Države članice Europske unije zajedničkim su dogovorom izabrale profesoricu Tamaru Ćapeta za nezavisnu odvjetnicu na Sudu Europske unije. Profesorica Ćapeta time je postala prva nezavisna odvjetnica iz Republike Hrvatske te tek šesta žena koja obnaša tu važnu funkciju na Sudu EU-a.
Prof. dr. sc. Tamara Ćapeta predstojnica je Katedre za europsko javno pravo, suvoditeljica Jean Monnet centra izvrsnosti te voditeljica poslijediplomskih studijskih programa iz europskog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Pravo je Ćapeta diplomirala baš na zagrebačkom Pravu, na kojem se godinama kasnije i zaposlila. U doba kad je studirala, otkriva nam, nisu još postojali programi razmjene, poput Erasmusa, niti se nudio veći broj izvankurikularnih aktivnosti.
– Unatoč tome, pokušala sam tijekom studija iskoristiti što se tada moglo. Kao student sudjelovala sam na dva međunarodna natjecanja studenata i tako sam naučila da je pravo više od onoga što se uči iz knjiga. Istovremeno sam razvila i želju za to da izađem izvan granica Hrvatske i hrvatskog prava i steknem međunarodno iskustvo i znanje. Stoga sam magistarski studij završila u inozemstvu. Tada se još nisu nudile brojne prilike za studij u inozemstvu, ali je, ipak, s dovoljno volje, to bilo moguće ostvariti. Prijavila sam se i primljena sam na dva studija – na Sveučilištu u Leuvenu i na College of Europe u Brugesu, u Belgiji. Odlučila sam se za ovaj drugi, koji je nudio specijalizaciju iz europskog prava, najviše zato jer je bio izuzetno međunarodni.
Profesorica Tamara Ćapeta prva je nezavisna odvjetnica na Sudu Europske unije iz Hrvatske
To međunarodno iskustvo usmjerilo je njezin daljnji profesionalni život ka međunarodnoj suradnji. Zato poručuje svojim studentima da budu dovoljno ambiciozni i pokušaju se tijekom svojih studentskih dana uključiti u međunarodnu zajednicu.
POTVRDA KVALITETE FAKULTETA
Na Pravnom fakultetu u Zagrebu zajedno s kolegom Sinišom Rodinom, danas sucem Suda EU-a, osniva Katedru za europsko javno pravo te je njoj ostala prolazeći sve korake znanstveno-nastavne karijere, od docentice do redovite profesorice u trajnom zvanju. Danas je predstojnica Katedre koja je izuzetno aktivna u sudjelovanju u međunarodnim istraživačkim projektima, organizaciji ili sudjelovanju na međunarodnim konferencijama ili ugošćivanju uvaženih gostujućih predavača.
– To zagrebački Pravni fakultet čini prepoznatljivim u međunarodnim znanstvenim krugovima koji se bave europskim pravom i sigurno je bilo važno u mojem izboru za nezavisnu odvjetnicu na Sudu EU-a. Brojni kolege s europskih Sveučilišta, ili suci u raznim državama članicama, koji će čitati mišljenja koja ću davati na Sudu, već poznaju moj znanstveni rad i moja stajališta, pa i mene osobno.
Kada ste otprilike spoznali da će pravo biti vaša budućnost? Što vas je privuklo tome području? Jeste li ikad požalili zbog odabira ove profesije?
Iako ste možda očekivali drugačiji odgovor, nisam još kao srednjoškolka sanjala o tome da postanem pravnica. Dapače, upravo obratno, htjela sam studirati fiziku, no za to nisam stekla dovoljno znanja tijekom školovanja, te potom biologiju, za koju sam imala urođenu sklonost koju je dodatno ojačala moja profesorica u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. No, mladenačka neodlučnost neposredno pred izbor Fakulteta, odvela me na Pravni fakultet- studij koji je tada slovio kao jedan od onih s kojim se poslije može mnogo toga raditi. Nikad nisam požalila svoj izbor, jer me on odveo u akademsku karijeru, a to je, uvjerena sam, najljepše zanimanje od sviju. Da sam, međutim, akademsku karijeru gradila u području biologije, bila bih, vjerujem jednako zadovoljna. Ono što čovjeka čini zadovoljnim u njegovom profesionalnom životu jest da pronađe pitanja koja su izazovna i koja treba shvatiti i riješiti, a ona postoje u svim područjima.
Je li imenovanje u Sud Europske unije kruna vaše profesionalne karijere?
Imenovanje u Sud EU-a svakako je veliko priznanje mojoj profesionalnoj karijeri i zbog toga sam izuzetno ponosna. Istovremeno je to za mene jedan novi izazov, kojem se radujem. Ne bih ga nazvala krunom, jer bi to nekako simboliziralo i kraj moje karijere, za što, iskreno se nadam, još nije došlo vrijeme.
Čime se točno nezavisni odvjetnici Unije bave i što mislite da će vam biti najteže?
Nezavisni odvjetnici savjetuju suce Suda EU-a prije nego što oni donesu odluku u važnijim i kompleksnijim predmetima o kojima Sud EU-a odlučuje. Oni, iako je to dio njihovog naziva, nisu odvjetnici u smislu da zastupaju neku od stanaka u postupku pred sudom. Njihova je zadaća da Sudu pomognu u donošenju odluke, dajući vlastitu nezavisnu i, koliko je to moguće, objektivnu ocjenu pojedine situacije o kojoj Sud treba odlučiti. Predmeti u kojima nezavisni odvjetnici mogu biti pozvani dati mišljenje mogu se ticati različitih pitanja: od tumačenja propisa o genetski modificiranim organizmima, pravima putnika u zračnom prometu na naknadu u slučaju kašnjenja leta, preko zakonitosti državnih potpora dodijeljenih u vrijeme pandemije Covid-a, sve do poremećaja u sustavu vladavine prava u nekim državama članicama.. Mišljenja nezavisnih odvjetnika objavljuju se javno, zajedno s presudom Suda.
Uloga je sudova štititi svačija prava, posebice ona manjinska koja izabrana većina nema motiva braniti
ČITANJE I RAZUMIJEVANJE KNJIGA
Koliko je ovo vaše imenovanje potvrda za hrvatsku pravnu struku, ali i sam vaš fakultet?
Hrvatski su pravnici, bilo da se radi o pravnim znanstvenicima ili praktičarima, danas uspješno uklopljeni u međunarodnu, a posebno europsku pravnu zajednicu. Europsko pravo nije, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, više strano pravo u Hrvatskoj. Ono je, i temeljem ustavnih načela europskog prava i temeljem našeg vlastitog Ustava, postalo dio našeg svakodnevnog pravnog života. Imenovanje na mjesto nezavisne odvjetnice zahtjeva da imenovana osoba bude pravnik po struci. Istovremeno, mjesta nezavisnih odvjetnika, kojih je na Sudu EU-a jedanaest, dakle, manje od broja država članica, rotiraju se između država malih članica. Velike države članice imaju stalna mjesta. Na Hrvatsku je, u toj rotaciji, ove godine došao red. Da to nisam bila ja, netko drugi iz Hrvatske bio bi izabran na mjesto nezavisnog odvjetnika u narednom šestogodišnjem mandatu. To što sam upravo ja nominirana svakako je priznanje za moj Pravni fakultet. No, to ne znači da nastavnici s drugih Pravnih fakulteta u Hrvatskoj ne bi mogli također konkurirati za ovo mjesto. Kako smo i ja osobno i zagrebački Pravni fakultet među pionirima znanstvenog bavljenja europskim pravom u Hrvatskoj, ovo je potvrda da smo na dobrom putu.
Koja je najvažnija poruka koju pokušavate prenijete svakoj novoj generaciji studenata?
Najvažnija je poruka da razmišljaju vlastitom glavom te da pokušaju shvatiti i stvoriti vlastiti stav o raznim pitanjima s kojima je suočen svijet u kojem žive. Pravo ne postoji kao disciplina izolirana od stvarnosti niti pravne norme same od sebe, nude rješenja za problematične situacije. Stoga je beskorisno učiti napamet pravne norme. Ono što je potrebno jest pokušati ih shvatiti – pitati se koja je njihova svrha i kako se ona najbolje može ostvariti u pojedinoj konkretnoj situaciji. Da bi pravnik mogao odgovoriti na to pitanje, neće mu pomoći to što je pročitao ili zapamtio pravnu normu, morat će također shvatiti i situaciju u kojoj ju je potrebno primijeniti. Većinu je pravnih normi, uz to, moguće „pročitati“, tj. protumačiti na više različitih načina. Vještina dobrog odvjetnika sastoji se u tome da pronađe dobre argumente zašto je baš njegovo tumačenje najbolje ili ispravno, a ne u tome da izrecitira pravnu normu. Stoga studente pokušavamo naučiti kritičkom razmišljanju i jasnoj artikulaciji vlastitih stajališta.
Pitao sam nedavno dekana Koprića, pa ću pitati i vas – koliko je zapravo teško studirati na Pravnome fakultetu? Svi se nekako boje tog fakulteta, silnih knjiga, strogoće profesora…
Ja sam danas s druge strane, nisam više student, već sam profesor. No, i u doba kad sam ja studirala bilo je puno knjiga, puno stranica teksta, iako, priznajem, danas ih je još i više. Istina je da profesija pravnika zahtjeva sposobnost da se osoba suoči s brojnim stranicama pisanog teksta. I kao suci ili odvjetnici naši će studenti morati savladavati brojne i brojne stranice. Čitanje i razumijevanje knjiga, članaka i presuda stoga je sastavni dio obrazovanja pravnika svuda u svijetu. Ako se te knjige čitaju uz nastojanje da se zapamti sve što u njima piše, tada količina informacija doista predstavlja problem. No, ako se sve te stranice čitaju sa znatiželjom da se shvate pojedini koncepti, te ako se pri tome razmišlja o tome s čime od navedenog se slažete, a s čime ne, i što biste htjeli mijenjati, tada čitanje svog tog teksta postaje zanimljivo, da ne kažem i zabavno. Naši studenti koji ovo shvate uglavnom nemaju problema s Pravnim fakultetom. Ja predajem i ispitujem samo europsko pravo i mogu govoriti samo iz te pozicije. Student koji može reproducirati ono o čemu smo razgovarali na predavanjima proći će ispit. No, student koji nam se argumentirano suprotstavi, dobit će 5.
NEOVISNOST SUDSTVA
Znam da ne smijete komentirate specifične slučajeve, međutim, kako gledate na činjenicu da se veliki procesi protiv političara kod nas pokreću tek kad On ili Ona siđu s vlasti? Što to govori neovisnosti pravosuđa?
Kao što ste dobro primijetili moja nova funkcija ne dozvoljava mi da komentiram ni pojedine slučajeve, ali ni pojedine događaje u okviru nekog nacionalnog sustava, barem ne izvan konkretnog pravnog predmeta u kojem dajem mišljenje. Stoga Vam na ovo pitanje mogu samo djelomično odgovoriti.
No, ključna je riječ, koju ste spomenuli u svom pitanju neovisnost sudstva. Za pravo Europske unije, što je Sud EU-a opetovano naglašavao u brojnim novijim predmetima, neovisnost sudstva u državama članicama uvjet je funkcioniranja pravnog sustava EU-a. Ako suci u nekoj državi članici nisu neovisni, pravosudni sustavi drugih država neće s njima moći surađivati.
Nezavisni odvjetnici članovi su Suda Europske unije čija je osnovna zadaća savjetovati Sud kako da riješi teške predmete
Za Europsku uniju nezavisnost sudskih sustava država članica od presude je važnosti. Što ona podrazumijeva? Najvažniji je zahtjev da sudstvo funkcionira kao samostalna grana vlasti odvojena od ostalih – zakonodavne i izvršne. Suci, dakle, moraju moći odlučivati samostalno bez vanjskih pritisaka, bilo da su oni stvarni ili izravni, ili su posredni, u smislu da suci bez ikakvog konkretnog pritiska smatraju da zbog očuvanja vlastite karijere moraju odlučivati na određeni način. Neovisni sudac nije sudac koji je donio odluku s kojom se svi građani u svakom pojedinom slučaju slažu. To je, dapače, gotovo i nemoguće. Važno je, međutim, da građani dožive odluke suda (čak i kad se s njima ne slažu) kao vlastite odluke sudaca, a ne odluke koje im je bilo izravno ili posredno, netko drugi nametnuo. Samo u tom slučaju, sudstvo će funkcionirati kao kontrola i kočnica izabranoj vlasti. Jer, uloga je sudova štititi svačija prava, posebice ona manjinska koja izabrana većina nema motiva braniti.
Da vas imenuju ministricom pravosuđa, što bi bili vaši najvažniji reformski potezi? Gdje je potrebno napraviti najveće spremanje, najvidljivije promjene?
Nikad nisam razmišljala o tome da postanem Ministrica pravosuđa. Ne zato što to nije društveno važna funkcija, dapače, iz mog prethodnog odgovora jasno je da ona izuzetno važna i teška, već stoga što je to politička funkcija, a moja karijera nije nikad bila politička karijera. Uz to, moja je karijera bila usmjerena na pravo EU-a, a ne na organizaciju pravosuđa u Hrvatskoj. Govoriti o reformskim potezima u pravosuđu jedne države zahtjeva dobro i vrlo detaljno poznavanje svih aspekata funkcioniranja tog sustava. Iako sam se bavila pojedinim aspektima organizacije i funkcioniranja pravosuđa u Hrvatskoj, to je bilo u onoj mjeri u kojoj su oni važni za primjenu prava EU-a u Hrvatskoj. Iako ću rado, po isteku svoje funkcije na Sudu EU-a, bilo kojem Ministru pravosuđa ponuditi svoje stajalište o pojedinom pitanju za koje smatram da ga dovoljno poznajem, bilo bi od mene neodgovorno da raspravljam o reformi hrvatskog pravosuđa bez dubinske analize i poznavanja svih problema zasebno i u međusobnom odnosu.
Vještina razlučivanja bitnog od nebitnog
Što je važno da bi netko bio dobar pravnik, odvjetnik, sudac?
Da se nadovežem na ono što sam odgovorila na prethodno pitanje. Dobar pravnik, bilo da se radi o odvjetniku, sucu, političaru, službeniku u državnoj upravi ili nastavniku na Fakultetu, jest onaj koji nauči kritički razmišljati i jasno argumentirati svoja stajališta. Čitanje brojnih stranica s ciljem da ih se zapamti je gubljenje vremena. Dobar pravnik mora razviti vještinu razlučiti bitno od nebitnoga, razumjeti posljedice pojedinih pravnih tumačenja i biti u stanju zauzeti svoje stajalište u odnosu na njih. Važna je dodatna vještina biti u stanju uvjeriti (ili barem pokušati uvjeriti) sugovornike u svoje stajalište. Argumentirana rasprava jedno je od važnih instrumenata koje pravnik mora posjedovati.
Zašto građani ne vjeruju sudovima
Povjerenje u pravosuđe u Hrvata je na niskim granama, nije to nikakva tajna. Što biste poručili svima koji su razočarani u pravnu državu?
Istina je da sva istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je povjerenje u pravosuđe, ali i u druge institucije vlasti, u Hrvatskoj među najnižima u Europi. To je svakako problem s kojim se javna vlast mora uhvatiti u koštac. Naime, jedan od parametara neovisnosti sudstva na kojima inzistira Sud EU-a nije samo jesu li suci objektivno pod utjecajem izvana, već i je li javnost uvjerena da nisu pod takvim utjecajem. Ako su i situacije stvarnog – bilo izravnog ili posrednog – utjecaja na suce ipak iznimka, ostaje istina da hrvatski građani ne vjeruju svojim sucima. Nužno je pronaći i adresirati uzrok takvog stava.
Ovi se rezultati mogu promijeniti samo ustrajnim inzistiranjem na neovisnosti sudstva. U tome trebaju sudjelovati svi, kao prvo sami suci. Ako se suci drže vlastitih stajališta koja dobro obrazlože u svojim presudama, javnost u demokratskom i liberalnom društvu utemeljenom na vladavini prava i pluralizmu mišljenja takve će suce cijeniti i zaštiti, čak i kad se ne slaže s njihovim odlukama. No, kad jednom društvo krene autokratskim putem, ukidati diobu vlasti i gušiti slobodu mišljenja, povratak je vrlo težak. Hrvatska, uvjerena sam, ima dovoljno razvijeno pluralističko društvo koje ovakve pokušaje može javno prokazati. Ako ih se u svakom konkretnom slučaju i ne može uspješno spriječiti, nužno ih je javno osuditi i boriti se da se ne ponove.
