Blago koje treba pokazati svijetu

Ana Utrobičić, viša knjižničarka i dugogodišnja voditeljica Knjižnice Medicinskoga fakulteta u Splitu, izabrana je za novu ravnateljicu splitske Sveučilišne knjižnice, vrlo važne institucije Sveučilišta u Splitu, na čijim je policama pravo blago iz kojega znanje crpe tisuće studenata, profesora, ali i ostalih građana Splita. U knjižničarstvu je već dugo, gotovo trideset godina, a mi smo je na početku njezina četverogodišnjeg mandata upitali kako ju je put doveo do ove ustanove i kakvi su joj planovi za njezin daljnji razvoj.

Diplomirala je komparativnu književnost i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

– Iz današnje perspektive može izgledati potpuno promašenim izabrati za studij nešto što vas ne osposobljava toliko za tržište rada, već više za kritičko mišljenje i vlastiti rast i razvoj, ali ja to tako ne doživljavam. Iako su me životne okolnosti odvele u drugom smjeru, prema knjižničarstvu, nikada nisam požalila.

Dvije sam godine dopunski radila i kao viša suradnica u Službi za razvoj, istraživanje i zdravstvene tehnologije Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi, sve do njezina pripajanja Ministarstvu zdravstva. U rad Hrvatskoga Cochranea, koji djeluje na Medicinskom fakultetu u Splitu, uključena sam od njegova osnutka 2008. godine kao Cochraneova informacijska stručnjakinja. Imam i bogato nastavno iskustvo jer sam godinama držala seminare i vježbe s područja pretraživanja biomedicinskih informacija i medicine utemeljene na dokazima na diplomskoj i poslijediplomskoj razini. Sudjelovala sam, i još uvijek sudjelujem, u više velikih europskih projekata, održala sam i brojne tečajeve i radionice. I tako, ima toga. Nakupi se tijekom godina.

Kako planirate unaprijediti rad Sveučilišne knjižnice?

– To nije nimalo lak zadatak. Knjižnica ima kompetentne stručnjake različitih profila i svoje redovne djelatnosti uspješno obavlja. Smatram da Sveučilišna knjižnica treba uspostaviti tješnju suradnju sa studentima. Bojim se da je oni uglavnom doživljavaju kao prostor za učenje, a manje kao ustanovu koja im može pomoći ne samo za uspješno studiranje već i za budući profesionalni razvoj. Treba razviti detaljan program edukacije, treba im ponuditi različite sadržaje u vidu tečajeva, radionica, webinara, videoklipova… i ti sadržaji moraju biti jasno oglašeni i prisutni na mrežnim stranicama Knjižnice i na društvenim mrežama.

Znanstveno-nastavno osoblje Sveučilišta je naša druga ciljana skupina. Neke su suradnje već uspostavljene na obostrano zadovoljstvo, ali prostor za razvoj je i dalje velik i na njemu ćemo uporno raditi. Načela otvorenoga pristupa u znanosti, važnost pohranjivanja i javne dostupnosti istraživačkih podataka, učinkovito pretraživanje elektroničkih izvora, pravilan odabir časopisa za objavu rada, samo su neke od mogućih tema.

Treća ciljana skupina su knjižničari sami. I tu postoji velika mogućnost za unaprjeđenje suradnje između Sveučilišne knjižnice i visokoškolskih knjižnica na sastavnicama. I sama dolazim iz jedne takve knjižnice pa znam dobro s kojim se problemima knjižničari susreću. Premalo ih je i previše različitih poslova moraju obavljati, tako da im nedostaje potrebno vrijeme za neke dodatne usluge koje bi inače mogli razvijati. Tu im treba pomoći Sveučilišna knjižnica. Zajedno možemo puno više i puno bolje.

Želim i osposobiti barem nekoliko knjižničara za sustavno pretraživanje literature, tako da ono postane nova i trajno dostupna usluga. To je nužno za brojne vrste znanstvenih radova koji počivaju na sintezi postojećih dokaza, od sustavnih preglednih radova pa sve do doktorskih disertacija.

Nadalje, treba raditi i na osposobljavanju knjižničara za pisanje i objavljivanje stručnih i znanstvenih radova. I na taj način će se povećati njihova vidljivost na Sveučilištu.

I ono što također smatram vrlo važnim u razvojnom smislu jest digitalizacija građe koja je pohranjena u fondu Sveučilišne knjižnice. I na tome treba početi ozbiljno raditi.

Kako ćete bogati fond zaštititi i digitalizirati? Koja bi bila najvrjednija građa u Sveučilišnoj knjižnici, zbirka Dalmatica?

– Uh, teška pitanja, a objasnit ću i zašto. Istina je, Sveučilišna knjižnica ima bogat fond vrijedne građe, posebno one koja se smatra kulturnim dobrom i taj bi dio fonda trebao biti dostupniji korisnicima, a trebalo bi ga i bolje zaštititi i očuvati za budućnost. To se može postići digitalizacijom građe i na tome svakako treba raditi. Međutim, digitalizacija je povezana s prilično velikim financijskim ulaganjima. I tu je problem. Projekt digitalizacije započet je u Sveučilišnoj knjižnici još 2010. godine, ali je zbog navedenih razloga gotovo zamro. Trebalo bi ga sada oživiti i ponovno snažnije pokrenuti. Bilo bi to važno za Sveučilište u cjelini. Imamo što pokazati svijetu i to treba iskoristiti. Nije li Split kao grad oca hrvatske književnosti Marka Marulića, čija su djela u Europi njegova vremena bila ono što danas zovemo bestselerima, to zavrijedio? Važna je podrška svih koji bi u tome trebali prepoznati i vlastiti cilj. Ne mislim pritom samo na Sveučilište, nego i na Grad i Županiju.

Zašto je važno čitati?

– Zato što čitanje omogućuje razvoj sposobnosti vlastita mišljenja, jasnijeg i preciznijeg izražavanja vlastitih misli i osjećaja, i to usvajanjem i razvijanjem jezičnih sposobnosti. A jezik je sam po sebi čudo. Nije samo sredstvo komunikacije, kao što se obično navodi, nego je i sredstvo mišljenja. On strukturira misao i zato nije svejedno njegujete li svoj jezik ili ne. On odražava vašu nutrinu, vaš duh, to što jeste, a kako ga možete drukčije razvijati ako ne čitanjem. Zato je čitanje važno. I ne slažem se s mišljenjem da čitanje treba biti zabavno. Može biti i mukotrpno, dosadno, zahtjevno, ali zbog toga ne treba odustati od njega. Čitajući razvijate sebe, postajete misleća osoba koju neće biti lako uvjeriti u ono što smatrate neprihvatljivim, osoba kojom se neće moći lako manipulirati. I to će ljudi oko vas prepoznati.

Što studenti najviše čitaju i posuđuju?

– Najviše traže i posuđuju stručnu i znanstvenu literaturu koja im je potrebna tijekom studiranja, bilo za polaganje ispita ili za pisanje seminarskih i diplomskih radova, disertacija itd. To je i razumljivo. Beletristiku će vjerojatno prije potražiti u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Bar se nadam.

Kako vratiti mladim ljudima ljubav prema pisanoj riječi manje-više svi gledaju u laptope, pametne telefone, razne ekrane?

– Najkraće rečeno, poticanjem i razvijanjem znatiželje. Medij putem kojega čitate tekst bilo koje vrste nije presudan. Mijenjao se tijekom povijesti i te su promjene znale biti dramatične. Nekima je lakše čitati s neke vrste ekrana, drugima pak iz tiskane knjige. Nije to bitno. Bitno je da ne dopustite sebi da uvijek i samo ostajete tek na površini, zadovoljavajući se plićacima, umjesto da iskušate sebe i zaronite što dublje možete. Svakim pokušajem zarona svladavat ćete malo-pomalo sve veće dubine, pomicati vlastite granice i osvajati dotad neosvojene prostore.