Hrvatske jedini veliki društveni sustav koji na nacionalnoj razini uz resorno ministarstvo nema neku vrstu „potporne agencije“ bilo bi uputno osnovati je i to na način da predloženi Zavod za socijalni rad ne preuzme funkciju hipercentraliziranog centra za socijalnu skrb koji odlučuje u drugom stupnju već da to postane istinska agencija koja će sudjelovati u izradi nacionalnih planova i programa iz područja socijalne zaštite, koja će brinuti o razvoju integriranih socijalnih usluga i koordinaciji socijalnih službi s drugim službama, koja će biti u stanju analitički i istraživački pristupiti pitanjima od interesa za razvoj sustava socijalne skrbi te time pružati kontinuiranu podršku razvoju ovog sustava svojom kompetencijom i kvalitetom, a ne pozicijom moći, kontrolom ili nadzorom.
