Pomoć dobiva tek svako osmo dijete u potrebi!

 

Prije dvadeset godina (2006.) inicijativom prof. emerite Marte Ljubešić pokrenut je poslijediplomski specijalistički studij Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji. Dva desetljeća poslije Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu prepoznat je kao visokoškolska ustanova koja stručnjacima različitih profila omogućuje specijalizirano obrazovanje o ranom razvoju, ranoj intervenciji u djetinjstvu i znanstveno utemeljenim metodama rada s djecom s razvojnim rizicima i teškoćama, ali i s njihovim obiteljima.

O vrijednosti studija, promjenama u području, slabostima hrvatskoga sustava i koracima koje tek treba napraviti govori voditeljica studija prof. dr. sc. Jasmina Ivšac Pavliša.

Najveću vrijednost studija Ivšac Pavliša vidi u interdisciplinarnosti. Nastavu izvode profesori, asistenti i suradnici različitih struka (edukacijski rehabilitatori, logopedi, psiholozi, liječnici, neuropedijatri i socijalni pedagozi) tako da budući specijalisti rani razvoj i ranu intervenciju upoznaju iz različitih perspektiva. Takvo povezivanje omogućuje holistički pogled na dijete, njegovu obitelj i okružje.

„Studij nudi visokospecijalizirana znanja i vještine koje su neophodne za unaprjeđenje obrazovanja stručnjaka koji pružaju usluge rane intervencije. Kroz dva desetljeća sustavno osiguravamo i suradnju akademske zajednice sa strukovnim udrugama i predstavnicima drugih vanjskih dionika.“

INTERES STRUČNJAKA NE SLABI

Važan partner u provedbi projekata bila je Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID). Riječ je o udruzi stručnjaka koja inicira promjene u zakonodavstvu i senzibilizira javnost za potrebe djece rane i predškolske dobi s razvojnim rizikom ili teškoćama te njihovih obitelji. Upravo interdisciplinarnost i povezivanje akademske zajednice s različitim pružateljima usluga, objašnjava profesorica, ubrzavaju prijenos znanstvenih spoznaja u klinički rad, što je i bit specijalističkih studija.

U proteklih 20 godina studij je završilo 114 sveučilišnih specijalista rane intervencije, a trenutačno ga pohađaju 62 studenta. Ti brojevi pokazuju da su stručnjaci različitih profila prepoznali potrebu za dodatnim usavršavanjem u radu s djecom s razvojnim rizicima i teškoćama, njihovim obiteljima te u razumijevanju koncepta rane intervencije u djetinjstvu.

„Podatak da ćemo kroz koju godinu raspolagati s dvjestotinjak sveučilišnih specijalista rane intervencije pokazuje da su stručnjaci različitih profila prepoznali potrebu za dodatnim usavršavanjem. Studij traje tri semestra i upisna kvota je 25 studenata, a činjenica da smo posljednjih nekoliko godina imali više od 50 zainteresiranih kandidata po generaciji, govori da je studij i nadalje aktualan.“

Program studija temelji se na znanstvenim spoznajama koje prve godine djetetova života prepoznaju kao važnu priliku za utjecaj na razvojni ishod, s dugoročnim posljedicama za dijete, obitelj i zajednicu. Od početka djelovanja studija studenti se osnažuju za razumijevanje koncepta rane intervencije, koji fokus odmiče od samoga djeteta i njegove teškoće te ga premješta na podršku cijeloj obitelji. Ta se perspektiva posebno obrađuje u predmetu Rana intervencija – suvremeni pristupi.

„Upoznavanje suradnje s obiteljima prisutno je u različitim predmetima, no ponajviše u predmetu Komunikacija s obiteljima, u okviru kojega studenti dobivaju teorijska i praktična znanja. Kroz razdoblje od 20 godina u svijetu je došlo do značajnih promjena u radu s obiteljima te se danas zagovara takozvani model kolektivnog osnaživanja.“

OD RADA S DJETETOM PREMA POTPORI CIJELOJ OBITELJI

Rani interventni programi, posebno osmišljeni za različite teškoće, zagovaraju potporu učenju u prirodnoj okolini. Slijede aktualna znanstvena istraživanja o oblicima potpore i studente upoznaju s praksom utemeljenom na dokazima. Cijeli studij promiče nužnost povezivanja različitih struka. Studenti uče glavne odrednice ranog komunikacijskog razvoja od prof. dr. sc. Maje Cepanec, autorice znanstvene knjige Rani komunikacijski razvoj, ali i ključno o razvojnoj neurologiji u organizaciji prof. dr. sc. Vlatke Mejaški Bošnjak, dr. med., i njezina tima. Time se gradi transdisciplinarna suradnja stručnjaka usmjerenih na holistički pristup djetetu, ali i intersektorska suradnja potrebna za pravodobnu i razvojno primjerenu potporu djetetu i obitelji.

„Kroz predmet Odabrani inozemni programi, kao i kroz različite radionice čije se teme mijenjaju i prilagođavaju potrebama tržišta, držimo korak s aktualnim stanjem i potrebama u obrazovanju budućih specijalista rane intervencije. Studenti pojedinih generacija iskazali su interes za temu Kako roditelju prenijeti informaciju o dijagnozi djeteta?, a radionica Gubitak i tugovanje ne gubi svoju popularnost kroz dugi niz generacija studenata.“

Prema dostupnim podatcima, 10,5 posto djece do pete godine u Hrvatskoj ima razvojna odstupanja ili teškoće i potrebu za uslugama rane intervencije, a stručnu podršku prima tek svako osmo dijete kojemu je potrebna. Iza tog podatka stoje velike regionalne razlike u dostupnosti i kvaliteti usluga
– prof. dr. sc. Jasmina Ivšac Pavliša, voditeljica studija

Tema o ranoj intervenciji danas je prisutnija u javnom prostoru i kliničkom radu nego prije dva desetljeća. Zbog toga pristupnici imaju jasniju predodžbu o tome što im studij može pružiti. Za upis je nužna određena razina profesionalnog iskustva, a tijekom intervjua, koji je dio upisnog postupka, provjeravaju se motivacija kandidata i mogućnosti razvoja rane intervencije u sredini iz koje dolazi.

„S obzirom na to da su stručnjacima danas dostupne jednokratne edukacije iz područja rane intervencije, studenti novih generacija izrazito su motivirani jer prepoznaju potrebu za formalnim oblicima cjeloživotnog obrazovanja.“

Rana intervencija po svojoj definiciji podrazumijeva međusektorski, interdisciplinarni, integrirani i koordinirani sustav usluga koje se pružaju u djetetovu prirodnom okružju kada dijete ima razvojne teškoće ili razvojni rizik. U Hrvatskoj usluge postoje, ali problemi povezivanja zdravstva, socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja te lokalne zajednice i dalje su prisutni. Posljedice toga izravno osjećaju obitelji koje kreću u potragu za stručnom pomoći.

„Budući da ne postoji jedinstveno mjesto pristupa na kojem bi obitelj dobila sve potrebne informacije, roditelji često lutaju i gube dragocjeno vrijeme. Na jedinstvenom mjestu pristupa uslugama trebale bi se integrirati sve informacije koje obitelj ima i dogovoriti sljedeći koraci, usklađeni s procjenom djetetovih razvojnih potreba.“

USLUGE POSTOJE, ALI SUSTAV JOŠ NIJE POVEZAN

Dostupne usluge često su međusobno nepovezane, a tijekom rada s djetetom roditelj nije nazočan. Takav način rada i dalje odražava medicinski pristup, koji podrazumijeva intenzivno „vježbanje“ s djetetom, uz nedovoljnu usmjerenost na roditelje i druge članove obitelji. Prema podatcima brojnih specijalističkih radova i istraživanja HURID-a, roditelji svjedoče o povećanim razinama stresa, dugotrajnom čekanju na potporu i dijagnozu te nezadovoljstvu pruženim uslugama. Sve to nepovoljno utječe na rano učenje i usvajanje svakodnevnih vještina.

Koliko je roditeljima teško snalaziti se u nepovezanom sustavu, profesorica ilustrira izjavom jednog roditelja: „Kada kreću u ranu intervenciju, roditelji su zbunjeni. Šetaju od vrata do vrata, od stručnjaka do stručnjaka, i očekuju da će netko popraviti stanje. Po meni, trebalo bi napraviti sustav koji počinje od pedijatra, on prvi primjećuje razvojno odstupanje, i da su tada i roditelj i dijete automatski upućeni u ranu intervenciju, u najkraćem mogućem roku. Roditelj je tada u šoku, jer to je novi životni moment i, po meni, potrebno je multidisciplinarno raditi i s roditeljem.“

Pokušaji povezivanja ipak postoje. Među njima su uspostava mjesta pristupa uslugama rane intervencije kroz Koaliciju za ranu intervenciju u djetinjstvu Krapinsko-zagorske županije od 2022. do 2024. te povezivanje pedijatara i stručnjaka u sustavu socijalne skrbi, o čemu su 2021. pisale Matijaš i Bulić. Ipak, sveobuhvatni zakonski okvir još ne postoji, pa su obitelji suočene s velikim regionalnim razlikama i neujednačenom kvalitetom dostupnih usluga.

U javnosti se često govori o porastu broja djece s razvojnim i komunikacijskim teškoćama, poremećajem iz spektra autizma ili drugim razvojnim rizicima. Aktualni podatci Centra za kontrolu i prevenciju bolesti pokazuju da se poremećaj iz spektra autizma utvrđuje kod jednog od 31 osmogodišnjaka, a razvojni jezični poremećaj bilježi se kod jednog od 14 djece.

„Porast prevalencije možemo tumačiti kroz promjene dijagnostičkih kriterija koje su omogućile jasnije prepoznavanje pojedinih kliničkih slika, ali se istodobno unaprijedila osviještenost roditelja i stručnjaka koji su u kontaktu s djecom, kao i dostupnost informacija. Zbog toga roditelji danas ipak ranije reagiraju na zabrinutost koju osjećaju u pogledu djetetova razvoja.“

VIŠE DJECE ILI BOLJE I RANIJE PREPOZNAVANJE?

Prijašnjih godina prevladavala su umirujuća tumačenja okoline: da je netko u obitelji također kasnije progovorio, da dijete ima još vremena ili da stručnjaci ne rade s tako malom djecom. Danas se razlozi kašnjenja nerijetko pripisuju vanjskim čimbenicima, poput izlaganja ekranima, što također može odgoditi početak potrage za stručnom pomoći. Prema dostupnim podatcima, prosječna dob iskazivanja prve sumnje na postojanje teškoće iznosi 19,5 mjeseci, što je ipak pomak u odnosu na prije desetak godina.

Također, 10,5 posto djece do pete godine u Hrvatskoj ima razvojna odstupanja ili teškoće i potrebu za uslugama rane intervencije, a stručnu potporu prima tek svako osmo dijete kojemu je potrebna. Iza tog podatka stoje velike regionalne razlike u dostupnosti i kvaliteti usluga. Svaka županija ima drukčiju raspodjelu pružatelja usluga, osobito s obzirom na organizaciju i prostornu raspoređenost, a razlikuju se i prema tome koji je sustav dominantni nositelj većine programa.

„Jedna specijalistica rane intervencije u radu Dostupnost usluga rane intervencije na području Šibensko-kninske županije iz perspektive roditelja pokazala je da je u toj županiji primarni nositelj većine usluga sustav socijalne skrbi, dok su usluge u zdravstvenom sustavu i sustavu predškolskog odgoja i obrazovanja znatno manje dostupne.“

Jedan je od zaključaka toga rada da dostupne usluge ne odgovaraju stvarnim potrebama obitelji i djece s razvojnim rizicima ili teškoćama. S druge strane, potpora je često centralizirana u velikim gradovima, gdje se pojavljuju dugačke liste čekanja, nedostatna suradnja među stručnjacima i teškoće u dolasku do relevantnih informacija. Sve to pokazuje da usluge nisu regionalno ujednačene i da često ne slijede potrebe djece i obitelji, što se odražava u njihovu niskom obuhvatu uslugama rane intervencije.

VRTIĆI SU ČESTO PRVO MJESTO PREPOZNAVANJA ODSTUPANJA

„Prepoznavanje postojećih jakih resursa u pojedinoj regiji i reorganizacija regionalnih usluga danas se smatraju jedinim putem prema stvaranju nacionalnog okvira za ranu intervenciju u Hrvatskoj.“

Dječji vrtić najčešće je mjesto na kojem se roditelji prvi put suočavaju s informacijom da u razvoju njihova djeteta postoje odstupanja ili atipičnosti te da mu je potrebna dodatna potpora za funkcioniranje u odgojno-obrazovnoj skupini. Potrebni oblici i razina potpore individualizirani su, ali mogućnosti njihova pružanja znatno se razlikuju, uz izražene regionalne i lokalne razlike.

U proteklih 20 godina studij je završilo 114 sveučilišnih specijalista rane intervencije, a trenutačno ga pohađaju 62 studenta

„U praksi postoji krajnost da jedan vrtić ima cjelovit stručni tim, a drugi nema ni jednoga stručnog suradnika. Neki osnivači ne osiguravaju dostatna sredstva za angažman trećeg odgojitelja, komunikacijskog posrednika i pomoćnika ili za osnaživanje odgojitelja i stručnog tima za podršku obiteljima djece s razvojnim rizicima i teškoćama.“

Zbog takva varijabiliteta stručnih kapaciteta nema jednoznačnog odgovora na pitanje koliko su ustanove spremne za uključivanje djece s teškoćama. Kod djece koja pohađaju ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja potpora mora biti znatno više usmjerena i prema odgojiteljima, jer dijete u vrtiću provodi veći dio dana.

Stručnjaci koji završavaju studij najčešće su već pri upisu zaposleni u zdravstvu, socijalnoj skrbi, odgoju i obrazovanju, civilnom ili privatnom sektoru. U pravilu ostaju u svojim sredinama i ondje unaprjeđuju usluge rane intervencije. Povezuju različite sustave, primjerice kroz tranziciju iz dječjeg vrtića u osnovnu školu, rade na osiguravanju jedinstvenog mjesta pristupa, organiziraju timsku procjenu, promiču komunikacijsku pristupačnost ili evaluiraju rad stručnjaka.

„Aktivni su izlagači na različitim znanstvenim i stručnim skupovima i kongresima, ali i diseminiraju znanje organizirajući različite edukacije, primjerice u okviru aktivnosti Hrvatske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu.“

ZA SLJEDEĆIH 20 GODINA POTREBAN JE NACIONALNI ZAKONSKI OKVIR

Diploma specijalističkoga studija, holistički način promatranja rane intervencije i razumijevanje pristupa usmjerenoga na obitelj otvaraju specijalistima mogućnost zagovaračke uloge i povezivanja s donositeljima političkih odluka. Budući da se planira pokretanje timova za ranu intervenciju u zdravstvenom sustavu, čiji je cilj koordinirana potpora djeci i njihovim obiteljima na jednom mjestu, očekuje se da će se dio specijalista uključiti i u te timove.

Kada govori o budućnosti, prof. dr. sc. Jasmina Ivšac Pavliša ističe da dostupnija rana intervencija ne može počivati samo na pojedinačnim projektima i entuzijazmu stručnjaka. Potrebni su prepoznavanje postojećih resursa, njihovo jačanje i povezivanje. Takav se pristup pokazao dobrim pokretačem razvoja usluga u pojedinom sektoru ili županiji. Jednako je važno cjeloživotno obrazovanje stručnjaka jer omogućuje kontinuirani prijenos znanstvenih spoznaja u kliničku praksu.

„Sveučilišni specijalisti rane intervencije visoko su motivirani te su stekli obrazovanje koje im omogućuje djelovanje u različitim sektorima, ali i doprinos stvaranju ujednačenog sustava rane intervencije. Međutim, sveobuhvatan, koordiniran i intersektorski sustav rane intervencije zahtijeva donošenje zakonskog okvira na nacionalnoj razini koji će uzeti u obzir dostupne resurse.“

---

OSVRTI STUDENTICA SPECIJALISTIČKOGA STUDIJA KOJE DJELUJU U TRIMA RAZLIČITIM SEKTORIMA (ZDRAVSTVO, OBRAZOVANJE I SOCIJALNA SKRB)

Radost koju donosi svaki djetetov napredak

Lucija Mlakar Šafranko, mag. logopedije, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice

– Kao logoped u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice svakodnevno sam u kontaktu s djecom rane i predškolske dobi različitih razvojnih profila i njihovim obiteljima. Djeca rane dobi pokazala su izuzetan potencijal za usvajanje različitih znanja i vještina u ranom razdoblju, a roditelji koji su pravovremeno uključeni u savjetovanje bili su osnaženi (emocionalno i znanjem) i uspijevali iskoristiti moć svakodnevice za poticanje u prirodnom okružju. Upisom na poslijediplomski specijalistički studij Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji željela sam steći dodatna znanja i vještine kako bih unaprijedila kvalitetu svog rada usmjerenog na obitelji i djecu s razvojnim rizicima i teškoćama i doprinijela razvoju sustava rane intervencije u svojoj lokalnoj zajednici. Kroz tri semestra studija osnažila sam svoja logopedska znanja i nadogradila ih suvremenim spoznajama o ranom razvoju, transdisciplinarnom pristupu, intervencijama usmjerenima na obitelj i svakodnevne rutine. Kroz kliničke vježbe i kolegije poput Kliničkog praktikuma, studij motivira na uključivanje u različite projekte, pisanje znanstvenih radova i aktivno sudjelovanje na kongresima. Primjerice, stečena znanja u okviru provođenja kliničkih vježbi pod mentorstvom prof. dr. sc. Jasmine Ivšac Pavliše na kolegiju Rani interventni programi u logopediji potaknula su ideju o stvaranju komunikacijski pristupačnog okružja u ustanovama javnog zdravstva. Kao rezultat toga, u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice postavljeno je deset komunikacijskih ploča, a komunikacijske ploče postavljene su i u svim pedijatrijskim ambulantama Krapinsko-zagorske županije. Upravo su ovakvi projekti najbolji pokazatelj kako stečena znanja tijekom studija mogu prerasti u inicijative koje unaprjeđuju kvalitetu podrške djeci i njihovim obiteljima, podižu svjesnost javne i stručne zajednice i jačaju suradnju među stručnjacima. 

Severina Popov, mag. psych., Nastavno-klinički centar Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

– Gotovo od samih početaka rada, kao psihologinja, usmjerena sam na područje ranog razvoja i razvojnih teškoća, razvojnu procjenu te pružanje podrške djeci i njihovim obiteljima. Kontinuirano intenzivno ulažem u razvoj stručnih kompetencija, zbog čega mi je upis poslijediplomskog specijalističkog studija Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji predstavljao logičan sljedeći korak.

U okviru svog radnog mjesta, bavim se psihološkom procjenom djece i radom s djecom i obiteljima, pri čemu svakodnevno primjenjujem znanja stečena na specijalističkom studiju, osobito iz područja ranog komunikacijskog razvoja, probira i dijagnostike razvojnih odstupanja te intervencijskih programa. Pohađanje studija omogućilo mi je dublje razumijevanje dječjeg razvoja i neurorazvojnih odstupanja, usvajanje načela obitelji usmjerene intervencije te prepoznavanje važnosti rada s djetetom i njegovom okolinom, uz primjenu znanstveno utemeljenih metoda podrške. Rana intervencija je interdisciplinarno područje, što podrazumijeva potrebu za suradnjom, uvažavanjem i razumijevanjem uloga pojedinih struka, a time i cjelovitiji pristup potrebama djeteta i obitelji.

Lucija Opačak, mag. logopedije, Centar za rehabilitaciju Zagreb, Podružnica Sloboština

– Rano prepoznavanje teškoća, empatično uključivanje stručnjaka u rad s obiteljima te pozitivni rezultati takvog pristupa predstavljaju veliku motivaciju za upis specijalističkog studija Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji. Rana razvojna podrška pruža pristup najranjivijima – obitelji koja se nosi s nečim posve novim, nepoznatim, zbunjujućim, možda nailazi na osudu okoline te je preusmjeravana od jednog pregleda do drugog. Takav rad nije za svakoga. Međutim, oni koji se bave ranom intervencijom mogu svjedočiti radosti koju donosi svaki djetetov napredak. Posebno je vrijedno promatrati kako roditeljima i skrbnicima raste samopouzdanje te kako postupno prihvaćaju životne okolnosti i razvijaju novi pogled na život. U svom logopedskom radu bavim se djecom koja kasne u razvoju komunikacijskih vještina, ali i djecom s višestrukim teškoćama koje utječu i na razvoj jezika i govora. Takav posao potiče me na kontinuirano usavršavanje, profesionalni razvoj i fleksibilan pristup radu s obitelji. Fleksibilnost podrazumijeva uvođenje novih tehnologija, alternativnih i augmentativnih oblika komunikacije te kreativnosti u radu. Ovaj specijalistički studij pruža širok uvid u različita područja te omogućuje međusobno povezivanje i suradnju stručnjaka različitih profila. Završetak studija pružit će mi dodatni poticaj za profesionalni razvoj te omogućiti da sustavno unaprjeđujem kvalitetu logopedskog rada u području rane razvojne podrške.