Hrvatski rani i predškolski odgoj po svojoj kvaliteti spada u sam vrh kvalitetnih programa ranog i predškolskog odgoja. Jedan od važnijih čimbenika kvalitete su kompetencije odgojitelja. Hrvatski odgojitelji obrazuju se na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima, pri čemu je najniža obrazovna razina za ulazak u profesiju preddiplomska. Istovremeno u Europi još uvijek postoje zemlje na kojima se odgojitelji obrazuju na nižim razinama, govori za Universitas doc. dr. sc. Adrijana Višnjić-Jevtić s čakovečkog Odsjeka Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Naša sugovornica predaje više kolegija na preddiplomskom i diplomskom studiju ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Mentorica je i sumentorica više od 40 završnih i diplomskih radova. Područja znanstvenog interesa su joj pedagogija ranog odgoja, profesionalni razvoj odgojitelja te suradnja obitelji i odgojno-obrazovne ustanove. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova te sudionica više znanstvenih i znanstveno-stručnih skupova. Članica je istraživačkog tima projekta Modeli odgovora na odgojno-obrazovne potrebe djece izložene riziku socijalne isključenosti u ustanovama RIPOO (MORENEC, IP-2019-04-2011) financiranog sredstvima Hrvatske zaklade za znanost. Recenzentica je u časopisima International Journal of Early Childhood i Early Years. Članica je uredništva časopisa International Journal of Early Childhood i Journal of Childhood, Education & Society. Bila je gošća urednica dva specijalna izdanja Hrvatskog časopisa za odgoj i obrazovanje (Vol. 16, Sp. Ed. 1 i Vol. 20, Sp. Ed. 3) te specijalnog izdanja časopisa Universal Journal of Educational Research. Članica je organizacijskih i znanstvenih odbora na međunarodnim konferencijama u Hrvatskoj i svijetu. Sudionica je više međunarodnih projekata. Gost predavač je na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. U sklopu CEEPUS programa boravila je kao gost predavač na Sveučilištu sv. Ćirila i Metoda u Skopju.
Osnivačica je strukovne odgojiteljske udruge Udruga odgojitelja Krijesnice čija je predsjednica bila u dva mandata (2008. – 2016.) te hrvatskog nacionalnog odbora Svjetske organizacije za odgoj i obrazovanje u ranom djetinjstvu (OMEP) čija je i predsjednica od 2011. do danas. Stoga je svaka njena riječ utemeljena na strukovnom znanju i iskustvu i treba je poslušati kada kaže da imamo dobre dokumente i kurikulum, ali imamo premalo odgojitelja, premalo vrtića i nedovoljan obuhvat djece.
U kojem segmentu su napravljeni najveći pomaci u odnosu na razdoblje otprije 10-20 godina?
Najveći pomaci napravljeni su u obrazovanju odgojitelja – obrazovanje se počelo provoditi i na diplomskoj razini studija te omogućena je vertikalna prohodnost sve do poslijediplomske razine obrazovanja. Drugi značajan pomak svakako je donošenje Nacionalnog kurikuluma za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Ono što ja vidim kao izuzetno značajno je i profesionalno udruživanje odgojitelja sa svrhom unaprjeđenja kvalitete rada odgojitelja.
Dijete treba imati sva prava, ali i obveze u skladu sa svojom dobi i sposobnostima. Ponekad je jako teško roditeljima, češće nego stručnjacima, osigurati balans između prava i obveza, stoga zbog užurbanosti, prezaposlenosti ili nesigurnosti podupiru samo ovaj dio s pravima
Na koji se način (ako jest) promijenila odgojna paradigma odnosno postupanje predškolskih djelatnika spram djeteta, roditelja, obitelji?
Promjene u društvu rezultirale su promjenom odgojne paradigme. Na dijete se više ne gleda kao na objekt odgoja već kao punopravni subjekt vlastitog odgoja i razvoja. Premda nije riječ o novoj paradigmi, ovakav stav djelomice je posljedica novih spoznaja o razvoju djeteta i njegovim mogućnostima. Slavica Bašić ovu je paradigmu opisala kao novu sliku djeteta u pedagogiji djetinjstva. Ono što je uz znanost doprinijelo promijenjenoj slici o djetetu je i Konvencija o pravima djeteta – premda je riječ o dokumentu starom 30. godina, on je i dalje aktualan i utječe, barem bi trebao utjecati, na odnos odraslih prema djetetu. Odrasli – roditelji i odgojitelji zajedno djeluju kako bi se ostvarila dobrobit djeteta, te se i tu dogodio pomak od percepcije roditelja koji je prisutan ali nema puno utjecaja na ustanovu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja do roditelja partnera i suradnika.
UNICEF niz godina apelira – prve tri su najvažnije. Koliko su u zdravome razvoju mališana važne i sljedeće četiri – jaslice, vrtić – do polaska u školu?
Ma prve tri su svakako važne, najvažnije što se tiče ranog razvoja. No, čitav predškolski period je važan i bilo bi pogrešno zaključiti kako nakon treće godine ne moramo više djetetu osiguravati poticajnu okolinu, jer eto prve tri su prošle. Također treba naglasiti da svako dijete ima vlastite miljokaze u razvoju. Neki znanstvenici naglašavaju da je kritični period do pete godine te u važan dio razvoja ubrajaju i razvoj karaktera. U predškolskom periodu razvijaju se takozvane „meke vještine“ – kritičko mišljenje, kreativnost, suradnja, rješavanje problema…. Stoga je važno omogućiti djeci ta iskustva prije polaska u školu. Predškolski period razdoblje je kad dijete razvija, uz podršku vršnjaka i odraslih, vlastite strategije učenja što će mu olakšati učenje čitavog života.
Kako su naši vrtići funkcionirali u doba korona lockdowna; koliko je teško bilo odgojno djelovati i uspostaviti nužnu suradnju s roditeljima u tom periodu?
Lockdown je donio teškoće cijelom obrazovnom sustavu, a vrtići su bili posebno ranjivi. Za razliku od škola – oni su radili čitavo vrijeme i to u uvjetima koji ne bi trebali biti dio rada s malom djecom – fizička distanca, ne miješanje skupina, odsustvo poticajnih materijala, nedostatak komunikacije s roditeljima… Unatoč tome odgojitelji su se prilagodili i pronašli različite načine približavanja vrtića djeci, koja možda privremeno nisu pohađala vrtiće, i ujedno su bili podrška roditeljima. Organizirane su grupe u virtualnom okruženju. Neki vrtiću imali su organizirane aktivnosti putem različitih komunikacijskih platformi, drugi su se organizirali na društvenim mrežama, treći putem mrežnih stranica.
Odgojitelji su se relativno brzo prilagodili novim načinima komunikacije i pri tome su bili vrlo kreativni.
Predsjednica ste hrvatskog OMEP-a. Kako je došlo do osnivanja hrvatskog ogranka te udruge i što je sve ta organizacija dosad donijela hrvatskome sustavu ranog i predškolskog odgoja?
Do osnivanja je došlo spontano. Kako je riječ o organizaciji koja djeluje u 70 zemalja svijeta nametnulo se pitanje – zašto mi to nemamo. I odlučili smo to promijeniti. Ove godine OMEP slavi 10 godina djelovanja u Hrvatskoj. U tom vremenu organizirali smo dvije velike konferencije – europsku i svjetsku, doveli smo najznačajnija imena iz ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatsku i omogućili umrežavanje hrvatskih praktičara i znanstvenika s onima širom svijeta. Zajedno surađuju u međunarodnim projektima, razmjenjuju iskustva, objavljuju međunarodne publikacije i sudjeluju u različitim akcijama. Moram pohvaliti kolegice koje provode aktivnosti u području održivog razvoja u ranom djetinjstvu. Na OMEP-ovom natječaju za nagradu u ovom području hrvatska je u 5 godina 4 puta imala laureate – najbolje projekte u svijetu. Brojni članovi ostvarili su međunarodna iskustva kroz razmjene, boravke u drugim zemljama i sudjelovanja na konferencijama. OMEP je donio povezanost i umrežavanje na međunarodnom planu te podršku i obrazovanje u određenim područjima na nacionalnom planu.
Danas postoje razne odgojne škole i vrste pedagogija, dostupne u našim vrtićima – od waldorfske do monterssori. Koji bi vaš savjet bio roditeljima, kako se snaći u svim tim njima nepoznatim terminima, što izabrati za svoje dijete?
Moj savjet roditeljima je da odu u vrtić i raspitaju se kod odgojitelja i članova stručnog tima. Vrtići imaju dane otvorenih vrata na kojima roditelji mogu vidjeti kako neki od alternativnih programa izgleda u praksi. Iz iskustva mogu reći da oni roditelji koje zanimaju alternativni programi najčešće imaju neka iskustva i znanja o njima te ih biraju u skladu s vrijednostima koje žive.
Kada gledamo odgoj današnje djece, tek se rijetki stručnjaci usude javno progovoriti o pedocentrizmu, teorijskom smjeru u pedagogiji koji dijete stavlja u središte odgoja. Odnosno činjenici da danas djeca „imaju sva prava ovog svijeta, ali nikakve obaveze ni odgovornost“. Kako biste to komentirati?
Dijete treba imati sva prava, ali i obveze u skladu sa svojom dobi i sposobnostima. Ponekad je jako teško roditeljima, češće nego stručnjacima, osigurati balans između prava i obveza, stoga zbog užurbanosti, prezaposlenosti ili nesigurnosti podupiru samo ovaj dio s pravima. Odgojitelji imaju profesionalnu obvezu poduprijeti roditelje u njihovom roditeljstvu te im pomoći u balansu između prava i obveza na primjereni način.
Jasno je da su djeca najranjivija skupina, i da ih treba zaštiti, no jesmo li svi skupa postali prepopustljivi prema našim klincima i klincezama?
Mislim da nismo – dovoljno je pročitati medije i vidjeti da još uvijek ima djece koja su žrtva nasilja, žive izložena različitim rizicima i za njih život nije popustljiv.
Ne bih generalizirala – neki roditelji su vjerojatno previše popustljivi, dok drugi nisu.
Koje su kompetencije danas najvažnije da bi netko bio dobar jaslički ili vrtićki odgojitelj?
U svijetu koji se stalno mijenja najvažnije je kontinuirano učiti. Odgojiteljske profesionalne kompetencije obuhvaćaju čitav niz različitih područja, ali nisu statične i moraju se čitavo vrijeme nadograđivati.
Na tome tragu, koliko ste zadovoljni obrazovanjem budućih predškolskih djelatnika? Misleći pritom na formalno obrazovanje kroz vaš matični Učiteljski fakultet, ali i brojne druge neformalne tečajeve i načine stjecanja novih kompetencija?
Hrvatski odgojitelji dobro su obrazovani i kompetentni. Ipak, njihovo obrazovanje treba ići u korak s vremenom. Trenutno se u Hrvatskoj provodi projekt izmjena programa obrazovanja odgojitelja. Nositelj projekta je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Vjerujem da će taj projekt doprinijeti osuvremenjivanju obrazovanja. Ponuda neformalnog obrazovanja u Hrvatskoj velika je i raduje me što se odgojitelji uključuju u te oblike obrazovanja. Ono na neki način daje mogućnost usavršavanja onih vještina i znanja koje pojedinac procijeni da mu u datom trenutku trebaju. Pandemija je donijela mogućnost virtualnih edukacija što su neki odgojitelji iskoristili i uključili se u različite edukacije ne samo u Hrvatskoj. Nekako optimistično bih zaključila da imamo kompetentne odgojitelje, obrazovanje koje želi ići u korak s vremenom i kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Još samo da posložimo materijalne uvjete.
ODGOJITELJI NISU NI TETE NI STRIČEKI
Neke od vaših kolegica strašno se naljute kada ih se oslovi s „teta u vrtiću“, drugima je to sasvim normalno i ne žele nikakvu drugu titulu ni oslovljavanje. Vaš stav prema toj klasifikaciji zanimanja?
I ja se naljutim. Odgojitelji nisu tete ni stričeki. Djeca im se mogu tako obraćati, no to ne daje pravo javnosti da ih tako oslovljava. Djeca se i nekim drugim profesijama obraćaju sa „teta doktorica“ ili „striček doktor“ no nikome ne pada na pamet da te profesije tako naziva u javnosti. Odgojitelji su profesionalci obrazovani na sveučilišnoj razini i na diplomama im piše odgojitelj djece predškolske dobi – to je njihovo zvanje, stoga bi ih u javnosti trebalo tako oslovljavati.
Vjerujte da nije nimalo simpatično kada u medijima vidite vijest o događanju iz vrtića i opis „teta“. Zanimljivo je kako se sve druge profesije nazivaju njihovim zvanjima osim odgojitelja.
NOVI VRTIĆI UMJESTO AVIONA I FONTANA
Vrtića nam u Hrvatskoj, naročito u većim gradovima, kronično nedostaje. Istovremeno, svjedoci smo da se javni novac „baca“ na razne druge stvari – od fontana, nerentabilnih sportskih dvorana, pa i vojnih aviona…
Teško je komentirati manjak vrtića u kontekstu trošenja javnog novca. Vrtići nisu profitabilna djelatnost i koštaju jako puno proračunskog novca. Ja bih svakako gradila vrtiće – no ja dolazim iz te struke pa je to i razumljivo.
Stručnjaci iz cijelog svijeta odaju priznanje hrvatskom predškolskom odgoju, no sami djelatnici u vrtićima niz godina govore kako imaju osjećaj da su – po odnosu države i ulaganja u sustav – na marginama hrvatske odgojno-obrazovne vertikale… Odakle taj nesrazmjer?
Rani i predškolski odgoj i obrazovanje, osim u dijelu predškole, nije dio obaveznog obrazovanja. Posljedično nekako je imao ulogu Pepeljuge – no to nije tako samo u Hrvatskoj. Unatoč važnosti rani i predškolski odgoj i obrazovanje i u drugim zemljama se percipira kao manje vrijedan. S obzirom da nije obavezan, da je riječ o struci u kojoj rade pretežno žene („ženski“ poslovi su manje plaćeni), i da je riječ o struci za koju često nekritički govore da to i nije posao jer se odgojitelji „samo“ igraju te da to svatko zna raditi imamo formulu za nedostatno uvažavanje ovog dijela obrazovnog sustava.
Riječ je i o sustavu koji je financiran iz proračuna jedinica lokalne samouprave što utječe na financiranje – manje općine i gradovi imaju manje novaca. To dovodi do razlika u opremi vrtića, ali i plaćama odgojitelja. Posljednjih godina Hrvatska povlači sredstva za izgradnju i opremanje vrtića iz EU – no to nije dostatno kako bi se promijenila situacija.
