Prvi hrvatski arhitekt na Sveučilištu Princeton

Dr. sc. Alen Žunić, mladi arhitekt i urbanist, stručnjak za urbane preobrazbe i razvoj modela planiranja gradova, izvanredni profesor na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ima biografiju kakvom se rijetko tko može pohvaliti. Usavršavao se na prestižnim svjetskim sveučilištima: na Sveučilištu Harvard završio je 2015. godine poslijediplomski studij teorije i filozofije arhitekture s dijelom programa na MIT-u, na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je 2016., na ETH u Zürichu je u ak. god. 2017./2018. bio na postdoktorskom usavršavanju, a 2019. na Sveučilištu Columbia u New Yorku (Academy for Advanced Studies) kao gostujući istraživač. Nedavno je dobio Fulbrightovu stipendiju s kojom će na renomiranom Sveučilištu Princeton istraživati urbane vizije i eksperimentalno stanovanje. Arhitekt gradova budućnosti, kako ga često nazivaju, voditelj je kreativnoga studija ALBATROSS Architecture + Research Office, čija su rješenja oduševila mnoge uprave gradova u Hrvatskoj i regiji. Ovaj mladi znanstvenik objavio je više od 400 znanstvenih, stručnih, popularizacijskih i prezentacijskih radova, među kojima je 16 autorskih i uredničkih knjiga. Još kao student bio je dobitnik Dekanove i dviju Rektorovih nagrada, a kao znanstvenik laureat je nagrade HAZU-a, Nagrade Grada Zagreba, Nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika, Nagrade Vera Johanides za najboljega mladog znanstvenika u području tehničkih znanosti u RH te brojnih stručnih nagrada na javnim arhitektonskim natječajima.

S Alenom Žunićem razgovaramo o njegovoj blistavoj karijeri, projektima, arhitekturi i urbanizmu, gradovima budućnosti te kako arhitekti pretvaraju vizije u stvarnost.

Čestitam vam na prestižnoj Fulbrightovoj stipendiji na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Princetonu (Princeton University School of Architecture). Riječ je o jednom od najboljih sveučilišta na svijetu. Punih godinu dana ste se pripremali, istraživali, prošli ste i recenzentski postupak dok vam nisu javili konačnu odluku da ste primljeni. Što ćete istraživati na Princetonu?

Hvala na čestitkama. Proces prijave, čekanja i recenzija bio je dug, ali srećom sve je prošlo uspješno. Na Princetonu ću se baviti istraživanjem arhitektonskih eksperimenata i vizija gradova unatrag stotinjak godina.

Zašto sam obuhvatio i 20. stoljeće, a ne samo pogled u budućnost? Postoje ideje i koncepti koji su prije 30, 40 ili 50 godina bili samo spekulativna rješenja koja su zbog svoje progresivnosti smatrani svojevremeno samo utopijom, međutim danas su to aktualna promišljanja. Zbog toga što su te ideje bile ispred svoga vremena, u današnjem trenutku kada su ‘sazrele’, mogle bi se koristiti kao realni odgovori na neke postojeće probleme za koje nemamo prave odgovore.

U sklopu toga poseban fokus bit će mi na istraživanju raznih oblika stanovanja, što je problematika s kojom se bori cijeli svijet, ponajviše s temom o priuštivim stambenim kapacitetima. Kada pogledamo trenutačno stanje, pravi problem nije nedostatak stambenih jedinica, jer u nekim zemljama postoji i po nekoliko milijuna praznih stanova, tako da rješenje nije isključivo graditi novo i više, već je nužno osmisliti modele po kojima će stanovi biti pristupačni onima kojima su potrebni, posebno mladima. To se ne rješava samo definiranjem cijene kvadrata. I kod nas, paradoksalno, istovremeno imamo i višak praznih stanova i nedostatak onih pristupačnih, nikako da se shvati koliko jedno šteti drugomu. Potrebna je vizija kako uopće stanovati danas i što nas čeka u budućnosti, treba razviti ekosustav u kojem bi priuštivost bila sastavni dio veće slike grada, a ne samo zbroj kvadrata u pojedinačnim zgradama.

Vjerujem da će se na kraju rada na Princetonu moći izvući pouke iz proučavanja kreativnih, povijesnih projekata koji nisu bili usmjereni na projektiranje stana, nego na stanovanje kao dijela šire vizije života u gradu.

USAVRŠAVANJA NA ČUVENIM SVEUČILIŠTIMA HARVARD, COLUMBIA I ETH ZÜRICH

Nakon magisterija na Sveučilištu Harvard, odlučili ste se vratiti u Hrvatsku. Ondje su vam ponudili da ostanete i radite na doktoratu, a istovremeno ste dobili i vrlo primamljive ponude od nekoliko inozemnih ureda. Međutim, vi ste sve te ponude odbili i vratili se u Zagreb. Zašto?

Ovo je vjerojatno najčešće pitanje koje ljude zanima. Razloga je bilo više, a primarni je bio taj što sam još prije odlaska na Harvard (tijekom zadnje godine diplomskog studija u Zagrebu) počeo ‘neslužbeno’ paralelno raditi na budućoj disertaciji. Nakon okončanoga harvardskog magisterija, imao sam već i gotovo završeni doktorski rad pa sam se odlučio vratiti i obraniti ga u Hrvatskoj s 26 godina. Mogao sam ostati i upisati doktorski studij u Americi, ali sam shvatio – iako volim istraživati i pisati – da se ne mogu zamisliti na još 5-6 dodatnih godina na novom znanstvenom studiju i da bih se tako odmaknuo od svog cilja – da do tridesete godine otvorim vlastiti ured i spojim teoriju s praksom. Drugi razlog za povratak bio je vrlo praktičan – bez državljanstva u stranim zemljama gdje sam studirao ne možete u tzv. ‘reguliranim profesijama’ samostalno otvoriti ured, a anonimni rad za druge mi tada nije bio zamisliv. Radije sam odlučio u Hrvatskoj odmah započeti vlastiti put i razvijati svoje projekte, koristeći iskustva i znanja stečena u inozemstvu.

Kad gledam unatrag, mislim da je povratak bio ispravna odluka jer Hrvatska, uza sve prepreke, još uvijek nudi dobar prostor za stvaranje – ovdje se mnoge stvari tek trebaju dogoditi i ima još puno prostora za napredak arhitektonske scene. Osim toga, arhitektura je danas zaista globalna disciplina gdje iz Zagreba možete projektirati za daleke destinacije u svijetu, a nema potrebe i živjeti u tim zemljama.

Vrativši se u Hrvatsku, otvorili ste svoj arhitektonski ured u Zagrebu. No, nastavili ste znanstvenu karijeru na Arhitektonskom fakultetu, gdje danas kao izvanredni profesor predajete na Katedri za urbanizam. Koliko vam je važno prenositi svoje znanje studentima i ispunjava li vas rad s mladim ljudima?

Tako je, otvorio sam arhitektonski ured Albatross u najnesigurnije vrijeme za takav poslovni pothvat, samo mjesec dana prije velikoga zagrebačkog potresa i u prvim danima pandemije, ali sam i odlučio krenuti drugačijim putem. Umjesto interijera i obiteljskih kuća, s kojima najčešće započnu mladi uredi jer se poslovi jednostavnije dobiju, mi smo krenuli od velikog mjerila – od cijelih gradova, brownfield zona, zahtjevnih poslovnih zgrada i sofisticiranih inkubatora…

Međutim, u isto vrijeme sam počeo raditi i kao docent na fakultetu, i to mi je omogućilo da upotpunim sliku onoga što bi, prema mojem mišljenju, arhitekt trebao biti. Osim znanstveno-teorijskog dijela kojim sam se već ranije bavio, dobio sam priliku kroz ured razvijati više umjetnički aspekt svoje karijere, i to kroz nastavu i edukacijski put. Upravo ovaj treći dio često izostane kod arhitekata koji rade samo u praksi ili samo pišu. Osim što je sada prijenos znanja mladima moja životna misija, to je ujedno i meni idealna prilika za novo učenje jer podučavanje je najbolji način za slojevito razumijevanje onoga čime se bavim. Suradnja sa studentima kroz nastavu i meni daje uvid u današnje trendove, a u tim godinama su ideje kreativne i suvremene i mladi su spremni eksperimentirati, što mi je dodatni izazov. Također, vjerujem da cijela nova generacija mladih studenata arhitekture obećava i upravo na njima leži budućnost naše struke, a ja polažem velike nade u njih. Kada diplomiraju, zajedno ćemo stvarati bolji svijet pa je važno da ih već sada usmjerimo na teme i prema idejama na kojima možemo surađivati.

INOVATIVNI RAZVOJ I TRANSFORMACIJE GRADOVA

Jesu li američka sveučilišta stvarno toliko drugačija ili ih mi u Europi često romantiziramo?

Redovito se rade usporedbe o tome jesu li američka sveučilišta bolja od europskih, ali bih rekao da su samo drugačija i odlično nadopunjavaju naš kontekst, barem u području arhitekture. Mislim da je najbolja edukacija na idealnom spoju američkoga i europskoga pristupa – sveobuhvatnoga kulturološko-društvenog fenomena i tehnički preciznoga, inženjerskoga ‘zanata’.

Dok je kod njih naglasak na diskusijama, prezentacijama i multidisciplinarnosti te na ponešto ležernijem pristupu znanosti (barem u arhitekturi), kod nas u Europi je fokus na konkretnim činjenicama, praktičnom znanju i preciznosti, ali možda ponekad bez dovoljno komunikacijskoga i interpretacijskog iskustva kako bi vrhunska saznanja trebalo prenijeti široj javnosti. Vjerujem da boravak u oba ova ‘svijeta’ može otvoriti vidike kako iskoristiti najbolje od svakoga.

Na Sveučilištu Columbia u New Yorku istraživali ste inovativni razvoj i transformacije gradova. Kakva ste znanja i iskustva ondje stekli i što od tih znanja koristite danas u svojim projektima i znanstvenom radu?

Iskustvo na Columbiji u New Yorku pokazalo mi je koliko arhitektura može biti istraživačka disciplina, na dodiru urbanizma, tehnologije i teorije. Istraživao sam upravo ono što danas i projektiram u praksi – inovativni razvoj i transformaciju gradova, a moj rad je obuhvaćao prvenstveno usmjerenje na ab ovo nastale gradove u Hrvatskoj i na Sredozemlju koji su bili osnovani zbog tada prosperitetne industrije. Danas takvi gradovi, obilježeni nečistim tehnologijama iz prošlosti, imaju prilike svoj urbani razvoj temeljiti na novim konceptima iz domene STEM djelatnosti.

Ta su nova mjesta, nastala u prvoj polovici 20. stoljeća, projektirana holistički, ‘od žlice do grada’, pa ako je prije gotovo stotinu godina u Istri bilo moguće izvesti cijeli grad – poput Raše ili Podlabina – za nekoliko tisuća stanovnika za manje od nepune dvije godine, danas bi to već trebao biti standard. Ono što sam tada otkrio, i u međuvremenu testiram u našim gradovima, primjenjivo je i na brojna druga mjesta u svijetu. Kada se istraži dovoljno primjera, može se vidjeti obrazac: postoji ukupno nekoliko stadija i problema u kojima su gradovi ‘zapeli’. Dakle, metodologija i principi koje sa svojim timom danas razvijam su univerzalni, a onda se, naravno, kod svakoga novoga grada dodaju specifičnosti konteksta i njegova identiteta.

Uz to, boravak na Columbiji ostavljao mi je dovoljno vremena da istražujem i razvijam svoje dodatne interese, što je posebno uzbudljivo kada ste na Manhattanu, gdje je cijeli kampus i smješten. Na primjer, jednom tjedno smo imali i prezentacije s drugim strukama – medicinarima, pravnicima, arheolozima, antropolozima, filozofima… – i svaki put je netko drugi bio zadužen za pripremu diskusije koja bi potrajala i nekoliko sati. Bilo je jako uzbudljivo i otvorilo mi je širinu koja mi i danas koristi, posebno za vizije gradova.

---

ARHITEKT GRADOVA BUDUĆNOSTI

Kada govorimo o održivom razvoju, kako neki grad može napraviti zaokret i planirati svoj urbani razvoj zasnovan na novim konceptima? Što su gradovi budućnosti?

Današnji razvoj gradova je često stihijski, točkast, fragmentiran, a planovi su redovito neusklađeni s najboljim intencijama u prostoru, mapiraju prostor kakav već jest umjesto da nude ambiciju s pogledom prema budućnosti. Redovito su i naša struka i uprave gradova ograničeni urbanizmom koji grad gleda samo kao pojedinačne parcele gdje je najveći napor uložen u birokratske procese, poput izdavanja dozvola za pojedine zgrade. Stoga su velike promjene u našim gradovima teške i spore. Za mene su gradovi budućnosti oni koji rade odmak od toga i anticipiraju vrijeme što tek dolazi – na razini urbanizma, arhitekture, ekonomije, društvenih promjena, tehnologije… Zaokret je moguć samo ako se krene holistički rješavati probleme prostora, kreativno, a ne normativno, na vrijeme i dovoljno unaprijed.

---

OD UTOPIJE DO STVARNIH RJEŠENJA

Sa svojim timom Albatross napravili ste za grad Bjelovar urbanističko-arhitektonsku viziju „Bjelovar 2050“, koja rješava ključne gradske zone i hibridne sadržaje, za grad Cres dali ste idejno rješenje „La Cita Felice – Sretan grad 2.0“, za grad Rijeku ste napravili projekt stambenog naselje prema konceptu „naselja kao urbane šume“ (Urban Forest Archipelago). Što je zajedničko tim projektima?

Zajedničko im je da imaju kreativnu viziju podržanu složenim 3D vizualizacijama i temeljitim studijskim analizama koje usmjeravaju razvoj Bjelovara, Cresa i Rijeke za sljedećih 10, 15 ili 20 godina na način da je svaki sljedeći korak samo slagalica za kompletiranje ciljane slike, a ne slučajna anomalija koja nastaje „u hodu“ i postaje novi problem. Vizija je preduvjet da ovi gradovi znaju u što planski ulagati, za koje projekte tijekom sljedećih godina tražiti financijska sredstva i na koje ih fondove prijaviti.

Nemam iluziju da će se sve izvesti točno kako smo nacrtali – krajnje, uspjeh je da se barem neki segmenti inicijalno provedu, možda u nekom manjem postotku, a ostali će se dijelovi već kroz budućnost mijenjati. Čak ako se negdje ni taj minimalni dio ne realizira, vizija možda potakne druge arhitekte i gradove na promjene u pristupu, kada vide što se sve može propitivati i koliko se daleko u ambiciji rješenja može ići.

Inače, urbane vizije, za razliku od standardnih zadataka koji odgovaraju na „danas i ovdje“, imaju prednost što su jako slobodne u promišljanju – pomiču granice sa svojom kreativnošću, pa ako se fizički i uopće ne izvedu, svejedno postaju katalog mogućnosti. Imamo dosta takvih projekta kroz povijest arhitekture – nešto što je bila fikcija prije 50 godina, danas je posve realno, i upravo tu se vraćamo na moju temu istraživanja pripremljenu za Princeton.

Za urbanističke preobrazbe često treba proći deset, nekad i dvadeset godina. Arhitekti su na neki način utopisti dok ne nađu rješenja da im se te dobre želje i projekti realiziraju. Vi posebno stavljate naglasak na urbanu revitalizaciju, održivi razvoj i prenamjenu prostora.

Da, nazivaju nas utopistima, ali to i nije loše jer mi uvijek imamo i pragmatičan plan kako takvu idealnu, na prvi pogled nerealnu sliku, dovesti do realizacije. No, taj nam utopistički zanos pomaže i da izgradimo strpljenje jer je arhitektura jedna od najsporijih struka. Od ideje do realizacije, naročito kod urbanizma, može proći i nekoliko desetljeća. Spomenuli ste Bjelovar 2050 – kada se ideje iz te vizije jednoga dana u potpunosti implementiraju, ja ću možda već biti u mirovini!

Svakako mi je tendencija u svim projektima da probamo zadržati postojeće ako je to moguće, umjesto da gradimo novo. To je trend na razini globalne arhiscene, a i Reinier de Graaf, poznati nizozemski arhitekt, nedavno je objavio manifesto, odnosno novu knjigu Architecture against Architecture, u kojoj je napisao cijelo poglavlje pod naslovom stop building, now! i sjajno objasnio zašto je to danas važno. Osim što na taj način reduciramo utjecaj gradnje na klimatske promjene, nerijetko čuvamo i baštinu.

U svijetu posebno stradava arhitektura modernizma, kod nas uglavnom objekti druge polovice 20. stoljeća. Tako danas imamo ruševine građevina koje su inače svjetski primjeri sjajne arhitekture svoga vremena.

Primjerice, hotelski kompleks Haludovo arhitekta Borisa Magaša u Malinskoj na Krku. Ili dječje odmaralište i lječilište u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića. Ili poljudski stadion za koji se mislilo da je neupitne vrijednosti i da je nedodirljiv, a opet postoje i oni koji bi ga rušili.

Mi smo nedavno na velikom projektu u Puli probali primijeniti sve alate koje ste spomenuli. Na sjeveru pulskoga zaljeva smo osmislili Zonu inovacije koja bi trebala nastati putem revitalizacije brownfielda, nekadašnjega vojnog teritorija, veličine 25 hektara. Ondje se nalazi čak 35 građevina koje su dugo stajale prazne, a umjesto projektiranja brojnih novih objekata, fokusirali smo se isključivo na prenamjenu, rekonstrukciju, pa i restauraciju postojećih struktura. Probali smo pokazati da očuvanjem trenutačne arhitekture, ali i postojećeg šumskog fonda koji pokriva 90 posto toga obuhvata, možemo i dalje stvoriti dinamičan i pristupačan prostor za sve građane, posjetitelje i turiste, ne samo za one koji će u toj zoni raditi.

ROVINJ KAO HRVATSKI UZOR

Jednom ste spomenuli kako je Rovinj, urbanistički gledano, naš najuređeniji grad s jasnim stavom prema kulturi prostora – od detalja do cijeloga gradskog teritorija. U kakvom stanju su ostali hrvatski gradovi i po čemu je Rovinj dobar primjer svima?

Tako je, Rovinj je trenutačno naš najbolje arhitektonski usklađen i urbanistički riješen grad. U njemu je vidljiva jasna vizija koga se želi dovesti u grad, izbjegava se masovni turizam i uništavanje grada gomilanjem posjetitelja i preopterećenjem infrastrukture. Dodana vrijednost Rovinja kao grada dobiva se jasnim stavom o kulturi vlastitog prostora. Od najmanjeg detalja sve do cjelovite urbane slike. Također se zna kakvom se tipu arhitekture teži i koji bi arhitekti to mogli ponuditi – i Rovinj doista za novu arhitekturu i bira najbolje – a pri tome odlično čuvaju i povijesnu jezgru.

Čini mi se da je njihov model suradnje grada i privatnih investitora ili javno-privatno partnerstvo nešto što bi itekako moglo koristiti i ostalim hrvatskim gradovima. Pokazalo se na primjeru Rovinja da investitori koji ondje ulažu u velike projekte mogu doprinijeti i boljitku cijeloga grada. Čine to, primjerice, uređenjem javnih prostora, šetnica, pa čak i plaže ili rive te na taj način sukreiraju život cijeloga grada.

PUT DO VRHA NE POČINJE INSPIRACIJOM

S obzirom na sva vaša postignuća i posvećenost znanosti, koje karakteristike po vašem mišljenju treba imati mladi znanstvenik da bi se svrstao u svjetski vrh znanosti?

Znatiželja, ustrajnost, posvećenost, ponekad i fanatičnost u teškim trenutcima… Puno je osobina koje razlikuju one koji probaju doći do vrha i one koji uspiju. U arhitektonskoj struci npr. mnogi čekaju inspiraciju, ali kako sam jednom dobro pročitao – inspiracija je za amatere, profesionalci krenu i rade.

Često ističem koliko je važna „glad“ za znanjem, posebno za čitanjem i skupljanjem knjiga, što može zvučati zastarjelo u ovoj digitalnoj eri, ali u knjigama se i dalje nalaze brojna komprimirana znanja koja je netko skupljao i obrađivao godinama i objavio u formi koja se može pročitati u nekoliko sati. Znanost može biti izrazito kreativna, ali da biste na inovativan način mogli povezati stvari, morate imati kvalitetne inpute, informacije koje biste povezivali – jedino na taj način možete vidjeti i misliti ono što nitko drugi prije nije. A budući da je to i povod ovom našem razgovoru, istaknuo bih još jednu karakteristiku – odvažnost da se iskuša inozemna edukacija, jer ona može kvalitetno nadopuniti vrijedna lokalna znanja. Pomaže vam da se, između ostalog, povežete sa znanstvenicima iz drugih dijelova svijeta, a iz vlastitog iskustva mogu reći da te veze ostaju. Danas je inozemstvo dostupno uz brojne stipendije, a bez njih ni ja ne bih dobio priliku za putovanja.

Za Harvard sam imao Balokovićevu stipendiju HAZU-a, za Columbiju Weinberg Fellowship, a sada na Princeton odlazim s Fulbrightom, i svakako bih sugerirao mladim znanstvenicima da se prijavljuju na njih i odlaze na inozemna usavršavanja.

I na kraju, ključno je strpljenje da se svi karijerni planovi grade postupno i vrijedno – put je dug, ali na kraju se uvijek svaki napor isplati.