Znatiželju kod mladih najbolje potiče druženje s knjigom!

Majke i kćeri surađuju i nadopunjuju se u mnogim segmentima života, to je jasna stvar. No, rijetko se dogodi da mama i mamino zlato zajedničkim snagama napišu knjigu. To se ipak dogodilo u obitelji sveučilišne profesorice Anite Peti-Stantić koja je upravo sa svojom kćerkom Vedranom napisala i nedavno objavila knjigu. A druga stiže vrlo skoro.

I to ne bilo kakvu knjigu, već vrijedno popularno-znanstveno djelo Znatiželja koje je podjednako namijenjeno djeci i mladima kao i roditeljima; učenicima podjednako kao i njihovim učiteljima; studentima koji je s podjednakim žarom mogu proučavati i analizirati sa svojim profesorima. Vrijedilo je stoga sjesti na kavu s autoricama, da nam otkriju kako je to potaknuti kreativne valove unutar obitelji i koja je njihova tajna u prevladavanju onog legendarnog jaza generacija.

Do konkretne ideje došlo je početkom Vedraninog trećeg razreda srednje škole, kad smo ponovno zajedno bile u Bostonu, govori nam dr. sc. Anita Peti-Stantić, redovna profesorica i predstojnica Katedre za slovenski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U spomenutom Bostonu su prije toga živjeli tri godine, a Vedrana je u petom razredu osnovne škole čitala pisma Richarda Feynmana u kojima on objašnjava što je njegov otac učinio za njega tijekom djetinjstva da postane znanstvenik.

– Razgovarale smo o tome koliko su takvi tekstovi njoj značili tijekom odrastanja pa smo odlučile napisati knjigu o tome i još jednu urediti. Prva knjiga, Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah? u deset poglavlja propituje pitanje iz naslova u nastajanju da se ohrabri i mlade i njihove učitelje na takva čitanja. Željele smo pokazati dvije perspektive, posebno onu srednjoškolke zainteresirane za znanost i znanstvenu prosvijećenost, primarno zato što je knjiga pisana za mlade i njihove učitelje.  Druga knjiga, pod naslovom Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je do toga došlo?, nastala je iz želje da i mladi u Hrvatskoj čitaju o tome zašto su neki ljudi znanstvenici, zašto je to važno i kako je do toga došlo. Nama je ta suradnja bila prirodna zato što izuzetno puno razgovaramo, uglavnom šećući. Nadamo se da šalje dobru i pozitivnu poruku, objašnjava profesorica Peti-Stantić. Njena kćer u trenucima razgovora upravo je polagala državnu maturu i spremala se za novo putovanje u životu – fakultetskog obrazovanje.

Mladi jesu znatiželjni, no budimo objektivni – obrazovni sustav je prilično zastario, a poticanje znatiželje mladih u okviru njega se čini kao znanstvena fantastika. Ima sjajnih učitelja i profesora koji uspijevaju održati i potaknuti znatiželju, ali i onih kojima je jednostavnije pristati na mehaniku učenja

Iako na koricama knjige napominjete da uživate u Vedraninim kolačima i tortama, pretpostavljam da se ipak više ponosite njenim čitalačkim navikama i akademskim težnjama. Koja je tajna vašeg (roditeljskog) uspjeha?

Ako ima ikakve tajne, mislim da je upravo u tome što podjednako uživamo i u kolačima i u akademskim uspjesima. Ona je jednostavno izuzetno znatiželjna mlada osoba, a mi smo ponosni na njezine raznolike interese, hrabrost da ih slijedi i kad nije jednostavno, da ustraje na svom putu i bori se za njega. Tako je i s našom drugom djecom. Nadamo se da smo ih kao roditelji podržali kad je trebalo i pustili ih da lete kad je trebalo. To je stalno ples na žici, naravno, ali u tome i jest čar roditeljstva, zar ne? Vedrana će vjerojatno studirati neki studij biokemije, a možda će biti i kuharica. Kako ona kaže, sve je to laboratorij. Prirodni ili malo manje prirodan.

Naslov vaše knjige glasi „Znati(želja)“. Ipak, valja se zapitati jesu li naši mladi i dalje znatiželjni, budući da su sa svih strana zatrpani mnoštvom informacija i sadržaja. A i učitelji primjećuju da je novim generacijama djece sve manje „upitnika“ iznad glava… Kako biste to komentirale?

Mi mislimo da mladi jesu znatiželjni, no budimo objektivni, obrazovni sustav je prilično zastario, a poticanje znatiželje mladih u okviru njega se čini kao znanstvena fantastika. Ima sjajnih učitelja i profesora koji uspijevaju održati i potaknuti znatiželju, ali i onih kojima je jednostavnije pristati na mehaniku učenja. Znatiželja se mora njegovati, ne smije je se gušiti i posebno, ne smije se u društvu slati poruka da je slatko kad su mala djeca znatiželja, ali da su tinejdžeri koji postavljaju puno pitanja zapravo gnjavatori i dosadni. A to je, čini se, poruka koju mnogi mladi i prečesto čuju. Nama se čini da potencijala za raspirivanje znatiželje ima mnogo i da je obrazovani sustav pravo mjesto gdje o tome treba razgovarati.

ŠTO JE UOPĆE DAROVITOST?

Jesu li ovakve knjige, poput vaše, i ovakva nastojanja, nužda da bismo djecu i mlade vratiti knjizi i čitanju?

Ne mislimo da su nužne, zato što mnogi iskusni i zainteresirani pojedinci, posebno učitelji i knjižničari, rade praktično na podizanju čitalačke pismenosti. Nadamo se da su takve knjige dobre i korisne zato što vidimo da ljudi sjajno reagiraju na knjigu, ohrabruje ih, nudi im nove ideje i pruža izbor tekstova. Nastojat ćemo da knjiga najesen dođe i do što većeg broja mladih.

Vaša prošla knjiga bavila se čitanjem s razumijevanjem. Imate li podatke, kakva je situacija danas? Čitamo li svi skupa sa manje ili više razumijevanja nego prije pet, deset godina?

Nažalost, nemam.  No uz razvoj digitalne tehnologije u posljednjih deset godina i veliku konkurenciju drugih medija koji ne potiču dubinsko čitanje, rekla bih da rezultati moraju biti nepovoljni. To nije slučaj samo kod nas, nego i drugdje, no neki više i ozbiljnije rade na čitanju, zato što su svjesni da je upravo ono nužno za sudjelovanje u demokratskom društvu.

U knjizi se djelomično bavite i darovitošću. Koliko smo uspješni u otkrivanju darovite djece i znamo li „što s njima“? Koliko znam, sustavni rad s takvim djecom i mladima uglavnom ostaje na udrugama i entuzijastima, dok su na razini odgojno-obrazovnog sustava ta djeca uglavnom „nevidljiva“. Zašto je tome tako?

To je vrlo zanimljivo pitanje jer po našem mišljenju zadire u sam sustav. Pitanje je što se smatra darovitošću. Ako je to «prirodna genijalnost» za nešto, riječ je o rijetkim pojedincima. Mi mislimo da se kod nas ne otvara dovoljno prostora za otkrivanje raznolikih sposobnosti mladih. Svatko je nadaren za nešto, samo treba otkriti što je to, a do toga se može doći uz podršku dobrih profesora otvorena uma kojima je dano dovoljno slobode da se izmaknu od krutog gledanja na plan i program. Profesori i učitelji su intelektualci kojima treba omogućiti slobodu procjene onoga što je za razrede u kojima predaju potrebno i važno, a onda i prostor da upravo oni budu ti entuzijasti koji mladima pomažu otkriti vlastite sposobnosti. Svi se sjećamo svojih odličnih profesora. Što je više takvih sjećanja, to je više mladih ljudi koji će pronaći svoje darovitosti.

Druga kategorija su djeca s teškoćama, kojima trebaju razni oblici pomoći da bi uopće svladali redovan program. Kako čitanje približiti njima, kojim i kakvim tekstovima im približiti kulturu čitanja?

Osim djece s disleksičnim poremećajima, sve je više poremećaja pažnje povezanih s intenzivnim korištenjem digitalne tehnologije. I s tim u vezi učiteljima treba pružiti stručnu podršku, treba sustavno raditi na proširivanju i produbljivanju vokabulara i poticati čitanje vođeno interesima mladih. To je ključno. Nije važno koliko tko pročita i hoće li svi svladati potpuno isti program, nego napreduje li svatko. Zato uporno predlažemo čitanje po vlastitom izboru 15 minuta na početku svakog nastavnog dana. To čini čuda. Neko će dijete u početku pročitati samo stranicu-dvije, no nakon dva mjeseca svakodnevnog čitanja će pročitati puno više, i to s razumijevanjem. Ponekad se poteškoće mogu prebroditi ‘samo’ pozitivnom atmosferom ispunjenom podrškom i stvaranjem okružja u kojem se svatko doista osjeća prihvaćen.

Većina mladih ne vidi smisao u nastavi hrvatskoga jezika kakva se uglavnom provodi prema previše krutom planu i programu, pogotovo u srednjim školama

MUKE PO LEKTIRI

Učitelji se godinama žale na popis lektirnih naslova. Gdje leži rješenje?

Rasprave o tome će se voditi i dalje, a nas dvije sigurno nismo pozvane govoriti o tome. Iz perspektive srednjoškolke, neka su klasična djela sjajna, zanimljiva, govore i današnjima mladima, dok su druga spomenici prošlosti s kojom se teško poistovjetiti. Osnovno je pitanje želimo li lektiru kao reprodukciju kanona ili nagovor na čitanje. Ako je cilj potaknuti što više mladih na čitanje i uživanje u tekstu, onda bi se trebalo dubinski posvetiti manjem broju odabranih djela i doista propitivati različita čitanja. To mladi traže. Ako uz 15 drugih nastavnih predmeta morate pročitati svaki mjesec jedno opsežno djelo, teško je čitati s užitkom. Uz to, nikome ne bi naškodilo kad bi i učenici češće mogli sami izabrati što će čitati, bar jednom u polugodištu. Već to bi promijenilo negativan stav prema lektiri.

Za one koji nisu pročitali knjigu, probajte nam u najkraćim crtama odgovoriti na pitanje koje same postavljate – zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?

Iako nikada nije kasno za početak čitanja popularnoznanstvenih tekstova, njihov je utjecaj veći što je čitatelj mlađi. Razlog tome je jednostavan: mlađi ljudi lakše i brže usvajaju znanja. Što se važnosti utjecaja tih tekstova tiče, bitno je istaknuti da su pisani tako da ih može čitati i razumjeti bilo tko te su upravo zato put kojim bi mnogi (mladi) ljudi mogli doći do toga da aktivno rade na poboljšanju sposobnosti kritičkog mišljenja i proširenju svoga intelektualnog vokabulara. Kritičko mišljenje i sposobnost da se izrazimo prilično su važni u životu. Čim prije počnemo na njima raditi, tim bolje. Osim toga, ne postoji nijedan validan razlog da mladi, ili bilo tko drugi, ne čita takve tekstove. (Postoje, doduše, ljudi koji smatraju da je čitanje bilo kakvih tekstova traćenje vremena te da se sve to može postići gledanjem videa o određenoj temi. Istina je da čitanjem aktiviramo mozak i efikasnije usvajamo znanje nego pasivnim slušanjem.)

Knjižnica je nekad bila srce i duša svake škole. Danas često više nije tako. Zašto? Kako djecu i mlade vratiti u knjižnice?

Knjižnica su police s knjigama, ali i knjižničari u njima i programi koji se u njima odvijaju. U knjižnicama u kojima knjižničari nisu ljudi koji samo posuđuju i razdužuju knjige učenici rado dolaze, a pogotovo u one u kojima pronalaze mirno mjesto izmaknuto od banalnosti svakodnevice. Osim toga, da bi mladi išli u knjižnice i da bi im to postala navika, treba im pomoći da se naviknu na to. Kad je Vedrana išla u osnovnu školu u Bostonu, jedan je nastavni predmet bio knjižnica. Svaki se tjedan bar jedan sat u knjižnici čitalo knjige, razgovaralo o njima, učilo o katalogizaciji, o pretraživanju kataloga i fizičkih polica, o tome kako se služiti internetom na siguran način i još koješta. Ti su sati potaknuli na čitanje i djecu koja kod kuće nisu okružena knjigama.

Dok osnovnoškolci još nekako i čitaju, ulaskom u srednju školu taj interes pada, pa i nestaje. Jesu li tome krive društvene mreže, nedostatak kućnog odgoja, preopširno gradivo koje srednjoškolci moraju svladati… ili nešto drugo?

Sigurno je više razloga. Neki srednjoškolci čitaju puno, no ne nužno lektiru, nego knjige po vlastitom izboru. Neki čitaju mnogo kraćih tekstova. Neki čitaju malo. Od svih s kojima smo razgovarale dobile smo isti odgovor – mnogi bi čitali više kad bi imali više vremena. Gradivo je izuzetno opširno i ne ostavlja vremena za slobodno čitanje dok traje nastava, a ako nešto radite samo tijekom praznika, onda se malo pomalo i odviknete od toga. Tako da, ponovno podcrtavamo kako bi čitanje bar jedne knjige po vlastitom izboru tijekom polugodišta bio velik korak naprijed prema podizanju razine čitalačke pismenosti i zainteresiranosti.

SATNICA HRVATSKOG I PRESTIŽ ENGLESKOG

Kakav je intelektualni vokabular mladih danas?

Raznolik. Mladi koji više razgovaraju o raznolikim temama i više čitaju, s lakoćom se služe intelektualnim vokabularom koji se ne razlikuje bitno od onoga prije 30 godina, osim što u njemu ima mnogo novih riječi i termina kojih tada nije bilo. Mladi koji se nikad nisu zainteresirali za takve teme ne razumiju mnoge riječi. Činjenica je da nam te riječi trebaju već i za razumijevanje tekstova istraživačkih novinara, da ne idemo dalje. Trebaju nam da možemo shvatiti tekst koji govori o uvjetima našeg svakodnevnog života u kojima moramo donijeti neke odluke. Nažalost, ti mladi ljudi ne postanu ono što bi mogli biti, zato što smo mi društvena bića koja žive u društvima u kojima se treba moći sporazumjeti o koječemu mimo svakodnevnog.

Da bi mladi išli u knjižnice i da bi im to postala navika, treba im pomoći da se naviknu na to

Za kraj, kako komentirate porazne spoznaje nekih profesora, od osnovnoškolske razine do fakultetskih nastavnika, da mladi danas  bolje vladaju stranim jezicima nego materinskim? Što je rješenje, povećanje satnice hrvatskog ili nešto drugo, dugoročnije?

Sigurno nije povećanje satnice, nego kvalitetniji i motiviraniji rad. Kad mladi smatraju da im je nešto korisno i potrebno (u ovom slučaju, naravno, uz prestiž koji engleski nosi), onda se oko toga trude. Mislimo da većina mladih ne vidi smisao u nastavi hrvatskoga jezika kakva se uglavnom provodi prema previše krutom planu i programu, pogotovo u srednjim školama. Možda da se i njih pita?

---

Nesklonost obrazovanju

Konstatirate da je doba u koje živimo nesklono obrazovanju? Možete li to pojasniti…?

(Visoko) se obrazovanje danas na neki način kvantificira znatno više nego prije. Rijetko tko razmišlja o samom obrazovanju, koliko se razmišlja o statusu koji se dobiva pohađanjem određene institucije. Takav odnos indirektno dovodi do toga da se mnogi ne obrazuju znanja radi, već isključivo kako bi stekli određeni željeni status. Iako to ne bilo inherentno loše, javlja se pitanje obrazujemo li se dovoljno ili pak na “pravi” način.

Obrazujemo li se zato što želimo steći određeno znanje ili zato što se osjećamo primorani obrazovati se? Obrazovanost određene populacije direktno je povezana s time koliko je ta populacija motivirana na obrazovanje – u okolini u kojoj većina smatra da je sve “dovoljno dobro” onakvo kakvo je, male su nam šanse za promjenu.

Budući da je na motivaciju teško utjecati, osobito dugoročno, postavlja se pitanje kako indirektno utjecati na motivaciju za znanjem u društvu. Srećom, popularnoznanstveni nas tekstovi spašavaju zbog svoje pristupačnosti, bez obzira na razinu obrazovanja. Nas dvije smatramo da se popularizacijom čitanja popularno-znanstvenih tekstova može podići sveukupna razina obrazovanja, što bi dovelo do podizanja sposobnosti kritičkog razmišljanja, a to bi pak moglo samo unaprijediti naše društvo.

---

Mladi su prečesto ušutkivani

Studentskoj populaciji predbacuje se da je inertna, nezainteresirana za društvene promjene, nevoljna pokretati društvene inicijative koje bi pokazale bunt i izborile prava mladih. Je li tome tako i zbog nedovoljne čitalačke pismenosti, zbog sveopće letargije u koje je naše društvo upalo?

Zapadna se društva već neko vrijeme vrte u začaranom krugu sve većih socijalnih razlika i očiglednog preobilja. To nam ne pomaže da bolje shvatimo svoje mjesto u svijetu. Revolucije nikad nisu pokretali zadovoljni, već oni koji nemaju što izgubiti. Velika većina ljudi, pa i mladih, danas nije u takvoj situaciji i to je dobro. No, zbog preobilja informacija i materijalnoga koje nas, kao što piše Renata Salecl, pritišće tiranijom izbora, mladi se osjećaju izgubljeni. Više od svega osjećaju da se njihov glas ne čuje i da ih se zapravo ne uzima u obzir.

Možda ne uspijevaju dobro argumentirati svoje stavove. No, možda to ne znaju zato što su tijekom obrazovanja i prečesto ušutkivani i nije ih se poticalo na raspravu i argumentaciju, nego na pristajanje. Ako ste bombardirani informacijama i promocijom materijalnog, a niste razvili kritički stav (čitanjem, argumentiranom raspravom), teško je ne gledati na svijet crno-bijelo i ne smatrati da jedan čovjek ne može ništa. Tako da… mislimo da je (ne)čitanje samo segment šireg problema.