Brucošima bih poručila da je griješiti ljudski i da su pogreške sastavni dio učenja

Povijest Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu duga sedam desetljeća priča je o znanju koje se neprestano mijenjalo zajedno s potrebama društva, industrije i znanosti. Na njegovu čelu danas je prof. dr. sc. Verica Dragović-Uzelac, dekanica i redovita profesorica u trajnom zvanju, koja je i sama svoj akademski put započela upravo na PBF-u, gdje je diplomirala 1993., a doktorirala 2003. godine.

Njezina profesionalna biografija snažno je vezana uz područje prehrambenog inženjerstva, osobito kemiju i tehnologiju voća, povrća i začinskog bilja. Kao nastavnica sudjeluje u obrazovanju studenata na prijediplomskoj, diplomskoj i doktorskoj razini, s kolegijima koji obuhvaćaju kemiju i tehnologiju voća i povrća, začinsko i aromatično bilje te biološki aktivne spojeve u hrani i njihove mehanizme djelovanja.

Upravo ta kombinacija znanstvene specijalizacije i dugogodišnjeg nastavnog iskustva daje joj osobitu širinu u promišljanju o ulozi hrane, biotehnologije i održivog razvoja u suvremenom svijetu. Sedamdeseti rođendan Fakulteta stoga nije samo prigoda za pogled unatrag, nego i za razgovor o tome kako se mijenjala znanost o hrani, što danas znači obrazovati stručnjake za budućnost i kako PBF odgovara na nove izazove.

S prof. Dragović-Uzelac razgovaramo i o njezinim studentskim danima, o iskustvu povratka na Fakultet u ulozi nastavnice, znanstvenice i danas dekanice, ali i o generacijama studenata koje dolaze s drukčijim navikama, očekivanjima i ambicijama.

Prehrambeno-biotehnološki fakultet obilježio je velikih 70 godina. Kada pogledate taj put, što Vam se čini najvažnijim nasljeđem PBF-a — u znanosti, obrazovanju i hrvatskoj industriji hrane?

Osjećam osobit ponos i zahvalnost što sam imala čast obnašati dužnost dekanice upravo u trenutku kada naš fakultet obilježava velikih sedam desetljeća postojanja. Iza te brojke ne stoji samo vrijeme, nego bogata priča generacija studenata i nastavnika koji su predano gradili ovu instituciju, prenosili znanja, njegovali otvorenost prema inovacijama i ostavili dubok trag u razvoju gospodarstva i društva u cjelini.

Iz moje perspektive, najvrjednije nasljeđe Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta upravo su ljudi — generacije stručnjaka koji su svojim znanjem, odgovornošću i vizijom oblikovali hrvatsku prehrambenu i biotehnološku industriju, unaprijedili znanost te značajno doprinijeli očuvanju i promicanju javnog zdravlja.

U znanstvenom smislu, to nasljeđe očituje se u trajnoj usmjerenosti prema izvrsnosti i neprekidnoj potrazi za novim, boljim rješenjima u svim područjima našeg djelovanja. Kad je riječ o obrazovanju važno je da studente ne poučavamo samo činjenicama kroz teoriju i laboratorijske vježbe, seminare, već ih potičemo na kritičko promišljanje, samostalnost i odgovornost — vrijednosti koje nadilaze učionice i laboratorije i prate ih kroz cijeli profesionalni put. Također kroz ovih 70 godina fakultet je izgradio čvrst i prepoznatljiv odnos s industrijom, temeljen na povjerenju i stručnosti. Brojni proizvodi i tehnološki procesi koji danas čine okosnicu prehrambenog sektora nose u sebi znanje i potpis naših stručnjaka, koji su upravo na našem fakultetu stekli bazična znjaja i postavili temelje svoje karijere.

Zato, kada govorimo o nasljeđu PBF-a, ne govorimo samo o prošlosti — govorimo o trajnoj vrijednosti koja živi u ljudima, u znanju koje se prenosi, izvrsnosti koju smo izabrali i u odgovornosti prema budućnosti koju zajedno stvaramo.

Postoji određena razina nepovjerenja prema tehnologiji u proizvodnji hrane, osobito prema genetskom inženjerstvu, što je često posljedica nedostatka razumijevanja, ali i neadekvatne komunikacije između znanstvene zajednice i javnosti

ŽIVOT PONEKAD BOLJE PLANIRA OD NAS SAMIH

Vi ste i sami diplomirali na PBF-u 1993. godine. Sjećate li se trenutka kada ste prvi put ušli na fakultet kao studentica — kakva je tada bila atmosfera i jeste li tada mogli zamisliti da ćete jednoga dana biti njegova dekanica?

Što je to bilo tako davno? To su periodi života koji se ne zaboravljaju, sjećam se žamora velikog broja meni nepoznatih lica, uzbuđenja, onog laganog straha pomiješanog s ogromnom znatiželjom. I onda je avantura studiranja krenula, hodnici puni smijeha, rasprava, skripti, da, da u to vrijeme se na predavanjima zapisivalo. Sjećam se da sam riješila sve zadatke iz Stehiometrije Milana Sikirice, i tako je nastala moja popularna skripta koju sam zdušno dijelila dalje.  Atmosfera, živahna, vesela, bučna, uz puno smijeha, reklo bi se prava pomalo kaotična kako i priliči studentskoj populaciji.

Jesam li tada mogla zamisliti da ću jednog dana biti dekanica? Ma ni u snu! Nisam ja u tom periodu uopće razmišljala o radu na fakultetu. Tada je samo bilo važno što više naučiti, položiti prve kolokvije i ispite, pogotovo teže, otići na neki dobar tulum, i moliti Boga da u laboratoriju nešto ne eksplodira… Malo se šalim, bila sam među najboljim studentima u svojoj generaciji, ali da će moja karijera započeti i toliko trajati na PBF-u, te da ću postati dekanica to mi nije bilo u planu. Sreća da život ponekad bolje planira od nas samih.

Što najviše pamtite iz svojih studentskih dana: profesore, laboratorijske vježbe, kolege, prve istraživačke izazove — ili možda neki trenutak koji Vas je trajno usmjerio prema znanosti?

Ne znam je li to dobro ili loše, ali imam dobro pamćenje. Trajalo bi predugo kada bi ispričala čega se sve sjećam. Uglavnom bilo je zanimljivo i na predavanjima, uživala sam radeći u laboratoriju pogotovo kad bi pokus uspio pa nisam morala ponavljati. Uživala sam i u druženju sa kolegicama i kolegama, bilo je tu puno pjesme, plesa, smijeha. Kako jedna od mojih prijateljica voli reći smijeha iz trbuha, onog zaraznog ne patvorenog.

Ali ako moram nešto posebno izdvojiti — to je trenutak kada shvatite da uživate u tome što studirate, da ne učite samo “za ispit”, već da povezujete i da se vidite u tome. Znala sam da mi nema pomoći,  jer se razvila ljubav prema istraživanju i bilo je vrlo izvjesno da će moja karijera krenuti u tom pravcu, samo još nije bilo poznato mjesto radnje. Danas mi je drago što je to upravo PBF.

PBF je iznjedrio generacije stručnjaka koji danas rade u prehrambenoj industriji, biotehnologiji, nutricionizmu i znanosti. Koliko se, po Vašem mišljenju, promijenila uloga fakulteta od vremena kada ste Vi studirali do danas?

Ovisi iz kog konteksta gledamo, ali ono što se po mom mišljenju nije promijenilo su temeljne vrijednosti fakulteta — izvrsnost, kvaliteta i predanost znanju, Ono što se promijenilo je prilagođavanje studijskih programa potrebama tržišta rada i globalnim trendovima koji diktiraju neke nove pristupe u proizvodnji i sigurnosti hrane te razumijevanje složenih sustava koji uključuju održivost, očuvanje zdravlja, tehnološke inovacije i općenito odgovore na globalne izazove. Mislim da je PBF kroz sve ove godine prerastao tradicionalnu obrazovnu ulogu i postao snažan oslonac znanstvenoistraživačkom radu te pouzdan partner industriji.

POVEZANOST TEORIJE I PRAKSE ČINI JEDAN OD KLJUČNIH ELEMENATA SUVREMENOG OBRAZOVANJA

Biotehnologija je danas jedna od ključnih riječi budućnosti — od održive proizvodnje hrane do zdravlja i okoliša. Kako biste široj javnosti objasnili zašto je biotehnologija toliko važna za svakodnevni život?

Biotehnologija danas predstavlja jedan od temeljnih interdisciplinarnih pristupa koji integrira znanja molekularne biologije, genetike, mikrobiologije i biokemije s ciljem racionalnog iskorištavanja živih sustava ili njihovih komponenti za dobrobit čovjeka i okoliša. Njezina važnost proizlazi iz sposobnosti da intervenira na razini gena, stanice i metaboličkih mreža, čime omogućuje precizno upravljanje biološkim procesima. Možda djeluje apstraktno, ali niste ni svjesni koliko su primjerice isprepletene prehrambena tehnologija i biotehnologija. Primjerice biotehnološki procesi su prisutni u velikom broju proizvodnje prehrambenih proizvoda koje svakodnevno konzumiramo, npr. kruh i pekarski proizvodi ( djelovanje kvasaca), proizvodi dobiveni fermentacijom poput mliječnih proizvoda, vina, piva, voćnih sokova pri čemu se tijekom proizvodnje provodi enzimska obrada itd. Danas su biotehnološki procesi itekako važni primjerice u razvoju funkcionalne i personalizirane hrane, povećanju prinosa uz smanjenje resursa te iskorištavanju i smanjenju otpada.

Znala sam da mi nema pomoći,  jer se razvila ljubav prema istraživanju i bilo je vrlo izvjesno da će moja karijera krenuti u tom pravcu, samo još nije bilo poznato mjesto radnje

Kakav je odnos PBF-a i prehrambene industrije danas? Koliko studenti tijekom studija imaju priliku osjetiti stvarne izazove industrije — od razvoja proizvoda do kontrole kvalitete i inovacija?

Suradnja fakulteta i industrije danas je usudim se reći na visokoj razini, a ostvaruje se kroz zajedničke projekte, stručne prakse, istraživanja i razvoj novih proizvoda. Primjerice kroz predmet Stručna praksa u trajanju od mjesec dana studentima omogućuje izravan doticaj sa stvarnim izazovima struke, što smatramo bitnim jer time studenti dobivaju nadogradnju na fakultetu stečenih znanja. Možda se neki ne bi sa mnom složili, ali osobno sam mišljenja da upravo ta povezanost teorije i prakse čini jedan od ključnih elemenata suvremenog obrazovanja.

Kakvi su današnji studenti u usporedbi s generacijama prije njih? Jesu li znatiželjniji, praktičniji, nestrpljiviji, poduzetniji — i što Vas kod njih najviše veseli?

Često čujemo kritike na račun studenata i nedostatnu zainteresiranost za znanja koja im se na fakultetu nude. Nekadašnje generacije studenata stjecale su znanja u uvjetima ograničenog pristupa informacijama, zbog čega je proces učenja zahtijevao više truda, strpljenja i sustavnog rada. Znanje se stjecalo sporije, ali često dublje, jer je svaki izvor informacija imao veću “težinu” i vrijednost. Današnje generacije nalaze se u potpuno drugom okruženju — dostupnost informacija je velika, te su stoga informiraniji, otvoreniji i spremniji na brzo usvajanje novih znanja. Međutim, prisutni su novi izazovi, a to je selekcija i kritički pristup u vrednovanju i razdvajanju bitnih od nebitnih informacija. To kod današnjih generacija studenata dovodi do češćeg mijenjanja interesa i fokusa, dok se ne pronađu.

Usporedno gledano, ranije generacije mogu se opisati kao strpljivije i ustrajnije, dok su današnji studenti dinamičniji, radoznali i prilagodljiviji, ali često i manje strpljivi — što je odraz suvremenog načina života koji uključuje stalne promjene i prilagodbe.

Važno je naglasiti da se tim promjenama moraju prilagođavati i nastavnici. Suvremeno visoko obrazovanje zahtijeva nove pristupe poučavanju, znanstvenim istraživanjima, praćenju trendova i kontinuiranom usavršavanju. Generalno mogu poslati poruku i studentima i nastavnicima, a to je da studiranje nije jednosmjeran proces, nego partnerstvo te da kvalitetno i napredno obrazovanje nastaje ako su zadovoljena dva kriterija- motivirani studenti i prilagodljivi nastavnici. Kod studenata me najviše veseli što su puni života, što su jednostavni mladi ljudi koji se vesele svojim uspjesima, što su ponekad nestašni, ali istovremeno pozitivni i srčani, i često ih u razgovorima, službenim i neslužbenim podsjećam da im je ovo jedan od najljepših perioda života.

PROFESORI KAO SAVEZNICI, A NE PROTIVNICI

Kada biste današnjem brucošu ili brucošici PBF-a mogli dati jedan savjet na početku studija, a PBF-u jednu želju za idućih 70 godina, što biste rekli?

Mladi ljudi teško prihvaćaju savjete, ali ako dovoljno često ponavljate nešto će i prihvatiti. Brucošima bih poručila da budu ustrajni i otvoreni prema novim iskustvima što studiranje svakako jest, da međusobno što više komuniciraju te da budu konstruktivni i argumentirani u traženju svojih prava. Važno je da shvate da je griješiti ljudski i da su pogreške sastavni dio učenja i često najvrjedniji izvor znanja. Profesore svakako treba shvaćati kao saveznike, a ne kao protivnike.

Što želim fakultetu? Isto što i sebi, sve najbolje. Želim da i u narednim desetljećima naš fakultet bude mjesto koje potiče izvrsnost, ali i čuva duh zajedništva, otvorenosti i želim da ljudi osvijeste da fakultet čine pozitivni i zadovoljni ljudi. Zato neka i u desetljećima koja dolaze u našim laboratorijima jednako snažno odzvanjaju i znanstvena znatiželja i onaj iskreni, studentski smijeh — jer upravo u toj ravnoteži leži naša snaga.

---

ZNAMO LI ŠTO JEDEMO?!

Često govorimo o tome što jedemo, ali možda nedovoljno razumijemo kako hrana nastaje, kako se čuva, obrađuje i kontrolira. Jesmo li kao društvo dovoljno svjesni znanja i tehnologije koji stoje iza sigurnog i kvalitetnog obroka?

Smatram da svijest o važnosti hrane i njezine kvalitete u društvu doista raste, ali se bojim da je još uvijek nedostatna i površna. Učinjeni su npr. pomaci u segmentu čitanja deklaracija, informiranja o podrijetlu i nutritivnoj vrijednosti proizvoda, ali to poprilično ovisi i o dobnoj skupini i brojnim socioekonomskim faktorima. Također,  sam mišljenja da većina potrošača  rijetko razmišlja ili ima uvid u kompleksan sustav koji stoji iza proizvodnje hrane — od sirovine do gotovog proizvoda. Kritički gledano, percepcija potrošača često je oblikovana pojednostavljenim ili čak pogrešnim interpretacijama. Tako primjerice neki pojmovi poput “prirodno”, “bez aditiva” ili “GMO-free” nerijetko se doživljavaju kao sinonimi za sigurnost i kvalitetu. Istodobno, postoji određena razina nepovjerenja prema tehnologiji u proizvodnji hrane, osobito prema genetskom inženjerstvu, što je često posljedica nedostatka razumijevanja, ali i neadekvatne komunikacije između znanstvene zajednice i javnosti.

Danas potrošači sve više čitaju deklaracije, pitaju se o aditivima, šećeru, porijeklu namirnica, održivosti i zdravlju. Vidite li u tome stvarni porast prehrambene pismenosti ili još uvijek ima mnogo zabluda i strahova?

Vidljiv je pozitivan pomak — potrošači su informiraniji, češće čitaju deklaracije i pokazuju interes za sastav, podrijetlo i održivost hrane. Ono na što se svakako želim kritički osvrnuti je što smo preplavljeni sa širenjem dezinformacija i pojednostavljenih interpretacija tehnoloških procesa, nutritivne vrijednosti, zdravstvenih benefita što realno potrošača često dovodi u zabludu. Upravo zato ključno je kontinuirano ulagati u edukaciju i jačati povjerenje u znanstveno utemeljene informacije, uz poticanje kritičkog promišljanja. Smatram da tu ključnu ulogu ima akademska zajednica, koja kroz istraživanja, obrazovanje i javnu komunikaciju, treba približiti složenost prehrambenih sustava široj populaciji. Izazov je tim veći što znanstvene informacije često teško dopiru do šire javnosti ili se gube u medijskom prostoru preopterećenom informacijama i dezinformacijama. Na tome svakako treba raditi i smatram da ima dosta prostora za unaprjeđenja.