Psi darivatelji spašavaju živote!

Još donedavno, kada bi teško ozlijeđenom ili ozbiljno bolesnom psu u Sveučilišnoj veterinarskoj bolnici hitno zatrebala transfuzija, veterinari su se često nalazili pred dodatnim problemom: kako u vrlo kratkom roku pronaći odgovarajućega psa darivatelja. Pomoć se tražila među poznanicima, vlasnicima drugih pasa i putem društvenih mreža, a druga mogućnost bila je nabava komercijalnih krvnih pripravaka iz inozemstva. No njihova organizacija i dostava mogu potrajati nekoliko dana, a kritično oboljeli pacijent nerijetko nema toliko vremena.

Upravo je takva svakodnevna klinička stvarnost bila jedan od glavnih razloga za osnivanje Banke krvi Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je službeno počela s radom 18. svibnja 2026. Samo tjedan dana poslije provedeno je prvo uspješno darivanje krvi, a prvi darivatelj bio je trogodišnji pas Picasso.

– Potreba za organiziranom bankom krvi postojala je već godinama. Transfuzijska medicina važan je dio suvremene veterinarske medicine, ali smo se u hitnim situacijama često morali oslanjati na pronalaženje odgovarajućeg psa darivatelja u vrlo kratkom roku ili na nabavu krvnih pripravaka iz inozemstva – objašnjava dr. sc. Iva Benvin, koordinatorica Banke krvi VEF-a.

Od ideje do pokretanja Banke trebalo je, međutim, stvoriti čitav sustav. Tim Banke krvi okupio se u prosincu 2025., a bilo je potrebno izraditi stručne protokole za izbor i testiranje darivatelja, osigurati opremu za prikupljanje, obradu i pohranu krvi te okupiti i educirati djelatnike. Važan dio priprema bilo je i dodatno stručno usavršavanje te upoznavanje s modelima rada razvijenih veterinarskih banaka krvi u inozemstvu. Istodobno je trebalo početi stvarati i svijest među vlasnicima da njihovi zdravi psi mogu postati dobrovoljni darivatelji.

OD PRIJAVE DO DARIVANJA

Izv. prof. dr. sc. Hrvoje Capak, prodekan Veterinarskoga fakulteta za financijsko poslovanje i investicije, ističe kako je posebno impresivno što je čitava organizacija uspostavljena za približno šest mjeseci. Potreba za ovakvim sustavom, kaže, postojala je mnogo dulje, ali prethodne inicijative nikada nisu bile realizirane.

– Uspješne projekte i napredak čine ljudi, a tek onda prostori, vrijeme, oprema i financije. U ovom slučaju imamo vrhunske veterinarske stručnjake okupljene u timu Banke krvi VEF-a. Njihov pokretač bili su snažna volja, motivacija, znanje i kompetencije da istraže, educiraju se, stvore, uvedu i prilagode nešto što dosad nismo imali – objašnjava prodekan Capak.

Za potrebe Banke prilagođen je prostor u sklopu Klinike za zarazne bolesti s izolacijskom jedinicom, u novijoj zgradi izgrađenoj 2016. godine. Prostorni zahvati nisu bili veliki, ali je mnogo zahtjevnija bila nabava specifične i sofisticirane opreme potrebne za prikupljanje, obradu i skladištenje krvi i krvnih pripravaka. Dio financiranja osiguran je programskim financiranjem Sveučilišta, a projekt su poduprli i sponzori i stalni partneri Fakulteta.

Vlasnik koji želi svojega psa uključiti u program, najprije ispunjava prijavni obrazac dostupan na mrežnim stranicama Fakulteta, nakon čega ga kontaktira tim Banke krvi i dogovara prvi pregled. Potencijalni darivatelj potom prolazi detaljan klinički pregled, laboratorijske pretrage i testiranje na zarazne bolesti koje bi se mogle prenijeti transfuzijom. Veterinari istodobno procjenjuju i temperament životinje – kako pas reagira na rukovanje, je li miran i osjeća li se ugodno u veterinarskom okružju.

Cilj nije samo jednokratno prikupiti veliku količinu krvi, nego razviti održiv sustav u kojem se darivanja mogu planirati sukladno zalihama i potrebama pacijenata
– dr. sc. Iva Benvin, koordinatorica Banke krvi VEF-a

Pas koji želi postati darivatelj mora biti potpuno zdrav, u dobi od jedne do osam godina, težiti najmanje 25 kilograma te biti mirna temperamenta i prijateljski raspoložen prema ljudima. Psi koji su ranije primili transfuziju krvi, preboljeli piroplazmozu ili nisu u dobroj fizičkoj kondiciji, ne mogu biti uključeni u program. Postoje i privremena ograničenja: krv ne mogu darivati psi koji uzimaju određenu terapiju, nedavno su cijepljeni, darivali su krv unutar prethodnih osam tjedana, kao ni gravidne i kuje u laktaciji.

Valentina Huzjak, dr. med. vet., članica tima Banke krvi VEF, objašnjava da svaki potencijalni darivatelj prolazi vrlo detaljnu obradu, čiji je cilj zaštititi i psa darivatelja i budućeg primatelja transfuzije.

– Prije nego što pas postane darivatelj krvi, potrebno je potvrditi da je potpuno zdrav te da njegova krv neće predstavljati rizik za primatelja transfuzije. Provode se klinički pregled, laboratorijske pretrage krvi, testiranja na zarazne bolesti koje se mogu prenijeti transfuzijom te tipiziranje krvne grupe.

DOBROBIT PSA UVIJEK JE NA PRVOME MJESTU

Uz hemogram s diferencijalnom krvnom slikom i detaljnu biokemijsku analizu, provode se i testiranja na niz uzročnika zaraznih bolesti. Među ostalim, ispituje se prisutnost uzročnika dirofilarioze, borelioze, anaplazmoze i erlihioze, provodi se serološka dijagnostika lišmanioze, Knottov test te PCR testiranja na hemotropne mikoplazme, vrste roda Anaplasma i Babesia te Hepatozoon canis. Takva je obrada važna jer se transfuzijom, osim krvnih stanica i plazme, potencijalno mogu prenijeti i uzročnici infekcija.

Kada pas zadovolji sve kriterije, upisuje se u registar darivatelja, a potom se dogovara termin darivanja. Zdravstveno stanje redovitih donora nastavlja se pratiti, a određene se pretrage periodično ponavljaju.

Na dan darivanja ponovno se provjerava je li pas zdrav i prikladan za postupak. Krv se uzima iz jugularne vene, odnosno velike vene na vratu, a životinja tijekom zahvata ostaje budna i ne sedira se.

– Našeg četveronožnog heroja dočekujemo s puno pažnje i nježnosti kako bi se osjećao sigurno i opušteno. Pas leži na udobnoj strunjači, dvije ga osobe nježno drže, maze i umiruju, a mala površina dlake na vratu se obrije, očisti i nanese se lokalna anestetička krema kako bi ubod bio što bezbolniji – opisuje Valentina Huzjak.

Samo prikupljanje krvi u pravilu traje oko deset minuta. Nakon toga mjesto uboda nekoliko se minuta komprimira, postavlja se povoj, a pas ostaje još 15 do 30 minuta pod nadzorom osoblja. Cijeli posjet, od dolaska u ambulantu do odlaska kući, traje približno jedan sat. Nakon darivanja pas dobiva vodu, obrok i nagradu, a vlasniku se preporučuje da ostatak dana izbjegava intenzivnu fizičku aktivnost.

Iako je darivanje krvi siguran i strogo kontroliran postupak, kao i svaki medicinski zahvat može imati određene kratkotrajne posljedice. Mogući su blaga slabost ili umor, privremeni pad krvnog tlaka ili hematom na mjestu uboda, a prečesto darivanje teoretski bi mogla dovesti do anemije zbog nedostatka željeza. Upravo se zato darivatelji pažljivo biraju, redovito kontroliraju, a između darivanja moraju postojati odgovarajući vremenski razmaci.

– Ako procijenimo da je pas izrazito uznemiren ili da mu postupak predstavlja prevelik stres, dobrobit životinje uvijek stavljamo na prvo mjesto. Većina pasa vrlo brzo se vraća svojim uobičajenim aktivnostima. Uz malo odmora, dobar obrok i dodatnu dozu maženja, naši se četveronožni heroji najčešće odmah vraćaju svojoj rutini – navodi Valentina Huzjak.

JEDNO DARIVANJE MOŽE POMOĆI VIŠE PACIJENATA

Takav pristup dio je šireg standarda Veterinarskoga fakulteta prema kojem dobrobit svake životinje mora biti ugrađena u medicinske postupke, manipulaciju, liječenje i skrb. Prodekan Capak podsjeća kako se pri svakom zahvatu razmatra razina mogućeg bola, neugode ili stresa za pacijenta, a psi koji se u veterinarskom okružju ne osjećaju dobro, jednostavno nisu kandidati za program darivanja.

– Za pacijenta koji će kasnije primiti darovanu krv ili krvni pripravak, to u stvarnim uvjetima znači skraćenje vremena životne ugroze, veću šansu za preživljavanje, lakši oporavak i bolju prognozu – ističe.

Prikupljena krv ne pohranjuje se nužno kao puna krv. U laboratoriju se ponajprije može razdvojiti na koncentrat eritrocita i svježe smrznutu plazmu, čime se različitim pacijentima daje upravo onaj sastojak krvi koji im je potreban.

Svaki pripravak prolazi kontrolu kvalitete, pravilno se označava i čuva na strogo propisanoj temperaturi, a cijelo vrijeme pohrane nadziru se uvjeti čuvanja. Za svaki pripravak vodi se i dokumentacija koja omogućuje potpunu sljedivost – od psa koji je krv darovao do pacijenta na kojemu je pripravak primijenjen. Razdvajanje pune krvi omogućuje ciljanu terapiju, produljuje mogućnost uporabe pojedinih sastojaka i znači da jedna donacija može pomoći većem broju životinja.

– Jedno darivanje krvi može spasiti i do četiri pseća života. Jedan pas donor svojom donacijom može pomoći ne samo jednom nego potencijalno više bolesnih pasa kojima je transfuzija nužna za preživljavanje ili oporavak – ističe Valentina Huzjak.

Transfuzija je osobito važna za pse koji su izgubili veću količinu krvi zbog teških trauma ili akutnih krvarenja, tijekom zahtjevnih kirurških zahvata te kod različitih oblika teške anemije, kada organizam više nema dovoljno eritrocita za normalan prijenos kisika. Pojedini krvni pripravci koriste se i kod poremećaja zgrušavanja, nedostatka proteina plazme, povećane propusnosti krvnih žila te kod drugih kritično oboljelih pacijenata.

Krv u takvim okolnostima, ističe Iva Benvin, nije terapija koju je moguće jednostavno zamijeniti nekim drugim lijekom.

– Krv i krvni pripravci ne mogu se nadomjestiti drugim komercijalno dostupnim lijekovima, zbog čega njihova pravodobna dostupnost može doslovno predstavljati razliku između života i smrti.

Našeg četveronožnog heroja dočekujemo s puno pažnje i nježnosti kako bi se osjećao sigurno i opušteno
– Valentina Huzjak, dr. med. vet., članica tima Banke krvi VEF

I PSI IMAJU KRVNE GRUPE

Pokretanjem Banke krvi postupno se prelazi s modela hitnog traženja pojedinačnih darivatelja na organizirani sustav s registriranim donorima i unaprijed pripremljenim zalihama. Time se skraćuje vrijeme do početka transfuzijskog liječenja, smanjuje stres za vlasnika teško oboljelog psa, ali i za veterinarski tim koji se može usredotočiti na liječenje.

Kao i kod ljudi, ni svaki pas ne može dati krv svakom drugom psu. Psi imaju više krvnih grupa, a među klinički najvažnijima je sustav DEA 1 – Dog Erythrocyte Antigen. Upravo zato svim donorima prije prvog darivanja određuju krvnu grupu, a kod primatelja se prema potrebi provode dodatna testiranja kompatibilnosti.

Većina pasa ima DEA 1 pozitivnu krvnu grupu, dok su psi s DEA 1 negativnom krvnom grupom posebno vrijedni kao darivatelji jer se smatraju univerzalnim donorima unutar toga sustava. Istodobno, DEA 1 negativni pas može primiti samo DEA 1 negativnu krv, zbog čega je takva krv iznimno tražena.

– Ako primatelj dobije neodgovarajuću krvnu grupu, njegov imunosni sustav može prepoznati transfundirane eritrocite kao strane i pokrenuti transfuzijsku reakciju odnosno njihovu razgradnju. To može dovesti do ozbiljnih komplikacija i ugroziti život psa – upozorava Valentina Huzjak.

Rizik je osobito važan kod pasa koji su transfuziju primili ranije, jer su mogli razviti protutijela na antigene eritrocita prethodnog darivatelja. Zato se prije transfuzije određuje krvna grupa, a kada je potrebno, provode se i testovi kompatibilnosti odnosno crossmatch.

Odziv vlasnika pasa od početka rada Banke ohrabruje. Do trenutka razgovora 13 pasa uspješno je prošlo cjelokupan postupak pregleda, testiranja i darivanja, a još se nekoliko potencijalnih darivatelja nalazilo u postupku uključivanja u program.

Koordinatorica Banke krvi VEF-a Iva Benvin kaže da je posebno vrijedno to što se vlasnici javljaju samoinicijativno, postavljaju pitanja i žele sudjelovati. Njihova pozitivna iskustva važna su i za daljnje širenje programa jer upravo vlasnici i njihovi psi postaju najbolji ambasadori dobrovoljnog darivanja krvi.

PRVIH 13 DARIVATELJA I STVARANJE STABILNE BAZE

Ne postoji, međutim, jedan broj darivatelja nakon kojega bi se moglo reći da je Banka trajno osigurala dovoljne zalihe. Potrebe za krvnim pripravcima nepredvidljive su, pripravci imaju ograničeni rok trajanja, isti pas ne može darivati krv prečesto, a potreban je i dovoljan broj pasa različitih krvnih grupa.

– Cilj nije samo jednokratno prikupiti veliku količinu krvi, nego razviti održiv sustav u kojem se darivanja mogu planirati sukladno zalihama i potrebama pacijenata, objašnjava dr. sc. Iva Benvin.

Zato u početnoj fazi Banka opskrbljuje krvlju i krvnim pripravcima isključivo klinike Sveučilišne veterinarske bolnice. Prvi je cilj stvoriti dovoljno veliku i pouzdanu bazu redovitih darivatelja kako bi krv bila dostupna pacijentima Fakulteta upravo onda kada im je najpotrebnija.

Za Veterinarski fakultet Banka krvi nema samo praktičnu kliničku vrijednost. Prodekan Capak naglašava da projekt omogućuje unaprjeđenje nastave, studentima daje priliku za praktično upoznavanje s transfuzijskom medicinom te otvara prostor za budući znanstvenoistraživački rad.

– Edukacija leži u svakom segmentu Banke krvi, ne da će tek u budućnosti donijeti nova znanja, nego to već čini. Svi zaposlenici u timu morali su se dodatno osposobljavati jer počinjemo s nečim što dosad nismo radili, a potom treba educirati i druge kliničare koji će koristiti proizvode iz Banke.

Ovaj nas projekt ponovno ističe i svrstava na kartu svega nekoliko veterinarskih učilišta u Europi koja imaju vlastitu organiziranu banku krvi i krvnih pripravaka. Niti jedna od ustanova koje imaju vlastitu banku krvi ne nalazi se blizu Zagreba
– izv. prof. dr. sc. Hrvoje Capak, prodekan za financijsko poslovanje i investicije

VIŠE OD KLINIČKOGA PROJEKTA

Studenti u klinikama i zavodima Veterinarskoga fakulteta redovito prate rad veterinara i, u skladu s razinom svojega obrazovanja, aktivno sudjeluju u različitim medicinskim postupcima. Dio njih dodatno se uključuje kao demonstratori i volonteri. Banka krvi tako im donosi praktična iskustva iz područja koje je dosad bilo znatno više zastupljeno u teoriji nego u svakodnevnom kliničkom radu.

Istodobno je svaka klinička jedinica Sveučilišne veterinarske bolnice i prostor za praćenje bolesti, prikupljanje uzoraka i razvoj novih znanja. Banka krvi u tom smislu nije iznimka premda je u ovoj početnoj fazi prioritet stvaranje stabilne baze darivatelja, a znanstvenoistraživačka komponenta zasad ostaje u drugom planu.

Prodekan Capak projekt vidi i kao važan korak u daljnjem podizanju razine skrbi Sveučilišne veterinarske bolnice, koja kontinuirano uvodi nove dijagnostičke i terapijske postupke. Fakultet, među ostalim, razvija plan organizirane jedinice intenzivne skrbi za male životinje te razmatra uvođenje hemodijalize.

Banka krvi ima i šire značenje za pozicioniranje Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

– Ovaj nas projekt ponovno ističe i svrstava na kartu svega nekoliko veterinarskih učilišta u Europi koja imaju vlastitu organiziranu banku krvi i krvnih pripravaka. Niti jedna od ustanova koje imaju vlastitu banku krvi ne nalazi se blizu Zagreba, tako da je i regionalno pozicioniranje u ovome slučaju prednost našega Fakulteta.

SLJEDEĆI KORAK – MAČKE

Razvoj Banke neće stati na psima. Jedan je od sljedećih ciljeva pokrenuti organizirani program darivanja krvi mačaka, premda je takav sustav medicinski i organizacijski zahtjevniji te prije njegova uvođenja treba osigurati dodatne stručne, tehničke i organizacijske preduvjete.

– Vizija postoji, ali odgovorno idemo korak po korak. Najprije želimo osnovati čvrstu bazu pasa darivatelja, koju treba konstantno obnavljati, a potom proširiti Banku krvi VEF-a i na mačke, koje imaju značajne specifičnosti u odnosu na pse – najavljuje prodekan Capak.

Dugoročna je želja tima da krvni pripravci budu dostupni životinjama neovisno o tome gdje se liječe. No širenje distribucije izvan Veterinarskoga fakulteta ne ovisi samo o tome koliko će biti pasa darivatelja. Za takav sustav trebalo bi osigurati dodatne djelatnike, povećati kapacitete za obradu i skladištenje, uspostaviti pouzdanu logistiku i kontrolirani transport bioloških pripravaka te riješiti odgovarajući organizacijski i pravni model.

Trenutačni pravni okvir Fakultetu ne omogućuje prodaju krvnih pripravaka drugim pravnim osobama, pa se Banka u ovoj fazi može usredotočiti samo na potrebe Sveučilišne veterinarske bolnice. Prodekan Capak upozorava i da iskustva iz drugih zemalja pokazuju koliko je dugoročno održavanje ovakvih sustava zahtjevno: neke su ustanove organizirane programe prikupljanja i obrade krvi nakon nekoliko godina morale ugasiti ili preoblikovati.

Zato će za budućnost Banke, uz stručni i organizacijski razvoj, važna biti i vidljivost projekta u javnosti te stvaranje kulture dobrovoljnog darivanja krvi životinja.

– Bilo bi lijepo postići atmosferu u kojoj biti vlasnik psa darivatelja predstavlja prestiž i ponos, slažu se naši sugovornici s Veterinarskoga fakulteta.

A upravo na toj ideji počiva i Banka krvi VEF-a: pas koji u ambulantu dolazi zdrav i sa svojim vlasnikom odlazi kući nakon desetak minuta darivanja, možda nikada neće upoznati životinju kojoj je njegova krv pomogla. Za toga drugog psa, međutim, koncentrat eritrocita ili plazma dobiveni iz jedne donacije mogu značiti brže liječenje, veću mogućnost oporavka, a ponekad i ono najvažnije – novu priliku za život.