Priznajemo, tijekom škole smo se znale zamijeniti na ispitima!
Antonija i Andrijana Bilić Zagrepčanke su koje pohađaju Učiteljski fakultet. Dora i Tena Murk su pak u Zagreb stigle iz Belog Manastira. Obje su zaljubljenice u STEM pa je jedna upisala FER, a druga FKIT. Za Universitas sve četiri govore o svojim strahovima, rutinama, planovima i nadanjima
Nije ekonomično otići u krevet rano kako biste spasili svijeće, ako su rezultat blizanci. Drevna je to kineska poslovica, itekako primjenjiva i danas. Jer nas, silnim godinama koje su prošle od drevne Kine, blizanci još uvijek oduševljavaju kao jedno od najljepših čuda prirode. A ponekad čuda dolaze u parovima, kao što je rekao Richard Branson.
I zaista, blizanci uvijek privlače našu posebnu pažnju. Bilo u šetnji gradom, bilo na plaži, posebice kada su maleni, pa ih roditelji oblače u odjeću istog dizajna i boja. No, kako je kada ti slatki blizanci odrastu? Kada krenu u školu, upišu fakultet, odsele iz rodnog grada u neku novu sredinu, gdje se obrazuju, zapošljavaju, stvaraju svoje karijere i živote?
Budući da blizanac čitav svoj život dijeli s bratom i/ili sestrom, poznati su po razvijanju bliskih veza, što su nam potvrdile i blizanke koje studiraju na Sveučilištu u Zagrebu. Mnoge kulture su tijekom povijesti vjerovale da blizanci dijele specifične psihičke veze zbog kojih su bliži od ostale braće i sestara, prijatelja i obitelji. To je ipak samo djelomično točno, jer koliko god su blizanci slični, toliko su ponekad potpuno različite individue.
Antonija i Andrijana Bilić Zagrepčanke su koje žive u Sesvetama. Antonija pohađa Učiteljski fakultet, Predškolski smjer i upravo je završila drugu godinu, dok njena sestra Andrijana na istome fakultetu, smjer Odgojne znanosti, trenutno završava treću godinu.
Antonija nam objašnjava da su je ovome fakultetu privukla ljubav prema djeci i pomisao na to da ih može nešto naučiti, stvoriti im početno znanje za snalaženje u budućem životu. Kaže da će posebno biti sretna kada stvarno počne raditi i prenositi svoje znanje u praksi s djecom. Andrijana dodaje svoje razloge za odabir upravo učiteljskog poziva:
– Od malena sam se divila učiteljicama i govorila kako jednog dana želim to postati. Kroz cijelo dosadašnje školovanje sam shvatila koliko je zapravo bitno zanimanje učiteljica i koliko su one bitne za odgoj djeteta. Smatram da od učitelja sve počinje i da učitelji ostavljaju veliki trag u našim životima.
KAMPANJKE, I TO OBJE
Što se tiče prijelaza iz srednje škole na fakultet, obje su to doživjele teško zbog rastanka s prijateljima iz svog mjesta. Antoniji je prijelaz olakšalo to što je upala na fakultet na koji želi i zbog toga se radovala izazovima koji dolaze.
– Srednjoškolska svakodnevica mi je zapravo uvijek bila ista jer sam išla u sesvetsku gimnaziju u kojoj su smjene uvijek bile jutarnje i svaki dan je bio prvo odlazak u školu, pa nakon škole učenje, zadaće, treninzi. Na fakultetu je svakodnevica uvijek drugačija, kao i dani koji ovise o rasporedu na faksu. Jedino što sada imam manje slobodnog vremena.
Jedna smo drugoj jako velika motivacija i jedna drugu guramo kroz svoje uspjehe. A naravno, prilikom učenja jedna drugu ispitujemo i pomažemo si međusobno!
Antonija i Andrijana Bilić
Andrijanu je pomalo plašilo, priznaje, da će na fakultetu biti puno teže uskladiti učenje i predavanja, no kako je prije išla u jako dobru gimnaziju, bila je dobro pripremljena na sve nove izazove. Zbog toga joj je prijelaz iz srednje škole na fakultet prošao prilično bezbolno. Štoviše, kaže da je u srednjoj školi bila svaki dan pod stresom jer su stalno neki usmeni ili pismeni ispiti, no na fakultetu je puno bolje to što uči svaki dan bez nekog stresa i što zna kada je čeka koji kolokvij.
Spomenuli smo da su blizanci slični, ali često s potpuno drukčijim interesima. Antoniji su tako najdraži kolegiji oni vezani za kineziologiju, jer jako voli sport, cijeli život se njime bavi.
Andrijane su pak se dosad najviše dojmili kolegiji „Motivacija i socijalni odnosi u razredu“ i „Socijalne i pedagoške intervencije“ budući da su to sadržaji koji su usmjereni na to kako raditi s djecom u razredu, kako ih zainteresirati za nastavu te kako raditi s djecom s problemima u ponašanju.
– Mislim da su ti kolegiji vrlo potrebni za naše zanimanje jer ćemo se s takvim problemima često susretati. Najteže mi pada glazbeni praktikum jer nisam išla u glazbenu školu i jako je teško u kratko vrijeme naučiti svirati s dvije ruke, iskrena je naša sugovornica.
Različite su, a opet slične i što se tiče učenja. Obje „kampanjci“. Antonija govori da ne uči previše jer se najčešće primi knjige pred ispitne rokove i kolokvije, a kada toga nema onda uglavnom obavi samo zadatke koje dobije od pojedinih profesora. Andrijana više-manje isto tako. Pažljivo sluša na predavanjima i radi bilješke. Ali zato za vrijeme ispitnih rokova uči svaki dan, kao da sutra ne postoji.
Antonija se najviše boji onih teških ispita, kada zna da joj nije prvi put da izlazi na ispit iz tog nekog kolegija. Također, ako se jako dugo priprema za ispit, kaže, onda je hvata nervoza jer želi da se taj trud i isplati. Trudi se ipak da joj strah ne utječe na razmišljanje i koncentraciju. Andrijana ima ipak malo drukčiju rutinu i doživljaj. Govori nam da je nakon uspješno završene prve godine studija strah potpuno nestao. Jako vjeruje u sebe i naglašava da ima jako dobre roditelje koji su ih uvijek podržavali. Bez obzira pale ili prošle neke ispite.
SVE JE LAKŠE UZ SESTRU
U svim tim studentskim dogodovština uvijek su jedna drugoj najveća podrška.
– Prvenstveno jedna drugu motiviramo na učenje i svojim se postignućima motiviramo. Također, pokušavamo jedna drugoj pomoći oko zadataka ili oko nekih kolegija u kojoj je jedna bolja od druge, saznajemo do Antonije. Andrijana dodaje:
– Jedna smo drugoj jako velika motivacija i jedna drugu guramo kroz svoje uspjehe. A naravno, prilikom učenja jedna drugu ispitujemo i pomažemo si međusobno.
Obje se sestre bave sportom. Antonija rekreativno igra tenis, ali skupa odrađuju kondicijske i treninge snage. Osim sporta, u slobodno vrijeme rade studentske poslove. Jer svaka dodatna kuna dobro dođe.
Što kada završe fakultet? Pitamo ih za daljnje karijere. Antonija bi svoju definitivno željela nastaviti ovdje u Hrvatskoj jer misli da ima mjesta za napredak i ugodnu radnu atmosferu. Osim toga, voli Hrvatsku i Zagreb te misli da mu ne bi mogla naći bolju zamjenu. Slično, dakako, razmišlja i njena blizanka Andrijana:
– Karijeru bih voljela nastaviti u Hrvatsku jer je to moj dom i tu mi je najljepše, najbolje se osjećam doma. Ne bih se mogla zamisliti nigdje drugdje!
Slična je studentska priča, dakako i različita, i drugog para blizanki s kojima smo razgovarali. Dora i Tena Murk dolaze iz Belog Manastira. Dora studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, smjer Računarstvo. Trenutno je peta godina, završava diplomski studij. Tena je studentica Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, smjer Ekoinženjerstvo. Na jesen će upisati petu godinu.
Prva je oduvijek, kaže, naginjala STEM području i već u osnovnoj školi voljela je matematiku, fiziku, kemiju i biologiju. Kroz srednju školu odlučila se za FER zbog velikih mogućnosti koja se nude nakon završetka studija. Drugu su također zanimali prirodoslovni predmeti, odnosno kemija, priroda i biologija. Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije odabrala je zato što se bazira na kemiji, međutim to nije samo kemija već kombinaciji kemije i tehničkih predmeta što ju je dodatno zainteresiralo.
– Prijelaz iz srednje škole na fakultet nije prošao nimalo lako. Odselila sam iz malog i dalekog mjesta u Zagreb, fakultetske obaveze bile su velike, a na fakultetu i u Zagrebu nisam znala puno ljudi. Ipak, sa mnom je bila sestra i bile smo si velika podrška tada, prisjeća se Dora dok Tena nastavlja:
– Bilo nam je lakše zato što smo bile zajedno, međutim odlazak od kuće i samostalan život u početku nije bio lak. Vremenom smo se sve više navikavale, i mogla bih reći da smo se na drugoj godini skroz prilagodile.
GRIJANJE STOLICE I OPUŠTANJE
Po dolasku na FER, Dori su najteži bili elektrotehnički predmeti. Nije imala nikakvo predznanje u tom području. Na drugoj godini opredijelila se za računarstvo, smjer zbog kojeg je i upisala FER. Tu se, ističe, pronašla i definitivno je to nešto čime se želi baviti u životu. Naročito područje strojnog učenja i data sciencea.
Tena je već na prvoj godini slušala različite vrste kemija, opću i anorgansku, analitičku, organsku, fizikalnu. I to su joj bili najdraži predmeti, izuzev opće i anorganske kemije zbog koje je upisala parcijalu i produžila studij.
– To je obiman kolegij, za kojeg je zaista potrebno zagrijati stolicu i potruditi se, dati svoje „zadnje atome snage“. Međutim, sreća i veselje nakon što sam ju uspjela položiti bila je ogromna. Trud se isplatio, prisjeća se naša sugovornica.
Želja nam je ostati u Hrvatskoj. Uvjerene smo da se tu može pronaći jako dobar posao u struci i da možemo dobro živjeti. Vezane smo za obitelj i prijatelje, bitno nam je da smo uz njih, u domovini.
Dora i Tena Murk
Na preddiplomskom studiju Dora je učila duže, svakodnevno. Laboratorijske vježbe oduzimale su joj jako puno vremena. Učila bi po 7 – 8 sati dnevno. Na diplomskom studiju joj je ipak trebalo puno manje vremena za neke stvari, i puno lakše je rješavala obaveze. I njena sestra imala je sličan put. Puno vježbi, par sati učenja dnevno, no i njoj je sada lakše, kada je već uhodala svoju studentsku rutinu.
– Sestra i ja se međusobno bodrimo i opuštamo prije skoro svakog ispita. Nismo na istom fakultetu pa uvijek neka ima više vremena i u skladu s tim organiziramo se s ostalim obavezama. Ponekad me ulovi frka, ako je neki teži ispit ili ako mislim da nisam dovoljno spremna. S vremenom sam shvatila da treba imati pozitivan stav i vjerovati u sebe pa kako god bude. To mi je puno pomoglo, otkriva Dora Turk. S vremenom je strah od ispitivanja pobijedila i Tena. Učila bih i dala sve od sebe te joj je postalo puno lakše s takvim stavom izlaziti na ispite.
Sestre Turk aktivno su trenirale odbojku, svaka za svoj faks – putovale na turnire i tako ostvarile brojna prijateljstva. Ljeti stoga skupe prijatelje s oba fakulteta pa zaigraju odbojku na pijesku. Vole, govore, zajedno putovati i družiti se i sa srednjoškolskim prijateljima. To su uvijek vesela druženja na kojima se prisjećaju uspomena i smiju dok trbušnjaci ne zabole.
Za kraj, pitamo ih gdje bi voljele nastaviti karijeru nakon fakulteta – u državi ili inozemstvu, i zbog čega?
– Želja nam je ostati u Hrvatskoj. Uvjerene smo da se tu može pronaći jako dobar posao u struci i da možemo dobro živjeti. Vezane smo za obitelj i prijatelje, bitno nam je da smo uz njih, u domovini, u jedan glas odgovaraju Dora i Tena Murk.
STRAH OD KORONE I POTRESA
ANTONIJA BILIĆ: Meni je čak pandemija što se tiče faksa s jedne strane dobro došla jer sam se lakše nosila s onim težim i stresnim kolegijima, ali s druge strane mi je krivo jer smo mogli naučiti puno više da smo uživo učili ono što smo u to vrijeme učili online. Iskreno mogu reći da me potres puno više uplašio. kod korone me više mučila neizvjesnost kada će se sve vratiti u normalu, a kod potresa je to bio samo strah jer nikada nisam nešto takvo doživjela.
ANDRIJANA BILIĆ: U početku mi je bilo jako teško u pandemiji jer si odvojen od društva, zatvoren u svoja četiri zida i praktički trebaš sam sebe naučiti neke stvari koje se uče na fakultetu uz pomoć profesora. Učitelj je zanimanje za koje je potrebno imati kontaktnu nastavu jer smo i mi ti koji će sami jednog dana predavati, a najbolje ćemo naučiti predavati ako i sami vidimo kako to naši profesori rade na fakultetu. Potres me ipak uplašio puno više. Shvatila sam da je život predragocjen i prekratak da bi ga živjela u strahu zbog virusa koji će se uvijek pojavljivati i nestajati.
DORA MURK: Pandemija mi je teško pala, zbog nagle promjene i gubitka kontakta s kolegama s kojima sam se družila zbog fakulteta. Nastava na daljinu bila je dobro organizirana i mislim da nisam ništa izgubila što se gradiva i znanja tiče. Bilo je lijepo vratiti se doma, ali nisam se nadala da će trajati ovako dugo. Srećom, otišla sam iz Zagreba prije potresa, čim se počelo pričati o koroni. Vjerujem da je bio ogroman šok za studente koji su ostali i doživjeli i potres.
TENA MURK: Pandemiju korone provela sam kod kuće, zajedno s obitelji i što se toga tiče bilo nam je lakše. U tom prvom lockdownu, zbog parcijalne godine pisala sam samo Završni rad, nisam imala drugih kolegija. Kako se pandemija nastavila, četvrta godina prošla je u online nastavi. Zbog laboratorijskih vježbi smo ponekad bili na Fakultetu, a sve predavanja bila su online. Za vrijeme potresa sam bila kod kuće u Baranji, tako da taj strah nisam proživjela. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo studentima i općenito ljudima koji su bili u Zagrebu. Kod pandemije me plašila upravo ta neizvjesnost. U početku nismo ni slutili što nas čeka, svi smo mislili da će to biti ta dva tjedna. Kako je vrijeme odmicalo, morali smo se prilagoditi „novom normalnom“ i prihvatiti situaciju takvom kakva je.
Jeste li, kao u filmovima, pokušale jedna drugu zamijeniti na ispitu, kod dečka, u nekoj frci?
ANTONIJA: Iskreno jesmo, da. U školi smo se znale mijenjati za testove kada ima za naučiti puno stranica nekog predmeta koji nam nije zanimljiv, onda si podijelimo pola nauči jedna, a pola druga i tijekom ispita se mijenjamo. Dosta puta nam je čak uspjelo, ali to na faksu više naravno ne radimo.
ANDRIJANA: Jesmo. Imati sestru blizanku je rijetkost i naravno da ti padne takva dogodovština na pamet, pogotovo kad si u stisci s ispitima. Znale smo se mijenjati i jedna drugoj rješavati ispite, ali naravno ne često, to se dogodilo u samo par kriznih situacija.
DORA: Na fakultetu nije bilo takvih prilika jer sam ja na računarstvu, a sestra na kemiji. U srednjoj školi su nas prijatelji nagovarali na to, ali škola je bila mala i svi profesori su nas poznavali. Uz to, dvojajčane smo blizanke.
TENA: Sestra i ja smo dvojajčane blizanke, izgledom potpuno različite, tako da nije bilo prilike za to. Međutim i da jesmo jednojajčane, mislim da se to događa samo u filmovima, haha…
O kvaliteti visokog školstva i glasu mladih
ANTONIJA: Mislim da je visoko školstvo u Hrvatskoj i na Sveučilištu u Zagrebu dobro, jedino što bi trebalo uvesti puno više prakse. Glas mladih se čuje, ali ne dovoljno. Ne smatram da su krivi mladi koliko podcjenjivanje mladih i sumnja u njihove postupke i sposobnosti.
ANDRIJANA: Prostor za napredak vidim svugdje jer sami sebi možemo stvoriti prostor za napredak ako to dovoljno želimo. Inertnost i nezainteresiranost mladih za zbivanja u društvu događa se pak zbog sumnje i podcjenjivanja vrlo dobrih sposobnosti mladih.
DORA: Mislim da je Sveučilište u Zagrebu jako dobro za studiranje. Grad nije prevelik, a opet nudi sva područja. Također kvaliteta studija i profesori na mom fakultetu su odlični. Nažalost, mladi nisu svjesni koliko toga mogu postići i odlučiti za opće dobro. Postoji mnogo udruga i organizacija kroz koje se mogu dodatno obrazovati, odlučivati o velikim stvarima i unaprijediti studentski standard. Nadam se da se utjecaj studenata rasti.
TENA: Za naše fakultete iz osobnog iskustva možemo reći da su super organizirani i da je kvaliteta profesora odlična. Imamo osjećaj da su svi posvećeni svome pozivu profesora i da su dobri predavači. glas studenata čuje sve više. Postoje različite studentske udruge u koje su studenti uključeni, te osim znanja na fakultetu stječu i druge vještine. Ovdje bih izdvojila studentsku udrugu EESTEC, u koju sam se učlanila preko sestre, jer je to udruga studenata elektrotehnike.
