Inicijativa Pravo svakog djeteta na školski obrok, koju su 2020. pokrenule profesorice Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Ivana Dobrotić, prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, prof. dr. sc. Marijana Kletečki Radović i izv. prof. dr. sc. Antonija Petričušić, jedan je od rijetkih primjera akademskoga zagovaranja koje je u relativno kratkom roku preraslo u nacionalnu javnu politiku. Polazište im je bilo jednostavno: dijete koje je obvezno biti u školi, mora ondje imati pravo na obrok, neovisno o prihodima roditelja, mjestu stanovanja ili školskim kapacitetima.
Inicijativa je nastala u trenutku kada je sustav školske prehrane bio neujednačen, fragmentiran i često socijalno selektivan. Prije uvođenja univerzalnog modela besplatnu prehranu imalo je oko 30 posto osnovnoškolaca, djelomično sufinanciranu njih oko 20 posto, dok su ostalima prehranu plaćali roditelji. Istraživanja i istupi inicijative upozoravali su i na stigmatizaciju djece u riziku od siromaštva te na činjenicu da neka djeca u školi ne jedu ništa.
Preokret se dogodio 2022., kada je Vlada prihvatila model koji su profesorice zagovarale: državno financiranje jednog besplatnog školskog obroka dnevno za svako dijete u osnovnoj školi. Pravni fakultet objavio je tada da je inicijativa ostvarila svoj cilj, ističući da je prihvaćen univerzalni model koji ne stigmatizira djecu i koji pravo djeteta stavlja ispred administrativnih i socijalnih kategorija.
Mjera je uvedena od drugog polugodišta školske godine 2022./2023., a Vlada je za nju tada osigurala 544,2 milijuna kuna. Procjenjivalo se da će obrokom biti obuhvaćeno oko 311.000 učenika osnovnih škola.
Danas je školski obrok gotovo univerzalna mjera, ali provedba još nije potpuno dovršena. Prema podatcima Ministarstva, u školskoj godini 2025./2026. u prehranu su mjesečno u prosjeku bila uključena 293.763 učenika osnovnih škola, od njih ukupno 299.860, odnosno 97,96 posto učenika. Izvan sustava i dalje je ostalo 2,04 posto učenika, a Ministarstvo najavljuje cilj da do 2028. obrok bude osiguran svim osnovnoškolcima.
Financijski okvir ostaje jedno od ključnih pitanja. Država po učeniku financira 1,33 eura po danu nastave, odnosno 2 eura za učenike uključene u eksperimentalni program cjelodnevne škole. Taj se iznos nije mijenjao od uvođenja mjere premda su troškovi hrane, rada i organizacije prehrane rasli.
Inicijativa je time pokazala da sveučilište ne mora biti samo promatrač društvenih nejednakosti, nego i njihov korektiv. No njezin uspjeh otvara i nova pitanja: kakva je kvaliteta obroka, jesu li škole infrastrukturno i kadrovski spremne, koliko se ulaže u kuhinje i blagovaonice, tko nosi teret provedbe i može li se govoriti o istinskoj jednakosti dok je obrazovni sustav kronično financijski i kadrovski opterećen.
Kada se osvrnete na 2020. godinu, što je bio prijelomni trenutak u kojem ste zaključile da pitanje školskog obroka više ne smije ostati na razini pojedinačnih slučajeva, nego mora postati nacionalna javna politika?
OLJA DRUŽIĆ LJUBOTINA: Prijelomni trenutak bio je u proljeće 2020. godine, kad je izašao članak u kojem je navedeno da je četvero prvašića ostalo bez školskog obroka jer im roditelji nisu mogli platiti školsku prehranu. Tada im je jedna djevojčica iz razreda ponudila svoj obrok, željela ga je podijeliti s njima, no nije joj bilo dopušteno. Majka te djevojčice javno je reagirala i upozorila na taj problem. To nas je potreslo i bilo okidač da djelujemo. Odlučile smo upogoniti naša znanja koja smo, između ostalog, imali na temelju dugogodišnjih istraživanja o siromaštvu djece, koja su ukazivala na to da postoje nejednakosti u pristupu školskoj prehrani djece. Već od 2015. godine, kroz istraživanja o siromaštvu djece, imali smo jasne pokazatelje da je velikom broju djece potreban besplatan školski obrok. Nalazi istraživanja upozoravali su na teške životne uvjete djece, osobito u slabije razvijenim dijelovima Hrvatske, ali i na stigmatizaciju djece koja ostvaruju pravo na besplatnu prehranu. Upravo su ti podatci, zajedno sa svjedočanstvima učitelja i ravnatelja o nejednakostima koje djeca svakodnevno doživljavaju, bili temelj našeg zagovaranja za uvođenje univerzalne školske prehrane kao prava svakog djeteta.
Od početka ste zagovarale univerzalni model, dakle obrok za svako dijete, a ne samo za djecu u riziku od siromaštva. Zašto vam je načelo univerzalnosti bilo toliko važno?
OLJA DRUŽIĆ LJUBOTINA: Univerzalna školska prehrana važna je jer se temelji na načelu jednakih prava i jednakih mogućnosti za svu djecu. Prema Ustavu i zakonima Republike Hrvatske, osnovnoškolsko obrazovanje je obvezno za svu djecu, pa bi i pristup školskom obroku trebao biti dostupan svakom učeniku na jednak način, bez obzira na socioekonomski status njegove obitelji. Iskustva ravnatelja osnovnih škola s kojima smo proveli istraživanje o prehrani, pokazala su da sustav u kojem pravo na besplatan obrok imaju samo određene skupine djece ne funkcionira. Mnoge obitelji, osobito u siromašnijim i ruralnim sredinama, nisu mogle financirati školske obroke, dok postojeći programi financiranja školske prehrane za djecu koja žive u siromaštvu nisu obuhvaćali svu djecu kojoj je pomoć bila potrebna. Zbog administrativnih kriterija dio djece je ostao izvan sustava, iako im je podrška bila nužna. U hrvatskim uvjetima, obilježenima velikim razlikama u razvijenosti pojedinih sredina i izrazitom teritorijalnom fragmentiranošću, univerzalni model predstavlja pravednije i djelotvornije rješenje. On osigurava da nijedno dijete ne ostane bez školskog obroka zbog administrativnih prepreka ili socioekonomskog statusa te doprinosi jednakosti, socijalnoj uključenosti i boljim uvjetima za učenje i razvoj sve djece.
Mnoge obitelji, osobito u siromašnijim i ruralnim sredinama, nisu mogle financirati školske obroke, a postojeći programi financiranja školske prehrane za djecu koja žive u siromaštvu nisu obuhvaćali svu djecu kojoj je pomoć bila potrebna
– prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina
Jeste li zadovoljne načinom na koji je inicijativa pretočena u praksu ‒ od Vladine odluke do današnje provedbe u školama ‒ ili smatrate da su neki ključni dijelovi još ostali nedovršeni?
IVANA DOBROTIĆ: Zadovoljne smo što je Vlada pristala na model koji je zahvatio svu djecu u osnovnim školama, kao i činjenicom da su u školama u kojima se provodi eksperimentalni program cjelodnevne nastave naknadno, na svoju inicijativu, povećali sredstva namijenjena tim školama, a kako bi se djeci koja borave više sati u školi osigurala dva besplatna obroka tijekom školskog dana. Ono što je danas najveći izazov jest inflacija te činjenica da sredstva koja su na naše traženje alocirana po obroku više nisu dostatna, i dalje neadekvatna infrastruktura u dijelu škola kada govorimo o školskim kuhinjama, kao i činjenica da u dijelu škola treba više raditi na tome da hrana koja se priprema bude nutritivno kvalitetna i uravnotežena. Osim toga, velik je izazov i činjenica da srednjoškolci i dalje nemaju pristup organiziranoj školskoj prehrani i prepušteni su sami sebi. Stoga se događa da značajan broj učenika tijekom školskog dana uopće ne jede ili se hrani na nutritivno neadekvatan način, a u posebno su teškoj situaciji učenici iz obitelji nižeg materijalnog statusa koje nemaju dovoljno sredstava da im osiguraju obrok. I to je zabrinjavajuće jer istraživanja pokazuju kako takve prakse mogu imati negativne posljedice za zdravlje, koncentraciju i obrazovne ishode djece. Važno je istaknuti i kako nam djeca stalno govore kako su školski odmori prekratki, što im ne omogućava dovoljno vremena za obrok.
Podatci pokazuju da je obrokom danas obuhvaćena velika većina osnovnoškolaca, ali ne i sva djeca. Što nam govori činjenica da i nakon nekoliko godina provedbe dio učenika još uvijek ostaje izvan sustava?
OLJA DRUŽIĆ LJUBOTINA: Prije uvođenja univerzalnog obroka za djecu, čak 40 posto djece nije bio uključeno u sustav školske prehrane. Sad ih je uključeno 98 posto. Dakle, samo oko 2 posto djece ne koristi ovo pravo. Ovi brojevi govore da je mjera uspješna i doprla je do gotovo sve djece. Razlozi zbog kojih iznimno mali broj djece ne koristi ovu uslugu, mogu se djelomice tražiti u posebnim prehrambenim potrebama djece, no to bi još trebalo istražiti.
Kako gledate na iznos od 1,33 eura po učeniku dnevno? Može li se s tim iznosom dugoročno osigurati ne samo besplatan, nego i kvalitetan, nutritivno vrijedan obrok?
MARIJANA KLETEČKI RADOVIĆ: Ovaj iznos određen je prije šest godina, kada je mogao pokriti trošak jednog školskog obroka po učeniku. U međuvremenu su cijene hrane značajno porasle, čemu svakodnevno svjedočimo. Inflacija je dovela do poskupljenja svih prehrambenih proizvoda, zbog čega sadašnji iznos više nije dovoljan za osiguravanje kvalitetnog obroka. Stoga ga je potrebno redefinirati i uskladiti s rastom cijena hrane kako bi škole i dalje mogle osiguravati nutritivno kvalitetnu prehranu za učenike. Iznos od 1,33 eura određen je prije gotovo šest godina. Ovdje je važno podsjetiti da je država prije uvođenja univerzalnih školskih obroka za prehranu izdvajala svega 0,66 eura po obroku, a mi smo kao inicijativa već tada zagovarali da se taj iznos udvostruči kako bi bilo moguće osigurati kvalitetan i nutritivno vrijedan školski obrok. Tada je iznos od 1,33 eura predstavljao realnu osnovu za provedbu ove mjere. Međutim, u međuvremenu su cijene hrane značajno porasle, čemu svakodnevno svjedočimo. Inflacija je dovela do poskupljenja gotovo svih prehrambenih proizvoda, zbog čega iznos od 1,33 eura danas više nije dovoljan za osiguravanje kvalitetnog školskog obroka. Stoga ga je potrebno redefinirati i uskladiti s rastom cijena hrane kako bi škole i dalje mogle osiguravati nutritivno kvalitetnu prehranu za učenike. U protivnom postoji rizik da će škole biti prisiljene štedjeti na kvaliteti ili veličini obroka, što nije u skladu s ciljem ove mjere.
Kakve su bile reakcije javnosti, roditelja, škola i stručnih kolega kada ste pokrenule inicijativu, a kakve su danas, nakon što je mjera postala dio obrazovne svakodnevice?
MARIJANA KLETEČKI RADOVIĆ: Kada smo krenule s inicijativom, i svih gotovo dvije i pol godine našeg zagovaranja, imale smo jedinstvenu i neupitnu podršku javnosti i škola, a osobito medija. Nismo gotovo nikad naišle na neke podijeljene reakcije ili propitivanja o smislenosti uvođenja ove mjere. Danas je to doista mjera obrazovne svakodnevice i postala je sastavni dio obrazovnog sustava, što je izrazito važno. Njezina je daljnja provedba prepuštena obrazovnom sustavu i odgovornost je države. Ono na što se ponekad ukazuje kao manjkavost jest kvaliteta obroka u pojedinim školama i sredinama te poteškoće s prehrambenim navikama djece, i to su pitanja koja je potrebno rješavati u dogovoru sa školama, unutar obrazovnog i zdravstvenog sustava. Činjenica da se danas više ne vodi rasprava o tome treba li svako dijete imati pravo na školski obrok, nego kako osigurati kvalitetnije obroke i bolju provedbu mjere, smatramo najvećim uspjehom inicijative. To pokazuje da je univerzalni školski obrok u relativno kratkom vremenu postao društveno prihvaćen standard, što nam je bio i inicijalni cilj.
Mislite li da bi pravo na školski obrok trebalo još snažnije zakonski urediti, primjerice kao trajno i jasno definirano pravo svakog osnovnoškolca, a ne kao mjeru koja se svake godine financijski potvrđuje odlukama?
IVANA DOBROTIĆ: Godišnje alociranje sredstava školama može biti svojevrstan izazov, posebice kada dođe do promjena u Vladi. Ali činjenica jest da se radi o zakonski uređenom pravu, i to po istom modelu prema kojem je regulirano financiranje školskih udžbenika. Iz dosadašnjeg iskustva s udžbenicima mogli smo naučiti da je vjerojatnost ukidanja takvih prava vrlo niska, a možemo reći i da bi takva odluka bila politički vrlo nepopularna. Tako da je teško da će se pravo na besplatne školske obroke ukinuti. Štoviše, dugoročno bi jedina ispravna politika bila da se ovo pravo dodatno učvrsti kroz dodatna ulaganja u kvalitetne i lokalno proizvedene namirnice te školsku infrastrukturu. Naime, radi se o mjeri koja ne predstavlja veliki proračunski izdatak, a ako se provodi u skladu sa standardima, donosi višestruke koristi, počevši od boljeg zdravlja djece i kvalitetnijih prehrambenih navika, preko olakšavanja roditeljima da balansiraju posao i brigu o djeci, pa do boljih obrazovnih ishoda djece te ublažavanja posljedica koje sa sobom nosi odrastanje u siromaštvu.
Što ova inicijativa poručuje studentima prava, socijalnog rada i socijalnih politika o ulozi akademske zajednice u društvu? Je li ovo primjer da znanstveni rad i javno zagovaranje mogu izravno mijenjati živote djece?
ANTONIJA PETRIČUŠIĆ: Da, ova naša inicijativa pokazuje da Sveučilište u Zagrebu nije samo mjesto stvaranja znanja, nego i mjesto koje ima odgovornost mijenjati cjelokupno hrvatsko društvo nabolje. Studenticama i studentima uspjeh naše zagovaračke inicijative, koji je konkretna promjena javne politike, poručuje da stručnost, istraživanje i javno zagovaranje imaju smisla kada služe ljudima i ostvarenju njihovih ljudskih prava. Naša je inicijativa čak i od kolegica i kolega prepoznata kao primjer kako znanstveni rad dovodi do konkretne promjene zakona i politike koja svakodnevno poboljšava živote djece. Oni su nam dodijelili nagradu za najbolju inovaciju u akademskoj godini 2022./2023., a socijalne inovacije su upravo nova rješenja koja rješavaju društvene probleme i stvaraju bolju kvalitetu života za građanke i građane.
Ova naša inicijativa pokazuje da Sveučilište u Zagrebu nije samo mjesto stvaranja znanja, nego i mjesto koje ima odgovornost mijenjati cjelokupno hrvatsko društvo nabolje
– izv. prof. dr. sc. Antonija Petričušić
Što je sljedeći cilj?
ANTONIJA PETRIČUŠIĆ: Sljedeći cilj naše inicijative jest osigurati pravo na kvalitetnu besplatnu prehranu i srednjoškolcima. Oni su također djeca, a istraživanja pokazuju da su čak i u većem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti od osnovnoškolaca. Dok osnovnoškolci i studenti imaju organiziranu prehranu, srednjoškolci danas ostaju potpuno izvan sustava.
Svjesne smo da većina srednjih škola nema kuhinje i blagovaonice pa ne zagovaramo preslikavanje modela iz osnovnih škola. Predlažemo jednostavno i provedivo rješenje: dnevni novčani iznos putem aplikacije ili digitalne kartice kojim bi srednjoškolci mogli kupiti nutritivno kvalitetne namirnice i obroke, uz programska ograničenja koja bi osigurala da se sredstva mogu koristiti isključivo za zdravu hranu i samo tijekom jednog dana. Dakle, ne zagovaramo samo promjenu javne politike, nego nudimo i konkretno rješenje te pozivamo Vladu Republike Hrvatske da započne rad na modelu koji će pravo na kvalitetnu prehranu osigurati svim srednjoškolcima.
BRITANCI ODUŠEVLJENI HRVATSKIM MODELOM
Predstavili ste ovu inicijativu nedavno i u Londonu kao primjer dobre prakse. Što je inozemnim kolegama bilo najzanimljivije u hrvatskom iskustvu i što Hrvatska u ovom slučaju može ponuditi drugim zemljama?
IVANA DOBROTIĆ: Da, slična se inicijativa provodi u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je na neki način i nama bio izvor inspiracije jer je u vrijeme kada smo pokrenule našu inicijativu moja kći pohađala osnovnu školu u Oxfordu, gdje su školski obroci bili besplatni za učenike prva tri razreda osnovne škole. Iz tog sam iskustva iz prve ruke vidjela koliko je to važno za djecu i roditelje, ali jednako tako i koliko je problematično što to pravo prestaje nakon trećeg razreda. Tada veliki broj djece prestaje koristiti školske obroke i ne jede jer im roditelji to ne mogu priuštiti. Koliko god se ponekad dnevni iznos potreban za školski obrok činio malen, mnogim je obiteljima to visok iznos koji jednostavno ne mogu osigurati.
Zbog toga se kolege u UK bore da se pravo na besplatne školske obroke proširi na svu djecu osnovnoškolske dobi, a naš su zagovarački model prepoznali kao primjer dobre prakse i izvor inspiracije za svoju kampanju. Posebno su ih zanimale naše zagovaračke strategije kojima je školski obrok afirmiran kao univerzalno pravo svakog djeteta, kao i argumenti kojima je opravdano načelo univerzalnosti u odnosu na ciljane modele potpore, uključujući pitanje financiranja i suzbijanja stigmatizacije djece. Najviše ih je zanimalo kako smo donositeljima odluka uspjeli približiti zašto je stigmatizacija djece koja ostvaruju pravo na obrok temeljem socioekonomskog statusa važan razlog za uvođenje univerzalnog modela. U mnogim zemljama donositelji odluka taj aspekt ne prepoznaju kao dovoljno važan razlog za javnu intervenciju, već raspravu najčešće svode isključivo na pitanje proračunskih mogućnosti. Naše je iskustvo pokazalo da se kvalitetnim argumentima i ustrajnošću, koja se posebice dojmila kolega u Ujedinjenom Kraljevstvu, može objasniti da univerzalni model nije samo pitanje financiranja, nego i jednakosti, dostojanstva djece i stvaranja školskog okružja u kojem nijedno dijete nije izdvojeno ili obilježeno zbog socioekonomskog statusa.
ULAGANJE U PRAVEDNO OBRAZOVANJE PRETPOSTAVLJA ULAGANJE U LJUDE
Školski obrok otvorio je i šire pitanje ulaganja u odgojno-obrazovni sustav: od školskih kuhinja i blagovaonica do potplaćenosti učitelja, kuhara, spremačica i stručnih suradnika. Možemo li govoriti o pravednom obrazovanju ako ljudi koji ga svakodnevno nose, rade u uvjetima nedovoljnog financiranja i društvenog priznanja?
ANTONIJA PETRIČUŠIĆ: Naravno da ne možemo sve dok oni koji ga svakodnevno iznose, rade i u uvjetima nedovoljnog financiranja i bez društvenog priznanja. Kvaliteta obrazovanja ne ovisi samo o kurikulu i nastavnim planovima, nego ponajviše o ljudima koji održavaju uvjete za rad i učenje, pružaju podršku i stvaraju sigurno okružje za učenje. Ulaganje u pravedno obrazovanje pretpostavlja ulaganje u ljude, čak i više nego u infrastrukturu.
