Biotički suverenitet kao preduvjet očuvanja Hrvatske od GMO-a

Republika Hrvatska je nakon 16 godina pravne borbe uspjela donijeti pravomoćnu presudu za genetičko zagađenje hrvatskih polja 2004. godine. Za sve one koji se ne sjećaju najveće afere vezane uz GMO problematiku u Hrvatskoj, riječ je o aferi s genetički onečišćenim Pioneerovim hibridnim kukuruzom. Nakon što se otkrilo da je sjeme Pioneerova hibridnog kukuruza PR34G12 kontaminirano GMO sjemenom MON 810 posijano na 1790 hektara, došlo je do velike afere i zahtjeva da se posijani kukuruz ukloni s hrvatskih polja. Usjevi su uništeni, a poljoprivrednicima je tadašnji ministar poljoprivrede Petar Čobanković obećao nadoknaditi štetu sa 7200 kuna po hektaru. Ukupno je država poljoprivrednicima isplatila 12,88 milijuna kuna. Ministar Čobanković najavio je i tužbu protiv zagrebačke tvrtke Pioneer, koja je uvezla kontaminirano sjeme i koja bi prema zakonu trebala snositi troškove.

Tužba je podignuta i nakon gotovo 15 godina dugog sudskog spora konačno je Općinski sud u Zagrebu 17. prosinca 2019. donio nepravomoćnu presudu kojom tvrtka Pioneer sjeme d.o.o. iz Zagreba mora platiti 12.888.947,44 kuna sa zateznom kamatom od 2004. te još 1,4 milijuna troškova sudskog postupka, budući da je povrijedila odredbe Zakona o zaštiti prirode jer nije imala propisano dopuštenje niti je ispunjavala uvjete iz Uredbe o razini genetski modificiranih organizama u proizvodima. Prema navedenoj uredbi, proizvodi koje se stavljaju na tržište moraju biti označeni kao proizvodi koji sadrže GMO, pa je tako nekontrolirano uvela genetski modificirane organizme u prirodu.

Pojam biotičkog suvereniteta izražava autohtonost kao vrhovno i nepovredivo načelo samoodržanja životne zajednice

Epilog pravosudne trakavice afere sa sjetvom genetički modificiranog kukuruza stigao je ove godine, kada je Županijski sud u Rijeci, u žalbenom postupku, presudom od 24. veljače 2021. u cijelosti potvrdio presudu Općinskoga građanskog suda u Zagrebu po tužbi Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu radi naknade štete zbog stavljanja u promet sjemena koje sadrži GMO. Ovaj sudski proces i konačni sudski pravorijek ponovno je ukazao na aktualnost Lošinjske deklaracije o biotičkoj suverenosti i važnosti djelovanja u skladu s njezinim principima u zaštiti hrvatskog biotičkog suvereniteta.

Lošinjska deklaracija o biotičkoj suverenosti

Lošinjska deklaracija o biotičkoj suverenosti nastala je nakon okruglog stola o GMO-ima i biološkoj suverenosti održanog u okviru 3. Lošinjskih dana bioetike (od 14. do 16. lipnja 2004.). Motiv za izradu ove deklaracije bio je, prije svega, nepostojanje zakona o GMO-u u Republici Hrvatskoj te opravdani strah da bi nepostojanje ovog zakona ugrozilo biotičku suverenost Republike Hrvatske. Iz tih razloga, sudionici okruglog stola odlučili su izraditi Lošinjsku deklaraciju o biotičkoj suverenosti koju su jednoglasno podržali i za koju su glasali te pozvali sve strukture društva na očuvanje života i zdravog okoliša. Jamstvo za to je upravo sprječavanje ispuštanja genetski modificiranih organizama u okoliš.

Deklaracija se sastoji od šest članaka. U prvom i drugom članku raspravlja se konceptu globalizacije i njezinim učincima na području življenja i kulture. U trećem članku uvodi se koncept biokulturnog suvereniteta i biokulturnih prava kao preduvjeta za biotički suverenitet. Četvrti članak analizira proširenje ovlasti političkog suvereniteta na prirodu. Konačno, u petom članku uvodi se koncept biotičke suverenosti kao ključan pojam u Deklaraciji: „Pojam biotičkog suvereniteta izražava autohtonost kao vrhovno i nepovredivo načelo samoodržanja životne zajednice. Budući da je čovjek kao član političke zajednice ujedno i jedini odgovorni član biotičke zajednice, na političku vlast prelazi obveza očuvanja biotičke suverenosti. Politička vlast, međutim, ne može steći ovlasti mijenjanja ili narušavanja autohtone konstitucije životne zajednice. Autohtonost životne zajednice može biti promijenjena ili narušena nepromišljenim unošenjem alohtonih organizama ili pak svjesnim uvođenjem egzohtonih organizama (GMO), odnosno uništavanjem prirodnog okoliša. Uvođenje egzohtonih organizama izravno je i svjesno negiranje biotičkog suvereniteta. Tome se protive i bioetički razlozi: a) nedogledivost posljedica, b) nepovrativost učinaka, c) mogućnost katastrofalnih posljedica.”

Lošinjska deklaracija o biotičkoj suverenosti novost je u promatranju okoliša i života u cjelini i jedinstveni dokument na globalnoj razini. Do pojave Deklaracije, na okoliš se općenito gledalo na instrumentalistički način slijedeći prevladavajuću tehno-znanstvenu paradigmu. Deklaracija uvodi biotičku suverenost kao polazište u raspravi o GMO-ima, iz koje treba prosuđivati ​​štetnost ili potencijalnu korisnost tehnologije genetske modifikacije. Autori Deklaracije ističu da ako damo suverenitet biotičkoj zajednici i uzmemo li u obzir činjenicu da čovječanstvo dijeli planet Zemlju s mnogim drugim vrstama, možemo na odgovarajući način zaštititi okoliš i život svih bića. U Deklaraciji se izričito naglašava da Zakon o zaštiti prirode, koji je usvojio Hrvatski sabor 25. rujna 2003. godine, a koji predviđa ograničenu uporabu GMO-a i uvođenje GMO-a u okoliš, predstavlja kršenje ne samo političkog, već i bioetičkog suvereniteta Republike Hrvatske.

Zakonski putevi i stranputice

Godinu dana nakon afere s Pioneerovim genetički modificiranim sjemenom konačno je izglasan zakon o GMO-u u Hrvatskom saboru, te je tim zakonom uređeno ovo vrlo osjetljivo pitanje. Iako Zakon o GMO-u nije izričito zabranio sjetvu, ipak predstavlja solidnu zaštitu od namjerne sjetve genetički modificiranih usjeva. Nažalost, u Zakon nije unesen duh Lošinjske deklaracije o biotičkom suverenitetu, te se više vodilo računa da se udovolji kriterijima međunarodnih asocijacija poput Svjetske trgovinske organizacije, nego što se vodilo računa o zaštiti biotičkog suvereniteta i jasno izražene volje hrvatskih građana koji su se u svakom ispitivanju javnog mijenja većinom izjašnjavali protiv sjetve genetičkih modificiranih usjeva.

Nakon što je 2005 izglasan Zakon o GMO-u, zakon je prolazio kroz višestruke dorade, te je do sada mijenjan u više navrata. Prva izmjena Zakona o GMO-u dogodila se 2009. Ovaj zakon bio je na snazi na snazi od 21. 11. 2009. do 1. 7. 2013., te se ovim izmjenama Zakon o GMO-u uvodi mogućnost koegzistencije genetski modificiranih usjeva i konvencionalnog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda u Republici Hrvatskoj. Mogućnost ovakve neprirodne koegzistencije s pozicije biotičkog suvereniteta potencijalno može biti vrlo opasna i de facto uvesti genetički modificirane usjeve na mala vrata na hrvatska polja. U Zakonu u članku 55.a. bilo je previđeno da će se „pitanje koegzistencije genetski modificiranih usjeva i konvencionalnog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda u Republici Hrvatskoj urediti sukladno Nacionalnoj strategiji koegzistencije genetski modificiranih usjeva i konvencionalnog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda”. Srećom ili pukim nemarom navedena Nacionalna strategija koegzistencije genetski modificiranih usjeva i konvencionalnog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda nije napravljena, te je potencijalna opasnost od uvođenja genetičkih modificiranih usjeva privremeno izbjegnuta.

Nove manje izmjene Zakona o GMO-u uslijedile su 2013. i 2014. godine zbog potrebe usklađivanja s europskom pravnom stečevinom, budući da je Republika Hrvatska 2013. godine postala 28. članica Europske unije. Ove izmjene Zakona o GMO-u bile su na snazi od 1. 7. 2013. do 21. 2. 2018. Najznačajnije izmjene Zakon o GMO-u je doživio 2018 godine, kada je na razini Europske unije donesen stav da svaka država članica može na temelju opravdanih razloga ograničiti ili u potpunosti zabraniti sjetvu genetički modificiranih usjeva na cjelokupnom ili dijelu svog teritorija. Stoga je u Zakon o GMO-u dodan članak 52.c „O ograničavanju ili zabrani uzgoja GMO-a na dijelu ili cijelom području Republike Hrvatske provodi se za pojedine GMO-e i/ili skupine GMO-a.“ Ograničavanje ili zabrana provodi se na temelju sedam razloga. U kontekstu biotičkog suvereniteta ove su izmjene velik iskorak jer se kao razlozi za zabranu sjetve u obzir uzimaju elementi ključni u pojmu biotičke suverenosti, poput prvog razloga koji eksplicitno navodi da „ciljevi okolišne politike uključuju sprječavanje i razvoj otpornosti na pesticide kod korova i nametnika, invazivnost ili otpornost genetski modificirane sorte ili mogućnost križanja s domaćim uzgojenim ili divljim biljkama, sprječavanje negativnih utjecaja na okoliš koji su uzrokovani promjenama poljoprivredne prakse povezane s uzgojem GMO-a, održavanje lokalne bioraznolikosti, uključujući određena staništa i ekosustave ili određene vrste prirodnih značajki ili značajki krajobraza te posebnih funkcija i usluga ekosustava“.

Obrana prirodne bioraznolikosti

U ovom razlogu prepoznata je vrijednost lokalne bioraznolikosti, određenih staništa i ekosustava kao dovoljno važnog razloga da se zabrani sjetva genetički modificiranih usjeva. Nadalje, četvrti razlog: „društveno-ekonomski utjecaji, kao što su nepraktičnost ili visoki troškovi mjera koegzistencije ili nemogućnost provedbe mjera koegzistencije zbog specifičnih zemljopisnih uvjeta, primjerice na malim otocima ili planinskim mjestima i dr.“ u obzir uzima implicitno bioetički suverenitet kroz pojam društveno-ekonomsku utjecaji u kontekstu nemogućnosti provedbe koegzistencije. Konačno, zadnji sedmi razlog, „javni poredak (javnih politika)“ predstavlja velik iskorak u dosadašnjoj praksi vođenja cjelokupne politike oko GMO-a. Naime, ovaj razlog se tumači i doživljava kao konačno prepoznavanje i, što je još bitnije, uvažavanje negativnog stava javnosti prema problemu GMO-a. U Hrvatskoj ovaj razlog ima posebnu snagu i važnost jer se svih 20 županija proglasilo GMO slobodnima. Županije kao najvažnije jedinice lokalne samouprave su na taj način postupile u skladu s jasno izraženom voljom svojih građana. Iako, pravno gledajući, čin proglašavanja županija GMO slobodnima nema pravnu snagu državnih zakona ili direktiva Europske unije, ipak su jasan pokazatelj želje građana za zaštitom biotičkog suvereniteta njihovih županija. Ove izmjene Zakona o GMO-u bile su na snazi od 22. 2. 2018. do 31. 12. 2018.

Poznajući legendarnu servilnost naših političkih elita kada je u pitanju zašita nacionalnih interesa Republike Hrvatske, treba se s razlogom bojati za našu biotičku suverenost

U 2019. napravljene su dvije izmjene Zakona o GMO-u koje su bile tehničke naravi te su ove izmjene bile na snazi od 1. 1. 2019. do 31. 12. 2019. Konačno, zadnja opsežnija izmjena Zakona o GMO-u napravljena je 2020. godine, kada je tekst zakona temeljito dorađen i izglasan u potpunosti novi Zakon o GMO-u. Najvažnija novost ove izmjene Zakona o GMO-u u kontekstu zaštite biotičkog suvereniteta nalazi se u članku 67. koji glasi: „Koegzistencija genetski modificiranih usjeva i konvencionalnog, integriranog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda provodi se sukladno posebnom zakonu kojim se uređuje način koegzistencije genetski modificiranih usjeva, konvencionalnog, integriranog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda.“ Kao što je vidljivo iz članka, do danas pitanje koegzistencije genetski modificiranih usjeva i konvencionalnog, integriranog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda pravno nije riješeno jer posebni zakon koji bi uredio ovo pitanje još uvijek nije ni napisan, niti će, koliko je poznato, u dogledno vrijeme biti u saborskoj proceduri. Možemo zaključiti da je pitanje zaštite biotičkog suvereniteta Republike Hrvatske više plod slučaja i nemarnosti nego iskrene želje političkih struktura da uistinu zaštite hrvatska polja od invazije genetički modificiranih usjeva, a sve pod krinkom praćenja europskih i svjetskih trendova.

Nove tehnike uređivanja gena

Tijekom posljednjih desetak godina došlo je do velikog napretka u tehnikama genetičkog inženjeringa, koji se očituje u većoj mogućnosti dubljeg i složenijeg zahvata u genetski sastav i metaboličke puteve živih organizama. To je dovelo do pojave novih tehnika genetičkog inženjerstva od kojih je najpoznatija i najviše korištena CRISPR/Cas9 tehnika uređivanja genoma. Budući da su sve ove tehnike u nekom obliku tehnike genetičkog inženjerstva i nemaju povijest sigurne upotrebe, nužno trebaju biti predmet odgovarajućih propisa. Upravo zbog velikih kontroverzi koje okružuju ove tehnike, EU komisija je trebala još 2015. donijeti odluku potpadaju li ove tehnike pod Direktivu 2001/18 o reguliranju GMO-a ili ih je potrebno posebno regulirati. Zbog velike kontroverze koju ove tehnike izazivaju u stručnoj javnosti, odluka je odgođena do proljeća 2016., da bi konačno krajem ožujka 2016. bilo odlučeno da se odgađa donošenje odluke do daljnjeg. Situaciju oko reguliranja novih tehnika genetičkog inženjerstva u konačnici je 2018. riješio Europski sud pravde kada je donio presudu br. 111/2018, prema kojoj se tehnika CRISPR-Cas9 smatra „običnim“ genetičkim inženjerstvom, a svi organizmi dobiveni uz asistenciju te tehnike smatraju se genetski modificiranim organizmima. Svaka mutageneza, prema definiciji Suda, proizvodi genetski modificirane organizme i kao takva podliježe odredbama europske direktive 2001/18/EC.

Navedenom direktivom definira se pravni i tržišni status GMO-a na razini cijele Europske unije, te ujedno predstavlja ključnu zapreku za uvoz i sjetvu genetički modificiranih usjeva u Europskoj uniji, uključujući i Hrvatsku. Budući da je ova iznenađujuća presuda Europskog suda pravde pravno obvezujuća za sve članice Europske unije, zadala je veliki udarac biotehnološkoj industriji i njihovim nadama da će preko novih tehnika genetičkog inženjerstva poput CRISPR-Cas9 tehnike konačno zasijati europska i hrvatska polja najnovijim biotehnološkim čudima. No, doslovno od samog trenutka objave presude, počela je nesmiljena kampanja lobiranja pri Europskoj komisiji i europskoj agenciji za sigurnost hrane (EFSA) s ciljem poništavanja provođenja ključne odredbe presude, budući da bi se na taj način za uporabu metode CRISPR-Cas9 zaobišla složena i skupa zakonska procedura evaluacije i registracije. No, možda još važnije, takvim bi izuzećem moderne tehnike genetičkog inženjerstva i njezini proizvodi izbjegli negativan imidž u javnosti, kakav imaju „klasični“ genetički modificirani organizmi.

Zakulisno lobiranje GMO korporacija

Lobiranja protiv presude Europskog suda pravde su izgleda urodila plodom, jer je u ključnoj studiji objavljenoj 29. 4. 2021. Europska komisija otvorila vrata izuzimanju nove generacije genetski modificiranih usjeva iz sigurnosnih provjera prije puštanja na tržište EU-a. U studiji se navodi da postoje „snažni pokazatelji da trenutačno zakonodavstvo o GMO-u iz 2001. godine nije primjereno za neke nove genomske tehnike ili nove GM tehnike i njihove proizvode“ te predlaže izradu novog postupka savjetovanja koji bi mogao prekinuti uhodane sigurnosne provjere provođene s ciljem zaštite okoliša i javnog zdravlja. Ako ove argumente preuzmu institucije EU-a i unesu ih u novu zakonsku regulativu, to bi značilo da proizvodi nastali od novih tehnika genetičkog modificiranja poput CRISPR-Cas – neće biti označeni kao GMO na policama ako završe na tržištu, niti će podlijegati zahtjevima sljedivosti u slučaju da je potreban opoziv proizvoda.

Posebno zabrinjava izjava povjerenice za zdravlje i sigurnost hrane Stelle Kyriakides: „Studija koju danas objavljujemo zaključuje da nove genetičke tehnike mogu promicati održivost poljoprivredne proizvodnje, u skladu s ciljevima naše strategije od polja do stola. Uz sigurnost potrošača i okoliš kao vodeće načelo, sada je trenutak za otvoreni dijalog s građanima, državama članicama i Europskim parlamentom kako bismo se zajednički odlučili za put naprijed u korištenje ovih biotehnologija u EU-u.“ Međutim, jedini novi GMO koji je do sada dostavljen na odobrenje u EU je soj kukuruza koji je otporan na pesticid glufosinat – što ukazuje da unatoč pompoznoj retorici i spinovima, nova generacija GMO-a i dalje djeluje kao mehanizam za olakšavanje neodrživog modela poljoprivrede ovisne o pesticidima kao temelja europske strategija od polja do stola.

Bitka za sadašnjost i budućnost

Ova studija dolazi nakon uspješne kontinuirane kampanje biotehnološke industrije za izuzećem novih GMO-a iz sigurnosnih propisa. Nakon donošenja studije, Europska komisija će sada, u sljedećem koraku, studiju poslati na raspravu Vijeću za poljoprivredu i okoliš, gdje će ministri (uključujući i našu ministricu poljoprivrede) odlučiti hoće li prihvatiti ili odbiti političke preporuke ili pak predložiti svoje. Poznajući legendarnu servilnost naših političkih elita kada je u pitanju zašita nacionalnih interesa Republike Hrvatske, treba se s razlogom bojati za našu biotičku suverenost, a koja će biti ugrožena pod krinkom usklađivanja našeg zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije. Jedina šansa za očuvanje biotičkog suvereniteta Republike Hrvatske leži u osvješćivanju javnosti o ovome problemu te nada da će se u javnom savjetovanju koje predstoji skupiti kritična masa javnosti koja će jasno i glasno poručiti našim i bruxelleskim elitama – NE ugrozi biotičkog suvereniteta Republike Hrvatske.

---

O autoru

Docent Ivica Kelam voditelj je Odsjeka za filozofiju i povijest Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, gdje predaje filozofiju obrazovanja, etiku učiteljske profesije i bioetiku. Od 2018. voditelj je osječke jedinice UNESCO-ove katedre za bioetiku (Haifa). 2014. uspješno je obranio doktorski rad pod naslovom ‘Genetički modificirani usjevi kao bioetički problem’. Od 2016. voditelj je Centra za integrativnu bioetiku Sveučilišta Josipa Jurja Strossamyera u Osijeku. Od 2020. predaje bioetiku sporta i sociologiju sporta na Kineziološkom fakultetu, etiku u bioznanostima na doktorskom studiju molekularne biologije Sveučilišta u Osijeku i bioetiku na doktorskom studiju na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti. Predsjednik je Organizacijskog odbora Osječkih dana bioetike, međunarodne bioetičke konferencije koja se održava u Osijeku. Objavio je knjigu ‘Genetički modificirani usjevi kao bioetički problem’, objavio preko trideset znanstvenih radova u hrvatskim i inozemnim znanstvenim časopisima te sudjelovao na više od 60 znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 2020. izabran je za predsjednika Hrvatskog bioetičkog društva. Od 2017. godine član je Vijeća za GMO.