Učenje bez odgoja nije učenje
Pravi učitelj nije bezosjećajni nositelj ili prenositelj informacija, kao što su to digitalni mediji, nego je to i osoba koja djecu voli i uči ih vrijednostima, poručuje prof. dr. sc. Gorana Šimić s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga
Prof. dr. sc. Gorana Šimića, neuroznanstvenika s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga pitali smo o posljedicama koje je online nastava ostavila na djecu osnovne i srednjoškolske dobi, ali i na studente koji su dobar dio vremena proveli u online modu. Naime, neki stručnjaci se boje da će generacije djece i mladih koja je bila prisiljena slušati online nastavu, naročito ako se zbog porasta broja zaraženih najesen vratimo na izvođenje nastave na daljinu, biti zakinuta za brojne kompetencije koje bi dobili da je njihovo školovanje bilo normalno i redovito. Pogotovo učenici strukovnih škola. Prof. Šimić slaže se s tom opasnosti:
– Stalno ponavljam da svako učenje treba sadržavati i odgojnu komponentu, a za to je potreban učitelj koji je dobar čovjek. Pravi učitelj nije bezosjećajni nositelj ili prenositelj informacija, kao što su to digitalni mediji, nego je to i osoba koja djecu voli i uči ih vrijednostima. Učenici će te vrijednosti osjetiti i usvojiti u velikoj mjeri i kroz neverbalnu komunikaciju. Ako pitate uspješne ljude zašto se bave baš određenom strukom, mnogi će vam reći da su u tijeku obrazovanja imali neku učiteljicu ili učitelja zbog kojega su zavoljeli taj predmet ili struku. Djeca ne smiju biti prepuštena sami sebi, već treba s njima razgovarati. Uvijek im treba objasniti kontekst i što se u okviru tog konteksta od njih očekuje.
Upitan o savjetu učiteljima i profesorima, kako u online nastavi odnosno koranavremenima olakšati prijenos znanja, učiniti poučavanje što ugodnije, a efektnije, naš sugovornik ističe da je učenje puno složeniji proces od pukog zapamćivanja činjenica.
Svaki iskusniji učitelj zna da nerazumijevanje sadržaja dovodi do doslovnog pridržavanja teksta i pri učenju i kod reprodukcije. Zato učenje uvijek mora biti učenje s razumijevanjem, a da bi bilo takvo mora biti strukturirano, tj. novo znanje se mora logično nadovezivati i nadograđivati na ono prethodno usvojeno.
– To naravno nije jednostavno postići, pogotovo kroz dulja vremenska razdoblja i kod nenadziranog učenja, odnosno kada ne znamo na koje ćemo postojeće znanje povezati ono novo koje želimo podučiti. U svakoj nastavnoj jedinici treba na početku utvrditi ono što svi dobro znaju (kroz kratku provjeru ili ponavljanje), a da bi se zatim na tom temelju upustili u tumačenje recimo novoga gradiva. Na kraju podučavanja u tom jednom bloku naravno treba i provjeriti jesu li djeca shvatila kontekst i nadovezali novo znanje na postojeće. To je otprilike kao kada komadićima gline sve bolje oblikujemo neku skulpturu. Sličnu strukturiranost bi trebale imati i makro cjeline gradiva pojedinih predmeta. A to je samo jedan od vidova kroz koji uviđamo svu složenost i težinu problema s kojima se susreću autori udžbenika i radnih materijala. Jer znanje nije ni informacija ni suhoparni podatak. Neke informacije će postati znanje tek kada ih učenik shvati, odnosno može interpretirati, a da bi ih zatim tek nakon nekoliko ponavljanja i ugradio (konsolidirao) tako da postanu stabilne u njegovom vlastitom mentalnom okruženju. Rezultati mnogobrojnih istraživanja nam govore da je za to u prosjeku potrebno tri do pet ponavljanja u razdoblju od šest do osam tjedana.
