Znanost mora davati odgovore, a nastava razvijati odgovoran odnos prema znanju!

Akademik Goran Durn jedan je od onih sugovornika čiji rad ostavlja trajan trag u hrvatskom akademskom prostoru. Njegov profesionalni put obilježen je dosljednom posvećenošću znanstvenoj izvrsnosti i razvoju struke.

Tijekom godina rada istaknuo se kao mislilac koji spaja teorijsku dubinu s razumijevanjem suvremenih društvenih izazova. Njegov pristup znanosti karakterizira jasnoća, analitičnost i otvorenost prema interdisciplinarnom dijalogu. Kao akademik, sudjelovao je u oblikovanju važnih rasprava koje nadilaze uske okvire pojedinog područja. Poznat je i kao mentor koji potiče kritičko mišljenje i intelektualnu radoznalost mlađih naraštaja.

Dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Zagrebu na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u javnom je prostoru prepoznat po odmjerenim, argumentiranim i promišljenim istupima. Njegov rad svjedoči o uvjerenju da znanost ima odgovornost prema društvu u cjelini, što on osobno pokazuje i sudjelovanjem u radu Sveučilišnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu.

Stoga je intervju s akademikom Durnom prava prilika za dublje razumijevanje tema kojima se bavi i vrijednosti koje zastupa. U razgovoru koji slijedi otvaramo prostor za promišljanje, iskustvo i viziju jednoga od istaknutih glasova akademske zajednice.

– Nit vodilja mog rada je razumjeti tlo kroz njegove minerale: krenuo sam od mineralnog sastava glinovite frakcije tla, a zatim se prirodno proširio na okolišnu mineralogiju i geokemiju, jer tlo u sebi čuva zapis i prirodnih procesa i utjecaja čovjeka, uključujući onečišćenje. Primjerice, mineralni i kemijski “potpis” tla često bilježi uvjete u kojima se razvijalo, pa iz njega možemo iščitati genezu, starost i razvojne faze. Ako je tlo izloženo djelovanju čovjeka – na primjer u blizini industrije ili odlagališta – u njemu se mogu prepoznati onečišćujuće tvari, odrediti u kojem su obliku, koliko su mobilne i koliki rizik predstavljaju, te procijeniti prelaze li u biljke ili se ispiranjem prenose prema podzemnim vodama. Upravo ta dvostruka uloga tla – kao arhiva prirodnih procesa i osjetljivog medija na utjecaj čovjeka – povezuje temeljna istraživanja s vrlo konkretnim okolišnim pitanjima ‒ ističe za Akademski list akademik Durn.

 Predajete kolegije koji spajaju temeljnu mineralogiju i vrlo primijenjene teme (ležišta, industrijski minerali, okoliš). Kako studentima objašnjavate vezu između “minerala pod mikroskopom” i realnih industrijskih odluka na terenu?

– Studentima od početka nastojim pokazati da “mineral pod mikroskopom” nije samo akademska zanimljivost, nego podatak koji u praksi određuje vrijednost i primjenjivost mineralne sirovine – bilo da je riječ o metalnoj sirovini, industrijskom mineralu ili stijeni – ali i ulogu pojedinih minerala kao sastavnica okoliša. Zato ključne znanstvene postavke objašnjavam na konkretnim primjerima, a zatim ih sa studentima provjeravamo i primjenjujemo u laboratoriju, praktikumu i na terenu, ovisno o kolegiju. Studenti pritom jasno vide kako mineralni sastav, tekstura i kemijska svojstva određuju tehnološku preradu, kvalitetu sirovine, ponašanje u uporabi, ali i moguće okolišne rizike (npr. vezanje i mobilnost metala, reaktivnost, stabilnost faza). Posebno mi je važno poticati studente na vlastita istraživanja: kroz seminarske radove u manjim grupama uče postavljati pitanja, tražiti literaturu i kritički interpretirati rezultate, a zainteresirane uključujemo i u terenska istraživanja u sklopu domaćih i međunarodnih projekata. Iz tih iskustava često nastaju teme završnih i diplomskih radova, a rad se nastavlja u laboratoriju i mikroskopiraonici, gdje na stvarnim uzorcima najbolje osjete kako se temeljni podatci “prevode” u stručne odluke. Posebno veseli i studente i mene kada rezultate istraživanja u kojima su dali stvaran doprinos objavimo u međunarodnim znanstvenim časopisima.

OKUPLJANJE ISTRAŽIVAČA IZ CIJELOG SVIJETA

Vaša istraživanja paleotala i glina koriste se za rekonstrukcije prošlih okoliša i klime. Koji vam je primjer iz Hrvatske (ili regije) najviše promijenio pogled na to kako je ovaj prostor evoluirao kroz kvartarna razdoblja?

– Sustavna istraživanja crvenica (terra rossa) u krškim područjima Hrvatske, osobito uz istočni Jadran, i spoznaje proizašle iz njih najviše su mi promijenile pogled na evoluciju okoliša i klime. Crvenice su svojevrsni geo-bio-arheološki arhiv i tihi svjedok dugotrajne evolucije okoliša. Dugo se na njih gledalo prvenstveno kroz prizmu kvartara, no istraživanja pokazuju da je riječ o “dubljoj” priči: crvenice na našem prostoru nisu samo rezultat procesa u posljednjih nekoliko stotina tisuća godina, nego dugotrajnog i ponavljanog razvoja koji je mogao započeti najmanje u miocenu. Važno mi je naglasiti da one nisu samo lokalni fenomen “na vapnencu”, nego zapis složenih procesa u kojima se isprepleću klimatske oscilacije, promjene razine mora i eolski donos prašine na okršenu podlogu. Ključnu ulogu pritom ima i nekada izronjeni Jadranski šelf, koji je u više navrata bio izvor siliciklastičnog materijala koji je vjetar podizao i prenosio. To daje drukčiju perspektivu: krški prostor nije bio pasivna pozornica nego dinamičan sustav u kojem su se kroz duga razdoblja smjenjivali uvjeti pogodni za donos materijala i uvjeti pogodni za intenzivnu pedogenezu.

Posebno mi je drago što se iskustvo istraživanja crvenica u Hrvatskoj danas koristi i kao temelj za globalnu sintezu: urednik sam knjige za Elsevier Terra Rossa Soils: Genesis, Function, and Global Relevance, u kojoj će sudjelovati više od 90 istraživača iz cijelog svijeta ‒ od Australije, obje Amerike, Europe do Azije. To je i lijep dokaz da hrvatska znanost može biti prepoznata i relevantna u međunarodnom kontekstu, kada se sustavno radi na temama koje su istodobno lokalno važne i globalno zanimljive.

Bili ste prodekan i dekan RGN fakulteta. Koje su vam reformske odluke u nastavi i znanosti tada bile najteže, a danas biste ih opet donijeli?

– Bio sam prodekan od 2001. do 2005., a dekan od 2005. do 2009. godine, u razdoblju intenzivnih promjena na Fakultetu. Dvije odluke iz tog vremena pamtim kao posebno zahtjevne, ali strateški važne – i danas bih ih ponovno donio, naravno prilagođene novim okolnostima. Prva je bila uvođenje sustava upravljanja kvalitetom i izgradnja kulture kvalitete. U početku se doživljavalo kao administrativni teret, ali se brzo pokazalo da donosi jasnije postupke, veću odgovornost i pouzdaniji sustav i za studente i za zaposlenike; najteže je bilo promijeniti navike i objasniti da kvaliteta nije birokracija nego alat stabilnog i transparentnog funkcioniranja. Druga reformska odluka bila je modernizacija studija – uvođenje novih prijediplomskih i diplomskih programa u skladu s bolonjskim principima, uz jačanje poslijediplomske i međunarodne dimenzije. To je bio velik organizacijski zahvat, ali je donio jasniju strukturu, usporedivost i snažniju povezanost nastave s istraživanjem, uz veći udio praktičnog rada na diplomskoj razini.

Danas su izazovi drukčiji – od tehnološke transformacije i međunarodne konkurencije do stabilnog financiranja i jačeg povezivanja s gospodarstvom – ali poruka ostaje ista: kvaliteta, moderna nastava i istraživačka izvrsnost moraju biti strateški prioritet.

Projekt nema smisla ako donosi korist, a pritom ugrožava vodu, tlo ili zdravlje ljudi, ali nije dobro ni kada se svaka mogućnost unaprijed blokira bez provjerljivih činjenica i argumenata

POMIRITI NAPREDAK I ZAŠTITU OKOLIŠA

Danas se o rudarstvu i mineralnim sirovinama sve više govori kroz “zelenu tranziciju”. EU je donijela Critical Raw Materials Act. Što taj okvir mijenja u praksi za europsko istraživanje i otvaranje ležišta – i gdje očekujete najveće prijepore (dozvole, društvena prihvatljivost, okoliš)?

Critical Raw Materials Act mijenja pristup EU mineralnim sirovinama tako da ih jasno postavlja kao pitanje strateške sigurnosti opskrbe i preduvjeta zelene tranzicije. U praksi to znači snažnije poticanje europskih istraživanja i razvoja ležišta, jačanje lanca vrijednosti – od eksploatacije i prerade do recikliranja – te smanjenje ovisnosti o ograničenom broju dobavljača izvan Europe. Posebno je važan koncept strateških projekata, uz koordiniranije i predvidljivije procedure.

Najviše izazova očekujem ondje gdje se susreću razvojni ciljevi i zahtjevi zaštite prostora. Ubrzanje postupaka može biti korisno ako znači bolju koordinaciju i učinkovitiju administraciju, ali ne smije dovesti do snižavanja stručne razine procjena utjecaja na okoliš – osobito u osjetljivim područjima poput krša i vodnih sustava. Jednako je važno i pitanje povjerenja: bez transparentnosti, ranog dijaloga s lokalnom zajednicom i jasnih jamstava zaštite okoliša teško je osigurati dugoročnu održivost projekata. U svemu tome presudni su i ljudi i kompetencije, pa su moderni studijski programi i jačanje istraživačkih kapaciteta dio šire slike. Dobar primjer je TIMREX – EIT-labelled međunarodni diplomski program Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji se provodi u partnerstvu s europskim sveučilištima te studentima pruža suvremena znanja iz mineralne prospekcije, uz razvoj kompetencija iz inovacija i poduzetništva.  

Sudjelovali ste u međunarodnim istraživanjima ležišta zlata u Indoneziji, u geološki, klimatski i društveno vrlo specifičnom okružju. Koje ste razlike u pristupu istraživanju, regulativi i odnosu prema rudarstvu ondje uočili u odnosu na Europu – i što bi hrvatska struka iz tog iskustva mogla naučiti?

U istraživanju ležišta zlata u Indoneziji sudjelovao sam 1990. godine kao mladi asistent, i to mi je ostalo kao jedno od onih iskustava koje se pamti cijeli život. Radili smo na Borneu, u tropima i prašumi, u suradnji s kolegama sa Sveučilišta u Bandungu i uz pomoć lokalnih radnika iz plemena Dajaka. Živjeli smo u geološkom kampu okruženom prašumom, a terenski rad je tražio stalnu prilagodbu i brzo odlučivanje. Uzorkovali smo aluvijalne sedimente i lateritna tropska tla te u tim uzorcima tražili tragove zlata. Na temelju rezultata postupno smo sužavali područje istraživanja, a po povratku u kamp gotovo svaki dan sam pod binokularom izdvajao sitne listiće zlata i vagao ih. Dijelio sam terenske izazove s lokalnim radnicima, koji su nam često pomagali u teškim uvjetima, a zdravstveni rizici bili su stvarni – jedan kolega je dobio malariju, a ja sam prošao bez zdravstvenih posljedica. Od većih životinja vidio sam orangutane, a od neugodnijih susreta najviše pamtim zmije otrovnice.

Projekt se nažalost nije do kraja realizirao, ali meni je ostao kao izvanredna škola terenskog rada i međunarodne suradnje. Danas tu priču rado koristim u nastavi jer studentima odmah pokaže koliko je geologija praktična, zahtjevna i “živa” struka. Što se tiče regulative i odnosa prema rudarstvu, važno je naglasiti da se sve odvijalo prije više od 35 godina, pa iz tog iskustva ne bih izvlačio zaključke o današnjem stanju. Ono što se, međutim, uvijek može naučiti jest vrijednost ozbiljnog terenskog rada, dobre suradnje s lokalnim partnerima i poštovanja prema prostoru u kojem se istraživanja provode.

Kao urednik posebnog broja Q1 znanstvenog časopisa Quaternary International (Elsevier), posvećenoga kvartaru u Hrvatskoj, imali ste priliku sagledati domaća istraživanja u međunarodnom kontekstu. Što je taj broj pokazao o stvarnoj snazi hrvatskih geoznanosti – i gdje smo konkurentni na svjetskoj razini, a gdje još zaostajemo?

To iskustvo mi je potvrdilo da su hrvatske geoznanosti najjače ondje gdje se spajaju raznoliki kvartarni arhivi i suvremene terenske i laboratorijske metode istraživanja. Hrvatska je u tom smislu “laboratorij na otvorenom”, jer na malom prostoru imamo prapor i paleotla, riječne, jezerske i marinske sedimente te speleoteme i špiljske sustave, što omogućuje istraživanja relevantna i u međunarodnom kontekstu. Produktivne istraživačke skupine u Hrvatskom geološkom institutu te na RGNF-u i PMF-u redovito objavljuju u vrhunskim časopisima, često u suradnji sa stranim partnerima. Dodatna potvrda prepoznatljivosti je i NSF IRES projekt, koji se od 2025. provodi u Hrvatskoj, u okviru kojega američki profesori i studenti dolaze učiti terenske i laboratorijske metode istraživanja crvenica te interpretaciju rezultata.

U znanstvenom smislu, hrvatske geoznanosti ne zaostaju u znanju, idejama ni sposobnosti realizacije. Ono što nas najviše ograničava su sredstva i infrastruktura: s većim ulaganjima mogli bismo provoditi dugoročnija istraživanja, razvijati nove metode i snažnije se uključivati u velike međunarodne projekte.

TREBAJU NAM JASNIJE, BRŽE I PREDVIDLJIVIJE PROCEDURE

Kad gledate Hrvatsku: s jedne strane imamo geološku raznolikost, s druge strane mali smo sustav. Gdje Hrvatska realno može biti konkurentna u globalnom lancu vrijednosti – u istraživanju, u eksploataciji, u preradi, u znanju/uslugama (geologija, geoinženjerstvo, okoliš, geoenergija)?

Realno je da prednost ne gradimo na količinama i velikim industrijskim kapacitetima, nego ondje gdje možemo biti najbolji: u znanju i rješenjima za osjetljive sustave poput krša i morskog okoliša. Posebno smo jaki u istraživanjima podzemnih voda i zaštiti vodnih resursa te u kvartarnoj geologiji i paleookolišnim rekonstrukcijama. Jadran nam daje dodatnu vrijednost kroz marinsku geologiju – od obalnih i podmorskih sedimenata do razumijevanja promjena morske razine, što je važno i za prostorno planiranje te prilagodbu klimatskim promjenama. Posebnu priliku vidim i u geoenergiji, ponajprije u razvoju geotermalne energije, gdje potencijal Panonskog bazena i sve važnija uloga podzemlja mogu imati stratešku ulogu u energetskoj sigurnosti. Ukratko, konkurentni možemo biti ondje gdje se “lokalna geologija” pretvara u vrhunsko znanje i rješenja primjenjiva u praksi.

Predsjednik ste Znanstvenoga vijeća HAZU-a za zaštitu prirode i okoliša, stoga imate “širu sliku”. Kako pomiriti tri cilja koji se često sudaraju: sigurnu opskrbu sirovinama, zaštitu okoliša i društvenu prihvatljivost projekata – i što biste promijenili u hrvatskom modelu odlučivanja da se ta ravnoteža postiže bolje?

Ta se ravnoteža može postići samo ako se gospodarske potrebe, okolišni rizici i očekivanja zajednice sagledaju zajedno od samog početka. Projekt nema smisla ako donosi korist, a pritom ugrožava vodu, tlo ili zdravlje ljudi, ali nije dobro ni kada se svaka mogućnost unaprijed blokira bez provjerljivih činjenica i argumenata. Zato odluke moraju biti utemeljene na podatcima, struci i transparentnom postupku.

U hrvatskom modelu odlučivanja najveći prostor za napredak vidim u jasnijim, bržim i predvidljivijim procedurama – ali bez popuštanja u standardima zaštite okoliša. Odgovorni u sustavu moraju osigurati prohodnost i funkcionalnost postupaka: jasne rokove, definirane nadležnosti i manje nepotrebne birokracije. Jednako je važno da se znanstveno provjerene i učinkovite metode brže prihvaćaju i primjenjuju u praksi.

---

STABILNO I PREDVIDLJIVO FINANCIRANJE KAO PREDUVJET RAZVOJA

Kao član Sveučilišnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu, koje ima važnu nadzornu i stratešku ulogu, što smatrate ključnim izazovom u upravljanju najvećim hrvatskim sveučilištem danas – i gdje vidite prostor da znanost i struka snažnije utječu na dugoročne odluke, osobito u povezivanju s gospodarstvom i društvom?

U upravljanju Sveučilištem u Zagrebu danas vidim nekoliko ključnih i povezanih izazova, a izdvojio bih dva najvažnija. Prvi je kako učinkovito upravljati velikim i raznolikim sustavom te uskladiti strateško vođenje Sveučilišta s autonomijom njegovih sastavnica. Drugi je dugoročna održivost i kvaliteta: ulaganje u ljude, zadržavanje i razvoj mladih istraživača i nastavnika te modernizacija istraživačke i nastavne infrastrukture. U tom je smislu stabilno i predvidljivo financiranje preduvjet, jer bez njega je teško dugoročno planirati razvoj i graditi istraživačke kapacitete. Važno je i da sveučilišna zajednica Sveučilište doživljava kao zajednički projekt: snažne sastavnice su temelj, ali i one su dugoročno jače kada je Sveučilište kao cjelina vidljivo i ugledno.

Snažniji doprinos znanosti i struke vidim u organiziranijoj suradnji s gospodarstvom i javnim sektorom kroz projekte koji donose jasnu društvenu vrijednost. Osnivanje Gospodarskoga foruma Sveučilišta u Zagrebu vidim kao odličan korak jer stvara okvir za dugoročniju i organiziraniju suradnju. Cilj je da se znanje koje nastaje na Sveučilištu brže pretvara u inovacije, transfer tehnologije i rješenja s dodanom vrijednošću.

---

NEVIDLJIVE, A KRITIČNE SIROVINE

Industrijski minerali često su “nevidljivi”, a nužni su za građevinu, kemijsku industriju, tehnologije i energetiku. Koji industrijski mineral smatrate podcijenjenim u javnosti, a presudnim u stvarnoj ekonomiji – i zašto?

Jedan industrijski mineral koji je u javnosti često podcijenjen, a u stvarnoj ekonomiji ključan, jest feldspat. Većini ljudi taj naziv ne znači mnogo, ali feldspat je doslovno “u pozadini” velikog dijela onoga što svakodnevno koristimo u domu, jer bez njega je teško zamisliti suvremenu proizvodnju stakla i keramike – od prozora i boca, preko pločica i sanitarija, do brojnih tehničkih i specijalnih keramičkih proizvoda. Njegova je uloga u industriji jednostavna za razumjeti: pomaže da se smjese lakše “ispeku” i pretvore u čvrst, gladak i trajan proizvod, uz manju potrošnju energije. Zato nije svejedno kakav je feldspat – njegova čistoća i sastav mogu biti razlika između vrhunskog proizvoda i materijala koji puca, deformira se ili ima loš završni izgled. Nije slučajno da se feldspat danas spominje i u europskom kontekstu “kritičnih sirovina”, jer je potreban u velikim količinama i važan za ključne industrijske lance.