Živjeti od umjetnosti je moguće, ali taj put nije jednostavan niti linearan

Što znači živjeti od glazbe, a još više ‒ živjeti za glazbu, pitanje je koje se u razgovoru s prof. art. Srđanom Filipom Čaldarovićem ne otvara kao fraza nego kao svakodnevica. Kao pijanist, pedagog i dekan Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, profesor Čaldarović pripada onim sugovornicima koji umjetnost promatraju istodobno iznutra i institucionalno: kroz rad sa studentima, koncertnu praksu, nastavničku odgovornost i borbu za mjesto umjetničkog obrazovanja u društvu.

U vremenu u kojem se vrijednost umjetnosti često mjeri brojkama, tržištem i kratkoročnim učinkom, njegov pogled podsjeća da glazba traži dugotrajnost, disciplinu i predanost koje se ne mogu lako svesti na tablice i proračune.

Razgovarali smo o tome kako se danas oblikuju mladi glazbenici, što studenti očekuju od Akademije, ali i što Akademija mora tražiti od njih. Dotaknuli smo se i pitanja financiranja umjetničkoga područja, osobito u sustavu koji kulturu nerijetko doživljava kao dodatak, a ne kao temeljni dio obrazovanja i javnog života. Profesor Čaldarović pritom ne govori samo kao administrator ni samo kao umjetnik, nego kao netko tko razumije da se glazbena profesija gradi na spoju talenta, rada, okolnosti i potpore zajednice.

U njegovim se odgovorima prepoznaje uvjerenje da umjetničko obrazovanje nije povlastica zatvorenoga kruga nego prostor u kojem se razvijaju osjetljivost, odgovornost i sposobnost slušanja. Govorili smo i o izazovima nastavničkog rada, o odnosu profesora i studenta te o tome koliko je važno mlade glazbenike pripremiti ne samo za pozornicu nego i za stvarni profesionalni život. U središtu razgovora ostala je misao da glazba nije samo zanimanje nego način postojanja koji traži cijelog čovjeka.

Upravo zato ovaj intervju s prof. art. Srđanom Filipom Čaldarovićem nije samo razgovor o Muzičkoj akademiji, nego i o položaju umjetnosti u društvu koje se još uvijek mora učiti slušati.

Kada se osvrnete na vlastite glazbene i nastavničke početke, koji su Vas ljudi, susreti ili pedagoški modeli najviše oblikovali? Što od toga danas svjesno prenosite svojim studentima?

Imao sam sreću učiti od profesora koji su od mene tražili mnogo, ali su istodobno znali prepoznati osobnost svakog studenta. Mislim da je upravo ta ravnoteža između visokih kriterija i ljudskog pristupa ono što me najviše oblikovalo. Glazba se ne može prenositi samo kao skup tehničkih znanja; ona se prenosi primjerom, odnosom i povjerenjem.

Danas nastojim studentima prenijeti upravo to – naš poziv je posljedica predanog rada, upornosti, znatiželje i odgovornosti prema glazbi i umjetnosti općenito. Važno mi je da razviju vlastiti umjetnički glas, ali i svijest da je glazbenik uvijek dio šire zajednice te da svojim djelovanjem nosi određenu kulturnu i društvenu odgovornost.

Primjećujem da su studenti danas vrlo ambiciozni i žele brzo ostvariti rezultate, no istodobno im fali strpljenja, pravog cilja, motivacije, ustrajnosti. Nažalost, ne može sve na brzinu

MORATE ‘KLIKNUTI’ S OSOBOM KOJU PODUČAVATE

Kako se Vaše razumijevanje nastave glazbe mijenjalo od prvih profesorskih dana do današnje dekanske pozicije? Je li nešto u radu sa studentima ostalo nepromjenjivo, bez obzira na generacije?

Svaki početak je težak, kao mladi nastavnik uvjereni ste kako sve znate i gorite od želje da prenesete svoje znanje studentima. U području instrumentalne pedagogije, u mom slučaju nastave klavira, mladi nastavnik često pretjeruje u svojem angažmanu, nije u stanju racionalizirati i rasporediti svoje savjete. S vremenom i iskustvom stečenim u proteklim godinama sve više sam shvaćao da nastavnik nije samo prenositelj znanja nego mentor koji pomaže studentu pronaći vlastiti put. Kao mlađi profesor možda sam više bio usmjeren na rezultate, a danas više promišljam o procesu učenja i razvoju cjelovite osobe.

Ono što se nije promijenilo jest činjenica da studenti najbolje napreduju kada osjete da im nastavnik vjeruje, ali od njih istodobno puno očekuje. Naglasio bih kako je individualna nastava zaista specifična, jer na neki način morate “kliknuti“ s osobom koju podučavate. Ako međusobno povjerenje ne postoj ili način na koji prenosite informacije ne uspijevaju probiti barijeru osobe s kojom radite, takav rad često postaje uzaludan. Bez obzira na generaciju, iskren interes, otvorena komunikacija i međusobno poštovanje ostaju temelj svakog kvalitetnog pedagoškog odnosa. Iako, današnje generacije su zaista različite od moje generacije, ili još i puno više od generacije mojih profesora.

Današnji studenti Muzičke akademije dolaze u svijet koji je drukčiji od onoga u kojem su se formirali prethodni naraštaji umjetnika. Kakvi su oni danas ‒ po ambiciji, disciplini, senzibilitetu i očekivanjima?

Današnji studenti iznimno su informirani i otvoreni prema različitim glazbenim iskustvima. Zahvaljujući digitalnim tehnologijama, dostupna im je gotovo cijela svjetska glazbena scena, što je velika prednost, ali i određeni izazov jer je konkurencija postala globalna.

Primjećujem da su vrlo ambiciozni i žele brzo ostvariti rezultate, no istodobno im fali strpljenja, pravog cilja, motivacije, ustrajnosti. Nažalost, ne može sve na brzinu. Osjetljiviji su na pitanja mentalnog zdravlja, ravnoteže između privatnog i profesionalnog života te očekuju partnerski odnos s nastavnicima. U neku ruku to je pozitivna promjena koja od svih nas traži dodatnu otvorenost i prilagodljivost. S druge strane, s obzirom na dostupnost i količinu informacija koje studenti često ne mogu na kvalitetan način ni sagledati, ponekad se javlja sumnja u vlastitog profesora i mentora. To je novitet u današnjem svijetu, nešto što se nije događalo u moje vrijeme. Mi smo imali apsolutno povjerenje u svoje profesore.

Što mladom glazbeniku danas najviše nedostaje nakon diplome: više prilika za nastup, bolja institucionalna potpora, poduzetničke vještine, međunarodna umreženost ili nešto peto?

Rekao bih da je odgovor – pomalo od svega. Talent i kvalitetno obrazovanje nužni su preduvjeti, ali više nisu dovoljni. Mladi glazbenik danas mora znati predstaviti svoj rad, razvijati profesionalne kontakte, razumjeti načine financiranja projekata i biti spreman stvarati vlastite prilike.

Zato smatram da obrazovanje mora obuhvatiti i kompetencije koje nadilaze samu izvedbu. Umjetnik 21. stoljeća mora biti i kreativan organizator vlastite karijere, a Akademija u tome može biti važan partner.

Određen problem je opet u dostupnosti informacija i različitih sadržaja kojih je sve više i više. Zašto bi se netko odlučio ići na koncert mladog, relativno nepoznatog umjetnika ako može na YouTubeu, Mezzo TV ili nekom drugom streaming servisu slušati vrhunsku glazbu? Današnja generacija nije u potpunosti svjesna važnosti slušanja glazbe u živo, a to mi se čini kao najvažniji faktor u cijeloj priči glazbenog obrazovanja i održanja glazbene umjetnosti općenito.

NAŠA JE ZADAĆA STUDENTE PRIPREMITI ZA STVARNI ŽIVOT

Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od umjetnosti, osobito od klasične glazbe, ili je realnije govoriti o kombiniranju više poslova, angažmana i uloga? Kako Akademija studente priprema za tu stvarnost?

Živjeti od umjetnosti moguće je, ali put do profesionalne stabilnosti često nije jednostavan niti linearan. Većina glazbenika tijekom karijere kombinira koncertnu djelatnost s pedagoškim radom, komornim muziciranjem, projektima, produkcijom ili drugim oblicima umjetničkog angažmana.

Naša je zadaća studente pripremiti upravo za takvu stvarnost. Želimo da budu vrhunski umjetnici, ali i ljudi koji razumiju kako funkcionira kulturni sustav, kako razvijati projekte, surađivati s različitim institucijama i graditi održivu profesionalnu karijeru. Na kraju krajeva, netko mora i nas zamijeniti, kao što smo mi zamijenili svoje profesore.

Koliko Muzička akademija može i treba širiti obrazovanje izvan same izvedbene izvrsnosti ‒ prema menadžmentu u kulturi, produkciji, pedagoškom radu, interdisciplinarnosti i digitalnim platformama?

Mislim da je to danas nužnost. Izvedbena izvrsnost ostaje temelj našeg djelovanja i od toga ne smijemo odustati. Međutim, suvremeni umjetnički život traži mnogo širi spektar znanja i vještina.

Studentima Muzičke akademije omogućavamo iskustva u područjima kulturnog menadžmenta, produkcije, digitalnih medija, interdisciplinarnih projekata i međunarodne suradnje. Takvi projekti povećavaju mogućnost da kvalitetni umjetnički projekti pronađu svoju publiku.

Kad biste na kraju svojega mandata željeli reći da ste Akademiju ostavili u boljem stanju nego što ste ju zatekli, po čemu biste to najviše voljeli da se vidi: po studentima, nastavnicima, javnoj vidljivosti, financijskoj stabilnosti ili ulozi Akademije u hrvatskom društvu?

Tek sam na početku mandata, ali volio bih da se to vidi ponajprije po ljudima. Ako naši studenti budu uspješni, zadovoljni i spremni preuzeti odgovornost za budućnost glazbene umjetnosti, ako nastavnici budu imali bolje uvjete za rad i razvoj te ako Akademija bude još otvorenija prema društvu i međunarodnoj zajednici, smatrat ću da smo na pravom putu.

Naravno, financijska stabilnost i razvoj institucije važni su preduvjeti za sve ostalo. No, na kraju svake priče ipak ostaju ljudi. Akademija nije zgrada niti administracija – Akademija su njezini studenti, nastavnici, umjetnici i svi oni koji svojim radom svakodnevno potvrđuju njezinu vrijednost.

---

IMAMO NOVCA ZA STRUJU I PLIN, PLAĆAMO VANJSKE SURADNIKE NA VRIJEME, NEMAMO DUGOVA!

Toplo se nadam da će se takva situacija zadržati jedno dulje vrijeme, jer se možemo posvetiti razvitku naših studijskih programa, napretku Akademije, projektima, umjetnosti općenito, a ne misliti hoće li nam zimi biti hladno i koje ćemo katove ostaviti u mraku, a koje ćemo osvijetliti

Bivši dekan Igor Lešnik često je upozoravao da se umjetničko područje financira nedostatno, osobito zato što se njegov model rada ne može mjeriti istim kriterijima kao masovni studiji. Kako objasniti donositeljima odluka da umjetničko obrazovanje ima drukčiju ekonomiku?

Umjetničko obrazovanje po svojoj je prirodi individualizirano. Nastava se često odvija jedan na jedan ili u vrlo malim skupinama, što nije luksuz nego preduvjet kvalitete. Vrhunski umjetnici ne mogu se obrazovati kroz model masovne nastave.

Istodobno, umjetničke akademije zahtijevaju specifičnu infrastrukturu, instrumente, produkcijske uvjete i kontinuirana ulaganja. Kada govorimo o financiranju umjetničkog obrazovanja, ne govorimo samo o trošku, nego o ulaganju u kulturni kapital društva. Bez kvalitetnog umjetničkog obrazovanja dugoročno nema ni kvalitetnih orkestara, opera, ansambala, škola, što u konačnici dovodi do nestanka kulturnog života.

Umjetnost je skupa, rekao bih, ali je još skuplje živjeti u društvu bez umjetnosti. Što se financiranja tiče, otkad sam bio na studiju, slušam kako fali novaca za struju, plin, vanjske suradnike. Pazite, struja, plin, pa o čemu mi pričamo? A gdje su instrumenti, održavanje instrumenata, održavanje zgrade, vanjska suradnja i nastavnici, napredovanje u struci, međunarodni projekti?

Dakle, to je problem koji nije postojao samo u vrijeme dekana Lešnika, već se proteže tridesetak godina u prošlost, a vjerojatno je postojao i ranije, samo mene nije bilo 1950. da svjedočim o tome.

Inače, moram naglasiti kako smo konačno potpisali „Programski ugovor“, a moram priznati da o tom ugovoru slušam već desetak godina i da nisam vjerovao da uopće i postoji, a kamoli da ćemo ga potpisati. No ipak, potpisali smo ugovor i mogu reći da su iskustva u prvih par mjeseci izuzetno pozitivna. Imamo novca za struju i plin, plaćamo vanjske suradnike na vrijeme, nemamo dugova ‒ i to mi se čini nevjerojatno!

Toplo se nadam da će se takva situacija zadržati jedno dulje vrijeme, jer se možemo posvetiti razvitku naših studijskih programa, napretku Akademije, projektima, umjetnosti općenito, a ne misliti hoće li nam zimi biti hladno i koje ćemo katove ostaviti u mraku, a koje ćemo osvijetliti.

Što bi za Muzičku akademiju značilo stabilno i dostatno financiranje: bolji uvjeti rada, više međunarodne suradnje, jača produkcija, dostupniji instrumenti, potpora studentima ‒ ili sve navedeno?

Sve navedeno. Stabilno financiranje omogućilo bi dugoročno planiranje umjesto stalnog prilagođavanja kratkoročnim okolnostima. To znači kvalitetnije uvjete rada za nastavnike i studente, ulaganje u instrumente i opremu, razvoj umjetničke produkcije, snažnije međunarodne projekte te veću potporu studentima kroz stipendije i mobilnost.

Takva ulaganja ne donose korist samo Akademiji, nego i cijelom hrvatskom kulturnom prostoru.